Jezik je ono čime se govori i ono kako se govori. Već tridesetak godina, a možda i znatno duže, hrvatski se govori uz stanovitu nelagodu, strepnju i strah. I kroz to vrijeme hrvatski se jezik među njegovom govornicima definira kao ono što nije srpski. I to je, čini se, imperativ i osnovni razlog njegova postojanja, forma njegova bivanja. [Read more…]
Jalov posao onih koji žele propisivati kako govoriti i pisati
Čujte i počujte, ”Hrvatice i Hrvati”, kako je u javnoj raspravi Nacrt predloga Zakona o hrvatskom jeziku koji ste čekali od stoljeća sedmoga!
Predlagatelj je Ministarstvo znanosti i obrazovanja sa prvim među nejednakim(a) ministrom koji transparentno i preko reda obavlja zdravstvene usluge ispred ”samo dve osobe” u bolničkoj čekaonici. Ali kako su nam rekli glasnogovornici MZO-a, hvala Bogu, ministar je zdrav! [Read more…]
Osmaši u Srbiji uče da hrvatski jezik ne postoji
Neko je nekad rekao, a mi sada prepričavamo i reinterpretiramo, kako ”jezik kosti nema, ali kosti lomi”.
U konkretnom slučaju misli se na verbalno sakaćenje i utucavanje u pojam te izazivanje kojekakve psihološke traume koja nastaje usled verbalne dijareje pojedinaca koji nemaju svest o važnosti i odgovornosti za ono šta nam govore i time nas izlažu, nepotrebnom, stresu. [Read more…]
“Pijetetlije” su nepismeni ljudi. Kao i Statut Grada Vukovara
I opet je na dnevnom redu pijetet, riječ koju uglavnom uopće ne razumiju oni koji je najviše zloupotrebljavaju. Jer, oni su jednostavno nepismeni. Nepoznavanje jezika na kojem misle i govore dovodi do nereda u njihovim glavama i u državi kojoj pišu zakone. [Read more…]
Pisma poživjelima mimo Krleže
Vlaho Bogišić preturao je po Krležinoj rukopisnoj zaostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, i iz ovećeg bračnog epistolarija odabrao sto njegovih i Belinih pisama, kronološki ih nanizao, i napisao svojevrsni vodič kroz pisma i imenik najfrekventnijih osoba koje se u njima spominju.
Sanja Jovičić uredila je rukopis, poštujući, između ostalog, sve Krležine i Beline pravopisne mijene, ortografske, gramatičke i pravopisne pogreške, koje o tekstu, ponekad, jednako govore kao i njegova sadržina. [Read more…]
Jedinstvo nacije u tuposti
Kada je u nedjelju 3. svibnja, prigodom izlaska sa svete mise ubijen Vinko Žuljević Klica, pukovnik jedne od hrvatskih vojski i jedan od najuglednijih pripadnika hrvatskog podzemlja, o tome su izvijestile sve televizijske stanice, novine i informativni portali. [Read more…]
Zakon – za jezik polizati!
JEZIK: MI-RNO! Naprijed gledaj, ne okreći se prema budućnosti. Taa-ko! Prsa van, trbuh unutra! JEZIK: ISPLAZI SE, taa-ko! JOŠ, NA DESNO; RAVNAJ’S! Što ti buljiš, ti, očalinko? Ne znaš šta je desno, šta lijevo? Za kaznu: POLIŽI ONAJ – ZAHOD! Da, da, dobro si čuo, poliži onaj natpis – WC! Kakve su to škrabotine na jednoj javnoj površini, a koje nagrđuju pravopisna i pravogovorna načela, propisana ”Zakonom o javnoj uporabi hrvatskoga jezika”? WC? Da to nije nekakva ćirilica? Kažeš da se to čita ”ve-ce” i da su to prva slova engleskih riječi ”water closet” i da označavaju (javni) zahod iliti nužnik. Pa ako označavaju to isto, što će nam onda ti hijeroglifi kao WC, pišimo hrvatski da nas cijeli svijet razumije.
Stranci, kažeš, ma koji ”fakin” stranci u našem čistom jeziku, uostalom, neka se snalaze kako znaju i umiju, pa nisu nam oni valjda donijeli kulturu uljuđenog ispuštanja tjelesnih izlučevina? POLIŽI TO, JEZIČE! A vi ostali, PAZI OVAMO: ATOMSKI UDAR SLIJEVA! To znači da se svi kao pokošeni bacate udesno i plazite po pločnicima, uz kućne zidove i da s gas-maskom, pardon, s plinskom krinkom na glavi ”izvršite nadzor” (čl. 19.) nad svim ”stranim imenima tvrtki” (čl. 20./f), koja se imena bezočno koče ”bez hrvatskog imena”.
Jer, vježbanje lektorske discipline – a u cilju ”ispravne uporabe hrvatskoga jezika” – tek na uličnim ”cimerima” (fuj!) i natpisima, praktički je u opisu rada nekih komunalnih službi, u kojima redari ne moraju biti visokostručno obrazovani, a ponajmanje su dužni diplomirati na kojem (filozofskom) fakultetu
JEZIK: POLIŽI TAJ ”coffee-bar” jer zašto ne bi bila samo ”kavanica”, premda, kažeš, da ni ta ”fakin” kava nije baš neka izvorno hrvatska riječ. Pa, neka, ako već može ”akademija” kao u HAZU, neka ostane i ta kava. Svejedno, POLIŽI TO, ”market”, ”shop”, sale”, ”express”, ”kino”, ”export-import”, uf, koliko posla, a tek smo počeli, premda smo naredili da je ”Vlada Republike Hrvatske dužna u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona usvojiti akt o imenovanju Vijeća za javnu uporabu hrvatskog jezika” (čl. 25.), a to će Vijeće ”u roku od devet mjeseci od svojeg imenovanja predložiti Vladi Republike Hrvatske državni program jezične politike.” (čl. 26.)
Da moja malenkost slučajno ima smisla za parodiranje, možda bih se ovako usudio (sebi) predočiti prizor u kojem dostojanstveni predstavnici samoimenovanog Vijeća s tekicama u rukama obilaze gradske ulice i daju upute ”inspekcijskim službama ovlaštenima za područja na koja se odredbe… Zakona odnose. A dotični su Zakon, kao prijedlog, pripremila upravna tijela Matice Hrvatske i objavila ga u ”Vijencu” br. 514, od 14. studenoga o. g.
Nu, čini mi se da je ovo o ”stranim imenima tvrtki”, kao i o ”nazivima kulturnih, sportskih, zabavnih i drugih priredbi i sličnih manifestacija” ubačeno u prijedlog Zakona samo kao pikantni začin za odvlačenje pozornosti od nekih bitnih sastojaka. Jer, vježbanje lektorske discipline – a u cilju ”ispravne uporabe hrvatskoga jezika” – tek na uličnim ”cimerima” (fuj!) i natpisima, praktički je u opisu rada nekih komunalnih službi, u kojima redari ne moraju biti visokostručno obrazovani, a ponajmanje su dužni diplomirati na kojem (filozofskom) fakultetu.
Uostalom, u mnogim su našim novinama već desetljećima poduzimane slične inicijative i predlagano je da bi trebalo uvesti neki red u javnoj uporabi domaćih i stranih imena. Dakle, za ovako nešto banalno angažirati brojne prominentne ustanove, institute, odsjeke, društva i ministarstva, smiješno je već po sebi i to ne treba parodirati (stoga se pardoniram!). Ono bitnije, na što se smjera ovim prijedlogom, upućenom, piše se, na adrese 15 institucija, jest polaganje prava na donošenje mišljenja ”o pravopisnim i pravogovornim načelima na temelju kojih se izrađuju pravopisni i pravogovorni priručnici” (čl. 16).
Pitanja nailaska polupismeno obučenih novinskih novaka, civilizacijski je problem i ako bi se na njega i htjelo utjecati, trebalo bi iz osnova preokrenuti čitav društveni ustroj
Na ovako izraženu težnju za monopolističkim pokroviteljstvom nad pravopisnim i pravogovornim priručnicima, referirat će se, logično, oni kojih se to bude ticalo, a ”prijedlog da se… izvrši nadzor… može dati svaki građanin Republike Hrvatske” (čl. 19.). Kad tamo, ali preuzimanje odgovornosti nad ispravnom uporabom hrvatskoga jezika zapelo je već na samome početku jer je kao samorazumljiva činjenica određeno da je u toj uporabi ”hrvatski standardni jezik” (čl. 1.), pa je, kao takav, on i ”službeni jezik” (čl. 5.) … Baš fino, ali koji bi to bio hrvatski standardni jezik ako znamo da još i danas mnogi naši jezikoslovci sve svoje kolege koji pišu o istim stvarima smatraju neznalicama i kvaritonima?
Jezični rat za pravilni hrvatski – standardni, pa čak i ”književni” – jezik, još se itekako vodi i vodit će se dok i posljednji pismenik u Hrvatskoj ne ispusti posljednji dah. Što je najzanimljivije, predlagatelji tu službenost hrvatskoga standardnog jezika nameću i medijima, tvrdeći da je to jezik svih medija registriranih u Hrvatskoj (čl. 14.).
Ovo je, dakako, samo pusta želja i fantazija jer se pismenost u medijima (valjda se misli prvenstveno na tipografske, dakle, na novine!) odavno odmetnula od svih dobrih i loših normi, ne samo visokoškolske naobrazbe, nego čak i srednjoškolske. Pitanja nailaska polupismeno obučenih novinskih novaka, civilizacijski je problem i ako bi se na njega i htjelo utjecati, trebalo bi iz osnova preokrenuti čitav društveni ustroj. K tome, kad bi u novinskim redakcijama, kao nekada, radili stručni lektori, oni bi mogli utjecati samo na bazičnu pismenost, ali činjenica što se medijski jezik oteo teroru kojekakvih načela uopće principijelno nije tako loša kao što se čini.
Naime, hrvatski je standardni (”književni”) jezik već odavno nemoderan, istrošen i mucav i kao takav nepodesan za medijsku uporabu. Ako bi ga se ovim prijedlogom Zakona htjelo vratiti u praksu, onda će mediji taj Zakon nabiti na – parodiju!
Zna se jezik i sam snaći
Ima tome dvadesetak godina kako je zastupnik Vice Vukojević Saboru predložio donošenje nekakva zakona o obaveznoj uporabi hrvatskog jezika i silovitim kaznama u slučaju nepoštovanja istog. Sin mojih prijatelja, tada trećaš u osnovnoj školi, čuo je to s televizora (tata je bio pasioniran pratitelj TV prijenosa iz Sabora, svima nam je to još u to vrijeme bilo novo i zanimljivo) pa zapitao: ”A zašto onda on govori dvacet i tricet i četres?”.
I u tome je sva priča o hrvatskom jeziku. Za devet desetina onih koji tvrde da ga znaju govoriti i pisati, baš kao i za devet desetina domaćih lingvista, hrvatski jezik postoji samo zato da bi se što više razlikovao od srpskog. Za njih, po svemu sudeći, hrvatski jezik nema nijedne druge svrhe. (Ispričavam se svima kojima je zasmetalo što sam prethodne tri rečenice napisao i na čistom srpskom.)
Zašto bih ja platio dvacet, tricet ili četres tišća kuna ako otvorim kafić i nazovem ga, recimo, ”London bar”? Koja je hrvatska riječ za ”London”? Za ”bar” znam, hrvatski se kaže ”barem” (čuo sam to od nekoliko lektora), ali London… Kako njega prevesti? Što će odlučiti Vijeće za javnu uporabu hrvatskog jezika (a i njegov rad prijedlog zakona uredno propisuje), je li London hrvatska riječ?
Učinilo se u neko vrijeme da je ta njihova mahnitost malo malaksala, ali evo, neki dan je na jednom portalu osvanula vijest o tome kako je Matica hrvatska, mirno i dostojanstveno, te ničim izazvana, oživila ideju spomenutog umirovljenog zastupnika, suca Vrhovnog suda i nikada dokazanog ratnog zločinca. Link vodi na Matičinu web-stranicu, a ondje piše:
”Upravna tijela Matice hrvatske pripremila su prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Tekst objavljujemo i upućujemo ga zainteresiranim ustanovama da bi se izjasnile o tom prijedlogu i eventualno podržale njegovo upućivanje u Hrvatski sabor.”
Ispod toga je cijeli nacrt zakona, napisan velikim dijelom – srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. A i kako bi drugačije?
Da ne bi bilo zabune: ja beskrajno volim hrvatski jezik, baš hrvatski, i beskrajno sam mu zahvalan! On je moj najvjerniji pomagač kroz cijeli život, on je jedini alat kojim se znadem služiti da bih preživio, on je jedina igračka kojom se znadem igrati. Jednako volim i novoštokavski standard i svaki dijalekt i sve njihove subvarijante, pače podinačice. Volim ih i slušati i razumijevati i pokušavati da njima progovorim i propišem. Jednu sam takvu čak i izmislio, samo za svoj gušt, ali baš iz te ljubavi i iz fasciniranosti raznolikošću dijalekata na tako malom prostoru, među tako malo ljudi.
Moj materinski hrvatski je bednjanski dijalekt, zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro RH, dijelom zato i što ga čak ni drugi kajkavci ne razumiju, a izvorni govornici izumiru. Moj faterinski hrvatski je zagrebački urbani sleng s mnoštvom agramerskih arhaizama. Moj aktualni hrvatski je standard s jakim splitskim utjecajem, jer ipak ovdje živim već 20 godina. Pišem na čistom standardu s promjenjivom razinom pogrešaka, koja varira od lektora do lektora. Sve da ih nitko i ne ispravi – opet bi me svi Hrvati razumjeli. A i šire. Ukratko: hrvatski su jezici moj dom, kaput, kišobran, košulja i potkošulja, hlače i cipele.
Također, jasno mi je da se Matica hrvatska mora skrbiti o hrvatskom jeziku, njegovanju i čuvanju njegove izvornosti i posebnosti. Čak mi je, u jednu ruku, i drago što je pokrenuta ta inicijativa oko nacrta Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika, jer javni su nam govor i pisanje doista kontaminirani svim i svačim, a i sam nacrt prilično je suvislo sročen. Ali, s druge strane, ima jedan detalj koji me smjesta pretvorio u žestokog protivnika te iste inicijative. To je članak 20., smješten u poglavlje ”Kaznene odredbe”.
Da ne širim priču (ako koga zanimaju detalji, neka pođe na Matičinu web-stranicu i pritom se, a što ćemo, malo potrudi ukucati slova koja ne postoje u hrvatskoj abecedi), ondje se za prekršitelje zakona propisuju novčane kazne u rasponu od tisuće do sto tisuća kuna!
Zašto bih ja platio dvacet, tricet ili četres tišća kuna ako otvorim kafić i nazovem ga, recimo, ”London bar”? Koja je hrvatska riječ za ”London”? Za ”bar” znam, hrvatski se kaže ”barem” (čuo sam to od nekoliko lektora), ali London… Kako njega prevesti? Što će odlučiti Vijeće za javnu uporabu hrvatskog jezika (a i njegov rad prijedlog zakona uredno propisuje), je li London hrvatska riječ? Koliko ću dugo čekati da se Vijeće od 21 uglednog člana usuglasi o tom krucijalnom problemu, da bi tek onda prešlo na sljedeću točku dnevnog reda, pa da dobijem dozvolu za otvaranje tog noćnog barema? A ta je točka, heh, tu je stanoviti poduzetnik očito dosta razmišljao kako izbjeći kaznu, pa vješto izbjegao potencijalno pogubni ”wellnes-centar” i otvorio – središnjicu ljepote i dobrog osjećanja za dame ”Harem”…
E, jebiga sad!, uglas će reći članovi Vijeća na čistom srpskom, pa se međusobno odmah naispričavati na hrvatskom. Dobro mu je ovo sa središnjicom, zaključit će, ali taj harem… Harem… Hm… Ženstvenik? Damnjak? Ženoskup?
Ako na ovom svijetu, osim glazbe, postoji išta slobodno, vedro i zaigrano, to je jezik. Svaki, čak i hrvatski. Naučite dobro elementarna pravila i nemojte ga dalje zauzdavati, snaći će se on i sam, puno bolje nego što mislite
Dalo bi se tu sprdati još satima i recima, ali ne da mi se više. Htio sam samo reći da mi se čini neizrecivo glupim, a potencijalno i zlim, uopće razmišljati o kažnjavanju ”krive” uporabe jezika. Hrvatske javne ustanove ionako odavna bez iznimke rabe novoštokavski standard, ozbiljni mediji također, pa kome to onda treba?
Klinci nam se ionako već više od desetljeća dopisuju piktogramima i angloameričkim skraćenicama (volio bih vidjeti hrvatsku inačicu onoga ”WTF”, zbilja), neozbiljni mediji hrvatski jezik nikad nisu ni svladali (premda ih vode punoljetni ljudi, navodno školovani) i nikakva zakonodavnog problema ili rješenja legislativne naravi tu zapravo nema, ni za koga: ni za one kojima je svejedno kako hrvatski govore i pišu, ni za one koji su užasnuti tim nehajem, ni za nas kojima se, iskreno govoreći, podjednako gade i jedni i drugi.
Ako na ovom svijetu, osim glazbe, postoji išta slobodno, vedro i zaigrano, to je jezik. Svaki, čak i hrvatski. Naučite dobro elementarna pravila i nemojte ga dalje zauzdavati, snaći će se on i sam, puno bolje nego što mislite.