Davor Stier napisao je i objavio tekst koji bi u normalnim okolnostima bio materijal za raspravu u okviru priprema za promjenu Statuta HDZ-a. Kako je u toj stranci neuobičajeno, pa čak i opasno, da ozbiljne inicijative pokreće itko osim predsjednika, ovaj prijedlog za razmišljanje Stier je napisao tek nakon što je postao zastupnik u Europskom parlamentu odakle ga vodstvo HDZ-a ne može smijeniti. [Read more…]
Zašto je važan esej Davora Stiera?
Autor: Božo Kovačević
Davor Stier napisao je i objavio tekst koji bi u normalnim okolnostima bio materijal za raspravu u okviru priprema za promjenu Statuta HDZ-a. Kako je u toj stranci neuobičajeno, pa čak i opasno, da ozbiljne inicijative pokreće itko osim predsjednika, ovaj prijedlog za razmišljanje Stier je napisao tek nakon što je postao zastupnik u Europskom parlamentu odakle ga vodstvo HDZ-a ne može smijeniti. [Read more…]
Hoće li na kraju svi biti izborni gubitnici?
Nakon što je na parlamentarnim izborima SDP uvjerljivo izgubio većinu, a HDZ izgubio priliku za uvjerljivu pobjedu, može li i Most nezavisnih lista izgubiti političku uvjerljivost?
Iako su Domoljubna koalicija i koalicija Hrvatska raste nakon provedenih parlamentarnih izbora zajedno osvojile 115 saborskih mandata, [Read more…]
Pa kad Sanader preuzima HDZ?
Ma stvarno… Ima li tu nešto što mi još ne znamo? Je li Tomislav Karamarko sastavio izborne liste kao konfident i tajni agent Ive Sanadera? Pa će se nekadašnji HDZ-ov premijer, koji tek što nije pušten iz zatvora, čim izađe pojaviti na televiziji da bi objavio kako on, od tog trenutka, preuzima stranku, izbore, Domoljubnu koaliciju u đuture, te metke i kuburu za dvoboj s Milanovićem? [Read more…]
RIP Kukuriku koalicija
Hvala Bogu, Kukuriku koalicija jučer je utrnuta u Trnovcu Bartolovečkom kraj Varaždina izostankom IDS-a s potpisivanja sporazuma Milanovićeve nove fronte za sljedeće izbore.
Hvala Bogu, jer ime Kukuriku koalicija prvi put se javno pojavilo u naslovu mog uvodnika objavljenog 17. srpnja 2009. godine, dva dana nakon što su se njezini čelnici sastali u poznatom istoimenom kastavskom restoranu. [Read more…]
Predizborne istine i laži
Ima nešto naizgled kontradiktorno u sezoni parlamentarnih izbora.
U vrijeme kad sa svih strana pljušte nerealna obećanja davana s figom u džepu, dok svi muljaju, podlo podmeću protivnicima, glume domoljublje i socijalnu osjetljivost ili naprosto lažu čim zinu – pred očima potencijalnih glasača postupno se otkriva istina. [Read more…]
Moj obračun sa Šeksom
Republika Hrvatska ima dva rođendana! Službeni rođendan Republike Hrvatske, Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan 30. svibnja. Na taj je dan 1990. održana svečana, konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora. Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije, taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države.
Nažalost, našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja (na slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. i na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991, na kojem je 94 posto građana glasovalo za neovisnost) bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države. Velikosrpska agresija, četverogodišnja okupacija trećine hrvatske države (1991–1995) i njezino postupno oslobođenje (ratnim pobjedama, ali i diplomatskim umijećem i neumijećem), prisilili su nas da državu rađamo i gradimo na rate, u dugom razdoblju od 1990. do 1998. godine. Baranja i istočni podunavski dio postali su dijelom hrvatske države tek 1998!
Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“:
Prvi: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, istog dana zamrznuta na tri mjeseca.
Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“
Drugi: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na ”tajno“ saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba predsjednikove) dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i Ante Marković predsjednik Vlade SFRJ.
Na ”tajnom“ zasjedanju u INA-inu podrumu Sabor je usvojio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, koju je napisao Vladimir Šeks.
Datum završetka ratne operacije Oluja (5. kolovoza 1995), kojom je oslobođen velik dio okupirane zemlje, ozakonjen je 2002. kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, iako je bilo logičnije da se taj dan smatra Danom pobjede, a da se Dan domovinske zahvalnosti poveže s danom ”pada“ Vukovara 18. studenog 1991. Naknadno je 5. kolovoza proglašen i Danom hrvatskih branitelja.
Blagdanska revolucija
Bilo je logično očekivati, jer je zbog toga i dobila biračku podršku, da se koalicijska vlast nakon 3. siječnja 2000. ozbiljno pozabavila ispravljanjem bitnih slabosti Prve republike: tim pojmom označavam vladavinu Franje Tuđmana u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. S pravom se očekivalo da će nova vlast graditi Drugu republiku!
U tadašnjim okolnostima to je značilo parcijalnu, ali suštinsku ”detuđmanizaciju” države. Narod je očekivao, prije svega, da će nova vlast promijeniti nakaradni i gospodarsko destruktivni model ”pretvorbe“ i da će pohapsiti i pravedno osuditi organizirane kriminalce i ratne profitere. Očekivao je da će oduzeti svu protuzakonito stečenu imovinu. Očekivao je da će nova vlast modernizirati, profesionalizirati i pojeftiniti državu.
Očekivao je da će državu-gospodara postupno pretvarati u državu-slugu hrvatskih građana i naroda. Očekivao je, dakako, i da ta nova vlast neće provoditi nove revolucije i da neće odbaciti ”korisnu prošlost“ Prve republike.
Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države
Ta očekivanja birača i naroda nisu, nažalost, ispunjena, jer su se političari ”novog smjera“ počeli baviti obrednom ”detuđmanizacijom“: neukim povijesnim revizionizmom, prepuštanjem svakog tko je poželio ući u arhiv Ureda predsjednika Republike i odande ”posuditi“ transkripte Tuđmanovih razgovora, ishitrenim promjenama državnih blagdana i već usvojenih obreda.
Izgradnja Druge republike stavljena je sasvim u drugi plan, a egzorcističko rušenje Prve republike u prvi.
Vlast je svoju intelektualnu sterilnost, vodstvenu nesposobnost i birokratsku dosadu pune dvije godine liječila tako što se zabavljala različitim – egzorcističkim ukidanjima: ovlasti predsjednika Republike, predsjedničke garde, Oltara domovine, starog naziva Sabora (naziv Hrvatski državni sabor promijenjen je u Hrvatski sabor) itd.
Nakon dvije godine činilo se kao da je dugi boravak u oporbi u uvjetima potpune saborske poniženosti – jer je tamo vladao zakon terora većine – novu vlast osakatio i onesposobio za pozitivno mišljenje i djelovanje. Tek nakon dvije godine pozitivno su počeli misliti i djelovati neki ministri, primjerice Antun Vujić i Radimir Čačić.
Da stvar bude još i gora, intelektualno osmišljavanje ”obredne revolucije“ prepušteno je neuspješnom filmskom redatelju, scenaristu i filmskom kritičaru Ivi Škrabalu, koji je, usput govoreći, snimio film kojega naslov sve govori: Slamarke divojke. Da se razumijemo, Ivo je privatno drag i simpatičan čovjek, ali je dobio poslanje za koje naprosto nije imao dostatna znanja i iskustva. Ipak se tu radilo o prevrednovanju hrvatske povijesti, a on je, na pravnom fakultetu, magistrirao na temi – Bangladeša.
Uvelike zbunjen novom situacijom, prevelikim ovlastima i malim znanjima, on je ”scenarij“ za blagdansku revoluciju napisao na temelju povlačenja vulgarnih povijesnih i pojmovnih paralela između dvjestogodišnje američke i desetogodišnje hrvatske povijesti. Tako su, eto, rođeni blagdani, spomendani i neradni dani ”novog smjera“.
Da se razumijemo, nije mi ni na kraj pameti javno prizivati ili zagovarati još jednu blagdansku revoluciju. Previše je u nas stvarnih, životnih problema, da rijetkim pametnim i odgovornim ljudima u državnoj upravi i na vlasti predlažem još jedno prekrajanje povijesti, obreda i kalendara.
Ipak, kao jedan od brojnih još živih sudionika i svjedoka nekih od tih ”blagdanskih“ događaja, moram, obzirno i pristojno, ukazati na paradoksalnost nekih od postojećih blagdana i spomendana: njihovih naziva i datuma.
Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”. On ih ovako opisuje: ”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”
Naime, u plagijatorskom i imitatorskom diletantizmu blagdanske revolucije iz 2002. ne krije se samo neznanje i infantilna apokaliptična deluzija političara ”novoga doba“ kako još jednom ”povijest počinje baš s nama“. Ako se samo malo zagrebe po površini sitnih ”koalicijskih“ zloća, površnosti, intelektualne lijenosti i neznanja, lako se otkriva znatno ozbiljniji neposredni razlog blagdanske revolucije: nedostatak razuma.
Intelektualni deficit politike ”novog doba“ posljedica je okolnosti što vodeći mudroslovni bardovi vlade Ivice Račana nisu bili ni Vlado Gotovac, ni Dražen Budiša, ni Ivo Banac, čak ni Antun Vujić i Zlatko Kramarić, već istinski intelektualni ”gorostasi“: Goran Granić, Goranko Fižulić, Radimir Čačić i Vesna Pusić.
Tu i tamo, Račanova je vlada znala u fušu angažirati ili priupitati za mišljenje i ponekog načitanog muža ili gospođu, primjerice Antu Čičin Šaina, Mirjanu Kasapović, Jasnu Omejec ili Gorana Radmana, ali to su bili rijetki petci, češće subote ili neradne nedjelje.
Ipak, neznanje nije glavni razlog čudačke blagdanske revolucije. Njezini su glavni uzroci dvije lako shvatljive ljudske slabosti: povrijeđene ljudske taštine i – kolektivni zastupnički strah.
Veliki zastupnički strah
Čini mi se da je upravo kolektivni veliki strah (kako ga u Travničkoj kronici naziva Ivo Andrić) natjerao zastupnike na saborsko zasjedanje (8. listopada 1991) u jednom, danas tuđinskom, mađarskom, korporativnom podrumu. U zgradi INA-e u Šubićevoj ulici, na broju 29.
Taj ih je strah odvratio od ideje da se saboruje na jedinom legitimnom mjestu: u Hrvatskom saboru na Trgu Svetoga Marka. Danas se nadnevak i mjesto njihova utočišta zakonski slave kao simboli hrvatske neovisnosti i slobode. Dakako, kad su jedanaest godina poslije donosili Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, zastupnici, među kojima je bilo mnoštvo podrumaša, pronašli su dovoljno osobnih razloga da taj skup proglase junačkim, državotvornim i, dakako, povijesnim.
Mnogi od njih i danas vjeruju kako je njihov tadašnji odlazak u podrum bilo junaštvo, za hrvatsku povijest znatno važnije od svih podrumskih dana koje su stotine tisuća ratnika i civila proveli u podrumima i bojišnicama Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Pakraca, Sunje, Lipika, Lovasa, Vinkovaca ili Gospića.
Njihovo je vjerovanje ljudski moguće razumjeti i objasniti, ali je nezgoda u tome što je njihovo priviđenje pretvoreno u zakon iza kojeg danas stoji državna sila. Navika će se već nekako udomaćiti: ljudi stanuju cijeli život u ulici koja nosi ime neke od povijesnih ličnosti o kojoj ništa ne znaju. Tako će se s vremenom naviknuti slaviti Dan državnosti i Dan neovisnosti po novom, novosmjernom kalendaru, ne pitajući se odveć što i koga slave. Za djecu i preumorne radnike ionako je najvažnije da se tih dana ne radi.
Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote
Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države.
Zakašnjeli osvetnici
Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”.
On ih ovako opisuje:
”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”
Postoji i danas velik broj aktivnih političara ‘‘novoga smjera“, koji su 2000. došli na vlast, koji su u doba ”tuđmanizma“ doživjeli različita poniženja: oporbenih, ali i HDZ-ovih. Promjene koje možemo nazvati banalnom detuđmanizacijom velikim su dijelom pokrenuli upravo ti – zakašnjeli osvetnici.
Zakonskim mijenjanjem povijesti, oni su tražili kakvu-takvu okrepu i simboličko obeštećenje za poniženja na koja su šutke pristajali ili su na njih bili primorani u vrijeme dok je Tuđman bio živ i dok je Hrvatskom bjesnio rat.
Ne samo što je Tuđman oporbene političare i stranačke otpadnike (ali i neovisne intelektualce i novinare) ponižavao pogrdnim nazivima, javno ih vrijeđajući kao jude, farizeje, zabludjelu ovčad, gusane, stoku sitna i krupna zuba, već im naprosto nije želio, ni pod koju cijenu, prepustiti vlast. Vlast im nije dao ni onda kad su je, ruku na srce, pošteno, demokratski, na slobodnim izborima, zaradili.
U Zagrebu je, primjerice, u doba takozvane zagrebačke krize od 1995. do 1997. demonstrativno odbio potvrditi čak četvoricu oporbenih kandidata za gradonačelnika koji su imali potporu vijećničke većine u gradskoj skupštini: Gorana Granića, Jozu Radoša, Dražena Budišu i – Ivu Škrabala. Svi, osim Dražena Budiše, odmetnuli su se u zakašnjele osvetnike.
Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike). U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija
Zakonsko cijepanje ”Tuđmanova“ Dana dr-žav-no-sti na Dan državnosti i Dan neovisnosti na bitnoj i metaforičkoj razini znači, nažalost, veliku uvredu hrvatskoga duha i državotvorne tradicije. I zbog mjesta na kojem je održano i zbog sadržaja i stila Odluke koja je tamo izglasana.
Da su kojim sretnim slučajem danas živi Miroslav Krleža, A. G. Matoš, Antun Šoljan ili Veselko Tenžera, o tom bi bizarnom događaju mogli pisati jedino tragikomične eseje rugalice.
O blagdanskoj revoluciji iz 2002. odavno sam kanio nešto javno napisati, kao sudionik ranoga razdoblja stvaranja hrvatske države, ali i kao svjedok i kritičar ”Prve republike“. Koristim stoga kao povod Dan državnosti po Tuđmanovu kalendaru (30. svibnja 1990) da napokon nešto kažem o ”revoluciji“ za koju se, krležijanski, može reći da je zapravo bila – politička laž.
A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote. To je ljudski i razumljivo, ali nije razlog za naknadno pravljenje važnim i busanje u junačka prsa autora i prvoborca za hrvatsku neovisnost.
Umjesto da saborsko zasjedanje, baš zbog raketiranja Zagreba 7. listopada 1991, istog tog dana ili sutradan – staloženo, prkosno i uznosito – održe u zgradi Hrvatskoga sabora, prihvaćajući minimalni rizik eventualnoga novog raketiranja i da tom gestom iskažu minimalnu solidarnost s tisućama hrvatskih ratnika koji su tih dana i mjeseci ginuli za slobodu hrvatskog naroda i neovisnost Republike, narodni su zastupnici naprosto pobjegli – u podrum!
Od tih davnih dana do danas neki od viđenih i moćnih podrumaša od javnosti skrivaju činjenicu da tog dana, kad je u mađaronskom podrumu čitana i izglasana Odluka o raskidu državnopravnih sveza, tamo nije bio jedan prilično važan hrvatski političar: dr. Franjo Tuđman.
Kad sam ga jedne davne nedjelje 1997. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku pitao zašto tamo nije bio i što misli o ”Šeksovoj deklaraciji“, rezignirano je odmahnuo rukom i rekao: ”Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” (Inače, važno je znati i to da se predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora privremeno preselio u ratno sklonište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.)
Zanimljivo je da neki i dan-danas potiho šire glasinu kako Tuđman nije došao (u podrum!) jer je bio pod stresom zbog raketiranja Banskih dvora koje je slučajno preživio.
Što se mjesta izglasavanja Odluke tiče, kazat ću samo ovo: bilo bi sramotno za hrvatski narod, posebice za hrvatske državotvorne sanjare i mučenike, da su za neovisnost Republike najzaslužniji zastupnici koji su, kako kaže Ivo Andrić u Travničkoj kronici, ”začarani magijom straha” završili u mračnom podrumu.
Jezik slobode
Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji
Ako čak zanemarimo kukavno mjesto zastupničkog saborovanja 8. listopada 1991. (kladim se da je to bilo prvo i posljednje podrumsko saborovanje Hrvata) i pozornost usmjerimo povijesnim okolnostima, svrsi, retorici i općem ozračju dvaju političkih događaja, svaki razuman čovjek mora zaključiti da je konstitutivno zasjedanje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. bio povijesni događaj, dok je podrumsko saborovanje 8. listopada 1991. bila tek jedna od mnogih važnih saborskih političkih (ne)zgoda.
Usmjerimo prvi analitički pogled na Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, usvojenu u podrumu INA-e. Već sam naziv te kratke, dosadne i teško čitljive saborske odluke, koja se obredno u Saboru čita svakog 8. listopada, pokazuje da u tom papirku ne stanuju ni sloboda, ni neovisnost. Kratica bi Odluke izgledala ovako: OORDSSORIPSFRJ. Ona sve kazuje.
Čak da taj mrtvi, činjenično nepotkovan i stilski uškopljen papir čitaju Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Barbara Kolar, Duško Ćurlić ili Ivo Gregurević, nitko od njih ne bi bio kadar iz njega iscijediti dašak slobode, trunku ponosa ili zrnce ljepote.
Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike).
U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija. Ne spominju se hrvatski ratnici. Prava se čovjeka spominju samo u odnosu na ”nacionalne manjine”.
U Odluci postoji i bjanko-odluka o apriornom priznanju svih republika bivše SFRJ ”temeljena na načelu uzajamnosti”. U Odluci nije bilo mjesta za božanske Gundulićeve stihove ”O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o”, koje je planetarno popularni pjevač i vođa irske rock-grupe U2 Bono (Paul David Bono Hewson) uspio ugurati u veličanstvenu baladu o patnji Sarajeva Miss Sarajeva.
Ukratko. Odluka je napisana jezikom i stilom koji sramote hrvatski književni jezik, znanstvenu tradiciju i zdrav razum.
Nasuprot tom povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića), nasuprot ”povijesnom“ dokumentu za koji nitko nije mario u doba kad je pisan i izglasan, stoji istina povijesna priča o starom Danu državnosti, koji se zbio 30. svibnja 1990.
Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana možda je najbolje izraziti riječima njemačkog (židovskog) filozofa, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892–1940), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani ”slavom trenutka, njegovom aurom”.
Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?
Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata.
Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu bana Josipa Jelačića kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak. Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video i audiozapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na Trga bana Josipa Jelačića. Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom, a, ruku na srce, i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu.
Dio videodokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama i riznicama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli ”slavu trenutka” Waltera Benjamina.
Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije.
Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.
Podrumari
Izmišljanje Dana neovisnosti i njegovo premještanje iz Sabora u podrum mađarske naftne kompanije na simboličkoj razini znači barem dvije stvari.
Prvo: podrumaši su tim činom naglo, nepravedno i bez pravih razloga povećali vlastite zasluge za postignuće neovisnosti hrvatskog naroda i države. Dakako, kako tamo nije bilo Tuđmana, njegove su zasluge (intelektualne, jer nije pisao Odluku, i politički, jer tamo nije bio) ionako bile ravne ništici.
Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu
Još i važnije, kako su je vlastodršci ”novog smjera“ vrijednost političkih dionica ”birtijaša“ (s Plješivice) i ”barakaša“ (iz Savske) sveli na tržišnu i moralnu ništicu, PODRUM je postao slamka političkog spasa za mnoge dojučerašnje HDZ-ove stranačke otpadnike. Jedan od pisaca Božićnog ustava, Vladimir Šeks, postao je autorom Deklaracije o neovisnosti. Čovjek sa smislom za crni humor mogao bi kazati: metaforički hrvatski Thomas Jefferson.
Među dvojicom pisaca traktata o nacionalnoj neovisnosti ima pokoja sitna razlika, ali ima i sličnosti. Jefferson je američku Deklaraciju o neovisnosti napisao u 33. godini, a Šeks saborsku Odluku o ”razdruživanju“ u svojoj 48.
Prvi je projektirao velebnu vilu u Monticellu, na imanju od 5.000.000 četvornih metara, a drugi je jedva skucao novac za skromnu vikendicu, s roštiljem i bazenom. Jefferson je bio vlasnik 800 robinja i robova, a Šeks si jedva može priuštiti kućnu pomoćnicu. Prvi je u vili imao poseban lift kojim su mu robovi iz podruma slali rujna francuska vina, a drugi takva vina ni u snu ne može sebi priuštiti. O vinskom liftu i ne razmišlja jer u vikendici nema vinskoga podruma, a nema ni robova i ropkinja.
Drugo: simbolični gruntovni vlasnik i ključar hrvatske državne neovisnosti od sada do daljega mađarska je naftna kompanija INA. Povijest se hrvatske državnosti na toj simboličnoj i metaforičnoj razini vratila na davni, mađaronski iskon. Pretvorena je u farsu.
Umjesto zaključka
Što kazati na kraju? Danas, kad se zapravo ne zna kada je ”rođena“ Republika Hrvatska, kad je stekla neovisnost, a kad državnost (štoviše, znatno bi lakše bilo dokazati kako ona do danas nije ostvarila punu neovisnost i državnost), ne može se kazati koliko je danas stara, odnosno mlada. Ako kao mjerilo državnosti i suvereniteta uzmemo međunarodno priznanje, ipak možemo kazati da će Republike Hrvatska 15. siječnja 2010. navršiti osamnaest godina. Postat će punoljetna (opaska uredništva: Letica je ovaj tekst objavio 4. lipnja 2009.). Valja se nadati da će do tada u svom glavnom gradu dobiti trg i znamen.
Tek što Republika zakorači u punoljetnost (2010) njezini će vladari vjerojatno završavati pregovore o njezinoj ”udaji“ za Europsku Uniju. Kako su i Europa i Hrvatska imenice ženskoga roda, mogao bi to biti čudan i zanimljiv brak.
Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje
Da zaključim. Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu. Nije riješila ni granična pitanja sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom. Ima, već po tradiciji, problema s pridjevima.
Države, naime, mogu biti svakojake: dobre (demokratske, pravne, države blagostanja) ili zle i (na)opake (totalitarne, policijske, kriminalne, mafijaške, pa i banana-države). Mogu služiti vlastitom narodu, štititi ga i paziti ili ga mogu pljačkati, terorizirati, mučiti i ubijati. Građani se prema državi, s pravom i bez opravdanja, mogu odnositi kao da im je majka ili maćeha, žena ili ljubavnica.
Hrvati su nakon tisuću godina previše očekivali i premalo su spremni žrtvovati za taj predmet žudnje. Danas je vrijeme da se javno o državi počnu postavljati obična, zdravo-razumska pitanja: Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?
Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje.
(Članak prenosimo iz Matičina dvotjednika za kulturu Vijenac gdje je pod naslovom ”Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka” objavljen u broju 398. od 4. lipnja 2009.).
Cijena HDZ-ovskih koalicija
Pobijedi li HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima sa svojom koalicijom, bit će to najbrojnija koalicija na vlasti od prvih demokratskih izbora 1990. No, je li HDZ-u uistinu potrebna takva prevelika koalicija…
Pravašica potpredsjednica Vlade i ministrica unutarnjih poslova; HSLS-ovac ministar gospodarstva; HSS-ovac ministar poljoprivrede ili turizma; član Bloka umirovljenici zajedno na čelu ministarstva rada i socijalne skrbi; član Zagorske demokratske stranke ministar regionalnog razvoja, a čelnik Hrvatske demokršćanske stranke ministar zdravstva…
Tako bi možda mogla izgledati raspodjela resora u budućoj hrvatskoj Vladi pobijedi li na sljedećim izborima za Hrvatski sabor koalicija predvođena Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Uostalom, HDZ-u su se posljednje dvije godine na europskim izborima koalicije itekako isplatile. Prvo je stranka Tomislava Karamarka (ne)očekivano trijumfirala na prvim europskim izborima održanima u Hrvatskoj u travnju 2013. osvojivši 32,86% glasova birača, a zatim je godinu dana kasnije na sljedećim izborima za Europski parlament pobijedila još uvjerljivije dobivši 41,42% glasova.
Pobijedi li HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima sa svojom koalicijom, bit će to najbrojnija koalicija na vlasti od prvih demokratskih izbora 1990. No, je li HDZ-u uistinu potrebna takva prevelika koalicija
Uz osjetno veći postotak podrške birača HDZ je u tih godinu dana povećao i broj stranaka u svojoj koaliciji te je Hrvatskoj stranci prava dr. Ante Starčević (HSP AS) i Bloku umirovljenici zajedno (BUZ) pridružio i Hrvatsku seljačku stranku (HSS), Zagorsku demokratsku stranku (ZDS) i Hrvatsku demokršćansku stranku (HDS). Posljednja je HDZ-ova koalicijska akvizicija Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), a moguće je da će sadašnji sedmeročlani izborni savez uskoro dobiti još koju stranku članicu.
Nastavi li ovakvim tempom i ideološkom širinom rasti HDZ-ov savez, na izborima bi mogla pobijediti dosad najbrojnija koalicija, a u novu bi Vladu mogao ući dosad rekordan broj političkih stranaka.
Ostvare li se pritom najave o smanjivanju broja ministarstava te o stručnosti kao glavnom kriteriju odabira čelnih osoba pojedinih vladinih resora, pitanje je koliko će buduća Vlada uopće biti HDZ-ovska.
Ili je širenje koalicije zapravo politički manevar nakon kojega će HDZ dominirati i Saborom i Vladom, a svi ostali biti zadovoljni što su uopće u pobjedničkom taboru.
No, HDZ-ovo ustrajavanje na koalicijskoj ”sedmorki” ili možda ”osmorki” uključi li se u koaliciju i HRAST, moglo bi u konačnici biti preskupo plaćeno izborno koaliranje iz jednostavnog razloga što bi HDZ čak i samostalno mogao osvojiti najveći broj zastupničkih mandata na sljedećim parlamentarnim izborima.
Ostvare li se pritom najave o smanjivanju broja ministarstava te o stručnosti kao glavnom kriteriju odabira čelnih osoba pojedinih vladinih resora, pitanje je koliko će buduća Vlada uopće biti HDZ-ovska
Korelacija već postoji. Nakon što je HDZ 2000. poražen na izborima osvojivši samo četvrtinu glasova birača nasuprot trijumfu SDP-ove i HSLS-ove koalicije koja je dobila gotovo 41%, četiri godine poslije HDZ je samostalno pobijedio na parlamentarnim izborima te naknadno potražio koalicijske partnere. Kukuriku koalicija je 2011. također pobijedila s otprilike 41% glasova, a HDZ nije podržao ni svaki četvrti birač.
Zbog niza neuspjeha aktualne vlasti predvođene SDP-om i HNS-om političko se raspoloženje u zemlji promijenilo te sada HDZ vodi u svim ispitivanjima javnog mnijenja. Ipak, Tomislav Karamarko ne može biti posve siguran da njegovo prvo mjesto u anketama i pretpostavljeni najveći broj zastupničkih mjesta osvojenih na predstojećim izborima za Sabor automatski znači i sastavljanje nove Vlade.
Zbog toga je u pravu kada teži maksimiranju glasova birača koji se protive aktualnoj vlasti. To je racionalno političko ponašanje, baš kao što je racionalno bilo i sastavljanje Kukuriku koalicije. Ipak, nije svejedno osvoji li se natpolovična parlamentarna većina s optimalnim ili prevelikim brojem stranaka u koaliciji.
HDZ-u se zasad najviše isplatio ulazak u koaliciju stranke Ruže Tomašić, zapravo nje same sudeći ponajprije prema broju preferencijskih glasova koje je čelnica najjače pravaške stranke osvojila na europskim izborima ove i prošle godine.
U tu kategoriju ulazi i koaliranje s HSS-om kao s ideološki bliskom strankom s izbornim utvrdama te eventualno s Blokom umirovljenici zajedno s obzirom da se Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) unutar Kukuriku koalicije politički u potpunosti devalvirala.
HSLS ne donosi HDZ-u nikakvu ”dodanu vrijednost” nego mu samo oduzima mandate jer će i ono malo preostalih birača HSLS-a potražiti ideološki prihvatljiviju stranku ili koaliciju, jer je sada glas za HSLS doslovce glas za HDZ
Međutim, koalicija HDZ-a sa ZDS-om te osobito s HDS-om ne stvara nikakvu političku sinergiju jer te stranke zbog neprepoznatljivosti de facto ne postoje u percepciji birača, dok je koaliranje s HSLS-om isplativo jedino čelništvu socijal-liberala koje je na taj način, nakon gubitka parlamentarnog statusa 2011., osiguralo saborski klub te vjerojatno jedno ministarsko mjesto.
HSLS ne donosi HDZ-u nikakvu ”dodanu vrijednost” nego mu samo oduzima mandate jer će i ono malo preostalih birača HSLS-a potražiti ideološki prihvatljiviju stranku ili koaliciju, jer je sada glas za HSLS doslovce glas za HDZ.
S druge strane, saborska je mjesta namijenjena HSLS-u Tomislav Karamarko trebao kao osigurač ostaviti vlastitoj stranci, a ne stranci koja je 2009. podržala Ivu Josipovića, a sada podržava njegovu suparnicu, koja se 2009. žestoko protivila Milanu Bandiću, a sada je s njim u koaliciji i koja je posljednja četiri izborna ciklusa bila u najrazličitijim koalicijima i iz njih redovito izlazila: 2000. sa SDP-om, 2003. s DC-om, 2007. s HSS-om, a sada s HDZ-om kojemu je već okrenula leđa izašavši iz Vlade 2010.
HDZ-ovo koaliranje s HSLS-om pokazuje da pri tvorbi izbornih koalicija treba znati ”stati na loptu”. HDZ će, ne promijeni li se značajnije raspoloženje birača sljedećih godinu i pol, sigurno pobijediti na parlamentarnim izborima. No, tu bi pobjedu HDZ mogao preskupo platiti ne samo prevelikim ustupcima ni po čemu relevantnim partnerima u koaliciji nego i riskiranjem stabilnosti saborske većine.
Jer nije nebitno hoće li HDZ u toj većini imati deset mandata više ili manje.
Paradoksalno, Tomislavu Karamarku pomoglo bi kada bi se u hrvatski model za parlamentarne izbore uvelo preferencijsko glasovanje koje bi barem djelomice profiltriralo broj stranaka i njihovih kandidata na listama. Bi li u tom slučaju HSLS doista osvojio tri saborska mjesta na koalicijskim listama s HDZ-om? Ili bi birači HDZ-a i ideološki bliskih stranaka jednostavno glasovali za svoje…
(Prenosimo s tportala).
Histerija i suicid HSLS-a
Taman kad pomisliš da su klinički mrtvi i da se besmisao njihovog postojanja konačno realizirao, eto ih opet. HSLS, stranka koja je u dvadeset i kusur godina prevalila put od ozbiljne i uljuđene građanske opcije do trgovačkog pogona za uhljebljivanje najspretnijih, ovih dana ušla je u HDZ. Cijena – prava sitnica, u skladu s njenim nepostojećim rejtingom: tri saborska mjesta, a možda se nakon očekivane pobjede na izborima ušićari i kakvo ministarstvo ili državna tvrtka.
Samostalnost ”HSLS-a novog doba”, kako ga je znao krstiti Darinko Kosor u svojoj akciji distanciranja od dvije velike stranke i silnom trudu profiliranja u radikalnu liberalno-tehnomenadžersko-probiznis opciju, tako je potrajala manje od tri godine: dosta je bilo šale, sada je došlo vrijeme za ozbiljan posao. A u hrvatskoj politici ne postoji isplativiji deal nego osvojiti kakvu strančicu i potom s njom pametno trgovati.
Rejting je manje bitan od rasporeda na listama, pa makar to dugoročno vodilo prema samoubojstvu – kad si na dnu, treba samo preživjeti i dočekati novo preslagivanje karata. Jer u opoziciju se, jel’te, uvijek može otići, a onda prigodno vrištati o principima, moralu & programskim načelima.
Samostalnost ”HSLS-a novog doba”, kako ga je znao krstiti Darinko Kosor u svojoj akciji distanciranja od dvije velike stranke i silnom trudu profiliranja u radikalnu liberalno-tehnomenadžersko-probiznis opciju, tako je potrajala manje od tri godine: dosta je bilo šale, sada je došlo vrijeme za ozbiljan posao. A u hrvatskoj politici ne postoji isplativiji deal nego osvojiti kakvu strančicu i potom s njom pametno trgovati
Šlepanje velikima oduvijek je bio provjeren recept, iako je on u konačnici uvijek rezultirao brutalnom likvidacijom. Sjećate se HSS-a, stranke koja je po sličnom modelu tumarala lijevo-desno i u jednom trenutku čak uspjela isposlovati silnu važnost? Sjećate, vjerojatno, premda bi svako dodatno pitanje o njoj trebalo biti upućeno tek iskrenim mazohistima koji iz nekog neobjašnjivog poriva sasvim ozbiljno prate politička događanja u nas. HSS postoji, kažete? Zanimljivo. A gdje je, tko uopće vodi tu stranku?
Nije ni bitno, sve zajedno progutao ih je Tomislav Karamarko u svojoj paničnoj akciji kupljenja mrvica ispod stola. Nesretnik je vjerojatno svjestan da mu SDP po svom dobrom starom običaju nudi vlast na pladnju, ali barem je dovoljno pametan da sebi stvara osigurače i usput eliminira svako rasipanje, pa i ako se radi o promilima koji predstavljaju statističku grešku čak i za samu statističku grešku.
I tako je red došao na HSLS, nekad ponos građanskog centra, a danas blijedožutu nakupinu koja luta političkim bespućima bez ikakvog cilja i smisla. Sitne natruhe logike dale su se, istina, naslutiti uoči prošlih lokalnih izbora, kada je u Zagrebu iz šešira izvučen Vladimir Ferdelji na čijim se plećima nekako doguralo do Gradske skupštine. No, to je bilo to: uslijedilo je koaliranje s Milanom Bandićem i sve što neumitno dolazi nakon toga. Pitajte Tatjanu Holjevac.
Darinko Kosor je kao predsjednik Skupštine vjerojatno sam sebi silno važan i gotovo sigurno ne može zamisliti pogodniju osobu za funkciju koju obnaša, a novi lokalni izbori ionako su tek za nekih tri godine – sasvim dovoljno za solidnu dozu zaborava i novu rundu preslagivanja. Ako Bog da sreće, Kosor će se u međuvremenu ionako uvaliti negdje skuplje i unosnije, i nitko se više neće ni sjećati njegovog prošlogodišnjeg prosipanja žući u pravcu vječnog zagrebačkog gradonačelnika.
Darinko Kosor je kao predsjednik Skupštine vjerojatno sam sebi silno važan i gotovo sigurno ne može zamisliti pogodniju osobu za funkciju koju obnaša, a novi lokalni izbori ionako su tek za nekih tri godine – sasvim dovoljno za solidnu dozu zaborava i novu rundu preslagivanja. Ako Bog da sreće, Kosor će se u međuvremenu ionako uvaliti negdje skuplje i unosnije, i nitko se više neće ni sjećati njegovog prošlogodišnjeg prosipanja žući u pravcu vječnog zagrebačkog gradonačelnika
A vi, tukci, samo glasajte: protiv ”dvije velike stranke koje provode istu ekonomsku politiku” ili za ”radikalan gospodarski program”, svejedno: nema te mantre koju HSLS neće solidno zamisliti i traljavo izvesti. Jadnici, nesposobni su čak i za klasičnu političku obmanu, a pored toga imaju nesreću da ciljaju na tržište koje čine glasači s kvocijentom inteligencije nešto višim od broja cipela. Taman kad ih stidljivo krenu osvajati, sve prospu nekim suicidalnim saltom ili kombinatorikom koja uvrijedi zdrav razum.
Nisu čak dosegli ni razinu HNS-a, jednako marginalnog i besmislenog, koji se barem pomirio s činjenicom da ga nitko ne voli i da predstavlja tek interesnu organizaciju za uhljebljivanje i usputno promoviranje krupnog kapitala. Oni barem znaju gdje im je mjesto, pa svojih jedan ili dva posto glasova redovito donose u miraz SDP-u i tako godinama parazitiraju, klapajući o građanskim vrijednostima i hvaleći se neviđenim, ali nikad realiziranim gospodarskim genijima.
Ne, HSLS je odvijek bio drugačiji: histeričan k’o baba na speedu i predvidiv kao zvrk, sudarat će se s ogradama na lijevoj i desnoj strani i nekako kliziti niz stazu. Možda će do cilja doći zadnji, ali bitno je sudjelovati – a barem taj dio posla odrađuju majstorski. Jer, nema te hrvatske vlade u kojoj ova stranka nije sudjelovala, a opet nema te hrvatske vlasti koju HSLS nije kritizirao i dramatično pozivao građane da konačno otvore oči.
Nije šala, treba to znati.
Najnoviji brak s HDZ-om, naravno, nije nikakvo čudo neviđeno, kao ni Kosorova izjava da su liberali ”centar ili desni centar”. Kad trguješ, nešto moraš i dati – a političko preživljavanje vrijedi barem malo koketnog namigivanja i podizanja suknje.
Nije Darinko Kosor Vlado Gotovac, kojega je u ovom kontekstu gotovo neumjesno uopće spomenuti. On bi vjerojatno, kad bi shvatio da konačno ne ide, u HSLS-u jednostavno ugasio svjetlo i zaključao vrata.
Manja je sramota.
(Prenosimo s tportala).
Bozanićevih i mojih 25 godina
Iz Argentine sam u SFRJ, u SRH, dakle, u domovinu Hrvatsku, stigao sredinom svibnja 1989., poznato je već, kao redovnik sa privremenim zavjetima, da bih tamo gdje moj tadašnji redovnički franjevački poglavar odluči započeo studij filozofije i teologije (sve ostalo iz moje biografije te prve godine života u raspadajućoj Jugoslaviji nije sada ovdje važno ponavljati).
Tako se dogodilo da sam poslan najprije na otočić Košljun, koji se nalazi u puntarskom zaljevu otoka Krka, gdje su moji franjevci imali prigodno mjesto za nekoga tko je došao, mogu tako reći, s drugog planeta, mjesto gdje će mi se pojasniti kako izgleda ta moja nova životna sredina, redovnička, dakle, crkvena, ali i građanska, socijalistička, u kojoj su se pojavile i prve političke stranke (HSLS i HDZ).
Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić.
Nisam bio jedini koji je na otočiću Košljunu sebe pripremao za značajne promjene. Jednoga dana na plaži sam upoznao simpatična svećenika koji je u naš samostan stigao da se pripremi za službu biskupa dijeceze Krk. Bio je to Josip Bozanić. Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir
Na toj maloj fratarskoj plaži, naime, svoje su živote i neke nade jedan drugome, trasirajući i moguće prijateljstvo, predstavili jedan zanesenjak koji će svojih 25 godina života u Hrvatskoj danas obilježiti vrlo skromno, tek u kolumni jednoga maloga, ali pristojnoga portala i jedan moćnik koji je svojih 25 godina u biskupstvu proslavio kao da je dobio Nobelovu nagradu za mir, ali puno bučnije, svečanom akademijom koja je bila neukusna i kičasta, kakav svaki kult ispraznih ličnosti i jest.
Čak i nisam imao namjeru obavijestiti vas da sam, eto, već 25 godina među vama jer sam mislio da je dovoljno to što sam to neizravno kazao u ”Argentinskome romanu” koji, bez moje izričite krivice, ne prestaje biti najprodavanijom publicističkom knjigom ”u Hrvata”, ali svečana akademija kojom je u petak 20. lipnja proslavljena 25. obljetnica biskupske službe kardinala Josipa Bozanića, koju sam izravno pratio preko Hrvatskog katoličkog radija, a onda i sažeto vidio u vjerskom programu na televiziji, pročitavši, dakako, i izvještaje u drugim medijima, ponajprije onaj koji je dala agencija IKA, ponukala me je da pomislim imam li pravo usporediti Bozanićevih i mojih ”25 godina” i ako imam, a ja mislim da su neke paralele moguće, mada sam svjestan da će me se optužiti za neskromnost, vidjeti što se dade zaključiti iz njegove, kardinalove, i moje obljetnice.
Dobro pamtim biskupsko ređenje Josipa Bozanića u katedrali grada Krka jer smo kao bogoslovi koji borave u njegovoj biskupiji bili dobili neku malu, zaista epizodnu ulogu u toj lijepoj liturgiji, a i red je bio da budemo prisutni na ređenju našega biskupa, tada najmlađeg u Europi.
Putovi su nam se stalno dodirivali. Josip Bozanić, tako je ispalo nakon odluke mojih poglavara da živim u jednom samostanu u Rijeci i u tom gradu studiram filozofiju i teologiju, pojavio se opet u mom životu, ali kao profesor jednog dijela ne baš zanimljivoga predmeta koji se zove Kanonsko pravo (prof. Bozanić nam je predavao IV. i V. knjigu, onu o sakramentima i ostalim bogoštovnim činima te o svetim mjestima i vremenima, a onda i onu o vremenitim crkvenim dobrima) i pamtim da sam bio među rijetkima koji je prof. Bozaniću postavljao pitanja jer su kolege uglavnom gledale kroz prozor.
Što jest jest, treba to kazati, mladi biskup je bio očajan kao profesor, dosadan, neinventivan, monotona glasa, s onim karakterističnim nesposobnostima da neka slova pravilno izgovori (što i danas nažalost ponavlja, a mogao je i trebao na vrijeme tu manu riješiti diskretno s nekim dobrim logopedom) i njegova su predavanja, za razliku, barem meni, od onih odličnih pokojnih profesora Kresine (iz Biblije) i Benvina (liturgija) ili profesora Devčića, sada riječkoga nadbiskupa (filozofski predmeti), bila mjesta obavezne koncentracije tek zbog toga što mi je Bozanić iskreno i simpatično pristupio kada smo se upoznali i sunčali na plaži otočića Košljun.
Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma
Nisam ga, naime, želio nikako povrijediti, makar i govorom tijela koji bi pokazao da je, eto, naprosto naš najlošiji profesor.
Sasvim sam siguran da će on, pogleda li slučajno ovu kolumnu, reći: ma što Pilsel pretjeruje, tu nikada nije bilo blizine, ali ja znam da to nije točno i da moćni kardinal ima jednu prestrašnu manu, a ta je da ljude ignorira, pa će mi se tako dogoditi i da mi se akademik Ivan Supek pojada nedugo prije smrti kako mu Bozanić ne odgovara na pisma.
Uostalom, od Bozanića sam doživio jednu zanimljivu manifestaciju mizernoga karaktera kada sam prije nekoliko godina, dok je predsjednik HBK još bio đakovački nadbiskup Srakić, na jednoj press konferenciji, što može posvjedočiti barem dvadesetak kolegica i kolega, ostao bez odgovora i to tako što nakon što sam postavio vrlo decentno pitanje, čisto protokolarno, gospodinu uzoritom kardinalu (pitam se iznova komu je on i zbog čega uzor), a on je odlučio šutjeti, ali tako da me nije niti jednom pogledao, već je pogled zadržao ispred sebe, iznad televizijskih kamera, na nekoj samo njemu jasnoj točki na zidu nasuprot sebi, u tišini koja je postala duga i neugodna za sve, tišini koju je prekinuo msgr. Srakić shvaćajući da mu se subrat u episkopatu ponaša kao budala i odgovorio, vrlo korektno, na moje beznačajno pitanje.
Elem, Bozanić je ljut na mene otprilike otkako je umro Franjo Tuđman. Jer do tada smo bili ne samo ”na ti” već smo se i telefonom po potrebi znali čuti. Bilo je to kada je pokojni predsjednik, otkrilo se, osjećajući da napušta ovaj svijet, dao velike pare iz neoznačenih fondova za gradnju karmelićanskog samostana u Mariji Bistrici, a ja sam se našalio i pisao o famoznim indulgencijama i kako još one žive u našem narodu te da je Tuđman imao previsoko mišljenje o sebi kada je svoje grijehe vrednovao na samo 2 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.
Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa
Ispostavilo se da je Bozanić te pare primio, kao što je i druge velike novce primao od moćnika koji nisu plaćali obaveze državi, pa sam ga podsjetio na govor koji mu je, čini mi se, pomogao sročiti pokojni profesor Moralne teologije Marijan Valković o famoznom ”grijehu struktura” za Božić 1997., nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa.
Bozanić je ispalio na živce kada sam mu rekao da je i on tako, primajući te milijune, u samoj mreži grešnih struktura. Od tada se uzoriti gospodin Bozanić ponaša kao da ne postojim. A vjerojatno i ne postojim jer je Bozanić nametnuo vrlo jaki silenzio stampa u vezi sa mnom. U Glasu Koncila, na primjer, možda budem spomenut ako netko objavi, na radost i veselje ”Crkve u Hrvata”, da sam blago u Gospodinu konačno preminuo.
Ajme, toliko toga imam za reći, a toliko je toga i beznačajno, i banalno i žalosno da ne znam griješim li uopće što obilježavam Bozanićevih i mojih 25 godina na način na koji bi vas se moglo navesti na zaključak da sam ogorčen ili bijesan. Jer nisam.
Ogorčen i bijesan nisam jer sam oguglao, onako kako je, premda znam da to nije u redu jer kršćanin mora znati sačuvati nadu, beznadan onaj koji od biskupa Vlade Košića očekuje riječi kajanja, a on pak ponavlja, kao da potpisuje dogmu, da mu je Dario Kordić ”moralna veličina” ili kao onaj koji sliježe ramena kada listajući stranice Bozanićeve biografije nailazi na podatak iz siječnja 2012. u kojem čita da mu je Senat Sveučilišta u Zagrebu odlučio dodijeliti počasni doktorat zbog njegovih doprinosa ”u izgradnji humanijeg društva, promociji teoloških, humanističkih i društvenih znanosti, dostojanstva ljudske osobe, kulture dijaloga i afirmacije hrvatske vjerske kulture i kulturne baštine u Europi i svijetu”. Bit će da se papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo sakrivaju od srama svaki puta kada je njegovo veličanstvo kardinal Bozanić u Rimu.
Kakav sam ja to život živio? Tih mojih 25 godina u Hrvatskoj, kakve su one? Dovoljne i sadržajne toliko da mi barabe požele smrt i kažu ”Doći ćeš i ti na red, okotu”, da mi se poželi da mi se netko ne posere na glavu kao Anti Tomiću, nego na sam grob i to čim prije, kako mi poručiše uglednici HČSP-a, ovi veliki prijatelji gradonačelnika Baldasara.
Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura
Kakve su bile Bozanićeve godine u biskupstvu? Iako je Bozanić priznao da i on griješi, a pogriješio je kada je odlučio popustiti željama svojih pomoćnih biskupa i ostalih adulanata da se svečana akademija, svečano čestitanje, svečano ovo i svečano ono, ipak održi jer on to, kao, nije želio, on je bio nakanio da mu obljetnica prođe ”što tiše i skromnije”, mislim da su 25 godina Bozanićeve biskupske službe na ponos i diku onih koji se prepoznaju u sintagmi, rabljenoj u petak u zagrebačkoj katedrali, ”Stepinčeve Crkve” (da, sa veliko ”C”). Nama ostalima, koji se pak prepoznajemo u Kristovoj crkvi, ostaje sijaset pitanja, gomila neugodnih i opterećujućih pitanja.
Jer papa Franjo već nekoliko puta ponavlja, posljednji je put to učinio u nedavnom intervju za La Vanguardia, lista iz Barcelone, da biskupi ne smiju imati ponašanje i držanje, pa ni ostali život kao u prinčeva. Machiavello s Kaptola 31 pak, okružen sigurnosnim kamerama i visokim ogradama te miljama daleko od nevesela prizora kojeg u tramvajima, ulicama, i trgovima stvaraju nezaposleni i oronuli Hrvati, čak ni kao nekakva Kolinda koja će se odlučno pobrinuti da potrošene karmenadle sirotinji ostavi kraj kontejnera u čistim vrećicama, voli zlato, voli da mu se izrađuju najfiniji i najkompliciraniji medaljoni, voli moć, voli biti arogantan.
Ne znam i ne zanima nas kakav je Bozanić kao upravitelj; vjerojatno dobar ako se dobrim upravljanjem smatra, recimo, potrošiti oko 100 milijuna kuna na sveučilištu koje uopće nije potrebno i koje se trudi ne zjapiti prazno. Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu.
Je li dobar šef? Vjerojatno jest ako to znači da te se podanici boje; jer, da, svećenici ga se boje, toliko ga se boje da mi je jedan studijski kolega i profesor prije nekoliko tjedana rekao: ”Šutimo, Drago, moramo šutjeti”. Ali ovo ću reći: javni istupi gospodina nadbiskupa i kardinala Bozanića nisu pridonijeli porastu razine javnog dijaloga u Hrvatskoj. Moji pak jesu
Je li Bozanić šampion ljudskih prava i strastveni borac za dostojanstvo čovjeka? Ja sam nešto po tom pitanju učinio iako nikakav šampion nisam. Tek mali novinar. Gospodin se kardinal, uzoriti i plemeniti, mnogo češće nije javljao kada su bila ugrožena ljudska prava. Zašutio je Bozanić i one važne 2000. godine kada se sveti Ivan Pavao II. trudio pokrenuti cijelu Katoličku crkvu na kajanje. Bozanić je šutio, ništa nije rekao. Bio sam tamo, slušao sam ga i znam to iz prve ruke.
Njegova, ”Stepinčeva Crkva”, nasuprot one u kojoj se ja nalazim, Kristova, izabrala je oniks, skupi kamen, još skuplje limuzine i to je bio kardinalov odgovor na krizu i siromaštvo u Crkvi i društvu. Ja sam, pak, u ovih 25 godina ostao vjeran zavjetu siromaštva koji sam položio kao mladi franjevački bogoslov na kraju novicijata u gradu Salta na sjeverozapadu Argentine. Znam, reče Isus, neka ti lijeva ruka ne zna što ti desna radi, ako činiš djela milosrđa, ne čini to da drugi vide i da te zbog toga hvale.
Ali, eto, Bozanić ide u Jasenovac i okrene sa na pola puta, ne želi da ga vide pod kamenim Bogdanovićevim cvijetom, a ja, budala, odreknem se i oca i matere i svih prijatelja da bih ostao svoj nakon spoznaje da je ustaštvo gnjusna stvar i da moram znati poštivati i živjeti antifašistički stav.
Nakon 25 godina u Hrvatskoj, dragi moji sugrađani, pišem s jednom nogom na Rebru kamo me vode stres i nemogućnost da platim režije, a Bozanić si može priuštiti da, zahvaljujući privilegiranim informacijama, u jednom danu podigne iz ugrožene banke 450.000 eura.
Slažem se s biskupom Valentinom Pozaićem, najljigavijim od svih čestitara – Bozanić je veliki blagoslov i dar za ”Stepinčevu Crkvu”. Neka živi tisuću godina. Ja ću radije, kao član Kristove crkve ili Crkve Kristove, umrijeti odmah i ovdje. Zaista, 25 godina u Hrvatskoj je bilo za mene previše vremena, a osobito sam tužan jer me čeka smrt, a da nisam uopće svjestan koliko me ljudi voli i cijeni, niti sam svjestan svih onih kojima sam, dok je Bozanić gradio karijeru princa, služio kao onaj koji je ”sluga beskoristan”, kao onaj koji je ”samo učinio ono što je bio dužan učiniti” (Lk 17, 10).