novinarstvo s potpisom
Cristina Fernández de Kirchner
Smjena na čelu Argentine 10. prosinca nije nažalost prošla bez skandala svjetskih razmjera, jer je odlazeća predsjednica Cristina Fernández de Kirchner odlučila ne sudjelovati u primopredaji vlasti novoizabranom predsjedniku, dosadašnjem gradonačelniku Buenos Airesa Mauriciju Macriju (desni centar), kojem je vlast predao (druge nije bilo) šef parlamenta. [Read more…]
Venezuela ima nešto što nema nijedna druga zemlja na svijetu: fantastične dječje i omladinske simfonijske orkestre. Čitava je zemlja premrežena orkestrima koji su jezgre jedinstvenog glazbeno-obrazovnog i odgojnog sustava koji svijet poznaje pod jednostavnim kratkim imenom – El Sistema. To je jedan od najvažnijih zaštitnih znakova, ili, kako se to danas kaže, brendova Venezuele.
Hugo Chávez, za jedne omiljeni vođa nacije i borac protiv imperijalizma, a za druge diktator, silno se volio praviti važan s El Sistemom. Na svoja najvažnija državnička putovanja Chávez je često vodio i najbolji od tih omladinskih orkestara, onaj koji nosi dično ime Simóna Bolívara.
Vojskovođa i političar Simón Bolívar bio je u prvoj polovici 19. stoljeća ključna figura i predvodnik borbe za nezavisnost Venezuele i Latinske Amerike od španjolskih kolonizatora. Zemlja u kojoj je rođen po njegovom se političkom i socijalnom naslijeđu danas službeno zove Bolivarska Republika Venezuela, a Simfonijski orkestar Simón Bolívar njezina je glazbenička reprezentacija bez konkurencije u svijetu. Na čelu joj je maestro Gustavo Dudamel, dirigent koji je i sam dijete El Sisteme i njezin najistaknutiji promicatelj u svijetu.
O Dudamelovoj glazbeničkoj karizmi, ugledu i svjetskoj popularnosti dovoljno govori podatak da je 2009., kada je imao samo 28 godina, postao šef-dirigent Losanđeleske filharmonije, jednog od najvećih, najbogatiji i najboljih američkih i svjetskih orkestara. Jedini dirigent izabran na to mjesto u još mlađoj dobi bio je Zubin Mehta koji je muzički direktor u Los Angelesu postao s 26 godina.
Treba se sjetiti i da politika Sjedinjenih Američkih Država ne ljubi Venezuelu. Između Kube i Venezuele State Department bi se vjerojatno teško odlučio tko im je trn u oku, a tko u peti. No, budući da su u SAD-u sve najveće kulturne ustanove privatne, državu nitko i ne pita za mišljenje u takvim stvarima. Dudamelu je ugovor u Los Angelesu produljen sve do 2019., kada će slavni orkestar slaviti svoj stoti rođendan.
Kad je lani umro Hugo Chávez, Dudamelu su u LA-u pristojno izrazili sućut i bili puni razumijevanja kad je otkazao svoj redoviti nastup u Disney Hallu da bi stigao u Caracas na pogreb svog predsjednika. Onaj orkestar koji ga je znao pratiti po svijetu, ispratio je komandanta Cháveza i na vječni počinak. Dudamel je dirigirao. Imao je i zašto: pored svih velikih svjetskih sponzora, El Sistema i dalje najviše novca dobiva od države Venezuele.
U četrdeset godina svog postojanja El Sistema je tisućama i tisućama venezuelanske djece spasila život uklonivši ih s opasnih ulica prepunih nasilja i otvarajući im vrata u jedan sasvim drugačiji, bolji i plemenitiji svijet. Zato ne treba čuditi prizor koji je jedna moja prijateljica prošli tjedan vidjela na aerodromu u Parizu gdje se ukrcavala u avion za Zagreb s čitavim jednim venezuelanskim orkestrom. Kada se među njima pojavio utemeljitelj i otac El Sisteme, krhki starac u invalidskim kolicima, mladi su mu se glazbenici jedan po jedan stali klanjati i doslovno mu ljubiti ruke.
Taj čovjek koji je već odavno zaslužio Nobelovu nagradu za mir zove se José Antonio Abreu. U borbi protiv nasilja, siromaštva, neznanja i isključenosti čitavih slojeva iz društva, Abreuovim se iskustvima i metodama već godinama koriste gradovi u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugdje po svijetu.
El Sistema je prije nekoliko godina stigla i u Hrvatsku preko udruge SO DO koja je prvu ćeliju mreže orkestara za djecu i mlade osnovala u SOS Dječjem selu Lekenik, da bi se potom proširila na još uvijek premali broj đaka muzičkih škola sa svih strana naše zemlje. Prošla je subota za sve njih, kao i za sve nas koji smo taj dan došli u Lisinski, bila praznik.
Simón Bolívar nije jedini orkestar iz Venezuele koji kruži svijetom. U Londonu, Beču, Berlinu, Sankt Peterburgu, Pekingu, Tokiju i mnogim drugim metropolama nastupao je i Simfonijski orkestar mladih iz Caracasa prije nego je stigao i u Zagreb. A prvi čovjek koji je na kraju njihovog koncerta u ciklusu Lisinski subotom ustao na noge, odajući im tako poštovanje i priznanje, bio je upravo 75-godišnji José Antonio Abreu.
Dugo je stajao i pljeskao, premda se od bolesti toliko teško drži na nogama da ga je njegov asistent morao pridržavati. Njegov je primjer prvi slijedio Ivo Josipović koji je te večeri imao čast sjediti do velikog Venezuelanca. Ipak, koliko god su navikli na srdačne dočeke na najvišoj razini, mladi glazbenici i njihov dirigent Dietrich Paredes bili su uistinu razdragani što je njihov prvi nastup u Hrvatskoj došao čuti i sam predsjednik te države.
Pozornica s orkestrom od oko 150 glazbenika te je večeri izgledala i zvučala poput velike košnice s nevjerojatno uvježbanim, skladnim, oduševljenim i nadahnutim zujanjem. Skladbe latinoameričkih skladatelja Revueltasa, Estéveza i Castellanosa, kao i veličanstvena Simfonija s orguljama Francuza Saint-Saënsa, zračile su čistoćom i blistale ljepotom, baš kao i lica djevojaka i mladića stopljena s njihovim glazbalima i združena u vulkanske erupcije najplemenitijeg mogućeg zvuka.
A onda su u dvorani ugašena sva svjetla, da bi nakon minute mraka pod ponovno upaljenim reflektorima eksplodirale boje: žuta, plava i crvena. Mladi su Venezuelanci preko svojih decentnih koncertnih odijela i haljina obukli trenerke u bojama zastave svoje zemlje.
Mi ih nismo zavoljeli, niti smo im pljeskali, niti su nam bili toliko simpatični zato što su iz Venezuele. Ukrali su nam srca svojom nadarenošću i marljivošću, blistavim licima i očima punima glazbe koja ovaj svijet oplemenjuje i spaja. Riječima Joséa Antonija Abreua, glazba je umjetnost koja hrani, ohrabruje, jača, obogaćuje i oplemenjuje duh mladih ljudi, potiče njihovu znatiželju i kreativnost, otvara im svu širinu svijetu i svu dubinu svemira. Ne, nisu oni tako dobri i lijepi zato što su iz Venezuele.
Ali, bojama svoje zastave podsjetili su nas da je s njima i zbog njih Venezuela mnogo ljepša i bolja zemlja nego što bi inače bila sa svim svojim velikim i teškim problemima. Ljudi ginu kao muhe na njenim ulicama, a vlast je prečesto korumpirana i povezana s kriminalom.
Ali, kako bi tek Venezuela izgledala bez ovih glazbenih utočišta u kojima djeca sviraju za vlastiti život i budućnost. Na bis im se pridružilo i petnaestak djevojčica i dječaka iz Hrvatske, u hrvatskim kockastim dresovima. Ni oni nisu bili tamo lijepi zato što su Hrvati, nego je Hrvatska zbog njih barem te večeri postala bolja i ljepša.
Bilo je to nešto predivno i potpuno različito od onog navijačkog “patriotizma”, jeftinijeg od kokica, koji urla na stadionima i laži s političkih govornica.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Silvio Berlusconi je napokon otišao sa scene, a Angela Merkel je ponovno izabrana i vratila se velika koalicija CDU-SPD. Preminuli su Nelson Mandela i Hugo Chávez. Fidel Castro se još drži. Narod je bio na ulicama, od Kaira i Rima, São Paula i Atene, do Kijeva i Bangkoka. Iran je pristao na pregovore sa SAD-om prvi put nakon 34 godine. Kina je izabrala novog lidera i uhapsila je drugog. Šegrt diktatora u Pjongjangu likvidirao je strica. Nakon 700 godina jedan je papa dao ostavku, a na njegovo je mjesto došao Latinoamerikanac koji oduševljava na svakom koraku.
Neke od ovih vijesti bile su jako važne za svijet, neke nisu, ali ovaj se komentator odlučio, pogledavši cijelu godinu koja je na izmaku, na pet događaja ili geopolitičkih procesa koji su zaista važni i koji mijenjaju svijet.
SAD se konsolidira kao energetska sila
To se već naziralo, ali ove su se godine rasplinule sve sumnje: izvanredni porast eksploatacije nafte i plina u SAD-u je stvarnost koja daje novu sliku svijeta. U sljedećih pet godina Sjeverna će Amerika (SAD, Kanada i Meksiko) proizvoditi gotovo 4 milijuna barela sirove nafte više nego sada svaki dan, što će prepoloviti uvoz. Vrlo se lako može dogoditi ne samo da SAD postane energetski samoodrživim već i da izvozi naftu, to jest energiju.
To donosi mnogostruke i vrlo ozbiljne posljedice. Bliski istok će doživjeti vrlo jak ekonomski i politički šok. Utjecaj Rusije i drugih jakih energetskih država postupno će slabjeti. Jačanje SAD-a kao energetske sile dovest će do ekspanzije američke proizvodnje, ali će višak nafte proizvesti i pad razvoja obnovljivih energetskih izvora, što je vrlo loša prognoza i samo po sebi grozna vijest.
Pad ugleda SAD-a
Vidjeli smo da Barack Obama nije imao dovoljno snage ispuniti obećanje da će kazniti Bašar al-Asada ako bi ovaj iskoristio kemijsko oružje protiv pobunjenika i civila. Ili spriječiti radikalnu desnicu okupljenu oko The Tea Party koja je nakanila i uspjela paralizirati američku vladu. Obama nije imao čak ni snage pokrenuti internetske mehanizme za svoj prioritetni program: sanitarnu reformu. Nije uspio utjecati na odluku brazilske predsjednice Dilme Rousseff koja je otkazala posjet Washingtonu kad je otkrila da su je u NSA-u nadzirali, baš kao što su Amerikanci nadzirali telefon Angele Merkel.
Obama je poraženo promatrao kako se stvara savez poniženih vladara koje su u NSA-u beskrupulozno špijunirali, odnosno kako su otkrića možda najmarkantnije figure 2013., bivšeg analitičara NSA-a, Edwarda Snowdena, srušila sav američki ugled kao kulu od karata. Percepcija koja se proširila svijetom jest da je supersila ne samo ohola i gruba, već i nesposobna. Osim toga, da je moćni američki predsjednik zapravo vrlo labilan igrač kojeg iz takta mogu izbaciti minorni akteri kao što su Rousseff, Al-Asad, Tea Party ili ga može dovesti u red, osramotviši ga kao nitko do sada pred cijelim svijetom, njegova supruga koja ga je prekorila i ponizila na Mandelinoj komemoraciji.
Je li ova percepcija preuveličana i hoće li se promijeniti? Kako god bilo, slika onemoćalog predsjednika Obame ili paralizirane američke vlade bitno će utjecati na ponašanje kako saveznika – tako i američkih neprijatelja.
Rastuća međunarodna agresivnost Kine
U studenome, Kina je najavila restrikcije u zračnom prometu na širem području, što uključuje male otoke koje Japan smatra svojima. SAD je reagirao poslavši dva bombardera B-52 koji su ušli u taj zračni prostor bez dozvole Pekinga. Japan je učinio isto, ali i započeo silno jačati svoje oružane snage, osobito svoje specijalne snage po uzoru na američke specijalce Navy Seals.
Napetosti rastu. Ono što je važno istaknuti iz ove priče jest to da treba očekivati širenje napetosti na jugoistoku Azije kao i još agresivniju međunarodnu politiku Kine koja će SAD-u postati prvim izazivačem.
Bliski istok vrije
Događanja u Iranu, Siriji, Egiptu, Palestini, Izraelu i još puno toga govori nam da ni ova godina za Bliski istok nije bila laka. Bilo je puno iznenađenja od kojih će neki uvjetovati buduća događanja: vojni udar protiv Mohameda Morsija i tragedija sirijskoga naroda, pregovori oko iranskoga nuklearnog programa (približavanje Washingtona i Teherana), obnova dijaloga Palestine i Izraela, koje će pokušati postići dogovor sredinom 2014.
Moguće je da ništa od toga ne uspije, ali posljedice tih procesa idu dalje od godine koja nam stiže i od sudbine same regije.
Otvoreni rat protiv nejednakosti
Taj rat odavno postoji. Analitičari i znanstvenici regularno ga dokumentiraju. Nobelove mu se nagrade posvećuju, ali ove je godine, izborom pape Franje (koji je, zajedno s Edwardom Snowdenom, pomjerio svijet), pokrenuta nada zbog koje smo pozdravili dolazak Baracka Obame u Bijelu kuću i njegov ”Yes, We can”, a milijuni marširaju na svim meridijanima prozivajući neprihvatljivima sve veće razlike između bogatih i siromašnih.
Sve je više vlada, institucija, nevladinih organizacija, a u nas i novinara i građana, koji traže da se taj proces zaustavi i da nastupi kakva-takva pravda. To jest, ipak, dobra vijest kojom se želim oprostiti od vas i od godine na izmaku.
Izazov ostaje: da nastavimo borbu za jednakost bez da dadnemo veće ovlasti demagozima koji, na kraju krajeva, povećavaju nejednakost. Svima vama želim sretniju novu godinu jer mislim da nam ova baš nije bila ”za prste polizati”. Mir vama!
(Analiza je prvotno napisana za tjednik Express).
