Razvučenost serije, prekidi i brojne promjene termina emitiranja, sve je to odnijelo mnogo živaca ljubiteljima turske serije o Sulejmanu Veličanstvenom. Oni najuporniji koji su je odgledali čitavu uglavnom su oduševljeni produkcijom u koju je, očito, uloženo mnogo novca kako bi se što vjernije dočaralo vrijeme, običaji i sva sultanska raskoš jednog od najznačajnijih vladara u povijesti ne samo Otomanskog carstva, nego i Europe.

 

Onih nekoliko nasumično odgledanih epizoda u usporedbi s ozbiljnom historiografskom literaturom uvjerile su me da su se autori i producenti serije u priličnoj mjeri trudili slijediti povijesne izvore i u njima sačuvane činjenice.

 

Uostalom, zašto da se išta izmišlja pored povijesti koja je u pisanim dokumentima, ali isto tako i u arhitekturi i ostalim umjetnostima ostavila svu silu zanimljivih likova s uzbudljivim životnim pričama. U povijesnim su knjigama sačuvane takve drame, ljubavi, intrige, urote, ratovi, izdaje, junaštva i sudbine kakve bi neki scenaristički industrijski pogon morao smišljati godinama.

Znati pripovijedati povijest bilo je oduvijek važno za upoznavanje i pamćenje prošlosti. Tako je i danas, ma koliko se ozbiljna historiografija trudila u svoj svojoj znanstvenosti i objektivnosti. Nekada se pripovijedalo u dugim zimskim večerima uz vatru, a danas se gleda televizija. Nekada su se carstva rušila u prah, danas odlete u zrak i iščeznu u balonima od sapunice. A mnogo prije televizije povijest se opjevavala u operama

 

Pa ipak, takva televizijska industrija postoji i u njoj nastaju visokobudžetne televizijske serije kao što su Igre prijestolja. Takvi multimedijski proizvodi doista tjeraju vodu na mlin poklonicima teorije o velikoj uroti kojoj je glavni cilj zaglupljivanje čovječanstva.

 

Tako, na primjer, već milijuni ljudi u svijetu znaju za Dubrovnik kao mjesto na kojem se snima njihova omiljena televizijska serija. Mnogima će od njih to biti i razlog da kao turisti posjete Hrvatsku. Hodajući po dubrovačkim zidinama i penjući se po njegovim kulama prepoznavat će i slikat će se na mjestima koja su poslužila kao kulise izmišljenim junacima izmišljene povijesti izmišljenih plemena, naroda, vladara i carstava.

 

Ne bi bilo nikakvo čudo da se mnogi od njih i ne zapitaju tko je uopće, kada i zašto gradio te kule i zidine, tko je nad njima vladao, tko je sve na njih jurišao, tko ih je i kako obranio, a tko osvojio. A mi ćemo sretni prodavati hotelske aranžmane u gradu tog novog televizijskog identiteta, zbrajati noćenja i biti zadovoljni velikom promidžbom Hrvatske i Dubrovnika.

 

Čemu onda čuđenje kada se među đacima pokaže katastrofalno nepoznavanje osnovnih činjenica i o onoj bliskoj povijesti u kojoj su rođeni njihovi roditelji i u kojoj su živjele njihove bake i djedovi. Ante Pavelić, fašist ili antifašist? Ma hajte, tko još za to mari. Pitajte ih bolje tko je na kojoj strani u Igrama prijestolja. Naš hrvatski jezik zna biti jako mudar. U njemu čitava povijest stane u riječ pripovijest.

 

Znati pripovijedati povijest bilo je oduvijek važno za upoznavanje i pamćenje prošlosti. Tako je i danas, ma koliko se ozbiljna historiografija trudila u svoj svojoj znanstvenosti i objektivnosti. Nekada se pripovijedalo u dugim zimskim večerima uz vatru, a danas se gleda televizija. Nekada su se carstva rušila u prah, danas odlete u zrak i iščeznu u balonima od sapunice. A mnogo prije televizije povijest se opjevavala u operama.

 

U protekla dva tjedna u Hrvatskoj se dogodio zanimljiv sraz dviju takvih povijesnih fikcija, ili fikcija o povijesti. Sulejman Veličanstveni najprije je umro na televizijskim ekranima u posljednjoj, stodvadesetinekoj epizodi turske televizijske serije. Pogledao sam tu epizodu i bio impresioniran velikom sijedom bradom, ali i dirnut tugom u očima odličnog glavnog glumca Halita Ergença.

Nakon što izdahne u svom bojnom čadoru, sultanov duh u punoj ratnoj i carskoj spremi izlazi na bojno polje i u nekoliko dojmljivih televizijskih minuta pjesničkim i filozofskim riječima na glas meditira o svojoj vladarskoj veličini i ljudskoj krhkosti, o prolaznosti svake vlasti i svakog carstva. Završna poruka serije koja se u Turskoj prikazivala pod naslovom “Veličanstveno stoljeće” gotovo da je antiratna, humanistička i tolerantna

 

Nakon što izdahne u svom bojnom čadoru, sultanov duh u punoj ratnoj i carskoj spremi izlazi na bojno polje i u nekoliko dojmljivih televizijskih minuta pjesničkim i filozofskim riječima na glas meditira o svojoj vladarskoj veličini i ljudskoj krhkosti, o prolaznosti svake vlasti i svakog carstva. Završna poruka serije koja se u Turskoj prikazivala pod naslovom “Veličanstveno stoljeće” gotovo da je antiratna, humanistička i tolerantna.

 

Nisu scenaristi i producenti slučajno odabrali da posljednja glava koja će se zakotrljati pred nogama televizijskog Sulejmana bude upravo ona skinuta s ramena budimskog beglerbega koji se, suprotno padišahovim naredbama i zakonima, iživljavao nad nemuslimanskim podanicima mučeći ih i ponižavajući njihovu vjeru.

 

Čitavo to vrijeme, dok Sulejman umire i dok njegov duh šetnjom odlazi u vječnost, obzor širokog bojnog polja obasjava zapaljeni grad pod kojim je sultan zaglavio. Njegovo ime je Siget i ono se spominje, štoviše i naglašava. Ali, ne spominju se ni riječju njegovi branitelji, ne spominje se njihova nacionalnost, ne spominje se Nikola Šubić Zrinski. Možda obazrivi Turci nisu željeli izazivati nove sporove između Hrvata i Mađara o tome čiji je Zrinjski, odnosno Zriny.

 

U svakom slučaju, pa makar mu bio i posljednji, Siget je bio samo jedan cilj u nepreglednom nizu Sulejmanovih osvajačkih pohoda.

 

Ali, zato Zrinski ima svoju operu u kojoj je naslovni lik i ona se baš tjedan dana nakon televizijske Sulejmanove smrti ponovno počela prikazivati u zagrebačkom HNK. Ako priča o Sulejmanu može bez Zrinskog, priča o Zrinskom ne može bez Sulejmana i njegovog za sve branitelje Sigeta sudbonosnog posljednjeg pohoda na Beč.

Televizijski Sulejman i operni Zrinski odlaze na kraju u istu vječnost kao likovi iz priča za koje je najvažnije da budu dobro ispričane, na takav način da nas se tiču i da nas potiču na plemenitost u veličini, odnosno, kad smo već u velikom svijetu sitni poput male čete Zrinskog, na veličinu u plemenitosti

 

Opera Ivana Zajca na libreto Huga Badalića i počinje scenom na sultanovu dvoru u kojoj Sulejman odluči još jednom pokrenuti svoju vojsku prema Beču. I opera i serija podudaraju se u njegovoj velikoj želji i odlučnosti da osvoji Siget, umjesto da ga zaobiđe. Štoviše, turski scenaristi kao da su iz hrvatske opere prepisali scenu u kojoj Sulejman bijesni što ta utvrda još nije pala pa viče da je Siget njegova vjera i njegova nada.

 

U hrvatskoj junačkoj operi Sulejman, dakako, nije promicatelj vjerske i bilo koje druge tolerancije nego okrutni silnik koji Zrinskog ucjenjuje mučeći mu sina i prijeti pokoljem svega živog u Sigetu, uključujući žene i djecu, ako mu se grad ne preda.

 

Usporedba turske serije i hrvatske opere zapravo je lijepa pouka o tome kako je i povijest, u čiju smo se ovu ili onu verziju spremni zaklinjati kao da smo osobno u njoj sudjelovali, zapravo vrlo relativna i promjenjiva stvar. Ovisno o tome tko je priča i koliko je vješto pripovijeda. Ivan Zajc i Hugo Badalić, na primjer, imaju u svom djelu uistinu sjajnih trenutaka u kojima na oskudnim povijesnim “činjenicama” grade potresnu priču o prkosu, hrabrosti i vjernosti, ali i nježnosti usred grubog vremena.

 

Redatelj Krešimir Dolenčić uložio je veliki trud u obnovu te svoje sada već dvadeset godina stare predstave koja ne gubi snagu ni u novom vremenu u kojem malo tko više ide u HNK samo zato što se zaželio vidjeti hrvatski barjak na sceni.

 

Televizijski Sulejman i operni Zrinski odlaze na kraju u istu vječnost kao likovi iz priča za koje je najvažnije da budu dobro ispričane, na takav način da nas se tiču i da nas potiču na plemenitost u veličini, odnosno, kad smo već u velikom svijetu sitni poput male čete Zrinskog, na veličinu u plemenitosti.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).