Da smo demokratska država, sudili bi vam za veleizdaju i strijeljali vas! Lošu dosjetku o tuđim životima, smrtima, demokraciji i hrvatskoj državi ispalio je na Fejsu Hrvoje Marušić. [Read more…]
Cijena pretencioznosti: nisam napao partizane, već…
Jedna od mnogobrojnih mana koje imam je želja da budem zanimljiv i duhovit. Jedan od trikova koje volim je privući pozornost nekom tvrdnjom, a onda u dramatičnom obratu nasmijati publiku time što pokažem da se to sve odnosi na nešto drugo. Ne uspije uvijek. [Read more…]
Poduzetništvo – društveno neugledno zanimanje
Sudeći prema medijskim izvještajima na predstavljanju istraživanja Global Enterpreneurship Monitor u organizaciji Nacionalnog vijeća za konkurentnost, moglo se čuti mnogo toga zanimljivog, mogle su se čuti rečenice kritike, ali poduzetnicima ovom zgodom nije nedostajalo ni samokritike. [Read more…]
Fleksi je MMF-u seksi
“Dobra ekonomija nije samo efikasna, ona je i diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi”, kaže Pascal Bruckner u jednome od eseja iz “Bijede blagostanja”… Hrvatsko gospodarstvo, nažalost, miljama je daleko od diskretne i drage prijateljice, ono je, punoljetnosti usprkos, egoistično derište, koje neprestano vrišti i kuka. Za neuspjehe i padove vječno optužuje druge, a bez tutorstva odraslih (čitaj EBRD, MMF i Svjetska banka…) nije u stanju učiniti ama baš ništa.
I prvo čitanje spornoga prijedloga Zakona o radu, što se u srijedu nije dalo pokolebati sindikalnim protestom na Markovu trgu, poduprto je priopćenjem Udruge stranih ulagača u Hrvatskoj (FIC) koja se, eto, nada pronalaženju rješenja koja će omogućiti nove investicije. Vele da je nefleksibilnost ZOR-a kontraproduktivna za privlačenje dugoročnih investicija u Hrvatsku. Svjetska banka pak poručuje kako je postojeći Zakon o radu među najrigidnijima u Europi (mada smo i kod njegove izrade primijenili Resavsku školu i dobrano prepisivali od Nijemaca), te da investitori neće ulagati kod nas ako se te odredbe nastave primjenjivati.
Vlada, kao predlagač Zakona, našla se između čekića i nakovnja – stiješnjena je protestom sindikata i zahtjevima inozemnih institucija i ulagača, pa i domaćega HUP-a da se hitno krene u promjene radnoga zakonodavstva… I krenulo se. I u Saboru i na ulici. Na obje lokacije pomalo nepromišljeno i nepripremljeno.
Vlada, kao predlagač Zakona, našla se između čekića i nakovnja – stiješnjena je protestom sindikata i zahtjevima inozemnih institucija i ulagača, pa i domaćega HUP-a da se hitno krene u promjene radnoga zakonodavstva… I krenulo se. I u Saboru i na ulici. Na obje lokacije nepromišljeno i nepripremljeno
Sindikati na Markovu trgu dozvolili su da se na njihov opravdan protest kontra dodatne liberalizacije tržišta rada ukrca vlasti i moći vječno žedan HDZ za čije je višegodišnje vladavine Hrvatskom radništvo i dovedeno na egzistencijalni rub i poniženo privatizacijskom pljačkom onoga što su njihovi roditelji desetljećima u “mraku socijalizma” stvarali. Sindikalisti i HDZ-ovci zajedno su, na moju žalost, napustili sabornicu dok je ministar Mirando Mrsić pokušao braniti neobranjivo.
Nalikovalo je to, kao što je dobro upozorio Milorad Pupovac, “plivanju niz rijeku”, rijeku inozemnih zahtjeva za promjenama ZOR-a, što iza krinke investicija nevješto kriju poriv za ekspanzijom na hrvatsko tržište dodatno obezvrijeđene radne snage. Znaju oni da su hrvatski građani u toj mjeri izmučeni neplaćanjima, neizvjesnošću radnog mjesta i nezaposlenošću da će se uskoro biti spremni zadovoljiti i mrvicama s njihovih bogataških stolova.
Ma koliko se ministar trsio nije nikoga, najvjerojatnije ni sebe samog, uspio uvjeriti da će predložene izmjene donijeti bilo što dobro hrvatskome radništvu. Ogorčena ulica nadjenula mu je i nadimak – Pinokio! I u pravu su. Nije dobro fleksibiliziranje radnog vremena što, primjerice, omogućava poslodavcu da radni tjedan (pa makar i vremenski limitirano) produži na strašnih 56 sati. Nije dobro ni omogućiti lakše otpuštanje radnika, zapošljavanje preko agencija što, pokazuje to i dosadašnja praksa, debelo snižava cijenu rada, a ne stvara ni minimum mogućnosti da netko iz armije od 385.000 onih s Burze rada dobije šansu za zaposlenje.
Nije problem samo u ministru kojeg sindikalisti, ali i zastupnik Dragutin Lesar, optužuju za laži. Za lažni dijalog sa socijalnim partnerima jer se odigravao bez stvarne želje uvažavanja argumenata suprotne strane. Nije se ni pokušalo u dugotrajnim pregovorima doći do konsenzusa (za što se u lipnju 2010. zalagao i premijer Milanović). I maloj djeci je u srijedu postalo jasno kako ministar Mrsić radi po strogim uputama MMF-a kojeg jedino zanima zaštita kapitala posuđenog prezaduženoj Hrvatskoj. I ministar je to i po cijenu demonstracija izvršio.
Od socijaldemokratske vlasti svi smo očekivali da će raditi u korist onih u koje se zaklinjala, da će razvijati industrijsku demokraciju, da će unapređivati institute koji štite radno ovisno stanovništvo koje ju je dovelo na vlast. Nitko od socijaldemokrata, pa ni desno orijentirana oporba, nije očekivao da će ovako zdušno i bez alternative zastupati tržišni staljinizam
Osim mlakog ministrovog obrazloženja promjena Zakona mene je zapanjila nespremnost zastupnika, i onih s pozicije i onih iz opozicije, da se ozbiljno upuste u raspravu o Prijedlogu. Oni iz vladajuće koalicije lakonskim stajanjem iza predloženih odredbi još su jedanput pokazali posvemašnju nesposobnost empatije, suosjećanja sa svojim građanima (to je valjda zarazno – kliconoša je, nema sumnje, premijer). No ni oporba nije bolja. Njih su pak više od ZOR-a zanimali novinarski tračevi nakon nedavno održanoga skupa SDP-a, tulumi i raspored sjedenja, premda nitko iz zadnjih redova nije pozivao na bacanje Predsjednika u jamu, k’o što je to slučaj na HDZ okupljanjima.
Izuzetak su Dragica Zgrebec, Milorad Pupovac i Dragutin Lesar iz čijih se diskusija vidjelo da suvereno vladaju problematikom.
Pupovac i Lesar se nisu dali impresionirati ministrovim obrazloženjem da se promjenama samo želi poboljšati poslovna klima, očuvati postojeća radna mjesta i eventualno otvoriti nova. Pupovac je kazao da je fleksibilizacija organizacije radnog vremena jednostavno u modi. „Trendi je biti fleksi“, kazao je Pupovac, a na njegovu se izjavu nadovezao i Lesar rekavši kako bi slogan promotora izmjena mogao glasiti:”Fleksi je seksi”.
I jest, fleksi je MMF-u seksi, no radnicima koji će bez dodatnoga plaćanja raditi i 56 sati tjedno i čiji će rad dodatno pojeftiniti nije nimalo napeto. Nije im nimalo seksi zastupnička nepripremljenost za razgovor o ovoj prevažnoj temi, straši ih mogućnost da će iz zarađenog, uz državu i poslodavca, uskoro morati namiriti još jednog aktera – agenciju koja će posredovati pri zapošljavanju. Zato je u pravu predsjednik SDS-a kad pita dokle će se više cijediti, i kroz ovu i kroz druge reforme, ono što se cijediti više ne može – radništvo.
Od socijaldemokratske vlasti svi smo očekivali da će raditi u korist onih u koje se zaklinjala, da će razvijati industrijsku demokraciju, da će unaprijediti institute koji štite radno ovisno stanovništvo koje ju je dovelo na vlast.
Nitko od socijaldemokrata, pa ni desno orijentirana oporba, nije očekivao da će ovako zdušno i bez alternative zastupati tržišni staljinizam. Mislili smo da će znati izaći iz klinča kapitala i sebičnih ucjena investitora, stati na stranu krizom izmučenih građana, stvoriti pravni okvir u kojemu će i radnik i poslodavac zajednički ostvariti nacionalnu ekonomiju koja, kako to lijepo veli Pascal Bruckner, nije samo efikasna, već diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi.
Nehumani ZOR
Zakon o radu (ZOR) ide pred saborske zastupnike, a sindikati u blokadu države općim štrajkom. I za jedno i za drugo stekla se kritična masa političkog inata što u dramatičnim okolnostima manjka tolerancije, sluha za argument suparnika i zauzetosti za zajedničko dobro ne vodi ničem poželjnom. Socijalnog dijaloga nema niti će ga doskora biti.
Čelnici Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), koji odavno nemaju pojma o interesima i potrebama poduzetnika koje navodno zastupaju, drže se poput vlaške mladenke i tek se tu i tamo daju navući da pred novinarskim mikrofonom i tv-kamerom prospu kakvu mudrost o tome zašto je ”zdravo hrvatsko gospodarstvo” zapravo fatamorgana i koliki je u tome krimen ”hrvatskih vlasti”. Iz aviona se vidi na čiji mlin tjeraju vodu.
Stranačka oporba uglavnom djeluje nezainteresirano za ključne sastavnice ZOR-a, iako je područje uvjeta rada i radnih prava neiscrpan rasadnik političkih poena, milozvučnog populizma, pa i jeguljaste demagogije. Samo Hrvatski laburisti – Stranka rada otvoreno staje uz sindikate i poziva članstvo da se pridruži prosvjedu. ”To nije samo presudno egzistencijalno pitanje sada i ovdje nego i pitanje budućnosti naše djece”, žeste se laburisti.
Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) najvidljiviji su oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?
Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) zapravo su najvidljiviji oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?
”SDP-ova vlast gazi radnike kao stoku”, ”ZOR vam oduzima temeljna radna i ljudska prava”, ”U Hrvatsku se u 21. stoljeću vraća robovlasnički sustav”, ”Radit ćemo duže, više i za manje novca”, ”S radnog mjesta na groblje”, ”Agencijski najamnici ruše plaće i fiktivno smanjuju nezaposlenost”… Takvi naslovi tutnje ovih dana medijima u bijednoj zemlji veličine pola Londona u kojoj se šaka Hrvata ni o čemu važnijem nije kadra dogovoriti.
ZOR će se promijeniti glasovima koalicijske većine ma koliko sindikati štrajkali – generalno, sektorski, granski, ulično, izvanulično, kolektivno, pojedinačno… Ultimativan stranački zort onog će kritičnog petka u sabornici opet izblamirati dostojanstvo slobodne volje zastupnika koji nije spreman misliti vlastitom glavom. Jer, ne budimo naivni – radio, ne radio! – mjesečno mu na tekući račun pouzdano kapne blizu 20.000 kuna (bruto plaća i do 45.000 kuna).
Bez sekunde zakašnjenja i lipe uskrate zbog, recimo, nenaplaćenog posla, pogrešne poslovne odluke, prestrogih poreznika, blokade poslodavčeva računa i inih smicalica iz tzv. realnog sektora. Plaća u ”visokom domu” za lipu ne korodira ni kad ”uvaženi zastupnik” tjednima zaboravlja doći na svoje radno mjesto na Markovom trgu ili sabornicu pobrka s gotovo besplatnim restoranom, kafićem, nekim od trgovačkih lanaca…
S novim ZOR-om Hrvatskoj se ne piše ništa dobro jer će već pretijesna radnička koža 1,4 milijuna naših sugrađana postati još tješnjom. Umjesto 40 sati tjednog rada plus najviše osam prekovremenog uvodi se radni tjedan od 56 do čak 60 sati rada. Ovisno o volji poslodavca i, navodno, potrebama posla. Zakonodavac uvjerava javnost kako je fleksibilizacija rada izlaz iz krize, a socijalna država prošlo svršeno vrijeme, kako moramo raditi više, duže i za niže plaće.
Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara
Mirovine su, navodno, pretežak proračunski teret (radničke uplate nisu!), otpuštanje i zapošljavanje ostavlja se na volju poslodavcu, radna mjesta više nisu svetinja, na tržište rada stupaju agencije za privremeno i povremeno iznajmljivanje radnika… Radni vijek do 67 godina, pa i dublje u starost! S posla na groblje! S radnog mjesta na burzu.
Udar na civilizacijske stečevine radničkih prava i ljudskog dostojanstva, u režiji socijaldemokratske vlasti, zapravo je diktat izvana. Svodi se na drastično obespravljivanje u interesu tržišta i profita korporacijsko-bankarskog zelenaštva.
Dušu dalo kao razlog za reinkarnaciju klasika marksizma. Posrijedi je najjači udar i na samu bit pojma slobode, što ne može završiti dobro.
Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara.
Bogati će se lakše još više bogatiti, a siromašni i dalje siromašiti. Prvih će biti sve manje, a drugih sve više. Dok bomba tragično ne eksplodira jer je nečovječnost, dokazano, nesposobna učiti iz povijesti.
Sindikalni štrajk protiv dehumanizacije uvjeta rada novim ZOR-om demokratsko je pravo. No višak grlatih decibela, inventivni transparenti, zviždaljke, raznobojne prosvjedničke kape i jakne u bučnom performansu s policijskim snimateljima postrance neće prestrašiti nikog od onih koji bi mogli odustati od predloženog ZOR-a i napisati novi. Ako se baš mora.
Osamdesetak stranački izdrilanih ruku u ”visokom domu” bit će dovoljno za provedbu ”reformske” volje na nehumanim premisama.
Dobar potez Vlade kojoj građani – ne trebaju
Nema više troškova za ”šumski zrak” ili ”mokru vodu”, odnosno raznih naknada za Hrvatske vode i Hrvatske šume koje su osjetno opterećivale poslovanje malih i srednjih poduzetnika u ovoj zemlji. Najavio je to ministar financija Slavko Linić prije tri, četiri dana odgovarajući na pitanja građana preko društvenih mreža, Twittera i Facebooka.
Kako doznajemo u Ministarstvu financija, do kraja ove godine u povijest bi moglo otići 14 parafiskalnih nameta, odnosno od pet ministarstava očekuje se da pripreme prijedloge izmjena zakona na temelju kojih se plaćaju te naknade. Tim rezanjem gospodarstvenici bi ukupno trebali uštedjeti oko 380 milijuna kuna na godišnjoj razini, a procjenjuje se da bi se najviše moglo zagrabiti upravo ondje gdje se najviše i ubire: u Hrvatskim šumama i Hrvatskim vodama.
Zajedno bi mogli izgubiti čak 238 milijuna kuna. Smanjuju se naknade nekim regulatornim agencijama iz resora Ministarstva prometa, dok se iz Ministarstva obrta očekuje prijedlog o smanjenju naknada “težak” više od 50 milijuna kuna.
Neslužbeno se može čuti kako bi u prvome krugu plaćanja tih nameta mogli biti oslobođeni mali i srednji poduzetnici, dok bi oni veći, posebno iz financijskoga sektora (kao što su, na primjer, banke), mogli još neko vrijeme ostati obveznici plaćanja
Neslužbeno se može čuti kako bi u prvome krugu plaćanja tih nameta mogli biti oslobođeni mali i srednji poduzetnici, dok bi oni veći, posebno iz financijskoga sektora (kao što su, na primjer, banke), mogli još neko vrijeme ostati obveznici plaćanja. Problem je, naime, što dio tih naknada odlazi za financiranje sustava koji bez jasno definiranih izvora sredstava ne bi mogli funkcionirati. A u ovom trenutku nema mogućnosti da se za njih osigura novac iz proračuna ili na koji drugi način.
Samo dan prije nego što je Linić u chatu s građanima najavio to rezanje, glavni ravnatelj HUP-a Davor Majetić kazao je za autograf.hr kako je upravo problem parafiskalnih nameta, odnosno činjenica da se nakon prvoga rezanja tih troškova prije nešto više od godinu dana od svega valjda odustalo, razlog što su poduzetnici danas vrlo oprezni kada je riječ o novim investicijama. Kada je riječ o parafiskalnim nametima čini se da poslodavci – a isti je slučaj i sa sindikatima kada je riječ o novom zakonu o radu – nisu Vladi dovoljno dobar sugovornik. Jer da jesu, ono što planira učiniti prvo bi njima najavila i s njima raspravljala o tome što će te promjene donijeti. Dakle, ministru odmah jedinica za vladanje (odnosno za način prezentiranja tako važne mjere), ali svakako prolazna ocjena – za namjeru.
Podsjetimo, rezanje parafiskalnih nameta bila je jedna od prvih mjera kojom se željelo rasteretiti gospodarstvo, a ova vlada je o tome govorila i uoči izbora, prije dolaska na vlast, jer parafiskalni nameti poduzetnike muče već dulje od desetljeća i smatraju ih glavnom preprekom za razvoj i investicije. Lani je napravljen i registar tih naknada, u kojem je pobrojeno 570 različitih nameta, a neki od njih, primjerice spomenička renta, u međuvremenu su i ukinuti. U Ministarstvu financija napominju kako je nakon prve faze ukidanja nameta ostalo njih još 239, na temelju kojih se godišnje prikupi 5,91 milijarda kuna, a neki nameti, koje sada namjeravaju ukinuti, u prvoj fazi bili su osjetno smanjeni.
Čvrsto Vladino stajalište o tom i sličnim pitanjima poduzetnicima je iznimno važno ako od njih očekujemo da ulože novac i otvore radna mjesta, a igre s tim i sličnim mjerama kao da baba djeda povlači za rep kako bi iščupali repu doista nema nikakva smisla
O kolikom je pomaku nabolje riječ, možda najbolje govore podaci Hrvatske udruge poslodavaca: u vrijeme kada su na snazi bili svi nameti, iz džepova poduzetnika i građana svake se godine u proračun slijevalo – više od 12 milijardi kuna.
Kreće, dakle, još jedno rasterećenje gospodarstva koje bi zasigurno trebalo dati rezultate. Da ono nije uslijedilo ovako kasno (čak pet godina nakon što smo osjetili prvi udar velike gospodarske krize), vrlo je moguće da bi prva faza, u kojoj je Vlada gotovo prepolovila taj teret, pa onda i ovogodišnje rezanje, u kojem bi se trošak trebao dodatno smanjiti, dali veće rezultate. No u ovom trenutku teško je očekivati da će to biti jači zamašnjak pozitivnim kretanjima, barem dok se ne riješe brojni drugi negativni trendovi na tržištu. Primjerice stalne promjene u poreznom sustavu, zbog kojih oni koji se bave investicijama ne mogu planirati poslovanje ni šest mjeseci unaprijed.
Zoran Milanović, koji je nakon dugotrajne mudre šutnje o gospodarstvu u srijedu u Saboru branio proračun za 2014. i fiskalne projekcije za 2015. i 2016. godinu, trebao bi ipak preuzeti nešto ozbiljniju ulogu. Na tragu one koju je odigrao upravo u srijedu odagnavši svojim odgovorom mogućnost da dogodine dobijemo porez na imovinu.
Čvrsto Vladino stajalište o tom i sličnim pitanjima poduzetnicima je iznimno važno ako od njih očekujemo da ulože novac i otvore radna mjesta, a igre s tim i sličnim mjerama kao da baba djeda povlači za rep kako bi iščupali repu doista nema nikakva smisla. Kao ni to da gospodarstvenici informacije o novom rezanju parafiskalnih nameta doznaju na Facebooku.
Ovoj bi vladi, čini se, bilo puno lakše kada mi ne bismo bili stvarni i kada bi jednim potezom miša mogla odigrati dvostruki ili trostruki candy crush, ali to jednostavno nije tako.