Kod temperamentnijih i impulzivnijih naroda najefikasniji detonatori građanskoga gnjeva oduvijek su žderačina i lokačina na tuđ, tj. državni račun. [Read more…]
Neradnička odmara se klasa
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 1. kolovoza 2014.
U Hrvatskoj je protekloga mjeseca samo kiše bilo viška. S vodom smo u suficitu, sa svim ostalim smo deficitarni. Najviše s pameću, kao da je ta vodurina što lijeva svuda i odsvuda isprala i posljednja zrnca solidarnosti i zdravoga razuma. Shodno tome nedostaje razumijevanja, empatije, suosjećanja i obzira. Glupost je zla – u pravilu ne vodi računa o osjećajima drugih, pa čak ni onda kad od njih živi. Poznaje i poštuje samo silu.
Danima nas bombardiraju informacijama o prezaduženosti građana. Oko 318.000 građana duguje blizu četiri milijarde eura, točnije 28 milijardi kuna. Ti jadničci koji su se u bezizlaznoj situaciji našli većim dijelom zbog neisplate plaća, višegodišnjeg života na minimalcu ili pak gubitka posla u nekim ozbiljnim godinama kad je pronalazak drugog zaposlenja čisti science fiction, spas od pljenidbi i ovrha što im vise nad glavom vidjeli su u dugo najavljivanom Zakonu o osobnome bankrotu.
No ovih dana mnogo se piše o tome kako će upravo ti ljudi i njihove obitelji, nakon proglašenja bankrota, biti osuđeni na život nedostojan čovjeka s nešto manje od 3,5 eura dnevno. Drugačije rečeno, s 800 kuna mjesečno sve dok ne podmire sva dugovanja prema bankama ili državi.
Povremeno se pitam tko je odgojio te ljude? Gdje rastu hrvatski političari tako površni, bezosjećajni, neodgovorni, da gotovo nema te situacije u kojoj će javni interes, opće dobro staviti, oprostite na izrazu, ispred svog dupeta. Pitam se štrecne li Milanku Opačić kad novinaru kaže da će i ove godine na možda najskuplju jadransku destinaciju – u Dubrovnik, grad koji mnoge autsorsane čistačice i domari mogu vidjeti samo na razglednicama
Dakle u zemlji u kojoj bangladeška bijeda visi nad glavama 318.000 ljudi i njihovih bližnjih, u zemlji u kojoj vanjski dug raste geometrijskom progresijom, u zemlji – sada je to evidentno – kojoj turizam, ne samo zbog srpanjske rupe, neće donijeti toliko željeno olakšanje, očekivali biste opsadno stanje među političarima i onima na poziciji i onima u opoziciji. U nekoj ozbiljnoj državi radilo bi se neprekidno i u Saboru i u Vladi. Ljetu usprkos gorila bi do dugo u noć svjetla na Markovu trgu… Normalno bi bilo, zar ne, da se traže i nude rješenja jer oporba (HDZ) dahće za vratom i prijeti kako će i prije propisanog roka zasjesti u koalicijske fotelje.
U ozbiljnoj državi da, ali ne i u Hrvatskoj!
U nas se zastupnici od šezdeset radnih dana, od kojih neki nisu ni četvrtinu odradili, odmaraju također šezdeset dana, jer novo zasjedanje Viskog doma možemo očekivati tek u rujnu. Najgore od svega, piše ovih dana riječki Novi list, što ih se za nerad najvjerojatnije neće moći sankcionirati, jer su od naroda odabrani. Blago narodu s takvim “hej, haj uživaj” odabranicima.
Ne brine naše odabraniketo što s dozom užasa ovih dana gledamo dnevnike, čitamo portale i novine ako imamo sreće da se u obiteljskom budžetu nađe dnevno sedam kuna viška. Što nas prolazi jeza jer u ministarstvima, ako izuzmemo plaće, nema ni milimetar prostora za nove uštede koje, svemu usprkos, traži Linićev nasljednik mlađahni Boris Lalovac.
Svi ministri gotovo unisono to tvrde. Izuzetak je neiskusni Vedran Mornar, koji ovaj puta bez konzultacija s Kaptolom stidljivo najavljuje nepopularnu mjeru štednje na subvencijama za prijevoz učenika-putnika. Dakle, još jedan udar na džep roditelja. Još jedan dodatni trošak koji može već najesen povećati broj od već sada strašnih 318.000 prezaduženih građana u prezaduženoj državici…
Koga briga za strahove i strepnje onih pred ekranima televizora i kompjutora. Hrvatske političare zasigurno ne. Pa, zaboga, ljeto je. Vrijeme da se od nerada malo odmore, da se aktiviraju, plivaju trče, jedre. Zastupnici to već čine, red je došao i na ministre. Vlada je od narednog tjedna na nezaslužnom godišnjem odmoru. Na Markovu do dugo u noć, u pustu ljetnu noć do daljnjega bit će mrak.
Grize li savjest premijera Zorana Milanovića dok se brćka oko Bakarićeve vile na Hvaru, koja se sada zove Vila Kovač, i u sebi pjevuši “…ne, ne, neradnička odmara se klasa, plavi se Jadran talasa!” Ne grize i neće ga gristi sve dok umjesto Jadrana ne zatalasaju trgovi, pa i Markov sa onih 318 tisuća bankrotiranih i isto toliko nezaposlenih! Glupost je zla i često razumije samo silu. I zato ja živim za dan kad će se trgovi nakon ovakvih bezdušnih izjava političara zaplaviti i zatalasati od radničkih trliša
Bez imalo srama pred ljudima koji već sada podižu nenamjenske kredite jer drugačije ne mogu namaknuti nekoliko tisuća kuna za svoje đake, koliko im treba za nove udžbenike, teke, tenisice i ruksake, a u nekim obiteljima sve to puta dva ili tri, pričaju kako kreću u potragu za tenis-terenima u Splitu (Branko Grčić) ili za vjetrom pogodnim za jedrenje po srednjem i južnom Jadranu poput Anke Mrak Taritaš. Gunja i Rajevo selo nek’ čekaju jesen u pljesnivim kućama i Bogu se mole da ne bude kišovita.Tad bi mogla otpočeti obnova – novi alibi nesposobne Vlade za najavljeni rebalans.
Povremeno se pitam tko je odgojio te ljude? Gdje rastu hrvatski političari tako površni, bezosjećajni, neodgovorni da gotovo nema te situacije u kojoj će javni interes, opće dobro staviti, oprostite na izrazu, ispred svog dupeta.
Pitam se štrecne li Milanku Opačić kad novinaru kaže da će i ove godine na možda najskuplju jadransku destinaciju – u Dubrovnik, grad koji mnoge autsorsane čistačice i domari mogu vidjeti samo na razglednicama. Naravno da je ne štrecne jer bi u protivnome preskočila odmor. Srami li se, primjerice, Gordan Maras, onako pet minuta pred spavanje, svojih gluposti, nesposobnosti i neodgovornosti kad u općoj krizi i besparici od Vlade traži i dobiva (pa makar i europske pare) za PR agencije. Ma kakvi, uvjeren je da mu to pripada.
Grize li savjest premijera Zorana Milanovića dok se brčka oko Bakarićeve vile na Hvaru, koja se sada zove Vila Kovač, i u sebi pjevuši “…ne, ne, neradnička odmara se klasa, plavi se Jadran talasa!” Ne grize i neće ga gristi sve dok umjesto Jadrana ne zatalasaju trgovi, pa i Markov sa onih 318 tisuća bankrotiranih i isto toliko nezaposlenih.!
Glupost je zla i često razumije samo silu. I zato ja živim za dan kad će se trgovi nakon ovakvih bezdušnih izjava političara zaplaviti i zatalasati od radničkih trliša.
Bejahad u Zagrebu
Židovska kulturna scena Bejahad (riječ na hebrejskom znači zajedno) osnovana je 1999. na otoku Murteru. Zatim je prešla na otoke Brač (Supetar) i Hvar (grad Hvar), a u sljedećih pet izdanja organizirana je u opatijskom hotelu Adriatic. Nakon toga je stigla i u hotel Park Plaza Histria, odnosno u hotelski kompleks Punta Verudela 2012., kada je čak sedam projekata iz programa ušlo u ponudu Pulskog ljeta.
Zbog financijske krize 14. Bejahad ove se godine nije održao na obali, odnosno, kako se željelo, u Istri, no najmanja i najugroženija nacionalna manjina u regiji, koja ima samo šest tisuća Židova, uglavnom starije dobi, ne posustaje. Marom i zalaganjem pokretača i direktora Bejahada dr. Vladimira Šalamona, člana našeg izdavačkog savjeta, nudi kraći program manifestacije u Zagrebu, od petka do nedjelje, jer se, kada je o kulturi riječ, ne smije posustati nikada, ni u najtežim vremenima, makar se nudilo manje.
Bejahad je svih ovih godina pokazao golemu kreativnost i u dobrim kulturnim prilikama dobivao kritičnu masu da se dogodi kakav takav zamašnjak koji može dati, s jedne strane, Židovima snage da izbjegnu asimilaciju ili nestanak, a s druge, svima ostalima dobrotu, blagost i bogatstvo izričaja: ono što Židovi žele vratiti i što im je bila odlika tijekom povijesti.
Naime, Židovi žele biti ”narod koji povezuje”, posebno na Mediteranu i u Srednjoj, odnosno jugoistočnoj Europi, i poručiti ono što, prema mišljenju dr. Šalamona, Židove okuplja u ovom projektu – svijest ili spoznaja da bez kulture nema zajedništva i obratno.
Bejahad je svih ovih godina pokazao golemu kreativnost i u dobrim kulturnim prilikama dobivao kritičnu masu da se dogodi kakav takav zamašnjak koji može dati, s jedne strane, Židovima snage da izbjegnu asimilaciju ili nestanak, a s druge, svima ostalima dobrotu, blagost i bogatstvo izričaja: ono što Židovi žele vratiti i što im je bila odlika tijekom povijesti
I to je ono najmarkantnije u židovskoj kulturnoj sceni Bejahad: kako nam je rekao prof. Predrag Matvejević, dobar prijatelj i tijekom više godina akter ove scene, bez zadrške mora se reći da je to možda najbolja međunarodna kulturna manifestacija koja se održava u Hrvatskoj. Od Korčulanske škole do Bejahada nema tako jake scene sa sudionicima najvišega ranga, odista svjetskoga ugleda.
Vjerovali smo, svi mi koji smo na razne načine bili i ostali vezani uz Bejahad, da smo našli sjajan modus vivendi za zajedništvo te izgradili vrlo vrijednu kulturnu scenu na kojoj se mogu predstaviti kreativni i intelektualni radovi članova židovske zajednice, ali i šire. Stvorena je jedna vrsta spomenika svima onima koji su toliko generacija živjeli ovdje te ostavili neizbrisiv trag u mnogim disciplinama, ali su nestali – to ne smijemo nikada zaboraviti – jer su i Hrvati te drugi narodi u našoj regiji digli ruku na sestre i braću Židove i prilično je okrvavili.
U petak će se u hotelu Westin održati svečani obiteljski šabat (ulaznice su već rasprodane). U subotu će se u Hrvatskom glazbenom zavodu od 20 sati održavati koncert zbora Braće Baruh i Jevrejskog kamernog orkestra iz Beograda. Zbor ili Hor Braća Baruh osnovan je 1879. godine kao srpsko-jevrejsko pevačko društvo. Smatra se najstarijim židovskim svjetskim zborom. Godine 1952., kao uspomena na 3 poginula brata iz obitelji Baruh (Beograd), zbor mijenja ime u Hor Braća Baruh.
U bogatom repertoaru zbora poznata su djela glazbene literature svjetskih autora, židovskih kompozitora i srpskih muzičkih stvaralaca. Gostovanja širom svijeta – od SAD-a, preko mnogih europskih zemalja, sve do Izraela – donijela su zboru brojna priznanja i nagrade na festivalima zbornog pjevanja. Afirmiraju židovski muzički izraz i dokazuju da židovsko muzičko naslijeđe nedvojbeno pripada europskom kulturnom krugu. Pjevači u zboru umjetnici su različitih konfesionalnosti koji svojim nastupima oplemenjuju svakodnevicu i pridonose afirmaciji pojma tolerancije.
Jevrejski pak kamerni orkestar osnovan je 2012. godine. Sastoji se od 13 Židova, uglavnom iz Beograda, koji svojim muziciranjem odaju poštovanje svim nevinim Židovima koji su ubijeni tijekom Drugog svjetskog rata.
Bejahad – iako ove godine u skromnom izdanju – prije svega želi naglasiti da je naša epoha, jasnije nego sve prije nje, istaknula pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana
Program Bejahada nastavlja se u nedjelju u Galeriji Stella Skopal u Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel na Mažuranićevu trgu predavanjem dr. Rubena Fuchsa, predsjednika Saveza jevrejskih opština Srbije, koji će govoriti o temi “Jevreji, naši sugrađani”, odnosno o doprinosu Jevreja Beogradu i Srbiji u različitim djelatnostima. Nakon toga će se prikazati kratki film o Savezu jevrejskih opština Srbije.
U 11.15 otvara se izložba “Pravednici” koju će predstaviti Nenad Fogel, predsjednik Jevrejske opštine Zemun. Cilj je izložbe predstaviti hrabre ljude iz bivše Jugoslavije koji su riskirali vlastite živote da bi spasili od sigurne smrti Jevreje/Židove tijekom Drugog svjetskog rata, čija je “krivica” bila jedino to što su bili drugačije vjere ili drugačije nacionalnosti.
Jad Vašem, muzej Holokausta iz Jeruzalema, od 1953. godine – slijedeći zakon koji je izglasan u Knesetu, izraelskom parlamentu – dodjeljuje odlikovanje “Pravednika među narodima”. Uz pismeno priznanje i dodjelu medalje “Pravednika”, nagrađuje se pojedince, isključivo nežidove, koji su se istaknuli spasivši barem jednog čovjeka od smrti. Na prostoru bivše Jugoslavije dosad je dodijeljeno otprilike 300 medalja i priznanja. Na izložbi u Zagrebu prvih šest panoa posvećeno je stradanjima Židova u Jugoslaviji za vladavine Nedićeve Srbije, ustaštva, fašizma i nacizma. Ostali panoi posvećeni su dobrim i nadasve hrabrim ljudima, humanistima.
Bejahad, iako ove godine u skromnom izdanju, prije svega nastoji naglasiti da je naša epoha, jasnije nego sve prije nje, istaknula pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana.
Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju prof. Matvejević radije naziva demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod jedne nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: ”Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska”.
Tim mislima Bejahad vas poziva na druženje ili, ako ništa drugo, da imate na umu da među nama žive Židovi, da su pokazali istančan sluh za dijalog i za razmjenu kulturnih dobara, da su čak uveli program nazvan ”Kulturom do zajedništva”, kojim promiču dijalog s drugim religijama i etnicitetima, te da smo pozvani pomoći u očuvanju pamćenja i baštine ovdašnjih Židova. Šalom!