Novine su ovih dana zabilježile tužnu sudbinu Željka Šimunca, diplomiranog inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine radnog iskustva i skoro četiri mjeseca života sa naknadom od Zavoda za zapošljavanje.

 

Zbilja, nevesela je Šimunčeva pozicija: sa 1917 kuna mjesečno, koliko dobiva kao nezaposlen, može se preživjeti i desetak dana, uz veliku štedljivost i reduciranje svih potreba osim onih da se nešto – i to malo, jako malo –  svakoga dana pojede. Naravno, Željko Šimunac nije sam: još oko 380.000 građana Hrvatske živi poput njega ili gore, nadajući se, najčešće uzalud, danu koji neće biti barem gori od prethodnog.

 

No, zašto su novine odabrale Željka Šimunca da o njemu pišu, a nisu nekog drugog Željka ili nekog drugog Šimunca od onih 380.000 nesretnika iz evidencije Zavoda za zapošljavanje?

Beskrajan je, kažu, svemir, ljudska glupost jeste sigurno, ali se ništa ne može usporediti sa HDZ-ovim licemjerjem! Manje od četiri mjeseca je jedan stranački, provincijski aparatčik dijelio sudbinu stotina tisuća građana čija je nesreća proporcionalna duljini vladavine Hrvatske demokratske zajednice – i eto razloga za opću kuknjavu i najavu hitnog rješavanja problema tako što će lično župan tražiti da se raspiše natječaj…

 

E, Željko Šimunac je bivši dožupan Šibensko-kninske županije, jednako bivši gradski vijećnik u Kninu i predsjednik tamošnjeg Gradskog vijeća, dugogodišnji član Županijske organizacije HDZ-a i nekadašnji vijećnik u županijskoj skupštini.

 

‘‘Dao sam što sam mogao, djeca mi rastu i želio bih se više posvetiti obitelji. Želim samo posao, ali nikoga nisam vukao za rukav i valjda sam zato ostao ‘na ulici’…“, kazao je Šimunac u potresnoj ispovijesti, u kojoj je otkrio kako on samo traži posao, što bi valjda trebalo značiti da onih 380.000 Hrvata na burzi rada traži – tetku.

 

‘‘Treba raspisati natječaj i omogućiti Željku da se kao i svatko natječe za posao. Bit ću prvi, to vam mogu obećati, koji će se zauzeti za to da se njegov problem riješi. Jer, kakvu to poruku šaljemo ostalima ovim primjerom: da bježe od politike glavom bez obzira, jer kad ih politika potroši, mogu lako završiti na ulici! To ne smijemo dopustiti“, kazao je, suzdržavajući se da ne zaplače, župan i donedavni Šimunčev nadređeni Goran Pauk.

 

Nije rekao planira li se, nakon rješavanja ovoga, zauzeti da se riješi problem još oko devet tisuća građana Šibensko-kninske županije, koliko ih je posljednjeg dana prošle godine na burzi rada tražilo ‘‘samo posao“, kako bi to rekao bivši dožupan. (Uzgred, što uopće rade ti dožupani, kada su i župani kao muške sise: niti na nešto liče, niti čemu služe?)

 

Beskrajan je, kažu, svemir, ljudska glupost jeste sigurno, ali se ništa ne može usporediti sa HDZ-ovim licemjerjem! Manje od četiri mjeseca je jedan stranački, provincijski aparatčik dijelio sudbinu stotina tisuća građana čija je nesreća proporcionalna duljini vladavine Hrvatske demokratske zajednice – i eto razloga za opću kuknjavu i najavu hitnog rješavanja problema tako što će lično župan tražiti da se raspiše natječaj na kojem će, nema sumnje, inženjer prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva u struci, konkurirati za posao u, normalno, javnoj službi.

Ne treba likovati nad time što se, eto, jedan iole viđeniji – viđeniji u užem, jako uskom zavičaju – član HDZ-a našao u poziciju u kakvu je njegova stranka dovela stotine tisuća ljudi preko čije je muke gradila svoj vrli, novi svijet klijentelizma, kapilarne korupcije, opće pljačke i bahatog rasipništva

 

Uostalom, i ne može drugdje: u onome što se naziva realnim sektorom posla svakako nema za još gotovo četiri stotine tisuća onih kojima djeca rastu od zraka i socijalne pomoći.

 

Tužna priča iz političke pripizdine vrijedna je kao ilustracija sličnosti i razlika HDZ-a sa strankom čije je kadrove naslijedila. I HDZ se, baš kao nekada SKH, zalaže za socijalizam, s tim što su ga drugi bili namijenili svima, po potrebama i zaslugama, a prvi samo nekima, isto tako prema potrebama i zaslugama. Šimunac, eto, nije imao tu sreću da nekome treba, a sa zaslugama, očito, ne stoji najbolje.

 

Uhljebi li ga partija negdje, a može samo ako hoće – tko će, uostalom, primijetiti dvadeset i osmog pomoćnika u agenciji za strateško zalijevanje školjki ili tako nečemu – dobit ćemo još jedan dokaz postojanja paralelne hrvatske stvarnosti, ugodne za odabrane po, naravno, podobnosti.

 

Kada je s početka devedesetih demontiran socijalizam, većini građana je namijenjen najsuroviji, najprimitivniji i najbeskrupulozniji oblik kapitalizma, u kojem je tek neugrozivo njihovo pravo da se pomire sa sudbinom, kakva god bila. Manjina je, s druge strane, rekonstruirala neki svoj socijalizam za privilegirane, izgradivši sustav u kojem vrijede druga, humanija pravila, pa je svako ispadanje iz njega incident vrijedan pažnje i brige.

Teško je, međutim, ne kazati kako je jedan od uzročnika stanja u kojem je perspektiva diplomiranih inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva gora od očajne upravo vladavina stranke nad čijom se nebrigom čudi Željko Šimunac: bivši dožupan iz provincije, izgubljen u žestokom sudaru s hrvatskom stvarnošću, s postapokaliptičnim društvom u kojem većina skapava u ime komoda manjine, odabrane po onim kriterijima po kojima su akteri ove priče uopće izmigoljili iz blažene anonimnosti

 

U tom socijalizmu s licem HDZ-a opće dobro se redistribuira gotov pravedno, ali samo među odabranim, brutalnost tržišta rada amortizira se javnim sektorom, a temeljna prava, poput onoga na rad, tumače se kao prava na zajamčeni dohodak prominentnih članova, naravno, jedne, baš te stranke.

 

U takvom sustavu Željko Šimunac, diplomirani inženjer prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva, je incident, gruba administrativna pogreška, pa se s pravom čudi i kuka, jer zna, vidi, kako surova hrvatska stvarnost nije namijenjena HDZ-ovoj eliti na bilo kojem nivou, a on je u tom istom HDZ-u godinama kružio po funkcijama kao glupost u prirodi i sada od njega netko očekuje da bude – građanin obični; jedan od oko tri stotine i osamdeset tisuća nezaposlenih Hrvata!

 

O devijacijama tog sustava, socijalizma za odabrane i podobne, govori Goran Pauk zgražajući se nad mogućnosti – vidimo i praktičnoj – da netko, pa čak i njegov dojučerašnji dožupan, doživi sudbinu nekakvog običnog građanina za čijim zvanjem i znanjem više, jednostavno, ne postoji potreba, baš kao što ne postoji ni za radom onih 380.000 građana kojima nije pomoglo ni to što su minimizirali svoja očekivanja od života, pa samo ‘‘žele posao“.

 

Ne treba likovati nad time što se, eto, jedan iole viđeniji – viđeniji u užem, jako uskom zavičaju – član HDZ-a našao u poziciju u kakvu je njegova stranka dovela stotine tisuća ljudi preko čije je muke gradila svoj vrli, novi svijet klijentelizma, kapilarne korupcije, opće pljačke i bahatog rasipništva.

 

Teško je, međutim, ne kazati kako je jedan od uzročnika stanja u kojem je perspektiva diplomiranih inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva gora od očajne upravo vladavina stranke nad čijom se nebrigom čudi Željko Šimunac: bivši dožupan iz provincije, izgubljen u žestokom sudaru s hrvatskom stvarnošću, sa postapokaliptičnim društvom u kojem većina skapava u ime komoda manjine, odabrane po onim kriterijima po kojima su akteri ove priče uopće izmigoljili iz blažene anonimnosti, da bi pri zasluženom povratku u istu jedan od njih na vlastitoj koži otkrio što je od Hrvatske ostalo nakon HDZ-ovog tzunamija. A nije ostalo više ništa.