Jedne tople večeri, nakon dvadeset i pet godina, došlo je vrijeme da se obitelj ponovno sastane u malom balkanskom gradu iz kojega su sinovi otišli, u kojem je nekada vladala sreća i napredak, dok se nad njima nije nadvila sjena rata. U grad su se iz Sjedinjenih Država nenadano vratili najstariji sin Vladimir, istaknuti profesor ekonomije, snaha Helena i unuk David, a baka Nadia i djed Klement ne mogu dočekati da ih konačno vide. [Read more…]
Uvod u turbo-neoliberalizam
Novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump ne prestaje skandalizirati svjetsku javnost svojim potezima, pa tako i inzistiranjem da pod svaku cijenu održi na životu predizborno obećanje o zabrani ulaska muslimana u zemlju. [Read more…]
Igor Štiks: ”Moramo pobjediti u borbi protiv ekstremne desnice”

Igor Štiks
Foto: Subversive festival
Povod za razgovor s Igorom Štiksom njegova je nova knjiga ”Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih držav”’, plod autorova dugogodišnjeg bavljenja temama državljanstva i građanstva (nakon što ju je lani objavio londonski Bloomsbury, ove je godine izašla u izdanju zaprešićke Frakture). [Read more…]
Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj
Na prostorima nekadašnje Jugoslavije u posljednjih sto godina dogodile su se višestruke promjene, nastajale su i nestajale države i politički sistemi, događali su se brojni ratovi i prevrati, povijest je nemilice marširala ulicama razdvajajući obitelji i tražeći od pojedinca da joj se povinuje ili suprotstavi. [Read more…]
Brašno u venama
Sve je trebalo biti još samo jedna obiteljska večera: djed i baka te sin, snaha i unuk, neprilagođen tinejdžer, koji su se vratili iz dalekog svijeta. Sve u svemu, gotovo posve svakodnevna situacija, no iznenada, nakon što je prije dvadeset godina otišao iz roditeljskog doma ne javivši se nikome, na večeri se pojavljuje on – odmetnuti sin Igor, ratni izvjestitelj, voljeni sin, brat i dotad nepoznati stric. [Read more…]
Šibenčani su neki fino odgojeni svijet

Goran Borković
Foto: Ladislav Tomičić
– Ma šta je ovo? – pitala je zainteresirano mlada majka gledajući gomilu ljudi koja se tiskala u velikoj sali bivšega hotela Krka, zapravo napuštenoj razvalini smještenoj uz šibensku rivu, pravom simbolu onoga što se dogodilo tom posrnulom gradu.
– To ti je onaj komunistički festival – odgovorio joj je muškarac preuzimajući ruku dječaka. [Read more…]
Dobro došli u pustinju postsocijalizma
Okupivši na jednome mjestu najzanimljivija imena lijeve političke misli od Slovenije do Bugarske, s naglaskom na zemlje bivše Jugoslavije, filozofi i aktivisti Srećko Horvat i Igor Štiks pred njih su stavili zadatak da napišu tekstove o situaciji danas i ovdje, prije svega na Balkanu. [Read more…]
Debeljakova Atlantida
Aleš Debeljak, ”Balkansko brvno – Eseji o književnosti jugoslavenske Atlantide”, Fraktura, Zaprešić, 2014.
Svoju knjigu eseja o jugoslavenskom kulturnom prostoru i jugoslavenskim piscima koji su ga obilježili (ovo “jugoslavenski” sa ili bez navodnika) Aleš Debeljak otvara bombastičnim pamfletom.
“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.”
Ne treba čitatelj biti nacionalist da bi (zbunjeno) vrtio glavom nad ovih par rečenica koje se međusobno sudaraju poput automobila u lančanom sudaru. Što tu zapravo ima smisla? Što nije tek puka nostalgija i sentimentalnost? Što je konkretna ideja? A što su iracionalni osjećaji i odsustvo temeljne logike?
“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svog života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu”
Prvo. To što je slovenski pjesnik i esejist (1961.) proživio većinu života u Jugoslaviji uskoro više neće biti nikakav faktor. Godine 2021. Debeljak će jednako vremena proživjeti u samostalnoj Sloveniji koliko i u federalnoj Jugoslaviji. Hoće li ga Jugoslavija tada prestati zanimati?
Drugo. “Sretno djetinjstvo” kakva je to kategorija – sva su djetinjstva u pravilu sretna, te što ovdje prelazi osobno iskustvo, opću univerzalnost, i ima političku i idejnu relevantnost?
Treće. Ako je Jugoslavija poticaj za promišljanje Europe zašto se ograničavati na nju. Jednako zanimljive poticaje može nuditi bilo koje povijesno-etatističko iskustvo: od Austro-Ugarske, preko Hitlerovog “novog poretka”, do NATO-pakta, Varšavskog pakta i nesvrstanih.
Četvrto. Raspad Jugoslavije nije bio uvjet “ulaska u Europu”. Upravo suprotno, Europa je 1991. godine kao preduvjet ulaska tražila opstanak Jugoslavije (zbog čega je Slovenija zakasnila s ulaskom trinaest godina, a Hrvatska čitave dvadeset i dvije). Peto. Je li uistinu pametno i poticajno živjeti u prošlosti.
I tako, već u prvih par rečenica “Balkanskog brvna” – knjige koja bi trebala biti kulturološko-politička suprotnost Debeljakove knjige “Atlantski most”, eseja o američkoj književnosti s kraja osamdesetih – otvara se mnoštvo proturječja, sva sila dubioza, ali i sasvim efektan glazbeni tuš na početku ove zbirke eseja o književnicima takozvane “jugoslavenske Atlantide”, ili onoga što se još naziva i “kozmičkom Jugoslavijom”.
Kroz slijedećih tristotinjak stranica Debeljak će razjasniti mnogo toga. Kako se knjiga lista tako se ideje pročišćuju i konkretiziraju. Za Debeljaka je Jugoslavija, usprkos svemu, nudila osjećaj zajedništva i prožetosti koji EU nije do sada uspjela stvoriti. Na neki način EU, kao zajednički dom i ne postoji.
U esejima o Davidu Albahariju, Danilu Kišu, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Hemonu, Igoru Štiks i drugima, Debeljak pronalazi prostor između političke realnosti i kulturnog nasljeđa, onoga što je bilo neodrživo i onoga što se mora sačuvati. To je ujedno i njegova kozmička Jugoslavija, državno-kulturni hibrid koji uspostavlja kao ideal suvremene Europe
Jugoslavija je postojala i tu činjenicu nije doveo u pitanje ni njezin krvavi raspad. U tom smislu Jugoslavija je nudila određenu formu hibridnog identiteta koju Europa tek treba stvoriti. Za time Debeljak iskazuje opravdanu nostalgiju, dakako ako je nostalgija uopće prava riječ, koju možemo gledati kao ozbiljnu kategoriju.
U principu, nostalgija kao takva izjednačena je s jugonostalgijom. A ona je koliko politički toliko i apolitički definirana: “Iz sedamdesetih godina ne sjećam se kritičnih slovenskih intelektualaca” priznaje Debeljak, “nasilno zatrtog Hrvatskog proljeća ni ‘maspoka’, nacionalističkih protesta vruće krvi ni svrgnutih komunističkih reformista, studentskog zauzeća Filozofskog fakulteta u Ljubljani, ‘ispljuvaka punih krvi’ u Beogradu te svađa među kritičarima i zagovornicima režima posvuda po državi”.
Svu apolitičnost Debeljakove (jugo)nostalgije sažima “svjetlocrvena pamučna majica koja prikriva pupajuće grudi” neke Milice iz Osijeka, s kojom je na moru plesao “sentiš”. Dakako, u toj slici crvene majice i Miličinih grudi sažima se i sva politizacija ovakve (jugo)nostalgije.
Kada su došle devedesete Debeljak je ostao živjeti u Sloveniji. Kaže da ga je uspješan otpor slovenske teritorijalne obrane spasio od egzila. Očito, Jugoslavija devedesetih više nije bila njegova Jugoslavija. Nužnost samostalne Slovenije i žal za onom Jugoslavijom tu se spajaju u sasvim originalan spoj.
Ali ima još nešto važno u “Balkanskom brvnu”: bitno onoliko koliko samo ono izvan političko može biti bitno. A to je izvanredni esej o prijatelju i pjesniku Boštjanu Seliškaru, koji je početkom osamdesetih počinio samoubojstvo. Debeljak je kao urednik poshumno objavljivao Seliškarove radove, napisavši u pjesmi “Boštjanu Seliškaru, ponovno” – “zvonit ću / na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš”
Moglo bi se postaviti pitanje je li moguće pomiriti slovenski separatizam (i etatistički nacionalizam) s jugonostalgijom? Je li prvo samo nacionalizam, a drugo samo nostalgija? Na oba pitanja odgovor je niječan.
U esejima o Davidu Albahariju, Danilu Kišu, Muharemu Bazdulju, Aleksandru Hemonu, Igoru Štiks i drugima, Debeljak pronalazi prostor između političke realnosti i kulturnog nasljeđa, onoga što je bilo neodrživo i onoga što se mora sačuvati. To je ujedno i njegova kozmička Jugoslavija, državno-kulturni hibrid koji uspostavlja kao ideal suvremene Europe.
Prvi esej na tu temu, “Sjećanja na raspad: sumrak idola”, posvećen svojoj američkoj supruzi Eriki, Debeljak je napisao još 1993. godine, na relaciji između Ljubljane i New Yorka. Dvadeset godina kasnije taj je esej jedno poglavlje “Balkanskog brvna”, zbirke političkih eseja o književnicima i nostalgiji kojima se kroz Jugoslaviju traži Europa.
Naravno, ozbiljan je to posao zidanja kule babilonske. Možda u današnjoj Europi i nema ničega važnijeg od pronalaženja Europe. Možda se ništa od važnije od toga ni ne može pisati.
Ali ima još nešto važno u “Balkanskom brvnu”: bitno onoliko koliko samo ono izvan političko može biti bitno. A to je izvanredni esej o prijatelju i pjesniku Boštjanu Seliškaru, koji je početkom osamdesetih počinio samoubojstvo. Debeljak je kao urednik poshumno objavljivao Seliškarove radove, napisavši u pjesmi “Boštjanu Seliškaru, ponovno” – “zvonit ću / na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš”.
Pred ovakvim dimenzijama života, ovozemaljskog i onozemaljskog, i Jugoslavija i Europa u jednom malom trenutku sasvim se gube u svemiru beznačajnosti.
(Prenosimo s portala Moderna vremena info).