novinarstvo s potpisom
Dražen Lalić
Foto: Novi list
Mali narodi imaju sve malo, osim mržnje – oporo je ustvrdio Željko Senečić krajem 2014. u jednom od svojih osebujnih novinskih tekstova. I u prošloj godini, koja je počela smrću toga stvaratelja renesansnih nagnuća (djelovao je kao scenograf, redatelj, slikar…), međuetnička mržnja je kod nas i naših susjeda intenzivno pokazivala svoje ružno, ali nekima blisko lice. [Read more…]
Gdje li je nestao Igor Štimac? Donedavno izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, glasan i sveprisutan, bio je nezaobilaznim gostom mnogih društvenih kronika te ga se redovito pozivalo da govori o svemu, a danas ga više nitko ne zove ni da govori o nogometu. Nogoloptačka djelatnost posebna je u cijelome svijetu, a u nas je Hrvata još posebnija jer nikako ne uspijevamo – ni zakonski ni ljudski dostojno i civilizirano – urediti sve katove i zakutke svoje kuće zvane domovina.
Stoga i ne čudi da je upravo Štimac, premda bez značajnijih trenerskih referenci i s vrlo malo iskustva – ali s najvišim pokroviteljstvom – još do prekjučer stolovao na najprestižnijem i najvažnijem mjestu u nogometu, izborničkom, ali ni to da ga se danas, kao što smo istaknuli, malo tko sjeti priupitati imali li štogod reći o svojoj dojučerašnjoj momčadi, o dečkima, Luki, Srni, Pleti, Mandži… Naposljetku, i o nastupu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, jer u konačnici Štimac je pregrmio cijeli kvalifikacijski ciklus. Uz mnogo nedosljednosti i lutanja reprezentaciju je ipak doveo do razigravanja, ali ju je zbog narušene igre, rezultata i odnosa unutar svlačionice morao predati u ruke Nike Kovača i otad mu se gubi svaki trag u javnosti. Zlobnici bi rekli, tako to završava kad imaš višak pokroviteljstva, a manjak autoriteta.
Ni Niko Kovač nema ništa više trenerskoga iskustva od Štimca, ili svojedobno Slavena Bilića, ali on se, baš kao i Bilić, za razliku od Štimca, opredijelio ozbiljno za trenersku profesiju kao za svoj poziv te mu je, učeći, posvetio sve svoje vrijeme posljednjih nekoliko godina, ne gurajući se ni u jednoj prilici u prvi plan. Opet, za razliku od Štimca, koji je bio spreman – o čemu je javno govorio – i već u niskome startu preuzeti hrvatsku reprezentaciju od Bilića u jesen 2011. nakon poraza od Grčke u završnici kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Niko Kovač tada je na spomen svoga imena u kontekstu mogućeg Bilićeva nasljednika rekao: ”Lijepo je što se lijepo priča o meni, ali smatram da još nikako nije došlo moje vrijeme za izbornika.
Ispred mene ima mnogo većih trenera sa zapaženim rezultatima i na njih je red. Prvi mi je cilj sada što više naučiti u Salzburgu i biti prvi trener u klubu.” Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i hrvatskoj javnosti, Kovač je sam otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao. Naime, ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener. Međutim, mnogi se u Hrvatskoj nisu libili preuzeti nacionalne momčadi bez dovoljno znanja, autoriteta i iskustva, bilo da je riječ o rukometu (Slavko Goluža), košarci (Josip Vranković) i dakako nogometu.
Rođen i odrastao u Berlinu, što ga je, priznaje, presudno odredilo, uvježban i fizički i mentalno kao Nijemac, Niko Kovač tih mi je jesenskih dana 2011. na upit zašto ne stane u red za Bilićeva nasljednika rekao: ”Sve što sam u svome životu postigao kao čovjek, otac, igrač i sad kao trener, sve je to možda malo duže trajalo, ali sam zato postavio pravi temelj i na njemu se može graditi kuća. Za mene nije bilo ponižavajuće biti trener druge momčadi Salzburga, jer sam bio svjestan da moram uložiti prvo u svoje školovanje i znanje koje će mi pomoći da ubirem plodove kad dođem na poziciju. Smatram da je moj put ispravan. Svakom mladom treneru preporučujem da se školuje s mlađim kategorijama i u manjim klubovima jer će tako lakše doći do vrha. Svi bismo odmah voljeli biti treneri Barcelone, ali i Guardiola se dugo pripremao za prvog trenera u mlađima selekcijama i u drugoj momčadi”, rekao je Kovač, zaključivši: ”Jadna je majka treneru kojeg igrači provale da ne zna svoj posao!”
A onda se realnom, razboritom i vrijednom čovjeku Niki, vjerojatno pomalo i na vlastiti užas, suprotno njegovu životnom postulatu – ništa prije ili preko reda – ipak preko noći ”dogodila” hrvatska nogometna reprezentacija. Pomalo i emocionalno ucijenjen, jer tko bi osim izdajnika mogao odbiti nacionalnu nogometnu reprezentaciju, Kovač je preuzeo uzde zlatne kočije. U dvije nokaut utakmice, u 180 biti ili ne biti minuta za odlazak na SP mladi se, potentni, ali neiskusni trener morao suprotstaviti švedskom strategu Larsu Lagerbäcku, koji je dotad već vodio 139 utakmica reprezentacija Švedske, Nigerije i Islanda. Znao je Kovač i te kako da je upravo iskusni izbornik najjača karika Islanda. Tvrdio je to i prije dvije godine, kada je u doigravanju za odlazak na Euro Hrvatsku i Bilića za kormilom Turske čekao veliki nizozemski strateg Guus Hiddink.
”Sjećam se da je 2006. na Svjetskom prvenstvu u odlučujućoj utakmici s Australijom za prolazak skupine upravo Guus Hiddink, koji je tada bio izbornik Australaca, izvukao bod vodeći izvanredno dvoboj protiv nas. Mi tog dana nismo znali kako parirati Australcima, za što je najzaslužniji bio upravo Hiddink”, rekao je Kovač.
No, onoliko koliko igrači ovise o treneru, toliko, u najmanju ruku, trener ovisi o igračima. Mogao je Lagerbäck voditi u međuvremenu i 500 utakmica, pa i Messija ili Ronalda, ali s islandskom družinom protiv moćnije i nogometno vrednije momčadi Hrvatske nije imao previše izgleda. Što naravno ne znači, a to Kovač i ne umišlja, da je nakon eliminacije Islanda i odlaska s Hrvatskom na SP preko noći postao veći i bolji trener od Lagerbäcka.
Niku Kovača kao trenera i izbornika sasvim sigurno nitko razborit neće procjenjivati na osnovi 180 minuta loptanja s ipak nedoraslom reprezentacijom zemlje koja ima manje stanovnika od Novog Zagreba, no i nekoliko Kovačevih izborničkih istupa bilo je dovoljno da zaključimo da je hrvatski nogomet dobio čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji kao malo tko u našem sportskom miljeu. Ne podliježući euforiji, staloženo je komentirao da se Hrvatska u skupini s Brazilom, Kamerunom i Meksikom ne može smatrati favoritom za prolazak dalje, te dodao: ”U nogometu se pobjeda i uspjeh ne mogu planirati jer onda bi bilo sve prejednostavno i dosadno. Ne može se planirati crveni karton, autogol, previd suca… Ali se može planirati sprema, jer na spremnost se može utjecati.“
Nogometaš koji je postao kapetan reprezentacije u 34. godini izazivao je svojim pristupom i doprinosom strahopoštovanje među suigračima i tek kad se povukao sa scene shvatilo se da je bio nenadomjestiv lider.
”Okej, bio sam lider, ali nisam bio diktator. Bio sam kapetan koji je cijenio druge. Nisam mogao biti narednik a da me pritom nije bilo briga što drugi o meni misle. Ne. Uvijek sam nastojao da naši međusobni odnosi budu odlični, i bili su odlični. Ali, znalo se tko odlučuje na terenu, jer netko mora biti vođa!”
Silaskom Igora Štimca i usponom Nike Kovača hrvatska reprezentacija dobila je lidera kojeg cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku, pa završimo jednom od njih: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”
Da, to je Niko Kovač, čovjek na zemlji, lider kojeg svi vole.
I, jesmo li već u finalu Svjetskog prvenstva, i tko nam je protivnik, Brazil ili Njemačka? Nije bilo naodmet i malo cinizma što se, u poplavi euforije, razlio jednim statusom na Facebooku dok je Luka Modrić ispred TV kamera dodatno potpaljivao Hrvate tvrdeći da ”naša reprezentacija ima moć, snagu i kvalitetu nositi se ravnopravno sa svakom momčadi na svijetu”, a reporter Drago Ćosić, prepukloga glasa i dobrog ukusa, apelirao na Hrvate da uzmu kredite, a na bankare da budu milostivi pa da svi skupa, kad već nemamo za mlijeko, vodu i struju, makar sletimo idućeg ljeta na Copacabanu.
U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri u kojoj je pao nogometno ipak mali Island.
Svejedno, od Realova se dirigenta i ne očekuje da se suzdržava, jednako na polju i pred kamerama, dapače, fućkaš sportaša koji svoju ambiciju ne mjeri barem naslovom svjetskoga prvaka! Sjetite se uostalom Miroslava Ćire Blaževića, koji je, ismijavan od većeg dijela javnosti, postavio granicu nemogućega, a doma su se on i dečki 1998. vratili iz Francuske sa svjetskom broncom iskovanom u veličanstvenim utakmicama protiv nogometnih divova Njemačke i Nizozemske.
U utorak navečer dok su poraženi srčani islandski nogometaši plakali, svjesni da su bili nadomak povijesnom iskoraku, da su bili u prilici ostvariti senzacionalan uspjeh, u prilici kakva se vjerojatno neće pružiti brojnim idućim islandskim generacijama – da kao najmanja zemlja dosad nastupe na nogometnom prvenstvu svijeta – dotle su Hrvatsku od maksimirskoga stadiona prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu prožimale dobre vibracije.
Nisu se, istinabog, pomaknule tektonske ploče kao prije mjesec dana u Bosni i Hercegovini kad su stotine tisuća na ulicama slavile prvi plasman svoje izranjavane zemlje na nogometno prvenstvo svijeta kao ulaznicu u neko bolje sutra. Ovdje je bilo mnogo mirnije jer ipak je Hrvatska ”stari mačak” globalne nogometne smotre, nastup u Brazilu bit će joj četvrto sudjelovanje na SP-u, nakon nastupa u Francuskoj 1998., Japanu 2002. i Njemačkoj 2006. godine. No nakon svih mogućih podjela na naše i njihove, nakon svih mogućih ”za” i ”protiv”, što je već izraslo u prvorazrednu hrvatsku sportsku disciplinu, nogometna su lopta i za svakoga istinskog navijača sveti cilj – odlazak na SP – ujedinili Hrvatsku makar na nekoliko sati.
Trebalo se odlučiti po najvećem pljusku krenuti od kuće prema stadionu bez krova i minimuma komfora, znajući da ćeš pritom, sve da pada kao iz kabla, kišobran morati zauvijek predati zaštitarima ispred ulaza na tribine, trebalo je sjesti na posve neprikladno, mokro i ledeno zdanje i nadati se da će te u prohladnoj noći zagrijati nacionalna momčad čije su igre i rezultati zadnjih pet mjeseci ledili krv u žilama navijača.
Reprezentacija koja je pod vodstvom Igora Štimca, istina, prispjela do tzv. baraža za odlazak na SP, ali je negdje na tom putu izgubila i igru i vjeru i rezultat i dušu i potporu, nije ni pod vodstvom brže-bolje izabranoga novog izbornika Nike Kovača ispisala na Islandu osobitu pozivnicu za Maksimir na biti ili ne biti 90 minuta.
Ocjene Kovačeve premijere u Reykjaviku rastezale su se poput žvakaće gume, od solidne i svrsishodne do očajne partije, snopovi preskupih ulaznica na maksimirskim blagajnama uoči dana odluke nisu se topili, vremenska prognoza bila je grozna, pa je očajni predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Davor Šuker, spašavajući i sebe i stotinjak milijuna kuna što ih donosi odlazak na SP, posve u neskladu sa svojom poslovičnom škrtošću, interventno podijelio možda i desetak tisuća ulaznica.
Danas je PDV koji će morati platiti za svaku podijeljenu ulaznicu tek beznačajna kap u moru novca koji će prispjeti u blagajnu Saveza. Davor Šuker danas je na konju, Zdravko Mamić, premda ga je upravo on ustoličio za nominalno prvoga čovjeka hrvatskog nogometa, sve je dalje od uzda, glavni plesač u VIP-ovu šatoru, gdje su važni ljudi slavili plasman Hrvatske na SP, bio je glavom i bradom Šuker, asistirali su mu i brojni članovi njegove nogometne vlade, sve je nadgledao i ministar sporta Željko Jovanović, jedino nitko nije vidio Mamića blizu rasplesanoga društva.
Tako su u velikoj noći i na djelu potvrđena nagađanja o sve čvršćoj vezi Šukera i Jovanovića, kojima je jedan od ciljeva premjestiti neprihvatljivoga Zdravka Mamića iz institucionalnoga nogometa i javnoga diskursa.
Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena, pa se navijački revolt preokrenuo u potporu.
Javnost i tribine jednostavno nisu mogli od prvoga dana probaviti neprincipijelnu Mamićevu i Štimčevu koaliciju. Kad je jednom, pokušavajući dočarati čime se sve služi Mamić, Štimac kazao da mu je Dinamov predsjednik već nudio mjesto izbornika pod uvjetom da u reprezentaciju uvijek zove i pet njegovih igrača, tko je više ikad mogao povjerovati Štimcu da će on sada, kada je postao izbornikom, biti neovisan o Mamićevim željama i interesima? Ljudi pamte i nisu mutavi, ne mrze Hrvatsku ako ne podupiru interesne i nečasne komplote, i u takvu teškom ambijentu, ali i Štimčevu trenerskom lutanju izgubila se negdje i prepoznatljiva nogometna Hrvatska.
Nakon Igora Štimca, izbora iz interesa, stigao je Niko Kovač, izbor iz nužde, ali pošten, neumrljan, bez repova i dugova, i narod mu je pokazao palac gore. Nakon pet mjeseci jeze hrvatska je reprezentacija u utorak napokon bila pristojna momčad, odigrala je poštenu, srčanu, strasnu i dobru nogometnu utakmicu. Obljubljeni kapetan i njegovi dečki upalili su malo svjetla u hrvatskome mraku.
Istina, mnogo su za Šukera, Kovača, dečke i Hrvatsku učinile i sretne kuglice koje su im na ždrijebu parova doigravanja dodijelile momčad ribara, tehničara, bankara i režisera s Islanda. Zamislite da je s druge strane stajala Platinijeva Francuska s goropadnim Ribéryjem i nepogrešivim Benzemom, ili one-man team, Ibrahimovićeva Švedska, koja je na krilima Ibrine moći i golova zamalo izbacila sa SP-a Ronaldov Portugal! Sva sreća pa nije, jer Šuker možda danas ne bi imao ni za plaćanje PDV-a za desetak tisuća podijeljenih ulaznica.
Ne želim nikoga vrijeđati, ponajmanje nogometnu ekipu Škotske koja rijetko pobjeđuje, a još rjeđe se može pohvaliti virtuoznošću i inventivnošću. Ali i takva ekipa u kojoj nema izvanserijskih pojedinaca, ali koja imponira kompaktnošću i moralnom snagom, za Hrvate je bila nepremostiva prepreka. Na Hampden Parku u Glasgowu Štimčeva jedanaestorica, a s njom i znatan dio naših (su)građana, izluđenih nogometom možda i više nego ćirilicom, progutali su još jednu gorku pilulu. Naravno, u sportskoj igri netko mora dobiti, a netko izgubiti.
I iz poraza se može izići podignute glave, iako bi se takav zaključak teško mogao odnositi na našu reprezentaciju. Još manje na njenog selektora Igora Štimca. Debakl na Hampden Parku logičan je epilog godinama pothranjivane megalomanije o našoj nacionalnoj egzemplarnosti kojoj je nogomet služio – ili još uvijek služi – kao jedna od glavnih injekcija. Naslušali smo se bajki o bogomdanim talentima, o anonimnim dječacima koji trče po seoskim gmajnama i koji su već nakon prvog oksforda proglašavani nasljednicima Pelea i Maradone.
Prije pola stoljeća moglo se još štogod ušićariti na kartu improvizacije i sirovog talenta. Ali danas je nogomet manje igra, a mnogo više strogo kontrolirani biznis u kojem su i najveći talenti podvrgnuti zajedničkom cilju. Pojednostavljeno rečeno, u svijetu spektakla i ultimativnog profita, nogomet je jednadžba sastavljena od dviju varijabli. Jedna je rad, druga novac. Kako u radu nikada nismo pretjerivali (zato smo tu sumnjivu boljševičku imenicu izbacili iz vokabulara), a ni s novcima ne stojimo najbolje, rezultati su takvi kakvi jesu.
Tako se nakon još jednog sramotnog poraza zaključak nameće sam po sebi: kakva država, takav i nogomet. Tamo gdje je sve prepušteno slučaju i mitomanskom busanju u prsa, tamo gdje je krunica važnija od strategije i gdje pitanja nacije pretežu nad pitanjima struke, ni igri na stometarskom travnjaku ne mogu cvjetati ruže. Koliko god gadljivo, trebalo bi krenuti otpočetka, od vremena kada je Vlatko Marković postao prvi selektor reprezentacije, a onda i čelni čovjek Nogometnog saveza u četiri mandata.
Više zbog političkog oportunizma, a manje zbog kompetencija Marković je bio neokrunjeni car hrvatskog nogometa, okupljajući oko sebe hrpu poslušnika pomoću kojih je nogometnu organizaciju pretvorio u svoju privatnu prćiju. U jednom periodu svoje karijere Štimac mu se pokušao usprotiviti; ali kad je shvatio da je u našoj korupcijom i prevarantstvom inficiranoj zemlji nogomet najtvrđi orah, izvjesio je bijelu zastavu. I kako to nerijetko biva, priklonio se onima protiv kojih je do jučer vodio najžešću bitku.
Ispalo je, poslije svega, da se borio protiv Markovića ne zato što je želio provjetriti Augijeve štale lokalnih vlastodržaca, nego zato što je i sam želio plivati na krijesti vala na kojem dobitnu kombinaciju čini nogomet združen s nacionalnim tamburanjem i nekontroliranim priljevom kapitala iz zemlje i inozemstva. Ali koga briga za pravila, još manje za Linićeve fiskalne magle, kad su posrijedi “vatreni”, kad Thompsonov glas kriješti iz zvučnika, a Madžukić gađa stativu!
To što se najbolji nogomet igra u najrazvijenijim zemljama europskog kontinenta, našim mudracima slaba je pouka. Istina je da platežnim mogućnostima klubova iz Njemačke, Engleske i Španjolske ne možemo parirati, ali njihovi vlasnici nisu toliko blesavi da novce bacaju u vjetar. Uspjeh tih klubova temelji se na skautskoj mreži i sustavnom radu s mladima, a tek onda i na astronomskim sumama za kupovinu internacionalnih zvijezda.
Za razliku od Europe, u Hrvatskoj je nogometna asocijacija u rukama istog čovjeka koji upravlja Dinamom. Zakonom spojenih posuda, onaj isti zvižduk koji se širi s maksimirskog stadiona i koji je (više nego igračima) namijenjen Dinamovom šerifu, proširio se na reprezentaciju. Problem je jasan, ali nitko nije spreman razotkriti njegovo naličje; državna selekcija proglašena je svetinjom, što odgovara šačici uzurpatora koji na toj floskuli debelo parazitiraju, a kad (re)publika prosvjeduje, onda se njena pobuna izjednačava s huliganstvom i antihrvatstvom. Bljutavo da bljutavije teško može biti.
Poslije nevjerojatne pobjede nad Lihtenštajnom (!), poslije sretno izborenog remija sa Srbijom, poslije maksimirskog poraza od Belgije i poslije dva uzastopna debakla sa Škotskom, u kojima su njegovi izabranici izgledali kao amateri, Štimac je ponudio ostavku. Ali i u tom času, nakon što je prokockao sve adute, ponio se kao mistifikator, proglašavajući svoju odluku ni više ni manje nego moralnim činom. Da mu je stalo do morala, učinio bi to davno prije, a ne onda kad je reprezentacija bespovratno kompromitirana i kad je iz sveopćeg gliba može izvući samo čudo. Budući da uvijek ističe svoje nepokolebljivo katoličanstvo, možda treba vjerovati u čudo, kad već ne možemo vjerovati u njegove selektorske mogućnosti.
Doduše, ne znam na čemu se temeljila vjera da će Štimac voditi reprezentaciju kako Bog zapovijeda? Istina, bio je vrlo dobar nogometaš, ali to samo po sebi nije garancija da će biti i dobar trener. Helenio Herrera igrao je za Boca Juniors, iako nikada nije bio velik nogometaš. Ali je bio velik trener. Vodio je francuske, španjolske i talijanske klubove, u Interu je patentirao catenaccio, a o njegovim kvalitetama dovoljno svjedoči podatak da su ga zvali Il Mago (Čarobnjak). Veliki igrač nije bio ni netom umirovljeni Alex Ferguson, ni Tomislav Ivić, bez sumnje najveći stručnjak i nogometni inovator iz našeg dijela svijeta.
A kakve su onda Štimčeve kvalifikacije? Nakon završene igračke karijere, vodio je kraće vrijeme Hajduk, Cibaliju i Zagreb. Radio je i kao televizijski komentator, objašnjavajući neukom puku kako se u danom času treba postaviti branič, a kako lijevo krilo. No jedno je gledati utakmicu iz fotelje, a nešto sasvim drugo stajati nervozno uz autrihter i biti odgovoran za sve što se događa na travnjaku. Izuzimajući igračku karijeru, neki drugi podaci iz biografije nimalo ne idu u prilog Štimcu.
U ratnim godinama bio je sumnjičen kao asistent u podmetanju eksploziva pod lokale splitskih sugrađana inorodne nacionalnosti. Teško bi bilo pobrojiti skandale u kojima je na ovaj ili onaj način sudjelovao, dok je izgovore za arogantnu narav redovito tražio u domoljublju i demonstrativnom katoličanstvu. Legitimirao se kao član Štedulove stranke, sa svojim bratom bio je involviran u kladioničarske afere, na Bačvicama je pepeljarom gađao vlasnika betule Capo, a nakon splitske utakmice s Mallorcom fizički je nasrnuo na pomoćnog trenera gostiju Damiana Amera.
Nakon toga imao je petlje otputovati na uzvratnu utakmicu u Španjolsku, iako nije mogao nastupiti. Iz aviona je ponosno kročio na ibersko tlo s velikim križem na grudima. Da Španjolci shvate kako to izgledaju i kako se ponašaju hrvatski katolici koji nekim slučajem igraju nogomet, a umjesto slobodnih aktivnosti treniraju šamaranje antipatičnih frankista. Dugo je Štimac umjesto stručnosti podmetao svoj patriotizam i katolički heroizam, imputirajući svakome tko bi mu štogod prigovorio da je anti-ovo i anti-ono.
Najgore je to da Štimac nije iznimka u takvoj vrsti demagogije i da se ta praksa i dalje besramno krčmi. Zato ona bruka na Hampden Parku u Glasgowu nije nikakva slučajnost. Naprotiv. To je zakonita posljedica godinama prakticiranog ponašanja, u kojem su stručnost i kompetentnost zasjenjene političkom demagogijom od koje svaki pristojni građanin dobiva mučninu. I koje u europski postuliranim državama spadaju u muzej. Ali Europa je jedno, a Balkan nešto drugo.
Tamo gdje ministri dvije godine razvlače pitanje intendanta najvažnije kazališne kuće, tamo gdje Milanovićeva stranka vodi teške interiorne bitke, umjesto da spašava jedan karambolirani brod, tamo gdje se protiv bivšeg premijera vodi nekoliko parnica s najtežim inkriminacijama, dok prvi čovjek do aktualnog premijera sjedi u zatvoru i jedva čeka čas u kojem će sa satnijom svojih pripuznika opet okupirati vlast, tamo ništa nije nemoguće. Nije nemoguć ni selektor koji ne zna svoj posao, a na sve primjedbe odgovara jeftinim etiketiranjem. U autističnom zapomaganju nad našom nogometnom mizerijom, nitko nije bio ni toliko pristojan da čestita Safetu Sušiću i njegovim “ljiljanima” na izborenoj vizi za Brazil. Zbilja, u tužnoj i do grla dužnoj državi Hrvatskoj nešto dubinski ne štima(c).
Dok je 50.000 razgaljenih ljudi razliveno ulicama Sarajeva vatrometom u gluho doba noći osvijetlilo povijesni uspjeh svojih nogometnih junaka, dočekavši ponosno njihov slavodobitni povratak iz Litve gdje je Bosna i Hercegovina pobjedom izborila prvi nastup na Svjetskom prvenstvu, dotle se turobna skupina Hrvata, poraženih, obeshrabrenih i obezglavljenih, u domovinu vratila pod okriljem mraka tiho, na prstima, s teškim teretom promašenosti cijeloga jednog kvalifikacijskog puta, bez karte za Rio, bez izbornika, bez igre, bez vjere i – bez duše!
Pola sata prije nego što će hrvatska reprezentacija istrčati na travnjak u glasovitom škotskom hramu nogometa Hampden parku po – kako je najavio, i opet promašio, sada već bivši izbornik Igor Štimac – injekciju samopouzdanja prije dvije ključne bitke u dodatnom razigravanju za odlazak na SP u Brazil, s izvjesnom smo dozom ljubomore, ali i s mnogo ushita, svjedočili dojmljivoj simbiozi momčadi Safeta Sušića i desetak tisuća navijača BiH koji su okupirali tribine i ulice Kaunasa. Čak i ako ne pratite nogomet, postoje trenuci kada nogomet prati vas – i u tome i jest snage njegova fenomena i tajna ljudske fascinacije njime.
Ne možeš a da se ne naježiš dok se emocije stotina tisuća istraumatiziranih Bosanaca, cijele jedne istraumatizirane zemlje izlijevaju eterom, a kamera šara čas tribinama u Kaunasu, čas zeničkim Bilinim poljem, a čas sarajevskim ulicama, preko lica od sreće obnevidjelih navijača. Ne možeš a da se istodobno i ne nasmiješ i ne zasuziš dok slušaš kako se Marjan Mijajlović, ”najluđi od svih bosanskih reportera”, koprca pred mikrofonom kao da će izdahnuti pokošen infarktom dok se posljednje minute utakmice u Kaunasu rastežu poput gladne godine.
Karta za Rio reprezentativne družine legendarnoga Safeta Sušića, koji je uvijek mogao zabiti i dva više nego što ih je Petar Borota mogao primiti, ta ulaznica za brazilski nogometni spektakl idućega ljeta za napaćenu raju u Bosni i Hercegovini doživljava se danas kao ulaznica u bolje sutra. Nijedna politika i nijedna ekonomija ne može ljudima u zemljama bez vjerodostojnoga političkog okvira, pravnoga sustava i uspješnih gospodarskih formula donijeti toliko poticaja, zajedništva, ponosa i nade kao nogometni uspjeh na državnoj razini. Imali smo priliku tome i sami svjedočiti kada se Hrvatska dojmljivo i ponosno globalno realizirala legendarnim nastupom i brončanom medaljom na SP-u u Francuskoj 1998.
Danas je, međutim, nogometna Hrvatska na konopcima, ne zato što ona u matematičkom zbroju vrijednosti svojih nogometaša ne bi mogla premostiti dodatnu prepreku za odlazak na Svjetsko prvenstvo, pa makar joj suparnik bila i Platinijeva favorizirana Francuska. Ne, nego zato što su nam i nogomet i reprezentacija uzurpirani, i otuđeni, i odnarođeni sklapanjem pakta s Luciferom koji je, skloni smo danas čak i tvrditi, svjesno manipulirao nemoćnim i dezorijentiranim bolesnim Vlatkom Markovićem kompromitirajući ga i izlažući bijesu javnosti, dok je istodobno svoju sivu zonu poslovanja i beskrupuloznu tiraniju proširio iz Maksimira i Dinama na Hrvatski nogometni savez i nacionalnu reprezentaciju.
Kao i svaki luciferijanski pakt i ovaj je skončan pogubno. Ako je još do prije godinu i pol postojala distinkcija između nogometa u Hrvatskoj kao gnojnoga čira i hrvatskoga nogometa, kojega na najvišoj razini predstavlja nacionalna reprezentacija, danas je teško, zapravo nemoguće, razlučiti gdje prestaje močvara od nogometa u Hrvatskoj, a počinje hrvatski nogomet. Onoga časa kada je Štimac od Bilića preuzeo ravnanje nacionalnim orkestrom, publika u novom izborniku nije gledala ništa drugo doli produženu ruku Zdravka Mamića, kojega se eto i dalje sveudilj pita i sluša kao da se Sunce svaki dan iznova rađa samo zahvaljujući njemu.
Mamićev virus koji je od Dinama napravio teškoga kroničnog bolesnika unatoč svim blagodatima javnih dotacija i benevolentnoga zaobilaženja ikakvog neovisnog i ozbiljnog kontrolinga o putevima silnih transfernih milijuna, o off shore računima, igračkim rikvercima, reketiranju talenta, amputiranjem neistomišljenika, promociji ili uhljebljenju poslušnika, amoralnim doživotnim građanskim ugovorima s maloljetnicima…, taj je podmukli virus za godinu dana rasturio i hrvatsku reprezentaciju.
Osjećajući da gubi to rijetko narodno dobro, to još malo preostaloga zadovoljstva i igre u nedostatku kruha, publika se na tribinama dosljedno postavljala kao sanitarni kordon, zauzvrat su je, međutim, ti otuđeni „narodni poslenici“ hrvatskoga nogometa prokazivali kao jalnuše, neprijatelje, mrzitelje, huligane i teroriste, pa smo ubrzo u nacionalnoj momčadi i oko nje dobili navlas istu nepodnošljivu shizofrenu atmosferu koja već godinama tlači Mamićev Dinamo. Na tribinama navijački bojkot i revolt, a na travnjaku neprepoznatljiva momčad pokraj koje i europski drugoligaši, baš kao i pokraj Mamićeva Dinama, izgledaju moćno i nedodirljivo.
Kad jedna Belgija, ma koliko svi trubili o nadnaravnoj potentnosti njezine sadašnje generacije, u Maksimir dolazi uvjerena u trijumf kao da je ušetala na travnjak San Marina; kada Škoti ne pamte da su se toliko naigrali nogometa kao u ovom kvalifikacijskom ciklusu protiv Hrvatske; kada sportski Liliputanac Lihtenštajn Hrvatskoj utrpa dva komada; kada bodovna bilanca svijetli nezabilježenim debaklom u povijesti hrvatske reprezentacije – tek jedan osvojeni bod od mogućih 12 u posljednje četiri utakmice, pa ti Srbi serviraju finu ironiju o novokomponiranom bratstvu i jedinstvu jer da nije bilo tog jednog beogradskoga boda, tog jednog jedinog od 12 mogućih u posljednje četiri utakmice, Hrvati danas ne bi bili čak ni u situaciji da u dodatnim kvalifikacijama pokušaju izboriti nastup na SP-u – onda opasno više ništa ne štima(c) u našoj nacionalnoj momčadi. Miroslav Blažević otići će i korak dalje te nogometnoj reprezentaciji proreći i moguću agoniju kroz koju je gotovo dva desetljeća prolazila hrvatska košarka.
”Poraz od Belgije narušio je ugled i autoritet reprezentacije, a poraz od Škotske mogao bi biti početak kraja svega što se napravilo u 20 godina”, zdvojno govori Ćiro, kojega je mnogo naroda u anketama nakon najnovijega debakla zazivalo da preuzme i galvanizira demoraliziranu momčad. I Šuker je, kažu svjedoci s povratničkoga leta iz Edinburgha, ustvrdio u jednom trenutku ”da je Ćiro taj koji bi mogao spasiti stvar”. No tada je na scenu stupio stvarni gospodar i našega nogometa, i Dinama, i Šukera, i HNS-a Zdravko Mamić i demolirao u startu Šukerovo okretanje Blaževiću. Dok se naš vrli ministar, među ostalim i sporta, Željko Jovanović sa svim svojim verbalnim žongliranjima o isušivanju malarične nogometne močvare u međuvremenu pretvorio u zmaja od papira, Mamićev je zlokobni utjecaj čvrsto obgrlio reprezentativnu svetinju i na najboljem je putu da je uguši.
Igora Štimca na svoju je veliku radost upravo potrošio, no za Štimcem će plakati samo njegovi bližnji, raja mu je okrenula palac dolje kada je pristao na savezništvo s Mamićem izdajući ne samo svoja dotadašnja uvjerenja, pa i samoga sebe, nego i mnogo svojih sljedbenika u borbi za poštenije i pravednije odnose u nogometu. I dok su svi oni koji su ga slijedili još mjesecima ispaštali pod čizmom Mamićeve suspenzije, dotle je novi izbornik bio i rehabilitiran i nagrađen, kako statusom za ponos i izvrstan CV, tako i bogatom apanažom od stotinjak tisuća kuna mjesečno, a kuloari kažu bilo je nešto i pride za potpisivanje luciferijanskoga pakta.
Je li sve to bilo vrijedno gubljenja kredibiliteta koji je Štimac mic po mic gradio, nastojeći graditi i nekoga novog sebe, zna samo Štimac, koji odlazi i trenerski osramoćen, primoran na ostavku. Kakve li ironije, otpočetka Štimčeva ciklusa ovdje su mnogi zlurado odbrojavali njegovu suparniku na srbijanskoj klupi Siniši Mihajloviću, ne dovodeći uopće u pitanje da će Štimac debelo nadživjeti srbijanskoga izbornika. Mihajlović se, međutim, kao i njegova momčad, uspio rehabilitirati u završnici kvalifikacija, dok Hrvatskoj nakon 15 mjeseci Šuker-Mamić-Štimac pakta ostaje razvalina od nacionalne momčadi koja će u ovako nepoštenoj konstelaciji snaga, u tom neprirodnom Mamićevu ambijentu silovanja cijeloga jednog sporta, malogdje u Hrvatskoj imati podršku.
Niko Kovač, kojega je u međuvremenu Mamić postavio za novoga izbornika, ima istinsko poštovanje navijača i široke javnosti kao dugogodišnji srčani kapetan vatrenih, no pitanje je ima li Niko Kovač tu snagu da u mjesec dana, koliko ostaje do odlučujućega doigravanja za SP, sanira štetu u momčadi i izvan nje.
Hrvatska će, da bi uopće ostala u kombinacijama za dodatne kvalifikacije, morati u utorak pobijediti u Škotskoj. Prvu joj je priliku oduzela Belgija, koja je posve zasluženo, nakon velikih grešaka obrane, upisala pobjedu 1:2 i plasirala se na SP. Štimac je tako postao prvi hrvatski izbornik s dva uzastopna domaća poraza. Podsjetimo, u lipnju je Hrvatsku u Zagrebu svlada i Škotska.
Na veliku žalost kolumnista našega portala Renata Baretića, Igor Štimac sinoć nije na rubu terena zasvijetlio kao međugorska gipsana Gospa. Iako se pet dana vrglalo kako je Hrvatska bolja od Belgije i kako će već u petak osigurati barem dodatne kvalifikacije, Štimac i njegovi grači morali su čestitati Belgiji i rezervirati još jedne duhovne vježbe u hercegovačkom ”svetištu”, jer ovo se više ne da gledati.
Hrvatska je u utakmicu ušla u grču. A probudila se tek negdje pri kraju, nakon što je u 84. minuti Kranjčar pospremio loptu Belgijancima da sramota bude nešto manja. Jedino što je ujedinilo navijače bilo je skandiranje ”Štimac – odlazi!”
Nakon ovog poraza, koji još jednom pokazuje da se bez škole ne može ništa uspjeti (a Belgija ubire plodove sistematskog i planiranog rada), Hrvatska je u jako teškoj situaciji, jer da ne bi bila najlošija druga ekipa, mora u utorak pobijediti u Škotskoj. A to se čini izuzetno teškom, zadaćom.
No, pitanje na koje ni uvaženi kolega Baretić nema odgovor je, koliko god se pokušavalo uvjeriti da je hrvatska repka bolja na Fifinoj listi, hoće li se Štimčevi igrači sada uspjeti oporaviti od ovog teškog poraza. Mislim da neće. Ćorluka je rekao istinu, iako je kasnije prisiljen da se ugrize za jezik- da je moral igrača slab i da je stanje u reprezentaciji jako loše.
Igor Štimac danas predvečer (Maksimir, 18:00 sati) vodi utakmicu karijere. Već sutra otići će u Rusanovu sa štitom ili na njemu, ovisno o tome kako će njegov raštimani orkestar zasvirati protiv Belgijanaca. Zli jezici u internetskim komentarima već govore kako mu je propao zadnji taktički trik ‒ ono u srijedu, s pijanim vozačem autobusa ‒ za svladavanje ključnog protivnika i da sad više nema nikakvih šansi protiv Wilmotsove ekipe iz čekaonice hitnoga kirurškog prijema.
Da nevolja bude veća, kapetan (satnik?) Srna i rovokopač Šimunić upakirani su u kartonsku ambalažu, a čovjeku koji je dobio kapetansku vrpcu, Ćorluki, neki je dan javno izletjelo da atmosfera u reprezentaciji nije dobra. Pa je onda to brzo polizao, otrcanim trikom, svalivši krivnju na novinare koji su ga krivo razumjeli (ma tko je uopće selektor tih novinara, ljudi moji, otkad znam za njih ‒ uvijek sve krivo razumiju!?) i dodavši da je ozračje među igračima sjajno kao i uvijek prije.
U redu je to s igračima, nek se mladost zabavlja, bolje i to nego da ih ulica odgaja, ali bilo bi zanimljivo doznati kakvi su doista odnosi između njih i izbornika. To bi vrijedilo istražiti. No, zapravo ‒ čemu? Ionako bi to bilo samo novo poglavlje u sagi “Krivo ste razumjeli moje riječi”…
Kako god bilo, danas se igra ‒ ili bi se barem trebala igrati ‒ utakmica odluke za Igora Štimca kao izbornika osme reprezentacije na FIFA-noj ljestvici. Ponovimo: osme na svijetu. Iskreno vjerujući da je ovu noć proveo u molitvenom bdijenju uz krunicu, sa svojim uobičajenim mislima na Vukovar, Hercegovinu i svekoliku dijasporu, ali barem malo i na predstojeću utakmicu te svoj status u nogometnoj javnosti, želim mu, kao obični, banalni, navijač svih hrvatskih reprezentacija, da vjerničkim zanosom nadmudri onog sotonista Wilmotsa i sve njegove “crvene vragove”, naročito golmana. Pa da napokon priušti malo veselja nama koji u ovoj dolini suza nismo ni vjernici, ni Vukovarci, ni Hercegovci, niti dijaspora.
Uspije li ostvariti to čudo, neću imati ništa protiv ni ako se u zagrebačkom sumraku ukoči uz rub terena i zasvijetli fluorescentno zeleno, kao da je onaj, božemeprosti, kineski kipić iz Međugorja.