Nevjerojatno je to zlopamćenje HDZ-a i izvrtanje činjenica o SDP-u što ga na vidjelo dana, uvijek iznova iznesu izbori. Čelni ljudi vladajuće stranke u nas skloni su, valjda kao nitko drugi, uzroke problema koji su sami proizveli vječito tražiti na lijevoj strani političkoga spektra. Stvarna opasnost za državu i društvo pristiže iz desnog ugla. [Read more…]
Incidentno novinarstvo
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.
”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne
Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.
Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!
U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.
Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.
Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.
Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on
Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.
Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.
Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.
Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.
Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.
Od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.
Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.
Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!
Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.
U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.
Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Bog u kanti govana?
Pisat ću možda ministru zdravlja jednom o tome. Koliko je luđaka oko nas, antipsihotici i antidepresivi trebali bi se izdavati bez recepta, samo uz predočenje važeće osobne isprave, legitimacije, vozačke dozvole ili putovnice Republike Hrvatske. Zamislite, molim vas, što mi se jučer, u nedjelju, nešto prije podneva dogodilo.
Krasan, sunčan proljetni dan, ja na Pjaci spokojno pijem kavu i ćakulam s prijateljem, kad u neka doba, što bi rekli u svim dobrim pričama, prišulja mi se nepoznat pajdo, očito u stanju velike živčane uznemirenosti, i zalije me kantom govana.
Prepadnuto skočim ne shvaćajući u prvi trenutak što se dogodilo, a on nešto ljutito dobaci o nečemu što sam napisao i brzim korakom šmugne. Pa vi sad kažite da se novine više ne čitaju.
Kad se to dogodilo, više mi je bilo žao prijatelja što je kolateralno stradao, a naročito njegovog psa koji je mirno ležao kraj stola. Toga dragog, dobroćudnog, divno odgojenog labradora, već u godinama kad ga zdravlje više ne služi kako ga je nekad služilo, sasvim je nedužnog zasralo. Blaženo nesvjestan partizana i ustaša, Tita i Pavelića, Karamarka i Milanovića i svih drugih prijepora koji razdiru našu javnost, Mrki nas je odozdo gledao nekako žalosno, kao da bi rekao: “Fellas, I’m too old for this shit!”
Vražiju mater se ne čitaju. Jedan moj odani čitatelj danima se nervirao, i brižljivo kao pčelica sakupljao svoj gnjev u plastični sić, i čuvao ga, nemam pojma, valjda u špajzi, izlažući se riziku da i on i njegova samohrana majka nerotkinja fasuju nekakvu boleštinu, a sve da bi u zgodnom trenutku mene zaskočio i zagnojio.
Da nije smrdilo kao što je smrdilo, svega mi, bio bih dirnut njegovom pažnjom. Neskromno je to možda reći, ali koji bi se još novinar i pisac, i ne samo u nas, mogao pohvaliti da se neubrojive osobe zbog njega s kantama govana prikradaju ulicama?
Kad se to dogodilo, više mi je bilo žao prijatelja što je kolateralno stradao, a naročito njegovog psa koji je mirno ležao kraj stola. Toga dragog, dobroćudnog, divno odgojenog labradora, već u godinama kad ga zdravlje više ne služi kako ga je nekad služilo, sasvim je nedužnog zasralo. Blaženo nesvjestan partizana i ustaša, Tita i Pavelića, Karamarka i Milanovića i svih drugih prijepora koji razdiru našu javnost, Mrki nas je odozdo gledao nekako žalosno, kao da bi rekao: “Fellas, I’m too old for this shit!”
Otišao sam kući, izribao se vrelom vodom i sapunom, presvukao u čistu odjeću i već pola sata kasnije pio novu kavu na istom onom mjestu gdje su me kasnije grubo prekinuli. I to je, po prilici, sve što bih vam o tome nemilom incidentu mogao ispričati.
Međutim, ono mnogo zanimljivije počelo se tek događati. Vijest da me je u gradu zalilo govnima objavljena je prije dva popodne, a jedan prilježni posjetitelj sajta smjesta je, nakon osam nanosekundi komentirao: “Ima boga!” Bila je to prva od bezbroj reakcija i, iskreno, nemalo me začudila.
Čitao sam Bibliju i znam ponešto o glasovima iz gorućeg grma, bijelim golubicama i anđelima glasonošama, ali da bi se Alfa i Omega, početak i kraj svega, Stvoritelj neba i zemlje mogao pojaviti u kanti govana, poprilična mi je novost.
Kako sam nisam religiozna osoba, bit će da mi je nešto promaklo. Riječ je o valjda o nekakvom specijalnom, hrvatskom doživljaju vjere. Kako bilo, građaninu koji je napisao “Ima Boga!” drage bih volje ustupio jaketu koju sam imao na sebi kada mi se Apsolut ukazao, da je obuče za nedjeljnu službu u župnoj crkvi
Kako sam nisam religiozna osoba, bit će da mi je nešto promaklo. Riječ je o valjda o nekakvom specijalnom, hrvatskom doživljaju vjere. Kako bilo, građaninu koji je napisao “Ima Boga!” drage bih volje ustupio jaketu koju sam imao na sebi kada mi se Apsolut ukazao, da je obuče za nedjeljnu službu u župnoj crkvi.
Koješta je tu, napokon, bilo osobeno hrvatski. U komentarima ispod novinskih članaka i na facebooku rasplamsala se intelektualno veoma poticajna rasprava puna oduševljenih uzvika i smajlića. Anonimno je internetsko pučanstvo većim dijelom razdragano klicalo junaku s Pjace. Neimenovani medijski stručnjaci učeno su primjetili da su kible dreka dobrodošla novost u našoj nešto i učmaloj javnoj komunikaciji.
Politička je kultura, smatrali su, u bacanju govana dobila novo polemičko oružje, izravnije i moćnije od ijednog dosad. Mnogi su se javili da bi to i sami učinili, samo da imaju strpljenja i volje da čučnu iznad sića i na jednu hrpu iz crijeva istisnu sve što misle. Čisto ih je tuga hvatala da su toliki njihovi dragocjeni argumenti završili isprani mlazom iz vodokotlića…
Oprostit ćete mi, ali nisam ovo dulje čitao. Morao sam se ponovno otuširati. Nakon dvadesetak minuta pred kompjuterom osjetio sam se nekako i prljavije nego kad me je debil na štekatu polio iz kante. Smučilo mi se otkriće da se ljudi perverzno uživaju u izmetu kako valjda ni svinje ne uživaju. I ponovno sam se sjetio prijateljeva labradora i pomislio kako mu idući put kad se sretnemo moram reći: “A, moj Mrki, s kakvim mi životinjama živimo.”
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Raos suzavcem po slobodi i demokraciji
Na konferenciji za novinare, koju su u četvrtak sazvali Hrvatski centar P.E.N.-a i Društvo hrvatskih pisaca na temu referenduma o braku, dogodio se nezapamćen incident. Književnik Predrag Raos, poznat po nesocijaliziranom ponašanju, na samom je početku prekinuo konferenciju, a zatim je prostački vrijeđao članove, posebno predsjednicu P.E.N.- a Nadeždu Čačinovič.
Ta tirada trajala je punih deset minuta. Raos je izjavio da strukovne udruge “ne smiju širiti nikakve vjerske ili ideološke poruke ni pedersku propagandu”. Zbog toga je “nedopustivo da se Društvo i P.E.N. izjašnjavaju o referendumu o braku”. Također ih je ocijenio totalitarnim udrugama, koje ne poštuju demokratska načela.
“U svom nerazumljivom solilokviju nazvao nas je fašistima, koji su privatizirali udruge, a zatim je zviždao, skakao i nekontrolirano psovao: ‘Puši kurac, stara babo! Svi ste vi pederi! Možete si međusobno lizati pičke!’ i slično. To je bila užasna homofobna akcija iz koje je izlazilo strukturirano ludilo”, izjavio je za Autograf Nikola Petković, predsjednik Društva, dodavši da mu nije palo na pamet organizirati zaštitare jer nitko nije očekivao takav ispad.
Raos je potom suzavcem pošpricao Petkovića, kojem je pri nagurivanju vratima ozlijeđena šaka, te Vjerana Zuppu. Najgore je prošla tajnica P.E.N.-a Klaudija Brnad, koja je zbog suzavca ostala bez zraka, pa je kolima hitne pomoći prevezena u bolnicu. Pisci su pozvali policiju, koja je Raosa privela u postaju.
“Mislim da je on klinički slučaj. Ne znam je li njegov istup bio instrumentaliziran ili nije, no njegov je napad izveden s namjerom: došao je s oružjem – suzavcem te prostački uzurpirao konferenciju. Važno je naglasiti dvije stvari. Prvo, obraćao nam se homofobnim uvredama, kao da smo svi mi u Društvu i P.E.N.-u pederi i lezbijke. Drugo, svi članovi dobili su poziv za konferenciju na kojoj su mogli izreći svoje mišljenje. Prema tome, ne može se govoriti o manjku demokracije i totalitarizmu naših udruga,” istaknuo je Zuppa.
“Hrvatska se u ovome trenutku nalazi u vrlo teškoj političkoj situaciji u kojoj s jedne strane raste homofobija i tzv. ‘narodsko bjesnilo’, a s druge postoji samo sramota i strahota u kojoj živimo te vlast bez ideja i ideologije”, nastavio je Zuppa.
“U takvoj situaciji posebno je opasna kršćanska moralka, koja se želi sprovesti sredstvima državnoga prava, a vidljiva je na svim razinama. Homofobno i nacionalističko pumpanje počelo je čuvenom izjavom pomoćnoga biskupa Pozaića, koji je rekao da se neki od tih zastupnika ‘revolucije – prevrata’ pozivaju čak i na Bibliju, kao da zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu! Zatim se nastavilo zabranom plakata za Gavellinu predstavu ‘Fine, mrtve djevojke’ i podjelom na vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku, a eskaliralo je referendumom o braku te najavom mogućeg referenduma o ćirilici. Nisam siguran može li se ova vlast nositi s tom situacijom, ali ako nastavi ići istim putem kao dosad, završit ćemo u užasu”, zaključio je Zuppa.
Konferencija je nastavljena nakon provjetravanja prostorije, a na njoj su govorili Nadežda Čačinovič, Velimir Visković, Damir Karakaš, Nikola Petković i Vjeran Zuppa. Također, Upravni odbor i Predsjedništvo strukovnih udruga objavili su u svoje ime priopćenje u kojem su se izjasnili protiv promjene ustavne definicije braka.
Predsjednica P.E.N.-a Nadežda Čačinovič izjavila je da ne misli da je Predrag Raos predstavnik inicijative ”U ime obitelji”, ali su njegov nastup i cijela inicijativa oko referenduma i promjene ustavne definicije braka vrlo indikativni.
“Time je pokazana netrpeljivost prema svima onima koji su različiti, bez obzira na to radi li se o manjinama ili homoseksualcima. U osnovi referenduma je nedemokratska inicijativa, koja bi dovela do još veće obespravljenosti manjina, koje bi te posljedice osjećale desetljećima. Taj njegov ispad simptom je te homofobne atmosfere. No u svemu je najgore to što se umjesto demokratske rasprave o temi nameće histeriziranje, što sprečava daljnji dijalog”.
Petković je izjavio da su se u priopćenju oštro suprotstavili ustavnoj definiciji braka kao zajednici muškarca i žene s obrazloženjem da se brkaju kategorije obitelji i braka.
“Licemjerna inicijativa ‘U ime obitelji’ tvrdi da ako homoseksualni parovi mogu stupiti u brak, tada je ugrožena obitelj. Od čega? Od nasilja u obiteljima, od patrijarhata, od kršćanske dogme po kojoj žena mora biti reproduktivna mašina? Oni se pitaju kako će se osjećati posvojeno dijete u homoseksualnom braku. A pitaju li se kako se osjećaju heteroseksualni parovi, koji nemaju novca za život i odgoj vlastitog djeteta? Dakle, fokus je premješten sa stvarnog na simbolički problem”, zaključio je Petković.
Kako doznajemo, protiv Raosa podignut će se prekršajna prijava zbog korištenja suzavca na javnome mjestu, kao i za remećenje javnog reda i mira.