Intelektualac. Možda pomogne tamo gdje nedostaje jasnoće, da nejasno učini shvatljivijim, neovisno slagali se mi ili ne. Školovan je za to. U vještine intelektualca nemoguće je ne svrstati i svijest o čovjeku kao društvenom biću. [Read more…]
Prcelin izlazak iz šutnje
Frano Prcela, O.P., ”Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve”, Synopsis (Zagreb-Sarajevo), 2014. (uvez: tvrdi, 204 str.)
Bila su vremena – pamtim ih – kad je nova knjiga bila događaj. Danas je događaj da netko zapazi knjigu. A dogodilo se, eto, da je prijatelj zapazio jednu i upozorio me na nju. Sama od sebe ne bi me baš bila privukla naslovom: ”Bogozaborav: Razmišljanja …“ Prvo, novokovana riječ s prizvukom retoričkoga patosa; drugo, nečija razmišljanja, ma o čemu da su, slabo bude radoznalost. Rečena razmišljanja jesu ”o aktualnim izazovima Crkve“. Pa, ako su izazovi, možda tu ima nečega da čitatelja razbudi na neko korisno razmišljanje … [Read more…]
Izdaja intelektualaca
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 10. veljače 2014.
U svojoj znamenitoj studiji “Izdaja intelektualaca”, objavljenoj 1927. godine u Parizu, Žilijen Benda piše o doprinosu intelektualaca različitim oblicima strasti, političkim i nacionalnim pre svega, koje su naš vek obeležile kao “vek intelektualnog organizovanja političkih mržnji”. Dok se u proteklih gotovo dve hiljade godina ljudske istorije taj isti poseban sloj ljudi, “proizvođača duha”, umetnika, naučnika, filozofa, suprotstavljao “realizmu mnoštva”, raznim oblicima mržnje, individualnom egoizmu.
Istina je, piše Benda, “oni nisu mogli sprečiti laike da celu istoriju ispune svojim mržnjama i klaonicama…ali ih jesu sprečili u tome da ta dela pretvore u religije, da ih usavršavaju verujući u svoju veličinu. Zahvaljujući njima, možemo reći da je čovečanstvo tokom dve hiljade godina činilo zlo, a hvalilo dobro. Ta nepomirljivost dobra sa zlom, koja služi na čast čovečanstvu, pukotina je kroz koju se mogla provući uljudnost. Međutim, krajem 19. veka dolazi do bitne promene: intelektualci pristaju na igru političkih strasti.”
Jedino moderno doba, ističe Benda, poznaje mislioce koji proglašavaju neprijateljima naroda one svoje sunarodnike koji su zadržali pravo da misle i govore slobodno i koji veruju da rodoljublje ne isključuje pravo na kritiku i ne slažu se “da je domovina u pravu i kada greši”. Taj oblik sumnjivog rodoljublja modernog intelektualca ispoljava se u teškim oblicima ksenofobije, mržnji i strahu prema drugima i potcenjivanju svega što nije “naše”.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, posledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama
Za njih su pojmovi pravednosti i istine samo “metafizičke magle”, po njima je, kako ističe Benda, “istinito ono što je korisno, a pravedno ono što zahtevaju okolnosti”.
Tako su intelektualci izneverili i izdali svoj poziv, a i neke od osnovnih postulata slobode i tolerancije izražene u mislima Renana: “Čovek ne pripada ni svom jeziku, ni svom narodu; on pripada samo sebi samome, jer je slobodno biće, to jest moralno biće” i u poznatoj Plutarhovoj rečenici kako “Čovek nije biljka, nisu mu koreni srasli sa zemljom na kojoj se rodio da se ne bi mogao pomeriti”.
Izdaja intelektualaca, po Bendi, poledica je odricanja od nekih univerzalnih vrednosti, a prihvatanja posebnih, nacionalnih, lokalnih zapovesti, koje zadovoljavaju uske, egoistične interese često veoma udaljene od pravde i istine, od stvarne demokratije i slobode. Intelektualci, tobože služeći domovini, služe u stvari političkim interesima i strastima, iskazuju lojalnost političkim vođama. Benda je svoju studiju pisao u vreme nastajanja italijanskog fašizma imajući dobar uvid u delovanje nacionalistički orijentisanih francuskih, nemačkih i italijanskih intelektualaca.
Jedan Italijan, naš savremenik, Umberto Eko u eseju o u-fašizmu ili ‘‘večitom fašizmu’‘ nabrajajući glavne odlike fašizma sastavio je spisak tipičnih obeležja od kojih se sastoji ideja fašizma: kult tradicije, sinkretični i okultni elementi, odbacivanje modernizma, kult akcije radi akcije, strah od drugačijeg, nepoštovanje razlika, frustracija srednje klase, opsednutost zaverom, antisemitizam, ksenofobija, antipacifizam, prezir prema slabima, kult heroizma i kult smrti, populizam i nacionalizam, novogovor.
Mnoge od ovih karakteristika mogu se naći i u ‘‘našoj’‘, balkanskoj varijanti palanačkog nacizma koju je tako precizno i tako ubedljivo definisao Radomir Konstantinović u ‘‘Filozofiji palanke’‘.
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, do takvog patološkog stanja u kojem čitava država i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube moć normalnog rasuđivanja i počnu da govore ‘‘jezikom mržnje”, da jednostavno, narodski rečeno, zaglupave, zatupe…
Konstantinović je analizirao to duhovno stanje koje rađaju fašizam i nacizam. Taj kulturni model u kojem su sadržani mnogi elementi ur-fašizma stvoren je u intelektualnim labaratorijama nacionalnih i akademskih institucija upravo kao usluga aktuelnom političkom režimu i radi zadovoljavanja političkih i nacionalnih strasti koje su vodile ogoljenoj ratnoj opciji.
Kulturni modeli se ne stvaraju i ne menjaju preko noći. Stvaraju se desetinama, pa i stotinama godina. Daniel Goldhagen dokazuje kako je nemački kulturni model koji je doveo do nacizma, Drugog svetskog rata i holokausta stvaran gotovo sto pedeset godina. Nemcima je bila neophodna denacifikacija, mučan, nametnut proces koji je trajao više godina da bi se uopšte moglo govoriti o nekakvom drugačijem kulturnom modelu.
Dakle, stvaranje novog kulturnog modela, a to zapravo znači novog mišljenja, drugačijeg razmišljanja o prošlosti i budućnosti, pre svega podrazumeva oslobađanje od starih zabluda, izmanipulisanih mitova, spremnost na suočenje sa sopstvenim grehovima i zločinima, raskidanje sa stereotipima iz kojih su izrasle najcrnje predrasude. Po prirodi stvari takve bolne i krupne rezove ne mogu načiniti ljudi starog kulturnog modela.
Mi tek moramo pronaći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da u istorijski gledano veoma kratkom periodu od desetak godina dođe do takve društvene i moralne krize kakvu smo imali, do takvog patološkog stanja u kojem čitava država i njeni istaknuti pojedinci, intelektualne elite, odjednom izgube moć normalnog rasuđivanja i počnu da govore ‘‘jezikom mržnje”, da jednostavno, narodski rečeno zaglupave, zatupe, da svoje ponašanje pretvore u zločinačko, a svoju zemlju u kriminalnu, anatemisanu od gotovo čitavog sveta.
Taj važan odgovor zašto se i kako to dogodilo moraće da potraže istoričari, psiholozi, psihijatri, a naravno i pisci, jer sve što se ubuduće bude na ovim prostorima pisalo nosiće pečat našeg žalosnog posrnuća, tragedije u kojoj su najveću cenu platili najnemoćniji i najneviniji, nesreće iz koje su glavni profit zgrnuli najbeskrupulozniji i najpokvareniji.
Došlo na red i Društvo pisaca?
Nastranu što vlastima u kulturi, a nitko se kao vlast u kulturi ne hvali nekakvim tradicijama i kontinuitetom i ne voli čuti priče o diskontinuitetu kao jedinoj društvenoj konstanti u BiH, ne trebaju ”Novi izraz” i ”Život”, dva časopisa koja u BiH imaju rijetko bogatu tradiciju, nego im je sad izgleda na odstrel došlo i Društvo pisaca. Novi se predsjednik Društva već suočio s njegovom financijskom, tj. društvenom marginalizacijom. [Read more…]
Psi rata i ostali psi
Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao ju je jednostavno, hladno, gotovo neljubazno: ‘‘Oprostite, ne vozim dok ne pročitam ovo poglavlje“.
Ako bi svojim pronicavim pogledom, a vjerovao je da odmah, od prve zna ocijeniti čovjeka, procijenio da ima zanimljivu mušteriju, spuštao bi knjigu i bez riječi palio auto, uključivao taksimetar i otpočinjao vožnju i priču. Nama koji smo tada tek počinjali pisati i nismo baš imali novaca voziti se taksijem i bolje ga upoznati, bio je rijetko zanimljiv lik i više smo o njemu slušali od drugih nego ga susretali ili osobno znali. No, već ga je mnogi od nas vidio kao junaka neke svoje buduće priče. Em je čitao Dostojevskog, em je bio neviđen ters, em ga je manje zanimala zarada od vlastitog hira, em je bio čitatelj kakvih se nije baš moglo naći ni među piscima…
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio. Zapravo, točnije bi bilo reći da se toliko udaljio od svojh kolega taksista, pa samo podjeća na tog osebujnog davnašnjeg predratnog taksista.
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio
Kako? Čime? Ma, jednostavno, dok svi drugi taksisti stoje pored svojih auta i razgovaraju o sportu, ženama i politici, a u najboljem slučaju čitaju dnevne novine, on kao vuk samotnjak sjedi u autu i uporno, ustrajno rješava križaljke i to po mogućnosti što kompliciranije, one hrvatske. Sanja o tome da jednom dođe na kviz i pokaže što sve i koliko zna, žali se kako naše televizije ne znaju ni najobičniji kviz napraviti. A ako prihvatite razgovor s njim i pokažete da znate neke pojmove u križaljci na kojima je on zapeo, zbog kojih je zadnjih pola sata razbijao glavu, zaboravit će upaliti taksimetar i na kraju sav ljubazan reći cijenu: ‘‘Ma, dajte otprilike. Jel’ vam puno: dvije-tri marke?“
Da, hoće on progovoriti i o politici, ali ne kao njegovi kolege koji se odmah uhvate konkretnih imena, tračeva o njima, njihovim ženama i ljubavnicama i ‘‘istinama“ koje su sinoć vidjeli na televiziji ili jutros pročitali u novinama. On, pak, voli, kako sâm kaže, malo dublje ‘‘dumati“ o tome. Istina je malo dublje skrivena, pa ni ribe ne plivaju po površini, govori on neke svoje mudrosne spoznaje koje, i kad nisu zanimljive, postaju to načinom na koji ih on izgovara.
Uđem u taksi i kažem tek da nešto kažem: Pa, otkud ovoliki psi i pred glavnim ulazom u glavnu bolnicu, u najveću bolnicu u državi… Devet ih je, deset, ni auti od njih ne mogu proći, a kamoli pješaci…
Da vi vidite, spremno prihvati, kad oni u dva, u tri noću zarate oko plijena, pseća banda s gornje strane bolnice, protiv ove s donje. Ne znam kako svijet uopće tu može spavati od cike, laveža… Borba za kontrolu teritorija, za kontejnere, za hranu u njima, za otpad iz bolnice…
I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
Njegova je teorija, koju ovdje želim prezentirati kao njegovu kratku povijest zadnjih dvadeset godina sarajevskog življenja, da živimo u pasjim vremenima, u kojima, međutim, obični narod živi psećim životom. Malo komplicirano? Ma, spreman je on to elaborirati tako spretno da bi to mogao biti sjajan monolog u nekoj političkoj emisiji kakvu tzv. ozbiljni bh. televizijski kanali daju navečer odmah iza središnje informativne emisije, iza dnevnika.
Dakako, kad bi ga tkogod pozvao. I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
U ratu sam prvi put čuo, priča on, za pse rata. Da se tako zovu. Čuj, psi rata!? Ovdje su došli, dovedeni i poslani, da naše male ili velike, svejedno, nesporazume pretvore u mržnje, u dugotrajno, nepremostivo zlo. Nažalost, mnogi su od njih ostali ovdje i nalégli svoja pseća legla. Za njima su išli psi pljačke. Strvinari. Sve što sami u životu nisu uspjeli stvoriti, zaraditi oteli su od onih koji su čestito, često generacijama dugo stvarali.
Potom su došli psi privatizacije. Raščupali su, ko gladna paščad sve što je ovaj narod stvarao svojim rukama više od četrdeset godina. Ono što smo zvali državno, društveno sad je njihovo. I dan danas glođu tuđe, šta tuđe – naše, narodne kosti. Oglodali su narod do gole kosti. Ti su gori i od pasa rata i od pasa pljačke.
Psi rata su ubijali, jednokratno i po kratkom postupku. Psi pljačke te nasilno ‘‘oslobode“ svega što si imao. A ovi grizu, dave, kolju, mrcvare godinama… Za njima su došli psi čuvari političkih moćnika. Uh, koja je tek to sorta: sve ulizice, puzavci, dupeuvlakači, laskavci… Oni koji gazdama ližu ruke, a one od kojih su zeru jači, moćniji, od kojih su za stepenicu više, grizu, ujedaju, prave im psine… Evo, i ta je riječ postala od riječi ‘‘pas“…
I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji da se ne bismo bavili…
A onda su došli ovi psi. Ovi o kojima ste vi počeli. Puno ih Sarajevo. Nikad ovaj grad nije imao toliko pasa. Sami vidite: čopori pasa oko bolnice, čopori šeću glavnom ulicom, kao da smo u zoološkom vrtu, a ne u glavnom gradu; čopori su po parkovima gdje bi se djeca trebala igrati, oko škola… Grad je zaprljan od njihova razvlačenja smeća iz kontejnera, grad je zaprljan od njihovih govana, grad… Ma šta da vam pričam… kakav grad!
A sad ono glavno: sve te pse, sve… Od pasa rata do ovih po sarajevskim ulicama doveli su ili skrivili stranci… Ma, gledajte ove pse. Njih ne smijete mrko ni pogledati da vas ne vide oni zaduženi za zaštitu životinja, a demonstrante smijete ispendrečiti do mile volje.
Romi na Gorici ili sarajevska sirotinja stanuje po ćumezima, a stranci traže da se za pse grade azili od nekoliko milijuna maraka… I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji, da se ne bismo bavili…
E, moj gospodine… I još bi i da mi prodaju svoje novine i svoju istinu u njima… Kao da sam ja malouman…
Vjerujte, najbolje se osjećam kad ispunjavam križaljke… I da nema ovoliko ilegalnih taksista po gradu i da svijet nije ovoliko osiromašio, pa nema baš posla ko nekad, ma najradije bih i pola svojih mušterija otjerao… Ma ne bih im dao ući u vozilo… Oni odmah o skupoći, o malim primanjima, a neće da vide da su sami krivi. Sami za sve krivi… Koji smo mi narod… Ma, mi i jesmo za torove, znaju to ovi gore, znaju, zato i jesmo sa svih strana u tim torovima okruženi psima…
I vidite, zbog svih tih pasa svih ovih godina, koji paradoks, mi, jedino mi danas živimo psećim životom, a oni, oni koje ja zovem psima, zaštićeni su ko svete krave u Indiji.
I dok slušam tu gorku pseću povijest posljednjih sarajevskih 20-ak godina, priču iz neke njegove ‘‘Životinjske farme“ i na ne baš dugoj relaciji, taksist koji me dotad persirao reče: ‘‘Ovdje ćeš? E, jebiga, jarane, ja zaboravio uključiti taksimetar. A nije namjerno, nije, Alaha mi… Hajde, daj dvije-tri marke. Nit ti na gubitku, nit ja na dobitku. I izvini.“
A bunt je lijepo počeo…
Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito ‘‘javni intelektualac“ ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg.
S ovim se nije teško složiti, zar ne? Reklo bi se da je to svojevrsno opšte mesto današnjeg javnog diskursa, upravo sam mainstream rasuđivanja o stvarima od javnog interesa: svi smo mi, je li, danas u nekakvoj opoziciji, čak i kada udobno obitavamo u samom srcu establišmenta, fino umreženi i statusno i finansijski privilegovani na mnogo načina. Ili – osobito tada kada smo privilegovani… Ta, može li biti slađe pobune od te? Utoliko pre što se iz nje najčešće izlazi s još debljim kontom u banci.
Dobro, ima nekog možda preteranog cinizma u prethodnom pasusu. Svet je uglavnom postavljen naglavačke, i zašto bi Pobuna bila nešto sporno? A nije baš da svaki buntovnik mora klečati na kukuruzu ili čak trunuti u tamnici gde akrepe memla davi. Dakako, no ovde mi je na umu nešto drugo.
Biti buntovnik u ‘‘tvrdim“ režimima zasnovanim na vrlo opipljivoj i konkretnoj represiji (policijskoj, vojnoj, teokratskoj etc.) opasno je, ali i ‘‘lako“ utoliko što su linije razgraničenja obično jasne. Biti, pak, buntovnik koji nastoji da sruši ‘‘meki“ poredak stvari, to znači ratovati s nevidljivim i osobito neopipljivim protivnikom, koji neprestano menja oblik, sastav i lokaciju. I ne samo to, stvar je još gora: takav protivnik te nehajno ignoriše i pušta te da radiš uglavnom šta ti padne na pamet…
Biti buntovnik u ‘‘tvrdim“ režimima zasnovanim na vrlo opipljivoj i konkretnoj represiji (policijskoj, vojnoj, teokratskoj etc.) opasno je, ali i ‘‘lako“ utoliko što su linije razgraničenja obično jasne. Biti, pak, buntovnik koji nastoji da sruši ‘‘meki“ poredak stvari, to znači ratovati s nevidljivim i osobito neopipljivim protivnikom, koji neprestano menja oblik, sastav i lokaciju. I ne samo to, stvar je još gora: takav protivnik te nehajno ignoriše i pušta te da radiš uglavnom šta ti padne na pamet, a ako je malo pametniji onda se nemoj začuditi ako te još obaspe pohvalama i priznanjima, slavom i novcem…
Ispada da je tvoj bunt tako sexy, mada ti možda nisi uopšte imao nameru da ti bunt bude sexy nego destruktivan i opasan i zajeban… Ali, kako, dođavola, biti stvarno opasan u društvu ‘‘represivne tolerancije“ (nad kojom je zapravo nemoćno očajavao jedan Herbert Marcuse)? Možda jedino tako što ćeš bacati bombe i ubijati ‘‘zle kapitalističke (ili koje već) svinje“, ali ni to te ne vodi nikuda osim u apologiju samovlasnog i na koncu samosvrhovitog zla; da je drugačije, Baader-Meinhof i slični bili bi mesije zore novog sveta, a ne tek gomila istripovanih buržoaskih idiota.
Odavno nije ‘‘in“ zanositi se parlamentarnom demokratijom; i uistinu, ima nečega intrinzično prozaičnog u tom poretku. Da, predstavnička demokratija (i sve što uz to obično ide), naročito ona koja koliko-toliko dobro funkcioniše, uzbudljiva je kao poslepodnevni program Radija Sljeme iz sezone 1975/76. Politika koju danas vode profesionalci političkih kampanja užasan je križanac birokratizacije i japizacije, a čovek lepo ne zna šta je gore: političar-komesar ili političar-japi; rudimentarno govno iz partijskog komiteta ili napirlitano govno iz PR agencije.
Nekako mi se čini da nije jedino ‘‘stanje stvari u svetu u kojem živimo“ (a za koje ćete u svakom vremenu lako dokazati da je žalosno), nego je i ta potmula, skoro pa neizbežno mediokritetizujuća dosada demokratije i prosperiteta (doduše ‘‘umerenog u granicama zakona“, kako bi rekao Hašek) ono što nas tera da nas žulja svet u kojem obitavamo.
Parlamentarizam, pluralizam? Pih, vrlo nesavršena građanska izmišljotina, verni pratilac krupnog kapitala. I zato – hoćemo direktnu demokratiju! Tradicionalne, etablirane političke partije, bilo leve, desne ili centrističke? Bah, otuđene mašine za samopromociju i za služenje kasti skrivenih Stvarnih Vladara, plutokratskih i ostalih demona! Aha, pa dobro. Hajde da onda probamo nešto drugo (ne, ne mislim na Oktobarsku revoluciju; to smo već probali, i mnogima preživelima nije ostala u najboljem sećanju).
Sada, međutim, Grillo i grillini sikću protiv imigranata, žena, bilo kakvih neistomišljenika, i uopšte svega živog što zasmeta njihovoj bahatoj nesuvislosti, tuku poslanike po zgradi parlamenta, predsednici parlamenta prete silovanjem i tvrde da poslanice generalno i nisu to zbog politike nego zato da bi pušile (ne cigarete, a ni kanabis), i uopšte, maksimalno zasvinjuju italijanski, posredno i evropski javni prostor. A naša se Progresiva zbunjeno češe po glavi: eh, pa nismo mi to tako zamišljali…
I onda, recimo, u Hrvatskoj, dobijemo Onaj referendum, uz pretnju i Onim Drugim, još nakaznijim. Uh, nije li to karikatura svega što smo sanjali? Pa jeste, ali kako dokazati da baš to nije ta naša sanjana direktna demokracija (primenjena na lokalne prilike i standarde), nego njena ‘‘zloupotreba“? Kako sad odjednom reći da su neke teme i neki glasači dobri i zreli za direktnu demokratiju, a neki drugi nisu?
Ili, recimo, otpor establishmentu, ‘‘protestna glasanja“ i isto takve partije i pokreti? Oh, nije li to tako divno i cakano? Totalna Grassroots stvar, Vox populi, ništa otuđeno, molićemo fino! Nastao je čitav niz eklektičkih i ekscentričnih parapolitičkih tvorevina širom Evrope, i vrlo su popularne, ali to nije baš ono što smo zamišljali mi progresivni buntovnici protiv trulog i korumpiranog liberalno-demokatskog establishmenta…
Ovde le Penova, tamo Wilders, ovamo Jobbik, onamo Zlatna zora… Iz nekog razloga koji nas, je li, neprijatno iznenađuje, ‘‘protestno“ se i u inat zlom establishmentu glasa mahom za takve, a ne za, štajaznam, neke politički korektne rasta-punkere koji su za mir u svetu, ‘‘povratak prirodi“, zatvaranje nuklearki, legalizaciju kanabisa i najstrožu zabranu jedenja mesa jadnih životinja pod pretnjom smrtne kazne…
Lični mi je favorit ipak onaj živopisni apeninski pajac Beppe Grillo sa svojim monumentalno nesuvislim ‘‘protestnim“ pokretom, a koji ne samo da je pre neku godinu osvojio bizarno mnogo italijanskih glasova, nego i ekstatične, šarlatanski preučenim french theory žargonom izricane pohvale ‘‘progresivnih“ intelektualnih vedeta sa sve četiri strane planete: eto, Grillo i takvi kao on spasiće nas iz užasa Postojećeg Stanja i od tih otromboljenih elita koje nam piju krv…
Sada, međutim, Grillo i grillini sikću protiv imigranata, žena, bilo kakvih neistomišljenika, i uopšte svega živog što zasmeta njihovoj bahatoj nesuvislosti, tuku poslanike po zgradi parlamenta, predsednici parlamenta prete silovanjem i tvrde da poslanice generalno i nisu to zbog politike nego zato da bi pušile (ne cigarete, a ni kanabis), i uopšte, maksimalno zasvinjuju italijanski, posredno i evropski javni prostor. A naša se Progresiva zbunjeno češe po glavi: eh, pa nismo mi to tako zamišljali… Oh, zaista? A kako ste zamišljali?
Zapravo, ne. Nema potrebe za odgovorom. Nije problem u zamišljanju; nevolja je u tome što da bi svet sazreo za neophodnu promenu, prvo moraju da sazre oni koji se najviše upinju da tu promenu osmisle i sprovedu.
Majstor(i) mržnje
Nisi trebao ići u emisiju kod onog bezbožnika Stankovića, prigovorio mi je ne samo jedan veliki croato-katolik. Neću se osvrtati na one koji misle, rišu i pišu kao da sam u nekom komplotu sa Stankovićem i Hrvatskom televizijom da razbijamo jedinstvo hrvatskog naroda i maltene rušimo državu. Ne zaslužuju osvrt moje malenkosti, osim što ću im iskreno ljudski i kršćanski priznati da sam gospodina Stankovića po prvi puta u životu susreo dvije minute prije početka emisije.
Na jednoga se ipak moram osvrnuti jer me je napao osobno, javno i neočekivano bezobrazno u prisutnosti svjedoka na Ban Jelačić Placu. Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio.
“Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!” “Baš ni u čemu?”, priupitao sam pomalo bojažljivo, “a ja se s vama ponekad čak i slažem”. Nije pomoglo jer je on nastavio paljbom: “A ja s vama u ničemu!” Bio je apsolutistički i krajnje netolerantno rezolutan. Ja sam htio dijalog, ali on je htio kavgu. Dizao je glas kao pomahnitali, a iz očiju mu je sijala mržnja nešto slično kao onom pohlepno-častohlepnom nogometnom tajkunu i velikom etno-katoliku koji Boga psuje i kad se na njega poziva, a osim svoje žene vara i svoju toliko “voljenu” domovinu Hrvatsku. A poznat je po robovlasničkim odnosima prema igračima koje smatra etnički inferiornima.
Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio. “Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!”
“Pa vi napadate Crkvu i branitelje.” “Nikada, nego samo zloupotrebe…”, pokušao sam objasniti, ali bez uspjeha jer mi u svojoj monološkoj samopravednosti i vehementnoj seriji tirada nije dao da dovršim ni jednu rečenicu. “Pa dobro, ne date mi da odgovorim, kada završite, dajte mi par minuta da vam odgovorim…”
Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao.
Prva mi je pomisao bila: evo ti pravi case-study zašto je veliki i iskreni katolik Željko Mardešić ustvrdio: “Kada vidim tko sve brani Crkvu, požalim što joj pripadam te mi dođe da se proglasim ateistom”. Druga, osobnija i bolnija: kako mora biti teško živjeti s tim čovjekom, ne bih htio biti u koži njegove žene i djece.
Kaže mi jedan dobrohotni konzervativni prijatelj da Ivkošić zapravo ne mrzi mene nego Stankovića i “socijalističko-komunistički HRT” te da sam ja samo kolateralna žrtva. To sa socijalističko-komunističkom televizijom nikako ne kužim jer često pratim prijenose katoličkih misa koje se vrte svake nedjelje, jer sam bio član Vijeća HRT-a kada je religiozne programe vodio i nadzirao poznati isusovac Tonči Trstenjak. Znam, jer i danas povremeno pratim emisije kao što su “Biblija” kao i one koje vodi nadaleko prepoznatljivi predsjednik Hrvatskog društva katoličkih novinara, itd., itd.
Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao
Dakle, nisam baš uvjeren da Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje. Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira.
Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne “Vrijeme i vječnost” otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal.
Dakle: ljudi mržnje i distributori laži definitivno nisu katolici, barem ne kršćanske provenijencije. Mogu biti etno-katolici koji mrze etno-pravoslavce, a iznad svega mrze protestante, posebno one individualizirane koji vlastitom glavom misle i po vlastitoj savjesti djeluju te ih ne možeš svrstati ni u jedan religijski etno-tor jer oni osobno vjeruju i ne pristaju na mržnju. A takvi su vrlo opasni!
Kolika sam ja dobrohotna naivčina?! Pa ja još uvijek vjerujem u moć ljubavi i istine, te stoga tražim dijalog u svijetu mržnje i isključivog monologiziranja samopravednih samodopadnika koji ne žele dijalogizirati niti učiti jer sve znaju iako ništa ne razumiju.
Po svom primitivnom obrascu razvrstavanja i segregiranja oni bi sve “proklete luterane i kalviniste” i sve njima slične, a posebno komuniste i sekulariste, protjerali iz svoje od njih privatizirane domovine. To bi se onda prljavo zvalo nešto kao etno-religijsko čišćenje.
Nisam baš uvjeren da Milan Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje
Ali to danas više ne ide tako lako jer ipak se u međuvremenu dogodilo prosvjetiteljstvo, pa Francuska i neke druge revolucije, pa neotuđiva ljudska prava i svima dostupno obrazovanje, itd. Ne ide to danas tako lako jer je i njemačka kancelarka i aktivna vjernica Angela Merkel isto “prokleta luteranka”. To je i sadašnji predsjednik Njemačke, velečasni Joachim Gauck, poznati borac za ljudska prava i promotor od nas i kod nas odlagane i uveliko frustrirane lustracije.
Angela Merkel je kćerka evangeličkog pastora, koji je s obitelji preselio u DDR kada je Angela bila mala curica jer je tamo bio duhovno potrebniji, a i gajio je neke simpatije za socijalizam da bi kasnije ustanovio da su Sovjeti Njemačku najprije oslobodili, a zatim i zarobili. To mi je on osobno ispričao u prisutnosti Angele dok je još bila Kohlova mlada ali učinkovita ministrica.
Imam dojam da ju neki mrze upravo zbog druge vjere i kao sposobnu ženu jer naši balkanski ivkoševci svih vrsta u svojoj muškoj nadmoći preziru sposobne žene. Merkelicu mrze više od svih njima slično rodoljubnih ali politički naivnih i etički neodgovornih lijevih i desnih Grka.
Naši smišljeno selektivni majstori mržnje, slijepi i gluhi na suvremeni narativ, ne razumiju da u demokraciji nema tabu tema niti nedodirljivih ljudi i institucija.
To su ljudi koji na suvremeni svijet, a posebice na svoju Hrvatsku, gledaju užasno zastarjelom, da ne kažem neupotrebljivom optikom besramno se služeći plemenskim i nacionalnim atavizmima.
Nije ni čudo što bi oni stoga htjeli svima nametnuti ideološke, nacionalističke i religiozne kaveze koji su po percepciji mnogih sagrađeni sa samo jednom svrhom, naime da guše sve što je individualno i slobodno. Bog neka im oprosti za neznanje i zlobu!
Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira. Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne „Vrijeme i vječnost“ otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal
Mogli bi se barem povremeno ugledati na ne manje našeg iako evropski velikog i civilizacijski širokog A. G. Matoša. Pisao je nedavno pametni Zdravko Zima: “Ljubav prema domovini nije zatirala Matošev kritički pogled, pa je tvrdio da mu je Hrvatska simpatičnija od Hrvata i da Zagreb voli više od Zagrepčana. To je pouka jedne intimne povijesiti iz koje, kao ni iz bilo koje druge povijest, nismo ništa naučili.”
U istom tonu, ali dijagnostički jače, već spomenuti plemeniti i uvijek dobrohotni Željko Mardešić (alias Jakov Jukić), iskreni katolik, veliki promotor koncilske obnove i autentični vjernik upozorava na opasnosti našeg hrvatskog tradicionalizma koji se suprotstavlja izgradnji građanskog društva. Dobri Željko se usudio tvrditi i napisati kako ”nedostatak demokratske baštine i odveć kruto nasljeđe patrijarhalne autoritarnosti, zapreka je svakom otvaranju i priznavanju vlastite krivnje u ponašanju.”
Milan, majstor mržnje i njegov osječki sufler i šegrt iznad svega mrze protestante, što je izgleda glavni sport mnogih “velikih” balkano-Hrvata. Moram priznati da me čudi ovaj drugi jer je ipak donekle međunarodno školovan i puno mlađi od staroga zlomajstora. S druge strane, zapravo ne znam zašto se čudim kada dobro znam da se radi o homogenizirajućim hrvatskim nacionalistima koji osim germano-protestanata mrze i Srbe, rimokatolicima koji mrze pravoslavne i, zamisli samo, komunikatorima koji mrze medije na koje se često guraju. Nedostatak etičke prosudbe i samokritike ili nešto drugo?
Preporučam im da pročitaju Volfovu opravdano razvikanu i višestruko nagrađivanu studiju globalnog značenja ali lokalno premalog impakta “Isključenje i zagrljaj: teološka razmišljanja o identitu, drugosti i pomirenju” kao i nedavno objavljenu “Javna vjera” (tko drugi nego riječki Ex Libris?!). Ako ovi i oni drugi koji sve znaju iako malo toga razumiju ipak nešto čitaju, onda im svakako preporučam i na ovom portalu prikazanu i ne manje značajnu knjigu istog hrvatskog autora – “Javnu vjeru”.
Dopuštam da u ovoj mnogo čime isprovociranoj te stoga naizgled (pre)oštroj kolumni (znam da će mi to reći neke pobožne i drage duše) možda dijagnostički gledano griješim. Što ako je problem ipak više u području duhovnosti i teološke antropologije te se nalazi u onoj sjajnoj Matulićevoj analizi: “Oholost je uzrok drame duboke duhovne krize.” Tončija treba čitati kao i Miroslava i neprežaljenog Željka jer su na sličnom, a povremeno i istom tragu dijagnoze naših realnosti, nuđenja pravih rješenja i proročke odvažnosti.
Stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti. Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju
Da zaključim sa Željkom, najvećim hrvatski laičkim teologom koji je u Volfovom i mom Osijeku održao sjajno predavanje u kojem je bilo volfovskog govora o zlopamćenju, zlom sjećanju ali i praštanju i pomirenju.
On je probleme locirao u našoj nepomirenoj prošlosti. ”U svakom narodu susrećemo dalju prošlost (što dolazi i povijesti ili čak prapovijesti) i njegovu bližu prošlost, što su dva dijela zlopamćenja. Danas se u socijalnoj biologiji smatra da postoji neko kolektivno podsvjesno sjećanje, tj. da se ljudi sjećaju događaja kojima nisu bili suvremenici ni sudionici. Drugim riječima, da duboko u nama, u našoj konstituciji, postoji ‘gen’ kolektivno podsvjesnog sjećanja na rat, krv zločin koji se pretvara u povijesno sjećanje.
Ne dolazi povijesno sjećanje od početka povijesti nego seže u pretpovijest, u biolobiju, gdje već postoji gensko zlo. A što se događa? Događa se da se to sjećanje vraća u trenucima rata, u trenucima ugroze, u trenucima prijetnje. Vraća se u ljudsko povijesno i ljudsko sadašnje sjećanje. Rekao bih, krv se sjeća, krv ima pamćenje i zlopamćenje. I ratovi koji se vode i koji su se ovdje vodili, a to sam napisao u svojoj knjizi, u velikom svom dijelu nisu ratovi sadašnjice. To su bili ratovi prošlosti.
Prošlost se među sobom sukobljavala. Prošlosti su se borile, a ne sadašnjosti. Borila su se naša sjećanja, memorije, one biološke i one povijesne. Carstva. Povijest se sukobljavala. Pa i u Hrvatskoj je u mnogim slučajevima stopljen Drugi svjetski rat i događaji u nedavnoj, bliskoj prošlosti.
Zato susrećemo kumulaciju, zbrajanje lošeg sjećanja. Svaki put kad se nešto dogodi, svaki put se sve iz prošlosti vrati, sabije. I stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti.
Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju.”
Željko s poljskim Woytiłom naglašava ”Čistite sjećanje!” Hvala, Željko!