Predstavljajući moj novi roman na tportalu, moj urednik Drago Glamuzina (VBZ) preporučuje (auto)biografsku knjigu ”Povratak Adolfa Pilsela” u čijem je središtu moj otac Adolf, nekadašnji pripadnik Hitlerjugenda i Pavelićev tjelohranitelj u Argentini, ”kojeg sin u dubokoj starosti prvi put dovodi u Hrvatsku da se pokloni ustaškim žrtvama u Jasenovcu”. Jesam li ja podsvjesno zapravo cijelo vrijeme, otkako sam 1997. upoznao tatu, želio njega suočiti s Jasenovcem? [Read more…]
Bez kupovanja knjiga nema izdavaštva, literature ni jezika

Denis Derk
Hoće li ovogodišnji Interliber zaliječiti rane hrvatskim nakladnicima koji su morali pretrpjeti očekivani raspad knjižara iz Algoritmovog lanca iz kojeg su ranije ispali Profil i Mozaik knjiga? [Read more…]
Interliber je otužni vašar. Knjiga? Koga briga!

Maja Hrgovic
Foto: Davor Kovacevic
mediteran
Nema drugog načina da se ovo kaže: Interliber ove godine izgledao je otužno. Najveći sajam knjiga u državi nema više argumenata da se samoproglašava važnim, a ni činjenica da se na par štandova nude izdanja iz zemalja regije ne može više opravdati njegov epitet ”međunarodni”. [Read more…]
Dan pobjede? Čije pobjede?
Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića, ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
Dan pobjede? Čije pobjede?
Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
Mišo Nejasmić: ”Najveći problem je izostanak politika prema knjizi”
Piše: Emir Imamović

Foto: Sanjam knjige
Mišo Nejašmić, vlasnik je nakladničke kuće Jesenski i Turk, ali i jedan od urednika u njoj. Vozeći paralel slalom između te dvije pozicije, uspio je skoro nemoguće: održati kriterije prema kojima odabire naslove, objavljivati knjige koje ni u uređenijim i bogatijim društvima, te na većim tržištima, ne spadaju među one od kojih se, kažimo tako, pravi novac.
Također, Nejašmić važi za jednog od najboljih poznavatelja stanja kako unutar nakladničkih krugova, tako i na tržištu o kojem se uglavnom govori bolje nego zaslužuje. U intervjuu za Forum.tm, osvrće se na dva nedavno završena sajma, Interliber i onaj u Beogradu, analizira takozvano zlatno doba nakladništva i knjižarstva, čijeg smo postojanja postali svjesni, naravno, tek kada je završilo i predviđa budućnost bez puno optimizma i bez namjere da se preda ili prilagodi, ako se uopće prilagoditi može.
U zadnjih deset godina Interliber je izrastao u ozbiljnu manifestaciju. Da nismo u ekonomskoj depresiji vjerojatno bi bio i bolji. Problem medijskog praćenja je prije problem samih medija nego sadržaja koji se mogao prenijeti. Interliber posjetom, ponudom i poslovnom dinamikom odskače od cjelogodišnjeg stanja u kreativnoj industriji koja se na njemu predstavlja. Moji dojmovi poslije sajmova su uvijek pozitivni, užitak mi je vidjeti iz prve ruke ljude koji čitaju, interesiraju se i kupuju knjige na kojima radimo. Nekako se lakše pomiriti s usudom malih brojeva kad i taj dio vidiš u prvom planu
Gospodine Nejašmiću, prije deset godina ste rekli: ”Nemamo čarobni recept kako preživjeti na tržištu s knjigama koje izdajemo, teško zatvaramo financijske konstrukcije, ponekad smo i razočarani recepcijom nekih naslova, i s mnogo muke privodimo kraju neke projekte, a u neke i ne ulazimo iz opravdana straha da nas ne bace u bankrot“. Te, 2005., tek se u nakladničkim krugovima govorilo, a i to čini se stidljivo, o krizi tržišta, potrebi za promjenama u načinu funkcioniranja, potresima koje je izazvalo prodavanje knjiga na trafikama… Je li danas ono što ste rekli prije desetljeća, zapravo slika stanja u hrvatskom nakladništvu?
Štošta se izdogađalo u ovih deset godina na nakladničkoj i knjižarskoj sceni. Od “cunamija” knjiga po kioscima uglavnom recikliranih prijevoda i naslova po do tada nezamislivo niskim cijenama; otvaranja pa zatvaranja knjižara i knjižarskih lanaca; dostizanja povijesnih rekorda po broju novih naslova po godini i obaranja rekorda u nakladama; do današnjeg pada i smanjenja naslova i naklada na razine 90-tih. Izostala je bilo kakva održiva politika prema kreativnoj industriji koja je od posebnog nacionalnog interesa, dapače sve intervencije koje su i dolazile bile su nerealne, tendenciozne i štetne, s posljedicama ćemo dugo živjeti i raditi. Drugim riječima potraga za “receptom” i dalje traje, ako ga pronađem, obećajem da ću ga podijeliti s ostalima.
Ovogodišnji Interliber, ako je suditi po medijskom praćenju, nikada nije prošao, uvjetno rečeno, tiše. Kao da je odrađen s mukom i željom da se, eto, desi i prođe. Kakvi su Vaši dojmovi i da li je točna ocjena da je u nakladništvu došlo do prelaska iz straha od poslovnog neuspjeha u kolektivnu depresiju zbog poprilične izvjesnosti istog?
U zadnjih deset godina Interliber je izrastao u ozbiljnu manifestaciju. Da nismo u ekonomskoj depresiji vjerojatno bi bio i bolji. Problem medijskog praćenja je prije problem samih medija nego sadržaja koji se mogao prenijeti. Interliber posjetom, ponudom i poslovnom dinamikom odskače od cjelogodišnjeg stanja u kreativnoj industriji koja se na njemu predstavlja. Moji dojmovi poslije sajmova su uvijek pozitivni, užitak mi je vidjeti iz prve ruke ljude koji čitaju, interesiraju se i kupuju knjige na kojima radimo. Nekako se lakše pomiriti s usudom malih brojeva kad i taj dio vidiš u prvom planu.
Nešto ranije, desio se i Sajam knjiga u Beogradu. U Hrvatskoj je ocijenjen dvojako. Za jedne, još je uvijek to veliki i važan događaj, dok drugi tvrde da se i tamo vidjelo kako kriza nije ekskluzivno nastanjena u Hrvatskoj, odnosno da i srpsko tržište, a zbog nikada manje produkcije za Sajam, proživljava jednaku muku. Tko je u pravu, ako je netko uopće u pravu?
Beogradski sajam je najveća manifestacija tog tipa na ovim prostorima, s velikom tradicijom i medijski vrhunski popraćen. Zadnjih pet godina napravili su puno u ambiciji da ponovo bude i regionalni a ne samo nacionalni, što mu je 90-tih i 2000-tih bila sudbina. Smanjen broj novih naslova samo je jedan od simptoma dosta lošeg stanja u kreativnoj industriji nakladništva naših susjeda. Drugim riječima, u pravu su i jedni i drugi.
Niska kultura čitanja: ”Istraživanja su pokazala da je ona slična i u dobrim vremenima i u krizi. Možemo općenito biti nezadovoljni da 50 posto ljudi uopće ne čita knjige, ali bojim se da je to trenutno naš civilizacijski doseg i da to više treba gledati kao potencijal da sa pozitivnom promjenom tih brojki sinergijski djelujemo na prolazak krize, negoli da je to njen razlog”
Postoji stari vic o recesiji za koju junak tog vica, kada mu objasne što je, kaže: ”Pa ja to imam dvadeset godina, samo nisam znao kako se zove“. Kukanje je, kada je riječ o knjigama i tržištu, u Hrvatskoj staro, ako ne dvadeset, onda najmanje deset godina i ne prestaje. Kako, zapravo, izgleda to tržište u brojkama kroz posljednje desetljeće?
Početkom novog tisućljeća počinje jedno od plodnijih razdoblja produkcije knjiga na ovom prostoru, formira se plodna nakladnička scena. Do 2009. svi trendovi imali su pozitivan predznak. Oboreni su svi rekordi kako po broju novih naslova tako i po tiražima. Otvoreno je više kvadrata knjižarskog prostora nego je ikada bilo na ovim prostorima. Od sredine 2009. sve počinje stagnirati i padati i to traje do danas i bojim se da tome nije kraj. Cijelo to vrijeme i dok su “ruže cvjetale” i sada kad to nije slučaj, stvarnost je bila lošija od idealnih mogućnosti koje su postojale te je uvijek bilo prostora žaljenja za propuštenim.
Ja ću navesti sve ono što se smatra uzrocima krize, a Vas molim da to složite prema značaju, odnosno da izbacite sve što smatrate netočnim i to elaborirate:
1. Niska kultura čitanja:

Foto: Youtube
Istraživanja su pokazala da je ona slična i u dobrim vremenima i u krizi. Možemo općenito biti nezadovoljni da 50 posto ljudi uopće ne čita knjige, ali bojim se da je to trenutno naš civilizacijski doseg i da to više treba gledati kao potencijal da sa pozitivnom promjenom tih brojki sinergijski djelujemo na prolazak krize, negoli da je to njen razlog;
2. Visoke cijene knjiga:
Cijene knjiga su u prosjeku najniže u zadnjih 20 godina, usporedno s mnogoljudnijim zemljama tu ne stojimo loše. Moguće je prije da pad općeg standarda utječe da se kupovina knjige smatra luksuzom u konkurenciji s proizvodima koji se smatraju egzistencijalnim prioritetima;
Najveći uzrok, a ugrađen je u srž krize je izostanak politika, te ozbiljan trend smanjenja proračunskih sredstava s kojima bi se poticala kreativna industrija. Sredstva usmjerena prema narodnim knjižnicama dramatično su smanjena kroz zadnjih deset godina i bojim se da bez ozbiljnih promjena na ovom području neće biti skorog oporavka
3. Slaba kupovna moć građana:
Ovo je trenutno jedan od najvećih razloga smanjene kupovine knjiga, i do njegovog rješenja na makroekonomskom planu neće biti ni oporavka u nakladničkom sektoru. Ovaj razlog bi stavio na prvo mjesto;
4. Hiperprodukcija:
Trenutno nije problem, bila je sredinom dvijetisućitih, još se osjećaju njene posljedice;
5. Masovni pokušaji prodaje preko trafika:
U samom startu 2004. kad je “buknuo” ovaj kanal prodaje propuštena je prilika da se on zakonski regulira. Najveće štete pretrpjele su knjižare, a posljedice se itekako osjećaju. Trenutno nije ni uzrok, ni rješenje izlaska iz postojeće krize;
6. Loš medijski tretman knjige:
Krize u medijskim kućama i njihova bitka za pozicioniranje i preživljavanje jedan je od razloga da najveći tretman knjiga kroz medije postoji kad su oni sami izdavači ili “u kombinaciji”. Klasična kritika koja je bila jedna velika tradicija, marginalna je i nestalna. Loš medijski tretman knjige je kriza sama po sebi i samo sinergijski utječe na trenutnu depresiju branše.
Najveći uzrok koji nije naveden, a ugrađen je u srž krize i stavio bih ga na drugo mjesto:
Izostanak politika, te ozbiljan trend smanjenja proračunskih sredstava s kojima bi se poticala kreativna industrija. Sredstva usmjerena prema narodnim knjižnicama dramatično su smanjena kroz zadnjih deset godina i bojim se da bez ozbiljnih promjena na ovom području neće biti skorog oporavka.
Trenutno spremamo 50-tak naslova za sljedeću godinu. Iz uredničke perspektive se već radujem tome. Kao ekonomski direktor sa zebnjom ulazim u to razdoblje. Ne bih se usudio prognozirati događanja na tržištu, iskreno nisam optimist što se tiče kratkoročnih perspektiva. Trudit ćemo se da mi održimo programske trendove, a za ekonomske rezultate ostaje dobri, stari optimizam. Što se cijele branše tiče, bit će izuzetno zanimljivo promatrati kako i s koliko žilavosti će se trebati nositi sa izazovima. Da skratim: interesantno za promatranje, a teško za učestvovanje
Ako znamo ili barem možemo detektirati najbitnije uzroke krize, postoji li i recept izlaska iz nje ili će se, kako to vole reći neoliberali, tržište urediti samo?
Tržište se trenutno u najvećoj mjeri uređuje samo i dovodi do kriza. Kriza je u tom kontekstu prirodno stanje. Uvjeren sam da je jedino kvalitetnim politikama moguće poslati impulse koji mogu održati dužu stabilnost i prosperitet.
Nedavno je u emisiji ”Pola ure kulture“ objavljen prilog o prešućenim knjigama, s fokusom na, mahom, neoustaške tlapnje i poneku budalaštinu. Nisam u kadru vidio niti jedno od izdanja Jesenski i Turka, a vi se, sasvim je sigurno, imate pravo žaliti na recepciju onoga što objavljujete i što je, koliko jedinstveno, uglavnom toliko i ignorirano?
Nisam gledao emisiju, ne mogu govoriti o spomenutim konkretnim slučajevima, ali siguran sam da postoji velik broj knjiga koje su s pozicije autora, urednika, izdavača prešućene ili loše tretirane u medijima, a onda i publici. Siguran sam da je to pitanje svjetonazorskog pogleda. Ni vlastitu kritiku tretmana ne bih tumačio drugačije nego iz te perspektive.
Prije skoro dva desetljeća otvorili ste antikvarijat koji i danas postoji. Iz njega ste razvili Jesenski i Turk. Tko tu koga danas izdržava: antikvarijat nakladništvo ili je obrnuto?
U samim počecima Antikvarijat je bio ozbiljni osigurač našoj nakladničkoj produkciji. Od 2005. i otvaranja velikog broja knjižara te plasmana knjiga kroz kiosk prodaju, antikvarijati općenito se nalaze na margini kupovnih navika. I naši dijele tu sudbinu. Na granici su ekonomske održivosti i više okrenuti svojoj primarnoj funkciji nego pomoći našem izdavačkom programu. Ono što sam siguran ako i nestanemo kao nakladnik, oni će preživjeti.

Foto: Balkan Insight
Prije nekoliko godina počeli ste objavljivati i domaću prozu. Zašto, s obzirom da postoji niz izdavača koji su po tome prepoznatljivi?
Dugo vremena osobno nisam bio sklon ulasku naše kuće u proznu produkciju vođen idejom profilacije na području popularizacije znanosti, te izdavanja klasične znanstvene i filozofske literature. No, urednički pritisci i ambicije natjerale su me da promijenim stavove i da proširimo produkciju i na to područje.
Što spremate za narednu godinu kao nakladnik, te kako vidite tu, izuzetno blisku budućnost u struci i na tržištu? Hoće li se pad nastaviti s tendencijom dokazivanja da je dno već iznad nas ili će, ipak, doći do nekih promjena?
Trenutno spremamo 50-tak naslova za sljedeću godinu. Iz uredničke perspektive se već radujem tome. Kao ekonomski direktor sa zebnjom ulazim u to razdoblje. Ne bih se usudio prognozirati događanja na tržištu, iskreno nisam optimist što se tiče kratkoročnih perspektiva. Trudit ćemo se da mi održimo programske trendove, a za ekonomske rezultate ostaje dobri, stari optimizam. Što se cijele branše tiče, bit će izuzetno zanimljivo promatrati kako i s koliko žilavosti će se trebati nositi sa izazovima. Da skratim: interesantno za promatranje, a teško za učestvovanje.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Knjiga – kako to gordo zvuči!
Vratio sam se iz zemlje u kojoj, sudeći po grafitima, mrze ćirilicu, istospolne brakove i direktora Dinama. To su daleko veći problemi nego sve pljačke o kojima novine tako i toliko ekstenzivno pišu. No, pustimo novine, narod očito bolje zna da mu je veći problem sto ćiriličnih tabli (koje on što više razbija, to više plaća), to što istospolni zaljubljenici hoće ozakonjenu vezu (udri na ljubav, nek cvjeta mržnja i pljačka!) ili što Dinamo nikako da zaigra kakav-takav nogomet (pa da se ona latinska kruha i igara konačno i njima dogodi), nego što su ga u milijardama (kuna ili eura) opljačkali oni kojima je Hrvatska to veća svetinja što su im ruke u njihove džepove dublje zavučene.
Nisam primijetio grafite protiv Sanadera, Vidoševića ili kako se već zovu oni što ih desetljećima uzimaju lopatom… Čak ni protiv Crkve, koja se malo primirila otkako je došao novi papa i svako malo govori o korupciji i sličnim ”grijesima struktura”!
A samo sam išao na Interliber i na primjeru knjige i izdavaštva vidio koliko je Hrvatska zadnjih godina nazadovala.
Odem vidjeti gdje je to BiH na Interliberu. Ne znam kako smo bili prezentirani u Frankfurtu, Leipzigu, Beogradu, ali zagrebačka prezentacija BiH i tzv. Udruženja izdavača i knjižara BiH je nešto najtužnije što sam vidio. Nisam tu vidio ni izdavače, ni knjižare, ni BiH, ni kulturu, ni knjige, ni pisce… Ništa osim čovjeka koji je direktor sarajevske zime, proljeća, ljeta, jeseni…
A tek BiH, mislim se, s obzirom na ono što sam vidio u Zagrebu! A pritom BiH nema ni autoputeva (ipak, ima petnaest minuta autoputa!), ni kao u Zagrebu čudesnih Nacionalne i sveučilišne knjižnice (kad će je imati?) ili Muzeja moderne umjetnosti (prije će umrijeti Renzo Piano nego Sarajevo adekvatno smjestiti zbirku Ars aevi!), ni Leksikografskog zavoda (premda je Tunjo Filipović za takvo što novaca i novaca potrošio!), a ni nakladnika tipa Frakture, Ljevaka… Doduše, BiH se ne bavi ćirilicom, niti seksualnomanjinskim problemima, jer BiH još nije riješila ni malo veće manjinske probleme, onaj tipa ”Sejdić – Finci”, a kune se u milenijsku multikulturalnost, multinacionalnost, multireligioznost i najveći je na svijetu njihov verbalni pobornik od Kulina bana (i Mehmeda El Fatiha) do našijeh dana…
I onda odem vidjeti gdje je to BiH na Interliberu. Ne znam kako smo bili prezentirani u Frankfurtu, Leipzigu, Beogradu, ali zagrebačka prezentacija BiH i tzv. Udruženja izdavača i knjižara BiH je nešto najtužnije što sam vidio. Nisam tu vidio ni izdavače, ni knjižare, ni BiH, ni kulturu, ni knjige, ni pisce… Ništa osim čovjeka koji je direktor sarajevske zime, proljeća, ljeta, jeseni, jutra, podneva, večeri… Direktor svega!
Zna se da je izdavačka djelatnost u BiH užasno loša, ali sudeći po bh. štandu, ona nije dostojna prezentacije ni u Tunguziji, kako bi se to reklo u sarajevskom žargonu, a kamoli u Zagrebu, koliko god ovogodišnji Interliber bio ispod razine nekolicine posljednjih…
Nekolicina udžbenika, ponešto knjižica i daleko od očiju desetak knjiga koje je po tko zna kojem kriteriju i kako financijski podržala Fondacija za nakladništvo, sve je što ”reprezentira” BiH. Što je tu bosanskohercegovačko? Što izdavačko? Što knjižarsko?
Zamislite nekoga tko želi informacije o izdavačkim novitetima u BiH. Tu će doznati da to ustvari nije BiH, nego samo Federacija BiH, ali u tom se entitetu, sudeći po štandu, ništa ne objavljuje u Hercegovini, u Zenici i Tuzli također ništa, a i Sarajevo ni upola nije prezentirano. A u subotnjih pola sata na štandu zaprešićke Frakture bilo je više bh. pisaca, nego u sve dane Interlibera na tobožnjem štandu Udruženja izdavača i knjižara BiH i tuga te uhvati jer oni ne mogu okupiti ni izdavače koje tobože predstavljaju, a kamoli da bi okupili autore i napravili kakvu prezentaciju.
Često se sjetim književnika Muhameda Kondžića iz vremena kad je, nakon svega, konačno dočekao luksuzno opremljenu knjigu u ediciji ”Muslimanska književnost u 25 knjiga”. Čestitam mu i kažem: ”Eto, Muhamede, konačno si dočekao priznanje i od svojih…”, a on meni, radostan što u ruci ima lijepu knjigu, deprimirano kaže: ”E, moj prijatelju, ovi ti moji ne vole ni musaf, a kamoli ove knjige!”
U Sarajevu bi za tako krupnu firmu i tako mali sadržaj rekli: ”Velik turban, pod njim hodže nema.” No, sve je u Sarajevu i u BiH odavno tako. Više prostora zauzima i nekako ozbiljnije djeluje banjalučka Zadužbina Petar Kočić, a da o sarajevskom Buybooku oko kojega se vrte deseci zainteresiranih i ne govorimo.
I onda se vratiš kući s nekom gorčinom u ustima i jave ti da je izišao novi broj nekoć uglednoga i prestižnoga časopisa Život i obraduješ se. A ono, šesterobroj 2012.-2013. na jedva 184 stranice, a još na naslovnici piše: ”60 godina časopisa Život”. Dakle, nekakav jubilej!? Nije bolje ni s Izrazom (Novim Izrazom), drugim najstarijim književnim časopisom u BiH, čiji je dvobroj 57-58 pokrio cijelu godinu (juli 2012.- juni 2013.) na samo 130 stranica. A svima puna usta tradicije, kontinuiteta, kulture, multikulture… A, eto, ugasit će časopise koje su uređivali Midhat Begić, Meša Selimović, Mak Dizdar… i koji su preživjeli sve osim njih.
Dakle, i ubuduće će bh. pisci objavljivati u Hrvatskoj, pa ćemo njihove knjige nalaziti na hrvatskim sajamskim štandovima, kao što ćemo i u muzeje, i u galerije, i u kazališta ići u Zagreb… A novac od kulture i dalje će ići za ideološki usko profiliranu manifestacijsku kulturu.
Često se sjetim književnika Muhameda Kondžića iz vremena kad je, nakon svega, konačno dočekao luksuzno opremljenu knjigu u ediciji ”Muslimanska književnost u 25 knjiga”. Čestitam mu i kažem: ”Eto, Muhamede, konačno si dočekao priznanje i od svojih…”, a on meni, radostan što u ruci ima lijepu knjigu, deprimirano kaže: ”E, moj prijatelju, ovi ti moji ne vole ni musaf, a kamoli ove knjige!”
Možda je najbolje bilo, razmišljam dok se ne mogu načuditi bh. štandu u Zagrebu, i ne doći na Interliber, kao što su to uradili Srbi ove godine!? Ili promijeniti ime firme koja izlaže u: Udruženje nekih izdavača i nekih knjižara dijela Sarajeva pod federalnom upravom.
No, i s tim, kao i bez toga, knjiga u BiH – kako to jadno zvuči!
Jergović predstavio novi roman ”Rod”
Miljenko Jergović, jedan od najčitanijih i najprevođenijih hrvatskih književnika i autor popularnoga “Sarajevskog Marlbora“, neslužbeno je u petak navečer na Interliberu predstavio svoj najnoviji roman “Rod”.
Na štandu njegova novog izdavača Frakture okupilo se mnogo ljudi, kojima je Jergović potpisivao knjige. Roman je objavljen s tri različite naslovnice, koje je dizajnirao mladi hrvatski slikar Zlatan Vehabović, a ima nekoliko cjelina: roman, dokumente, pripovjedne skice i fragmente, u kojima se izmjenjuju fikcionalni i nefikcionalni dijelovi i savršeno miješaju stvarno i izmaštano.
Riječ je o obiteljskoj sagi u kojoj Jergović na više od 1000 stranica opisuje život svog pradjeda Karla Stubera, banatskog Nijemca koji je radio kao željezničar u Bosni.
Karl Stuber proveo je u Bosni prvu polovicu 20. stoljeća i preživio i 1941. i 1945. godinu, što mu je kao predstavniku njemačke manjine doista bilo dramatično iskustvo. Roman prati i sudbine njegove djece i unuka, sve do smrti posljednje unuke, koja je živjela u Sarajevu.
“Kada čovjek odraste u skladnoj i sretnoj obitelji, nema potrebu o tome ni pisati, ako takve obitelji uopće postoje. Ali ako to već nije tako, na neki način nema zanimljivije, uzbudljivije ili izazovnije teme jer nigdje nije skupljeno toliko unutrašnjega mraka, toliko sukoba i nesreće, bezrazložne ili razložne mržnje, toliko kontinuiranih katastrofa kao u obitelji”, izjavio je Jergović za Hinu.
Autor “Roda” također je kazao kako je istraživanje za roman trajalo “čitav njegov život”, a ono “finalno” oko šest, sedam godina, dok je samo pisanje romana potrajalo dvije godine i bilo iznimno dramatično jer mu je u to vrijeme umrla majka. Od nje je, za višesatnih razgovora u tom razdoblju, o vlastitoj obitelji doznao mnogo toga što mu je do tada bilo posve nepoznato.
“Kada pišete o umiranju bliske osobe, ključno je ne biti sentimentalan i patetičan. Zato je jako bitno pisati ledeno precizno jer samo tako priča ima i smisao, i snagu, i razlog”, rekao je za Hinu.
Po riječima izdavača Seida Serdarevića, “Rod” je roman u kojemu Jergović kroz sudbinu vlastite obitelji govori i o stoljetnoj povijesti srednje Europe i Balkana, to je roman koji poput željeznice premrežuje epohu i krajeve, zemlje, koje su se izmjenjivale, i povijest, koja je bila nemilosrdna. “Od pradjeda i početka dvadesetog stoljeća do današnjice i autora i njegove sudbine “Rod” je opus magnum Miljenka Jergovića, autora kojega s pravom možemo nazvati Ivom Andrićem našega doba”, zaključio je Serdarević te službeno predstavljanje Jergovićeva romana najavio najranije u siječnju iduće godine.
Interliber počeo radionicama za djecu
Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, obilaskom izložbenog prostora, u utorak su simbolično otvorili ovogodišnji, 36. Međunarodni sajam knjiga i učila Interliber.
Prema riječima ministrice Zlatar Violić, Interliber je sajam čitanja i kupnje knjiga. “Kada bi mogao imati putujuće izdanje, mnogi bi ljubitelji knjige po Hrvatskoj došli na svoje”, napomenula je, dodavši da ima puno ljudi koji cijelu godinu čekaju Interliber kako bi došli do knjiga koje ne mogu kupiti tijekom godine. Ocijenila je da u odnosu na europski prosjek, Hrvati, unatoč poticaju knjižnica i pojedinih udruga, ne čitaju baš mnogo.
Prema ministričinim riječima stanje u nakladništvu stagnira još od 2008. godine. Ministarstvo kulture ulaže jednaku količinu novca za poticaje nakladništvu, rekla je, dodavši da je i ove godine 10 posto novca više za otkup knjiga. Istaknula je da ministarstvo podupire autore, nakladnike, a sad i distribuciju knjiga. Podupirat ćemo elektronsku knjigu ili otvaranje malih knjižnica, dodala je.
I predsjednik Republike Ivo Josipović obišao je sajam, ocijenivši ga iznimno važnom manifestacijom koja pokazuje da knjiga nije mrtva kao što neki govore. “Istina, postoji određena kriza izdavaštva, no uvjeren sam da će knjiga, bilo u tiskanom ili elektronskom obliku, ostati temelj ljudske civilizacije“, istaknuo je predsjednik. Josipović je razgledao ponudu niza nakladnika, zadržavši se u kratkom razgovoru s nekima od njih. Izazvao je pozornost posjetitelja sajma, među kojima je tradicionalno prvi dan ujutro najviše mladih, a neki od njih s Predsjednikom su se i fotografirali.
Interliber je počeo programima za škole i vrtiće, radionicama čitanja za djecu i promocijama slikovnica. Održava se u 5. i 6. paviljonu Zagrebačkoga velesajma. Ulaz za posjetitelje je besplatan, a otvoren je od 10 do 20 sati. U petak i subotu do 21 sat.
Na ovogodišnjem Interliberu oko 240 nakladnika predstavit će svoja nova izdanja na svom izložbenom prostoru te na središnjoj pozornici u 6. paviljonu, a organizatori su predvidjeli cjelodnevne događaje – od predstavljanja izdanja do tribina.
U utorak je predstavljena “Povijest hrvatske usmene književnosti” prof. dr. Stipe Botice te novi roman Vedrane Rudan ”Amaruši”.
Hina
Interliber: malo domaće proze i puno dobrih prijevoda
Ovogodišnji sajam knjiga i učila Interliber trajat će od 12. do 17. studenoga. Radno vrijeme 12., 13., 14. i 17. studenoga bit će do 20 sati, a u petak i subotu knjige će se moći razgledati i kupiti sve do 21 sat. Dakle, ove je godine produljeno radno vrijeme. Predstavit će se 240 izlagača, što je nešto manje nego prošle godine i može se objasniti ekonomskom krizom i lošim položajem knjige i izdavaštva.
Najveća zvijezda ovogodišnjeg sajma je američki pisac Adam Johnson, dobitnik Pulitzerove nagrade za književnost u 2013. godini za svoj roman o Sjevernoj Koreji ”Sin Gospodara Siročadi”, koji je u Hrvatskoj objavio Lumen. Posjetitelji će Johsona moći i upoznati u petak 15. studenoga u 12 sati na štandu Školske knjige. O knjizi će, uz autora Adama Johnsona i voditeljicu Vlatku Kolarović, govoriti književni kritičar tportala Gordan Duhaček, novinar HTV-a Josip Šarić (autor nagrađenoga dokumentarca ”Sjeverna Koreja – Gladna djeca komunizma”) i urednica knjige Diana Matulić. Istoga dana u 18 sati Johnson će potpisivati knjige na Lumenovu štandu.
Od domaćih autora prednjači Miljenko Jergović, koji će na Interliberu predstaviti svoju novu knjigu ”Rod”, sastavljenu od više cjelina – romana, dokumenata, pripovjednih skica i fragmenata. ”Rod” je objavila Fraktura, a ujedno je to i jedna od ”debljih” knjiga koje ćemo vidjeti na Interliberu jer ima čak 1008 stranica, a objavljena je s tri različite naslovnice koje je izradio akademski slikar Zlatan Vehabović.
Domaćih proznih autora ove godine nema mnogo, a zasad su predstavljanje svojih novih romana najavili Irena Lukšić (“Očajnički sluteći Cohena”) i Vedrana Rudan (“Amaruši”).
Zato je prijevodna produkcija prilično jaka i izdvojili smo neke od atraktivnih naslova. Izdavačka kuća Algoritam ponudit će niz hitova, od kojih će čitatelje najviše razveseliti roman ”I odjeknuše gore” Khaleda Hosseinija.
Zagrebački Disput, poznat po prelijepim naslovnicama i izvrsno uređenim knjigama, za Interliber donosi novu poslasticu – ”Sjene na travi” Karen Blixen, knjigu koja kronološki slijedi autoričinu slavnu autobiografiju ”Moja Afrika” i na neki način zaokružuje njezin afrički ciklus.
Za ljubitelje publicistike Fraktura je pripremila fascinantno djelo o povijesti ”života na dug” i zaduživanju pojedinaca i država uglednoga američkog antropologa Davida Graebera, ”Dug – prvih 5000 godina”.
MeandarMedia hrvatsku će publiku upoznati s islandskim piscem Hallgrímurom Helgasonom i njegovim romanom ”Vodič za uredan život: mali savjeti profesionalnog ubojice”. Glavni junak je Tomislav Bokšić zvani Toksični koji je profesionalno obavio 66 ubojstava za hrvatsku mafiju u New Yorku. Roman je izvorno napisan na engleskome te je prvi put objavljen 2008. u autorovoj vlastitoj nakladi, a 2010. postao je bestseler u Njemačkoj.
Nakladnik Lumen, sestrinska kuća Školske knjige, donosi bestseler New York Timesa tehnotriler ”Robokalipsa” 35-godišnjega pisca, inženjera robotike Daniela H. Wilsona, čija je filmska prava otkupio Steven Spielberg.
Naklada Ljevak objavila je antologiju rane proze autora ”Majstora i Margarite” Mihaila Bulgakova. Zbirka priča ”Kako se kalio Majstor” pokazuje da se enfant terrible sovjetske književne scene cijeli život pripremao za svoj veliki roman brojnim proznim ostvarenjima.
Nakladnička kuća Profil imat će na Interliberu siguran hit – autobiografiju Malale Yousafzai ”Ja sam Malala”, pakistanske djevojčice koju su talibani pokušali ubiti jer se zalagala za pravo na obrazovanje.
Nakladnici će svoje knjige izložiti u 5. i 6. paviljonu, a i ove godine očekuje se više od sto tisuća posjetitelja na Interliberu. Na ovogodišnjem Interliberu neće biti šatora u predvorjima paviljona i malim nakladnicima u 6. paviljonu snižena je zakupna cijena prostora, a u svojim izložbenim prostorima besplatno su dobili po tri kvadratna metra
Ove godine nema zemlje partnera sajma jer je nakon pregovora Italija odbila ponudu zbog nedostatka vremena za pripremu nastupa.
Uz Interliber održat će se još tri sajma – 38. hrvatski salon inovacija INOVA, Infogamer te Sajam glazbe i multimedija.
Na njima će nastupit 813 izlagača iz 36 zemalja, koji na raspolaganju imaju 33 tisuće kvadratnih metara prostora.
Preneseno s portala Najbolje knjige