Ti ljudi ne žele u Hrvatsku, nego u Njemačku, Finsku i Švedsku, civilizirane zemlje koje suosjećaju sa žrtvama rata i političkih progona. Ne, ne zanima ih Hrvatska. Možda su i čuli da je naša domovina najljepša zemlja na svijetu, u kojoj žive najgostoljubiviji ljudi na svijetu, ali iz njihove perspektive stvari izgledaju drukčije. [Read more…]
Umjesto talibana, Dubrovčani
Evo naslova na jednome hrvatskom portalu: “Laušić: Zbog Houellebecqa će se štititi i naša veleposlanstva”. Riječi koje su stavljene u usta Mati Laušiću, ekspertu za pitanja sigurnosti, on, ipak, nije izgovorio.
Ali znate kako je to s naslovima u Hrvata – ako hoćeš ispasti budala, samo moli Boga da te metnu u naslov – nije Laušić blebnuo ono što mu se pripisuje, ali da je u istoj rečenici spominjao Houellebecqa, veleposlanstva i mjere sigurnosti, to, brate, jest, nabrajajući onako odokativno što se sve može dogoditi odigra li se u Dubrovniku kazališna predstava, u režiji Ivice Buljana, jednoga od vještijih i darovitijih redatelja u ovom dijelu Europe.
Dakle, ipak, ekspert za pitanja sigurnosti ne samo da se nije iskazao ekspertom za kazalište i književnost, nego ni s redom stvari u kosmosu ne stoji baš najbolje. [Read more…]
2014 – Hladni rat i ebola
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva.
Pokret Islamske države čije su gnusne metode “preteške” čak i za Al Kaidu, jačao je u dijelovima Iraka i Siriji do te mjere da se ohrabrio proglasiti i kalifat, a vojni uspjesi militanata natjerali su se Sjedinjene Države na zračne udare i okupljanje široke međunarodne koalicije za borbu protiv islamista.
Nova epidemija širila se svijetom, tisuće mrtvih u Africi bile su povod Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da proglasi najtežu i najsmrtonosniju epidemiju otkad zna za taj virus, a žrtava je bilo i na Zapadu.
U Škotskoj, Kataloniji, na Krimu, u Luhansku i Donecku, te virtualno i u Veneciji građani su se izjašnjavali o nezavisnosti.
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva
Malaysia Airlines dugo se neće oporaviti od 2014. Prvo je u ožujku tajanstveno nestao avion te tvrtke, na letu iz Kuala Lumpura u Peking. Pretpostavlja se da je s 239 ljudi pao u Indijski ocean. Iako je “prevrnut svaki kamen” potraga za olupinom do danas je neuspješna.
U srpnju je drugi avion tog prijevoznika srušen nad Ukrajinom i poginulo je svih 283 putnika i 17 članova posade. Zapad vjeruje da su avion srušili proruski ukrajinski separatisti uz moskovsku pomoć pa je Rusiji uveo gospodarske sankcije. Zbog stanja u Ukrajini odnosi Rusije i Zapada najlošiji su od Hladnoga rata.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje.
U 2014. godini papa Franjo svecima je u travnju proglasio svoje prethodnike, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII, dvojicu papa koji su modernizirali Crkvu, abdicirao je dugovječni španjolski kralj Juan Carlos, monarh koji je demokratizirao Španjolsku, objesio se komičar Robin Williams, “čovjek koji je znao nasmijati sve osim sebe”, a za ubojstvo iz nehaja osuđen je južnoafrički paraolimpijac Oscar Pistorius koji je oduševio svijet načinom na koji je prebrodio svoj hendikep, a zatim ga zgrozio ubojstvom zaručnice.
Krajem godine svijet su šokirali pakistanski islamisti, ubivši u jednoj državnoj vojnoj školi više od stotinu djece. Najmanje 141 osoba, većinom učenika, ubijeno je kada su talibani upali u školu u Pešavaru i uzeli za taoce stotine učenika. Odgovornost za napad preuzeo je pokret talibana u Pakistanu, a lokalna je bolnica priopćila da su mrtvi i ranjeni u dobi od 10 do 20 godina.
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje
Diljem svijeta haraju ratovi, bolesti i siromaštvo, ali čovjek je krajem godine prvi put spustio sondu na komet i pokusno lansirao prototip letjelice za Mars.
Majdanska revolucija
Krajem 2013. i početkom 2014. prosvjednici su na kijevskome trgu Majdanu prosvjedovali protiv odluke predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od približavanja Europskoj uniji i da se okrene tješnjim vezama s Rusijom. Nakon krvavih obračuna na Majdanu, u kojima je izginulo više od stotinu civila, prosvjedi su doveli do Janukovičeva pada i bijega u Rusiju, a Ukrajina je nekoliko mjeseci poslije izabrala novog predsjednika, tajkuna i kralja čokolade Petra Porošenka. On je prozapadno orijentiran, a samo ga je zapad zemlje i birao, jer se istočna proruska i rusofona Ukrajina pobunila protiv okretanja leđa Rusiji.
Nakon referenduma i proglašenja nezavisnosti od Ukrajine nove su krimske vlasti zatražile pripojenje Rusiji koja je u ožujku prkoseći međunarodnoj zajednici anektirala taj poluotok s bazama ruske Crnomorske flote.
Industrijske regije Luhansk i Doneck na referendumu su se izjasnile protiv ostanka u Ukrajini i osnovale svoje “republike”. U sukobima ukrajinske vojske i pobunjenika s istoka, kojima pomažu i ruske snage, poginulo je najmanje 4700 ljudi, a borbe ne prestaju unatoč sporazumu o prekidu vatre sklopljenome u bjeloruskoj prijestolnici Minsku.
Novi Hladni rat
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom
Sjedinjene Države i Europska unija nametnule su sredinom godine sankcije Rusiji zbog njezina udjela u ukrajinskoj krizi. Sankcije su prvo obuhvatile pojedince i tvrtke izravno povezane s destabilizacijom Ukrajine, a zatim i brojne ruske banke te vojne i energetske kompanije.
Uveden je embargo na prodaju oružja Rusiji, ograničena prodaja neke tehnologije i opreme naftnoj industriji, a Europljani i europske kompanije ne smiju poslovati s ruskim bankama. Tvrtke i nekolicina osoba bliskih ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu također su na udaru sankcija, najžešćih EU-ovih mjera protiv Rusije otkako je završio Hladni rat.
Sankcije imaju učinka pa je rubalj ove godine izgubio trećinu svoje vrijednosti, a Rusija svoju ekonomsku stabilnost. Putin za to krivi “stare neprijatelje na Zapadu” i Ruse upozorava da su pred njima teška vremena i da se moraju oslanjati na sebe.
Moskva je na europske sankcije odgovorila kontramjerama i zabranila uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz EU-a što je pogodilo i neke hrvatske proizvođače.
Zbog europske blokade Moskva je u prosincu objavila da odustaje od projekta plinovoda Južnog toka kojim je trebala slati plin Europi zaobilazeći Ukrajinu, i proglasila Tursku poželjnijim partnerom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarde prostornih metara plina na godinu, što je nešto više od 10 posto europske potražnje, čime bi se učvrstila ruski položaj glavnog europskog opskrbljivača.
No kriza u Ukrajini potaknula je Bruxelles da zamrzne proces njegova odobrenja, a problemi su se pojavili i zbog slabe europske potražnje za plinom i niskih cijena energije, što je dovelo u pitanje isplativost projekta teškog 40 milijarda dolara.
Izraelsko-palestinski rat u Gazi
U lipnju je stvorena palestinska vlada nacionalnog jedinstva u koju je uključen i pokret Hamas čime je završeno razdoblje odvojenih vlasti u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izrael i SAD Hamas smatraju terorističkom organizacijom i vladu nacionalnog jedinstva smatraju preprekom u postizanju mirovnog sporazuma Palestinaca i Izraela, pa je dan poslije proglašenja palestinske vlade Izrael prekinuo mirovne pregovore.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu
Ljeto je obilježio rat koji je počeo ubojstvima izraelskih tinejdžera i mladog Palestinca, a prometnuo se u krvoproliće u kojem je Izrael ubio više tisuća Palestinaca, uglavnom civila, a život je izgubilo i sedamdesetak Izraelaca, većinom vojnika.
Napetost je porasla poslije pokopa trojice Izraelaca tinejdžera otetih i ubijenih u lipnju na Zapadnoj obali. Dan nakon toga pogreba pronađeno je tijelo nestalog Palestinca. Spaljeno. Izraelske su vlasti osudile to ubojstvo koje je vjerojatno bila osveta za smrt mladih Židova, a ministrica pravosuđa Tzipi Livni rekla je da je to, ako jest riječ o osveti, “teroristički čin”.
Iako je Izrael uhitio osumnjičenike, u srpnju su iz Gaze na izraelski teritorij pale stotine raketa, a izraelski raketni štit Željezna kupola presreo je jednu raketu nad Tel Avivom, a drugu u predgrađu Jeruzalema. Zatim je počela izraelska ofenziva na tu enklavu. Prvo zračna pa kopnena, koja će u pedeset dana odnijeti više tisuća života.
Sedmotjedni je sukob završio krajem kolovoza prekidom vatre, a “pobjedu” su proglasili i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i islamistički pokret Hamas.
Europske su zemlje počele priznavati Palestinu: Švedska je 30. listopada formalno priznala palestinsku državu. Vlada u Stockholmu objavila je kako smatra da su ispunjeni međunarodni pravni kriteriji za priznanje Palestine, te kako se nada da će tom odlukom pridonijeti postizanju mirovnog sporazuma jer će strane biti manje neravnopravne.
Nakon dogovora političkih grupacija u Europskom parlamentu to je tijelo sredinom prosinca usvojilo rezoluciju kojom načelno podupire palestinsku državu i rješenje o dvjema državama što treba postići mirovnim pregovorima koje treba ubrzati. Isti dan je i luksemburški parlament usvojio dvije odluke kojima poziva vladu da prizna palestinsku državnost. Time se priključio parlamentima u Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Irskoj i Portugalu koji su prije simbolično poduprli palestinsku državu.
Islamska država i pogubljenja novinara
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu
Amerika je ljetos počela s ograničenim zračnim udarima na položaje Islamske države (IS), koja je osvojila trećinu Sirije i Iraka i prijetila da će u iračkome lučkom gradu Mosulu poubijati sve kršćane ne prijeđu li na islam. Iz grada je pobjeglo gotovo svih šezdeset tisuća kršćana. IS je zauzeo mosulsku branu, najveću u Iraku, a zatim i grad Mosul.
Deseci tisuća jezida, pripadnika etnoreligijske skupine u Iraku, sklonili su se u kolovozu pred nasiljem IS-a na obronke planine Sindžara. Pripadnici radikalnog sunitskog pokreta koji su osvojili dijelove Iraka i Sirije progone jezide na vjerskoj osnovi smatrajući ih “štovateljima vraga” koji moraju prijeći na islam.
Američki predsjednik Barack Obama u kolovozu je objavio kako je odobrio ograničene zračne udare na IS i bacanje humanitarne pomoći. Iako nije odobrio angažman kopnenih snaga, američka se vojska prvi put nakon 2011. vraća u Irak.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu.
Krajem rujna Obama je priznao kako su Sjedinjene Države podcijenile činjenicu da kaos u Siriji može iznjedriti opasne džihadističke skupine poput Islamske države, te da je Washington precijenio sposobnost i volju iračke vojske da se bori protiv džihadista. Za borbu protiv Islamske države Amerika je okupila koaliciju od tridesetak država među kojima je i Hrvatska.
U listopadu kurdski borci su nakon višetjedne žestoke borbe i uz veliku pomoć američkih zračnih udara uspjeli obraniti grad Kobani na sirijsko-turskoj granici.
Ebola
Epidemija ebole širila se zapadnom Afrikom, tisuće su oboljele u Gvineji, Sijeri Leoneu i Liberiji. Svjetska zdravstvena organizacija najnoviju je epidemiju proglasila najvećom i najsmrtonosnijom otkad je prije četrdeset godina virus ebole identificiran.
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije
Do sredine prosinca po podacima WHO-a od posljedica virusa u Sijeri Leoneu, Liberiji i Gvineji, trima najteže pogođenim zapadnoafričkim zemljama, umrlo je 7200 osoba.
Prema zadnjim podacima WHO-a, u Sijeri Leone je zabilježeno 8273 slučajeva i ta je zemlja tako postala država s najvećim brojem zaraženih smrtonosnim virusom “pretekavši” Liberiju sa 7797 slučajeva.
I dok Sijera Leone namjerava zbog ebole zabraniti proslave Božića, u Maliju je i posljednji pacijent koji se oporavljao u prosincu izašao iz bolnice. Od ebole su izvan Afrike do sredine prosinca oboljele 22 osobe, a šest ih je umrlo. U SAD-u je bilo deset slučajeva, a bolest je potvrđena i u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Britaniji, Italiji i Švicarskoj.
Liječnike, bolničare i druge osobe koje se bore protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi američki časopis Time proglasio je osobama godine “zbog neumornih djela odvažnosti i suosjećanja, zbog toga što su svijetu osigurali vrijeme da ojača obranu, zbog izlaganja riziku, zbog svoje upornosti, žrtve i spašavanja života”.
Referendumi
Od brojnih referenduma u 2014. samo je škotski referendum središnja vlast priznala, katalonski je španjolska vlada osudila, referendume u Ukrajini Kijev nije ni mogao spriječiti, a talijanska vlada nije venecijanski ni morala ozbiljno shvatiti.
Jedino na dopuštenom referendumu građani nisu izabrali nezavisnost. Škoti su odlučili ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu: od više od 4,2 milijuna Škota, njih 55 posto odgovorilo je negativno na pitanje Treba li Škotska postati nezavisna država? Analitičari smatraju da su se škotski građani opredijelili za sigurniju varijantu zbog nesigurnosti o tome što neovisnost donosi.
Na izjašnjavanju na Krimu, u Donecku i Luhansku, koje Kijev i međunarodna zajednica ne priznaju, uopće nije bilo upitno kakav će biti ishod jer je glasala samo jedna strana, a i na onaj katalonski, upakiran u savjetodavno izjašnjavanje jer ga je vlada u Madridu proglasila nelegalnim, također su evidentno izašli samo pobornici katalonske samostalnosti.
Bijeli policajac, mrtav crnac
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti
Stanje se u Fergusonu jedva smirilo kad je uoči Dana zahvalnosti objavljena nova video snimka na kojoj policajac ubija crnog 12-godišnjaka s plastičnim pištoljem u Clevelandu. Javnost je vidjela i snimku kako je bijeli policajac zahvatom davljenja usmrtio crnca na ulici u New Yorku.
Nedugo nakon nereda potaknutih fergusonskim slučajem, odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja osudio je u Ženevi prekomjernu uporabu sile i vatrenog oružja u američkoj policiji protiv nenaoružanih crnaca. Procjenjuje se da američki policajci na godinu ubiju oko četiri stotine osoba.
Svemir
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije.
U prosincu je američku svemirsku agenciju NASA-u oduševilo uspješno lansiranje i prizemljenje bespilotne svemirske kapsule Orion, što je ocijenjeno kao novo doba u istraživanju svemira. “Mislim da je ovo veliki dan za svijet, za ljude koji poznaju i vole svemir”, kazao je ravnatelj NASA-e Charles Bolden. Pokusni let Oriona trebao bi utrti put eventualnom prevoženju ljudi na Mars i predstavlja povijesni iskorak u svemirskim letovima, poput prvog lansiranja iz programa Apollo 1961. ili lansiranja prvog raketoplana 1981., rekli su u NASA-i.
SpaceShipTwo, svemirski brod tvrtke Virgin Galactic namijenjen svemirskom turizmu srušio se na probnome letu krajem listopada u pustinji Mojave, odmah nakon polijetanja, a kopilot je poginuo.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti.
(Piše: Vedrana Mrša/HINA).
Progon kršćana
Prošle nedjelje je bio Međunarodni dan molitve za progonjene kršćane. Istog vikenda je kao ciljani podsjetnik svijet obišla vijest o novom valu nasilja protiv kršćanskih crkava i vjernika u Nigeriji gdje islamski militanti ruše i spaljuju kršćanske bogomolje različitih denominacija, otimaju zemlju i kuće te na najbrutalniji način protjeruju kršćane iz područja u kojima žele silom nametnuti šerijatski zakon.
U prošlosti su kršćani progonili muslimane, a danas muslimani progone kršćane. Tako otprilike ide jedna sve češće ponavljana tvrdnja kojom se pokušava, neprikladnim povijesnim komparacijama, relativizirati zlo religijskog čišćenja, nepojmljivog za 21. stoljeće. S druge strane se, uz sve rezerve i kvalifikacije, mora priznati kako takva uvelike pojednostavljena shematska usporedba ipak nije daleko od istine.
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira. a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira, a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika.
Tko su najgori progonitelji kršćana i zašto? Na prvom mjestu je neostaljinistička i od svijeta izolirana Sjeverna Koreja koja kršćane progoni iz pseudoideoloških razloga. U toj se zemlji trenutno nalazi negdje između 50 tisuća i 70 tisuća kršćana u zatvorima i logorima za prisilni rad jer se nisu htjeli javno odreći svoje vjere.
Antiteističku Sjevernu Koreju po brutalnosti i sustavnom progonu onih koji vjeruju na drugačiji način slijede uglavnom islamske zemlje. Najnovije globalne analize stupnjuju ih ovim redoslijedom: Somalija, Sirija, Irak, Afganistan, Saudijska Arabija, Maldivi, Pakistan, Iran, Jemen i tako dalje.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koje su zbog preferencijalnog tretmana Izraela i nedavnih vojnih intervencija u tom dijelu svijeta na lošem glasu među svim arapskim narodima i u Iranu.
Najzorniji primjer gore navedene zabrinutosti je Irak, zemlja u kojoj je prije dolaska američkih vojnih snaga živjelo oko 1,5 milijuna kršćana. Danas je taj broj reduciran na svega nekoliko stotina tisuća koji su pod posebnim pritiskom otkada je takozvana Iračka islamska armija, ključni saveznik Al-Kaide u Iraku, javno proklamirala kako su ”sve ustanove, organizacije, centri, vođe i sljedbenici kršćanstva legitimni ciljevi”.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima globalnih senzibiliteta. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država…
Svjetska javnost je na dramu iračkih kršćana upozorena brutalnim masakrom katolika za vrijeme mise u Bagdadu 2010. godine. U nenajavljenom napadu na crkvu punu vjernika ubijeno je šezdesetak ljudi, uključivši dva svećenika, a još veći broj ozbiljno ozlijeđen.
Papa Benedikt XVI. je taj napad osudio kao ”apsurdno i okrutno nasilje protiv nezaštićenih ljudi, okupljenih u Božjoj kući, mjestu ljubavi i pomirenja”. A hrabri bagdadski biskup Yousif Mansoor je tada upozorio iračke vlasti i svijet kako cilj terorista nije bio nasumce ubiti ljude koji su došli na bogoslužje, nego ubiti nadu i utjerati strah kako bi se preostale kršćane natjeralo da bježe iz svoje domovine Iraka.
Poslije bagdadskog masakra, odvažnih javnih nastupa biskupa Mansoora i drugih njime ohrabrenih lidera progonjenih kršćana u bliskoistočnim i afričkim zemljama s islamskom većinom, zapadni su mediji počeli intenzivnije pratiti fenomen suvremenog progona kršćana, koji čine vlasti i ekstremisti jedne druge monoteističke religije, a koji je dotle zanemarivan zbog nerazumljive religijsko-političke korektnosti. Organizacijama i udrugama za ljudska prava i vjerske slobode su se po prvi puta u novijoj povijesti pridružili međunarodni i nacionalni politički lideri, a o progonu kršćana se konačno progovorilo i u parlamentima europskih demokratskih zemalja.
Saudijska Arabija je fenomen za sebe jer spada među zemlje s najmanje vjerskih sloboda, a da se o tome u svijetu najmanje zna i govori. Sve religije osim islamske su zakonom zabranjene, a za obraćenje muslimana na drugu vjeru je predviđena smrtna kazna koja prijeti i onome koji bi na bilo koji način bio posrednikom nedopuštene konverzije.
Iako u Saudijskoj Arabiji živi oko 800 tisuća kršćana, uglavnom doseljenih radnika s Filipina, njima je zabranjeno svako izražavanje vlastite vjere. Andy Dipper, ravnatelj organizacije Release International, upućuje na skandalozni paradoks: ”Postoji urota oko Saudijaca, vjerojatno zato jer Zapad želi njihovu naftu i novac.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (…) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti…
No, radi se o vladi koja primjenjuje smrtnu kaznu za svoje građane koji žele slobodu izbora vlastite vjere. S jedne strane, Saudijci zabranjuju bilo koju vrstu kršćanske literature, a s druge strane troše milijarde dolara na širenje islama u svijetu.”
U Africi kršćani su, osim u (sjevernoj) Nigeriji, progonjeni u svim zemljama s muslimanskom većinom, a najbrutalnije u Somaliji i Sudanu. U više zemalja srednje Afrike, gdje se susreću rastuće kršćanstvo i agresivni islam, fanatizirani i najčešće naoružani ekstremisti su si postavili za cilj da kršćane silom prevedu na muslimansku vjeru ili ih protjeraju iz svojih područja kako bi pripremili put za nametanje šerijatskog zakona. Umjereni i progresivno usmjereni imami su u takvom kontekstu ponajčešće natjerani na šutnju zbog straha za svoje i živote svojih obitelji.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (koju svode isključivo na indoktrinaciju) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti koji žele silom kotač povijesti vratiti u predmodernu eru robovanja nekritičkim religijama i neupitnim autoritetima.
Zaključimo podsjetnikom kako je već prije pola stoljeća Drugi vatikanski sabor (ne bez otpora u samom vrhu kurije) promijenio način razmišljanja o slobodi vjere i savjesti u Katoličkoj crkvi i suvremenom društvu.
Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis Humanae) nepogrešivo teološki utemeljuje i etički usmjerava: ”Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od prisile bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da postupa po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima (…) pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.”
Uništiti ISIL i Ebolu!
Odrubljivanje glave, sasvim je jasno, postaje novi trend među islamskim teroristima. Čin je toliko šokantan da apsolutno ne postoji šansa da ne privuče globalnu pozornost medija i svekolike javnosti.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća otimali su se putnički zrakoplovi i brodovi, nakon toga došli su bombaši samoubojice i automobili bombe te je sve to u svoje vrijeme bilo šokantno, no svijet kao da se navikao na takve vrste zlodjela pa su bombaši samoubojice koji upadnu negdje u Iraku i eksplozijom pobiju pedesetak ljudi postali trećerazredne vijesti, nešto što više ne privlači previše pozornosti.
Cilj je svakog terorista utjerati velik strah u kosti svojih protivnika te na taj način usmjeriti oči javnosti na sebe i dobiti moćnu političku polugu. I tako, u trenutku kada je zapadni svijet postao potpuno imun na dosadašnje terorističke taktike, neki novi teroristi iščačkali su neke nove taktike.
Cilj je svakog terorista utjerati velik strah u kosti svojih protivnika te na taj način usmjeriti oči javnosti na sebe i dobiti moćnu političku polugu. I tako, u trenutku kada je zapadni svijet postao potpuno imun na dosadašnje terorističke taktike, neki novi teroristi iščačkali su neke nove taktike
O odrubljivanju glave nevjernicima govore dva stiha iz Kur’ana, no brojni teolozi islama kažu da rečenica “udari ih preko vrata” nikako ne mora značiti da neprijateljima druge vjere treba obvezno odrubiti glavu. No, pripadnici ISIL-a i sličnih organizacija vole jednoznačna i konkretna tumačenja, a i te kako su dobro shvatili kako je sam taj čin zapadnjacima toliko stravičan da će zasigurno izazvati velik šok.
Taj šok i osjećaj bespomoćnosti produbljuje se zbog jasne činjenice da ne postoji način da itko te ljude spasi iz ruku onih koji hladno najavljuju i obavljaju brutalna smaknuća, snimaju ih i pokazuju cijelom svijetu.
No, čelnici zapadnih zemalja ne znaju što bi s ovim. Rečenica da je “britanski premijer David Cameron predvodio međunarodnu osudu ritualnog ubojstva Davida Hainesa” više nalikuje montipajtonovskom uratku nego reakciji premijera čijem je državljaninu zakukuljeni terorist upravo odrezao glavu.
U Parizu su se okupili čelnici tridesetak zemalja da bi pronašli pravi odgovor na novi oblik terorizma iza kojeg stoji ISIL, no još prije samog početka tog skupa bilo je jasno kako je ta ekipa potpuno nesposobna pronaći ikakav konkretan odgovor na nešto tako izravno i brutalno kao što je to ISIL.
U Parizu su se okupili čelnici tridesetak zemalja da bi pronašli pravi odgovor na novi oblik terorizma iza kojeg stoji ISIL, no još prije samog početka tog skupa bilo je jasno kako je ta ekipa potpuno nesposobna pronaći ikakav konkretan odgovor na nešto tako izravno i brutalno kao što je to ISIL
Obamin ćopavi plan kojim misli potući ISIL potpisalo je tridesetak zemalja. Na papiru sve to izgleda lijepo i odlučno, no kvaka je u tome da to samo lijepo izgleda i zvuči, no iz toga gotovo sigurno neće izaći ništa konkretno ni djelotvorno.
U ovakvim situacijama uvijek se sjetim genijalne Matoševe “Basne” u kojoj je perad na prelu zaključila da susjed lisac trijebi naciju pa mu odluči poslati izaslanstvo koje će mrskom krvniku predati deklaraciju. “Majstor kao uvijek družinu zakolje i spremi za užinu sve bez zbora i bez dogovora”. Preživjela perad samo je konstatirala da se lisac izblamirao i prekršio odredbe nekakva dogovora do kojeg je, prema njihovu mišljenju, moglo doći da potonji nije klao.
Upravo to se jučer događalo u Parizu – sabor nemoćne peradi koji će iznjedriti nekakvu deklaraciju na koju će lisac ISIL samo pljunuti i pogubiti još jednog nesretnog zarobljenika te najaviti neko novo i opet novo brutalno smaknuće.
Mislim da bi trebalo napisati pojmovnik zapadne političke nemoći i u njemu pobrojiti sve nebuloze koje su izmišljene da bi se izbjegla konkretna akcija te kako bi se stvorio privid da se nešto radi i pokušava. Koliko smo puta čuli da je netko napravio akcijski plan za rješavanje nečega ili osnovao radnu skupinu čiji je zadatak pronaći rješenje nekog ozbiljnog i teškog problema?
Između ebole i ISIL-a nema apsolutno nikakve razlike pa bi, u skladu s time, i protiv ove druge pošasti trebalo organizirati vrlo smjelu, sveobuhvatnu i odlučnu vojnu akciju dok još nije prekasno. U protivnom bi se i ta “zaraza” mogla početi širiti geometrijskom progresijom, što znači da je više nitko zapravo neće moći efikasno svladati
Može li itko pobrojiti koliko je “posebnih izaslanika” za nešto imenovano u posljednjih tridesetak godina? Može li itko ući u trag bilo čemu konkretnom što su oni učinili, postigli, riješili, spasili? Tu su i donatorske konferencije koje su se pretvorile u nekakav javni poligon za hvalisanje vlastitim altruizmom i darežljivošću!
No, netko je na Zapadu shvatio da se na istinsku nevolju i pošast treba odgovoriti.
Riječ je o organizaciji Liječnici bez granica, koja već mjesecima upozorava da će se epidemija ebole oteti kontroli ne poduzmu li se uistinu drastične mjere. Oni koji su bili prozvani da ih poduzmu napravili su akcijski plan. Sada Liječnici bez granica pozivaju da se protiv ebole poduzme velika i sveobuhvatna VOJNA akcija zato što ne postoji drugi način da se sve to zaustavi.
Između ebole i ISIL-a nema apsolutno nikakve razlike pa bi, u skladu s time, i protiv ove druge pošasti trebalo organizirati vrlo smjelu, sveobuhvatnu i odlučnu vojnu akciju dok još nije prekasno. U protivnom bi se i ta “zaraza” mogla početi širiti geometrijskom progresijom, što znači da je više nitko zapravo neće moći efikasno svladati.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
SAD su zrele za kapitulaciju
Nijemci su uhitili pripadnika svoje obavještajne službe koji je dvije godine radio kao američki špijun, a posljednji mu je zadatak bio da prikupi podatke o tome što zna parlamentarno istražno povjerenstvo koje se bavi slučajem (aferom) globalnog prisluškivanja, čijom je žrtvom bila i kancelarka Angela Merkel. Prisluškivala je američka obavještajna služba – NSA (National Security Agency), a cijelu je priču otkrio prebjeg iz redova NSA, Edward Snowden.
U Libiji, nakon što je uz aktivnu američku vojnu pomoć srušen režim pukovnika Gadafija, a Gadafi doslovno likvidiran, uvedeno je ono što službena Amerika zove demokracijom, no rezultat “na terenu” je anarhija, plemenski rat, naoružane milicije koje teroriziraju područja pod svojom kontrolom. Zato o Libiji zapadni mediji danas uglavnom ne izvještavaju. Kao što bi rekao Obamin prethodnik, George W. Bush: “Mission accomplished” (misija završena). Nafta teče tamo kamo treba, naftnim izvorima upravljaju oni koji trebaju, a to je i jedino što “demokrate” zanima.
U Iraku naglo napreduju borci tzv. Islamske države Iraka i Levanta (u međuvremenu: Kalifata), vjerski fanatici koji su u Siriji uživali potporu Zapada, jer su rušili Assada, a kojima je na umu ono isto što je bilo i kršćanskim križarima u Srednjemu vijeku: širiti svoju vjeru ognjem i mačem.
Da je povod za vojnu intervenciju u Irak u koju Hrvatska nije upala “grlom u jagode” samo zahvaljujući svojem tadašnjem Predsjedniku, bio isfabriciran, da je cijeli svijet bio grdno prevaren, to danas ne volimo spominjati
S time da je danas riječ o tenkovima, topovima, pa i raketama. I to u onome istome Iraku u koji su prije više od jednoga desetljeća upale trupe Sjedinjenih Država i tzv. Koalicije voljnih (zapravo: poslušnih), uvodeći i tu poslije rušenja diktature Sadama Huseina i pogubljenja diktatora – a što drugo, nego demokraciju.
To, da je povod za vojnu intervenciju u koju Hrvatska nije upala “grlom u jagode” samo zahvaljujući svojem tadašnjem Predsjedniku, bio isfabriciran, da je cijeli svijet bio grdno prevaren, to danas ne volimo spominjati.
U Siriji već dulje od tri godine traje pokušaj rušenja režima predsjednika Assada. Ljudske su žrtve velike, razaranja još veća, no Assad i dalje uživa podršku većine stanovnika (pokazali su to i nedavni predsjednički izbori, ma što tko o njima mislio), ne toliko zato što ljudi baš njega vole, nego zato što je (i) Sirija prije početka pobune, inspirirane, financirane i pomognute izvana, bila sređena sekularna država, dok je ono što donose pobunjenici – ne vjerska, nego džihadistička država sa šerijatskim pravom koje, čak i takvo kakvo jest, ne može poslužiti kao opravdanje za počinjene zločine. Uz to ide, naravno, i neravnopravnost stanovnika na osnovi njihove vjerske pripadnosti.
Iz Sirije je u tih više od tri godine pred ratom izbjeglo oko 10 milijuna ljudi, u Iraku je pred naletom boraca Kalifata u samo dva tjedna, pazite: dva tjedna pobjeglo oko pola milijuna ljudi. Vojska koju su obučavali Amerikanci, nakon što su doslovno uništili sve državne strukture Iraka, raspada se, a otpor pružaju uglavnom vjernici šiiti koji su se odazvali pozivu svojega vrhovnog svećenika na sveti rat protiv sunita, suprotstavljajući se očitom nastojanju da budu zatrti.
Iračke nacije nema, baš kao što ni u Libiji nema libijske. Igra se opet na kartu podjela, ali pod plaštem demokracije. Takvih podjela, ni sektaških, ni vjerskih nema u Siriji, gdje je svijest o nacionalnoj pripadnosti (Sirijci) očuvana i ogleda se u otporu pobuni u kojem sudjeluju suniti, šiiti, kršćani, Kurdi i Druzi
Iračke nacije nema, baš kao što ni u Libiji nema libijske. Igra se opet na kartu podjela, ali pod plaštem demokracije. Takvih podjela, ni sektaških, ni vjerskih nema u Siriji, gdje je svijest o nacionalnoj pripadnosti (Sirijci) očuvana i ogleda se u otporu pobuni u kojem sudjeluju suniti, šiiti, kršćani, Kurdi i Druzi.
I u Ukrajini konačno je uvedena “demokracija”, pošto je nelegalno smijenjen predsjednik Janukovič (kakav bio, da bio), a nakon višemjesečnih nereda u glavnome gradu što su ih zdušno poticali i ohrabrivali svojim posjetima i govorima američki senatori i evropski ministri. Promjena vlasti provedena pod pritiskom nekoliko desetaka tisuća (pa neka je i sto tisuća) militantnih demonstranata kod kojih samo slijepac nije vidio elemente radikalne, profašističke desnice i antisemitizma, ne samo da je prihvaćena, nego je i pozdravljena kao pobjeda demokracije, a povjerenik za širenje EU, Stefan Fuelle, i danas se čudom čudi kada mu novinar postavi pitanje o državnom udaru u Kijevu.
Pobuna dijela ruskog stanovništva na istoku zemlje guši se, uz javnu podršku Washingtona, vojnom silom, pri čemu se očito ciljevi ne biraju, pa je civilnih žrtava sve više, a izbjeglice na području Rusije koja je – kao – kriva za sve – broje se na desetke tisuća. Brutalnost te akcije mediji na Zapadu skladno prešućuju, ili o njoj izvještavaju tek u “malim dozama”, dok je notorna Jen Psaki iz State Departmenta naprosto bagatelizira.
Referendum kojim je Krim pripojen Rusiji ne priznaje se, jer je “proveden pod puščanim cijevima”, dok na svojedobne izbore u Libiji, provedene pod znatno gorim uvjetima – primjedbi nije bilo.
S obzirom na to da predsjednik Obama i dalje smatra kako su Sjedinjene Države uzor demokracije i društva za ostatak svijeta (izjava od 4. srpnja), opravdano je upitati: tko je sljedeći na redu? Jer, Washington nikako da obavi “nemoguću misiju” i shvati ono što je očito, da – naime – kao pretendent na ulogu onoga tko uređuje svijet može samo bezuvjetno kapitulirati
Mogli bismo nabrajati i dalje, mogli bismo ići još dublje u prošlost, no i ovo bi trebalo biti dovoljno. Očito je, svakome tko se usuđuje misliti svojom glavom, a ne pristaje postati slijepim poslušnikom velikih (jer, istina je, Washingon vodi, ali ga ne mali broj utjecajnih evropskih zemalja slijedi; zašto, to je posebna priča), svakome takvome jasno je već i iz navedenih primjera da su Sjedinjene Države (ne Amerikanci, pa stoga ovaj tekst i nije antiamerički, kako će ga najvjerojatnije neki htjeti shvatiti) krajnje neuspješne u nastojanju da svoj model unutarnjeg uređenja nametnu svima i posvuda, zanemarujući specifičnosti pojedinih zemalja, ali imajući uvijek u vidu svoje interese.
No, na dugi rok ni ti interesi neće biti zadovoljeni, jer se Washington pokazao pravim majstorom u odbijanju iskrenih saveznika (afera NSA) i u kreiranju “saveznika”, točnije instrumenata za provođenje svoje politike, koji se pretvaraju u njegove ogorčene protivnike (i opasne neprijatelje upravo onoga sustava što ga Washington navodno pomaže uvesti – demokracije).
U Vijetnamu uz desetke tisuća poginulih Amerikanaca nije spriječena pobjeda Sjevera i ujedinjavanje zemlje u sustavu koji Sjedinjenim Državama nikako nije odgovarao. U Afganistanu nakon početnih uspjeha u borbi protiv njih, talibani su sve prisutniji i sve agresivniji, a Amerikanci se povlače uz licemjernu formulu: uspješno završena misija, sada neka Afganistanci sami sebi uvode red. U Libiji srušen je Gadafi, ali je zemlja bačena u kaos. Irak je na rubu raspada, nakon što se islamistička (a ne demokratska!) pobuna iz Sirije prelila u tu zemlju.
S obzirom na to da predsjednik Obama i dalje smatra kako su Sjedinjene Države uzor demokracije i društva za ostatak svijeta (izjava od 4. srpnja), opravdano je upitati: tko je sljedeći na redu? Jer, Washington nikako da obavi “nemoguću misiju” i shvati ono što je očito, da – naime – kao pretendent na ulogu onoga tko uređuje svijet može samo bezuvjetno kapitulirati.
(Prenosimo iz tjednika Novosti).
Balkaniziranje Iraka
Kad sam napuštala Sulejmaniju, grad u autonomnoj pokrajini Irački Kurdistan, početkom ovog mjeseca, nisam mogla zamisliti da bi moj sljedeći posjet mogao biti posjet Kurdistanu bez Iraka. Otišla sam četiri dana prije pada Mosula, događaja koji je pokrenuo domino efekt u ostatku zemlje.
Najednom je prijateljev stari napis na internetu dobio novu važnost: ”Irak je kao stari namještaj, nikad ne znaš kada će se raspasti.” To ”kada” postalo je – sada. Desetog lipnja Mosul su zauzele snage Islamske Države Iraka i Levanta (Islamic State of Iraq and al-Sham; ISIS) na njihovom putu da kontroliraju široko područje koje se proteže od južne Sirije do iračkih provincija u kojima su većina Arapi sunitske provenijencije.
U roku od dva dana vojne postrojbe iz sjevernih kurdskih provincija ispunile su vakuum nastao povlačenjem iračke vojske i preuzele kontrolu nad Kirkukom te drugim područjima koja su do tada bila kamen smutnje u njihovim odnosima s centralnom vladom u Bagdadu.
Kad sam napuštala Sulejmaniju, grad u pokrajini Irački Kurdistan, početkom ovog mjeseca, nisam mogla zamisliti da bi moj sljedeći posjet mogao biti posjet Kurdistanu bez Iraka. Otišla sam četiri dana prije pada Mosula, događaja koji je pokrenuo domino efekt u ostatku zemlje
Glavni akteri, elite većinskih grupa definiranih po etničkoj liniji na Arape i Kurde ili po religijskoj podjeli na sunite i šijite, šalju svoje vojske da brane ili osvoje teritorije koje svojataju. Između njih, između čekića i nakovnja, manjine su prepuštene same sebi, da se brane, traže zaštitu ili da bježe. Faili Kurdi (etnički Kurdi šijitske religijske denominacije) u Bagdadu i drugim krajevima ili Turkomani u Tal Afaru stvaraju svoje milicije. Etnički Asirci raznih kršćanskih denominacija u enklavama također imaju vlastite jedinice.
Mosul, drugi najveći grad u zemlji, kolijevka iračke raznorodne populacije, bio je dom Ezidima, Kurdima, Arapima, Turkomanima, Asircima, Armencima, Mandejcima i mnogim drugim. Neki su prihvatili razne varijante islama, neki razne kršćanske denominacije, dok su mnogi drugi zadržali svoje vlastite religiozne svjetonazore. Svi su se smatrali prvenstveno Moslavljanima – stanovnicima grada Mosula. Od 2003. Moslavljani odlaze. Susjedne kurdske provincije pružile su utočište nekima od njih. Turska, Libanon, Europa ili svijet bili su odredište drugima.
Godine 2003. Mosul je imao 35.000 kršćana. U prvoj polovici ove godine bilo ih je 10.000. Sada, nakon zadnjeg vala nasilja, možda će ih tek nekolicina dočekati iduće prebrojavanje.
Ipak, brojevi su brojevi, dok je svaka pojedina sudbina jedan svemir.
Tjedan dana nakon pada Mosula, prijatelj iz Hamdanije, gradića samo 30 kilometara udaljenog od Mosula, kaže mi telefonom da je ta kršćanska enklava za sada sigurna. Štite je zajednički kršćanska lokalna milicija i kurdska vojska. Ipak, nemaju struje, goriva, interneta ni drugih potrepština. Svi su uplašeni, a djeca pitaju odrasle: ”Kad će doći Da’aš (ISIS) da nas ubije?” Svi razmišljaju o tome da nekamo pobjegnu samo da prežive. To razmišljanje prisljeno je pretvoriti se u nemilu stvarnost: 25. srpnja bolbe su pale na enklavu. Obitelj mog prijatelje, i mnogi drugi, morali su na brzinu potražiti sigurnost u kurdskim područjima.
Poslije toga se pitam što je s Namirovom obitelji u Mosulu?
”Drevne sektaške razlike”, kako ih je američki predsjednik Barack Obama okrstio ponavljajući svoje prethodnike, navode se kao glavni uzroci raspada. ”Prirodni razvoj mržnje gomilane stoljećima”, kad bi lice govornika bilo malo drugačije, podsjećalo bi na objašnjenja za raspad Jugoslavije 25 godina ranije
Namir, dragi prijatelj, fotoreporter, ubijen je 2006. u Bagdadu; ubila ga je američka vojska. Tek kad je Wikileaks objavio slike američkog vojnog helikoptera koji puca po civilima, njegova obitelj potvrdila je svoje sumnje – ubojstvo. Oni su bili u Mosulu, tugovali, tek par dana prije novog vala nasilja. Potraga mailovima i telefonskim pozivima poznanicima i prijateljima otkrila je da su našli utočište u nekoj kurdskim provincijama.
Otvaram dalje popis svojih prijatelja i tražim informacije o njima.
Na jugu još jedna prijateljica. Ona je odvjetnica u Najafu. Kaže mi da je spremna za bijeg u Libanon dok se svi muški članovi njezine obitelji odazivaju pozivu na oružje Velikog Ayatolaha Ali Sistanija – pozivu koji mnogi smatraju još jednom brtvom za mrtvački kovčeg višedimenzionalnog Iraka jer huška Arape šijite protiv Arapa sunita.
Glasine pothranjuju strasti. Ako su ekstremne i ponovljene dovoljno puta na stvarnim ili virtualnim ulicama – često upotrebljavajući ćudoređe žena – one hrane strojeve za ubijanje dehumanizirajući ”drugoga”. Poznanik iz Bagdada mi govori o glasovima rata: kako je čuo da u Mosulu siluju mlade djevojke, dok mi bivši student, još uvijek u Mosulu, kaže da je sad mirno i sigurno – sigurnije, kaže, nego kad je iračka vojska bila tamo, jedino da su nestašice. Glavni mediji i anegdote iz života su poput slike u ogledalu razbijenom na tisuće komadića.
Propaganda, teorije zavjera i mitovi se šire stvarajući nepovjerenje i strahove. Prijatelj novinar, ne bez doze sarkazma, to je opisao riječima: ”Kurdi su postali još veći nacionalisti, suniti su još veći suniti, a šijiti su još radikalniji šijiti, sve to zbog zaštite i preživljavanja: Živio Charles Darwin!”
Kategorizacija i etiketiranje nekim zajedničkim nazivnicima, anuliranje individualnosti za jačanje kolektivnih identiteta, ”balkaniziranje” stanovništva neizbježan je trend u ovim okolnostima.
Neizbježna realnost je pred nama. Kurdistan će vjerojatno postati neovisna država – ostvarenje prirodne težnje da se isprave nepravde koje su izbrazdale Kurde od kolonijalne podjele dogovora Sykes-Picot. Optimistični analitičari tvrde da će ISIS pretvoriti svoj militantni ekstremizam u pragmatičnu politiku i pregovore da bi se ustanovila i uredila njihova teokratska država – uistinu, predsjednik kurdske Vlade Nechirvan Barzani preporučio je da Arapi suniti stvore autonomnu državu poput kurdske. Arapi šijiti već su utvrdili svoj teritorij s dijelovima Bagdada koje su očistili od raznolikosti, što nasiljem, što strahom
Fraze iz realno-političkog žargona dominiraju medijima – ”neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”. Stručnjaci svih boja, bivši diplomati, vojni veterani ili analitičari s visoka nameću svoja ”stručna” mišljenja koja bi mogla odlučivati o sudbini mojih prijatelja, tamo, u zemlji. Oni preporučuju da se Amerika udruži s Iranom ili da se pošalju vojske da ubijaju za mir. ”Naši” protiv ”njihovih” tečno klizi s usana uvećavajući grotesku koja se odigrava.
”Drevne sektaške razlike”, kako ih je američki predsjednik Barack Obama okrstio ponavljajući svoje prethodnike, navode se kao glavni uzroci raspada. ”Prirodni razvoj mržnje gomilane stoljećima”, kad bi lice govornika bilo malo drugačije, podsjećalo bi na objašnjenja za raspad Jugoslavije 25 godina ranije.
Nedavno, u travnju ove godine, Louis Raphaël I Sako, nadbiskup Kaldejske, katoličke crkve u Iraku, obratio se vjerskim poglavarima na konferenciji u Lyonu riječima: ”Trenutno su prisutni razgovori o planovima za kreiranje novog Bliskog istoka. Za nas je to izvor zabrinutosti i straha – 1400 godina islam nas nije uspio istjerati sa naših ognjišta i od naših crkava, a sad nas je politika Zapada raspršila na sve četiri strane svijeta.”
Stare kolonijalne granice zamjenjuju se granicama koje reflektiraju nove interese, a samo su pravdane ”davnom mržnjom” i bit će legalizirane presedanima poput priznanja Kosova.
Izgovor na sektaške uzroke ne uzima u obzir miješani karakter iračkih kućanstava, kvartova ili gradova i namjerno ignorira realnosti odluka koje su donošene od 2003., a koje su direktno utjecale na ovaj raspad. Nakon američke okupacije cijela ”stara” iračka vojska je demobilizirana te zamijenjena ”novom” kojom su dominirali šijiti. ExxonMobil i druge američke kompanije potpisivale su ugovore s kurdskim lokalnim vlastima obezvređujući proteste centralne vlade u Bagdadu. U međuvremenu su područja s većinskim sunitskim arapskim stanovništvom bila sustavno zapostavljanja od vlade Nourija al-Malikija. Tako su sazreli uvjeti koji su pogodovali pokretu ISIS.
Medijske i političke manipulacije od 2003. neminovno su i polako izjedale suštinu društva.
Na fakultetu mi je studentica ispričala kako je bila uznemirena kad je trebala dijeliti sobu sa ženom koja nosi abaju (abaja je konzervativni ženski odjevni predmet koji pokriva i kosu i tijelo, nalik na odore koje nose neke časne sestre) dok je bila na jednom seminaru.
Na fakultetu mi je studentica ispričala kako je bila uznemirena kad je trebala dijeliti sobu sa ženom koja nosi abaju (abaja je konzervativni ženski odjevni predmet koji pokriva i kosu i tijelo, nalik na odore koje nose neke časne sestre) dok je bila na jednom seminaru. Tek kad su se bolje upoznale, uvidjele su da su obje muslimanke sunitske denominacije, ali različitog etniciteta. Veo je spao. Postale su prijateljice. Kasnije ju je čak otišla posjetiti u dio Iraka koji se popularno nazivao ”trokut smrti”
Tek kad su se bolje upoznale, uvidjele su da su obje muslimanke sunitske denominacije, ali različitog etniciteta. Veo je spao. Postale su prijateljice. Kasnije ju je čak otišla posjetiti u dio Iraka koji se popularno nazivao ”trokut smrti”.
Kad sam predavala prošli semestar na sveučilištu u Sulejmaniji, izazivala sam studente pitanjem: “Što je to identitet?” Prvi odgovori bili su predvidljivi : Arap, Kurd – mnogi; muslimani – većina. Poneki kršćanin, tek rijetki ateist. ”Ali što je s ostalim karakteristikama?”, nastavila sam istraživanje. ”Da li imate više sličnosti sa svojom kurdskom bakom ili sa svojim arapskim kolegom na fakultetu?” Polako smo ljuštili slojeve etiketa i otkrivali njihove dinamične, kompleksne identitete. Do kraja semestra, usprkos početnoj frustriranosti ”kompleksnošću”, priznali su da su počeli preispitivati ”čvrste istine” kojima su bili hranjeni.
Takvo preispitivanje ne pogoduje političkim manipulacijama. Otežava vođama da ”nas” objedine pod zastavom nacionalizma za osvajanje teritorija, preokretanje povijesti, pobjeđivanje na izborima, regrutiranje vojnika, izgradnju nacionalne države koja se temelji na razlici u odnosu na ”one druge”.
Ali, koliko je vrijedna radionica ili čak semestar o kompleksnosti nakon samo par dana jednostavnosti smrti i propagande? Mogu li se uopće nadati da sam ostavila ikakva traga u njima?
Neizbježna realnost je pred nama. Kurdistan će vjerojatno postati neovisna država – ostvarenje prirodne težnje da se isprave nepravde koje su izbrazdale Kurde od kolonijalne podjele dogovora Sykes-Picot. Optimistični analitičari tvrde da će ISIS pretvoriti svoj militantni ekstremizam u pragmatičnu politiku i pregovore da bi se ustanovila i uredila njihova teokratska država – uistinu, predsjednik kurdske Vlade, Nechirvan Barzani preporučio je da Arapi suniti stvore autonomnu državu poput kurdske. Arapi šijiti već su utvrdili svoj teritorij s dijelovima Bagdada koje su očistili od raznolikosti, što nasiljem, što strahom.
A ja razmišljam o svojim prijateljima, o djeci iz miješanih brakova, o manjinama i njihovoj tisućljetnoj mudrosti, legendama i povijestima. Razmišljam o tisućama stranih radnika, većinom iz istočne Azije, koji su došli u Irak tražeći slamku šanse. Razmišljanja su deprimirajuća.
U ovoj regiji izraslih upitnika za moje studente nova mentalna karta bit će iscrtana kad se geopolitička utvrdi. Na kraju, novi će pasoši biti dovoljni za prijelaz fizičkih granica, ali prijelaz onih mentalnih, da se dođe do razumijevanja i solidarnosti, bit će puno teži poduhvat
Prijatelj Kurd, koji živi i radi u Norveškoj, nazvao me da podijeli svoje ”globalizirane” frustracije. Prvih dana osjećao se kao shizofrenik, pola uma u Norveškoj, a pola u zemlji svog podrijetla. Sada je, kaže, vrlo ljut. Norveški kolega s posla komentirao je negativno vijest da je vlada objavila slanje 10 milijuna dolara pomoći ”onim ludim Iračanima koji ništa ne rade nego samo ubijaju jedni druge”. Moj prijatelj, koji je tamo smatran Iračaninom, sačuvao je mir i objasnio kolegi kako je od početka najnovijeg nasilja u Iraku cijena sirove nafte porasla za 10 dolara, omogućujući Norveškoj, sedmoj u svijetu po proizvodnji nafte, da ostvari dodatni profit od 20 milijuna dolara – na dan.
Sljedeći put kad se vratim natrag, bit će to, najvjerojatnije, u neovisnu državu Kurdistan. U njoj će biti izazova jer postaje mali Irak s obzirom na to da je prihvatila stotine tisuća izbjeglica i sve njihove raznolikosti. Ali što će se dogoditi kad se prašina slegne; kad se počne optuživati ”onog drugoga” za neki zločin ili za trošenje već prenapregnutih resursa dok se ljudi natječu za posao, krov nad glavom i druge potrebe?
Da li će vlasti dati transparentne informacije o prihodima od nafte i njihovu trošenju ili će zadržati staru logiku? Da li će zakonom zaštititi sve radnike jednako ili će pomagati poslodavce i kompanije da zarade dodatno, hraneći antagonizam između kurdskog – skupljeg radnika i arapskog, benglaskog ili sirijskog – jeftinijeg? Da li će nacionalna sigurnost doći nauštrb zaštite prava i slobode govora ili će se vlada okoristiti bogatstvom iskustava svih ljudi koji su došli tu živjeti? I, kad već govorim o ljudima, kako će oni zacijeliti duševne rane ovog novog nasilja?
U ovoj regiji izraslih upitnika za moje studente nova mentalna karta bit će iscrtana kad se geopolitička utvrdi. Na kraju, novi će pasoši biti dovoljni za prijelaz fizičkih granica, ali prijelaz onih mentalnih, da se dođe do razumijevanja i solidarnosti, bit će puno teži poduhvat.
(Cyrille Cartier je živjela u Iraku 2005. i 2006. godine. Od tada se redovno vraća kao novinarka i predavačica novinarstva na sveučilištu u Sulejmaniju, u kurdskoj provinciji u Iraku. Od 2006. pola godine provodi u Hrvatsko,j a pola u Iraku).
Irak: napušten i u raspadu
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS. Naravno, pitate se što je ISIS?
To je sunitska teroristička skupina ”Islamska država u Iraku i Siriji” koja se razvila iz raznih drugih ekstremističkih skupina. One su se sve borile protiv američke invazije u Iraku i vlade u Bagdadu. ISIS pripada izdancima terorističke mreže Al-Queda, ali se 2013. godine suprotstavio Al-Quedinim uputama pod vodstvom Abu Bakra al-Baghdadija. Borci iz redova ISIS-a kontroliraju velika područja u Siriji te na zapadu i sjeveru Iraka. Njihov je cilj država između Sredozemnog mora i Tigrisa u kojoj bi na snagu stupilo iznimno rigorozno shvaćanje islama: žele ostvariti arapski kalifat sa šerijatskim zakonom i to provode terorom: kolju, pucaju u glavu, razapinju na križ, doslovno tako.
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio.
ISIS je, dakle, aktivan u obje zemlje, pa na taj način može lako premještati borce i oružje. Najvažniji razlog porasta snaga ISIS-a su vjerske napetosti između sunitske manjine i šijitske većine. Mnogi suniti u Iraku smatraju da su u podređenom položaju, što je idealno plodno tlo za paravojne formacije poput ISIS-a koje sasvim ciljano destabiliziraju sunitske gradove u Iraku. Kolju se manjinski suniti i većinski šiiti (tako je u Iraku, ali ne i u svijetu) otkako je George W. Bush razvalio Irak?
Ne. Njihov rat traje gotovo tisuću godina; bio je vjerski, a sada je i politički. Građanski je rat u Iraku eskalirao odmah po dolasku američkih snaga, invazijom 2003., a dosegao je vrhunac 2006. Islamisti su se zatim počeli vojno organizirati i stvar je postala ozbiljna kada su lani zauzeli Faludžu. Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
Islamisti su toliko ojačali da je njih svega 800 potjeralo 32.000 iračkih regularnih vojnika koji su nakon tri i pol dana borbe panično pobjegli iz Mosula, drugog grada po veličini. Osvajanjem Mosula džihadisti su prvi put uspjeli dovesti milijunski grad u Iraku pod svoju kontrolu. To je veliki psihološki uspjeh, zbog kojeg će se ISIS-u sigurno pridružiti i drugi sunitski ekstremisti. Mosul je važna izvozna ruta za naftu i prometno čvorište na putu za Siriju. No osvajanje ovoga milijunskoga grada je samo jedna etapa za ekstremiste koji odatle žele dalje napredovati. I idu prema Bagdadu.
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio
BBC izvještava da iračka Vlada pod kontrolom ima oko 930.000 vojnika koje je izvježbala američka ruka, a da islamista nema više od 15.000. Kako onda tako brzo napreduju? Stvorenom panikom i općim strahom koji vlada u zemlji. Na snimkama nedavno postavljenim na internetu borci ISIS-a pucaju na zarobljene pripadnike iračkih snaga sigurnosti, a u popratnom tekstu tvrde da su smaknuli oko 1500 vojnika i policajaca te da ista sudbina čeka sve koji im se pokušaju suprotstaviti. Propaganda je upalila.
Zemlja se raspada i zato što se kurdsko stanovništvo na sjeveru Iraka odavno ponaša kao da već ima svoju državu. Ali iako se pokušava ne uplitati u sukob između sunitskih i šijitskih Arapa, teško da će im to poći za rukom. S jedne strane, borci iz redova ISIS-a i njihovi saveznici pokušavaju napredovati i prema gradu Kirkuku, na koji pravo polažu i Arapi i Kurdi.
Ondje se nalaze važna naftna polja. S druge strane, sve više Iračana bježi od terora ISIS-a na kurdski sjever koji je ionako već pružio utočište velikom broju izbjeglica iz Sirije. U Iraku se sukobljavaju interesi mnogih država u regiji. Irak, Iran, Sirija i libanonski Hezbolah smatraju se šijitskom osovinom. Ona se bori za utjecaj sa sunitskim državama. Vlada u Bagdadu, u kojoj dominiraju šijiti, ima dobre odnose sa susjednim Iranom, ali nije teheranska marioneta.
U Iraku, osim toga, postoje mnoge šijitske skupine i pokreti koji imaju vlastite interese. Smatra se da druge susjedne države poput Turske i Saudijske Arabije stoje na strani sunita.
Ali stanje je kompliciranije. Tako ni interesi iračkih sunita nisu ni u kojem slučaju jedinstveni. Radikalni islamisti stoje u središtu pozornosti. No tu su i sunitska plemena, pristalice srušenog režima Sadama Huseina, ujedinjeni u stranci Baath, bivši vojni dužnosnici i drugi. Saudijska Arabija vjerojatno podržava samo dio njih. ISIS u svojim redovima ima državljane Velike Britanije, Francuske, Njemačke i ostalih europskih zemalja, kao i iz BiH, te iz Sjedinjenih Američkih Država, arapskog svijeta i sa šireg područja Kavkaza.
Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
U početku se ISIS uglavnom oslanjao na donacije bogatih pojedinaca iz zemalja Perzijskog zaljeva, posebno iz Kuvajta i Saudijske Arabije, koji su podržavali borbu protiv Bašara al-Assada. Danas se financira prihodima s naftnih polja koja kontrolira na istoku Sirije, odakle se, prema nekim izvorima, jedan dio nafte prodaje čak Vladi u Damasku. Neprovjereni izvori kažu da se novac zarađuje i prodajom predmeta s arheoloških nalazišta.
Hoće li Obama narediti otvaranje vatre? Najvjerojatnije. Krstarećim raketama, možda i žešće ako bude belaja i u samom Bagdadu. Američki državni tajnik John Kerry je to i najavio. Nosači i drugi brodovi su spremni, ali nove invazije neće biti. Ne podržavaju to ni Britanci. Postoji li ikakvo rješenje da se zaustavi podjela zemlje?
Osim vojnih akcija jedini način je da se razdvoje neislamističke skupine od ISIS-a. No još se ne zna hoće li premijer al-Maliki, koji je pod ogromnim pritiskom, pristati na to i dati im udio u vlasti. Što više pobjeda ostvari, to će veći broj grupa pohrliti pod zastavu ISIS-a. Iako to može biti korisno u vojnom pogledu, velike ideološke razlike unutar islamista neće moći dugoročno držati sve grupe zajedno. Na tu kartu igra al-Maliki. Ima li on jake karte u ruci?
Obama je rekao da se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nourija al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje. ”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik
Kako bilo, Irak je pušten niz vodu. Iako su svojim ratovanjem uništili Irak, američki predsjednik Barack Obama kaže kako neće slati vojne trupe u pomoć. Umjesto toga SAD će poslati 300 specijalnih vojnika ”instruktora” koji bi trebali obučiti Iračane da se sami obrane od ekstremističke grupe ISIS, rekao je Obama novinarima u Bijeloj kući.
Obama je rekao kako se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nouri al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje.
”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik.
Iračke snage sigurnosti i dalje vode žestoku bitku sa sunitskim militantima oko kontrole najveće rafinerije nafte u toj državi, javlja BBC. Dužnosnici tvrde kako vlasti “potpuno kontroliraju” rafineriju Baiji koja se nalazi oko 200 kilometara od glavnog grada Bagdada, no prema riječima očevidaca ISIS je izvjesio svoju zastavu na postrojenju. Zarobljeni radnici kažu da su militanti još uvijek u postrojenju te da se nastavljaju sporadični sukobi.
Glasnogovornik stranke iračkog premijera Nourija Malikija kazao je BBC-ju da se vođe države osjećaju “napuštenima” od međunarodne zajednice u trenucima kada su borci ISIS-a zauzeli nekoliko gradova na sjeveru države, te su još jednom pozvali Obamu da raketira položaje islamista.
Strah naš nasušni
Nisu nam bili potrebni psihoanalitičari u rasponu od Freuda, Junga do Foucalta i Lacana da bismo saznali da se čovek rađa sa osećanjem straha (angst, fear, anxiety, kako hoćete), a da, kliničari to potvrđuju, sa tim osećanjem umire.
Pošto se osećanje straha uvek javlja kad se čovek susreće sa nečim novim, neočekivanim, nepredvidljivim, već sama pojava filma kao medija zabave i razbibrige, a kasnije i značajne umetnosti popularne kulture, izazvala je veliki strah. Prilikom prve javne projekcije filma francuske braće Lumière (Louis i Auguste), 28. decembra 1895. u Indijskom salonu pariškog Grand Cafea, a reč je o ”Ulasku voza u lionsku stanicu”, gledalište je puštalo krike, neki su pokušali da umaknu, jer im se učinilo da voz sa ekrana, koji se kretao ka kameri, može da ih ugrozi.
Time je nagoveštena priroda novog tehnološkog izuma i medija koji će kasnijim otkrićem zvuka, potom kolora i najzad, u najnovijim vremenima, 3-dimenzionalne projekcije povećati iluziju uključivanja gledališta putem identifikacije sa junacima filma i opštom narativnom strukturom, do visokog stepena zastrašenosti.
Zanimljivo je da je na jednoj od prvih projekcija u Kraljevini Srbiji (juni 1896.), ulazak voza propraćen prilično mirno, ali je zato projekcija drugog filma, u kojem se jedan zid srušio, dočekana velikom panikom u gledalištu. Nepriviknuta publika na zbivanja u bioskopskoj pomrčini reagovala je burno u prvim decenijama, a prvi pravi narativni film, po strukturi vestern, ”Velika pljačka voza” (1903.) reditelja Edwina Portera propraćen je uzdasima i kricima tokom premijere u New Yorku 1903., dok je napad razbojnika na voz u punoj vožnji, sa jednim kadrom u kojem lokomotiva gotovo ulazi u gledalište, izazvao posebno uzbuđenje
Zanimljivo je da je na jednoj od prvih projekcija u Kraljevini Srbiji (juni 1896.), ulazak voza propraćen prilično mirno, ali je zato projekcija drugog filma, u kojem se jedan zid srušio, dočekana velikom panikom u gledalištu. Nepriviknuta publika na zbivanja u bioskopskoj pomrčini reagovala je burno u prvim decenijama, a prvi pravi narativni film, po strukturi vestern, ”Velika pljačka voza” (1903.) reditelja Edwina Portera propraćen je uzdasima i kricima tokom premijere u New Yorku 1903., dok je napad razbojnika na voz u punoj vožnji, sa jednim kadrom u kojem lokomotiva gotovo ulazi u gledalište, izazvao posebno uzbuđenje.
Film se završava šokantnim kadrom: jedan od napadača u krupnom planu ispaljuje revolverski hitac u gledalište. Novine su zabeležile da su gledaoci izlazili sa izrazima užasa.
Već su prvi teoretičari filma poput Richota Canuda i Huga Minsterberga (1910. i nešto kasnije) ukazivali na oniričnu, snoliku prirodu filma, na gledaočev doživljaj koji povremeno podseća na budno snevanje. Kasniji tvorci filmova iz žanrova psiho-trilera, kriminalističkog film noara (film noir, termin pozajmljen od jednog francuskog kritičara odmah posle stizanja američkih filmova u Evropu sa okončanjem Drugog svetskog rata), žestoko su koristili ovu interakciju dramaturgije filma i gledališta.
Prvi horor filmovi su junake potražili u klasičnim delima književnosti 19. veka. Fenomen hipnotisanog umobolnika preuzet je iz nemačkog romantizma u filmu ”Kabinet doktora Kaligarija” reditelja Roberta Wienea, iz 1920. Rađanje Frankensteina obradila je Mary Shelly, žena poznatog engleskog pesnika, u romanu napisanom dvadesetih godina 19. veka. Frankenstein, čudovište nastalo eksperimentom na ljudskom lešu tajno iskopanom pod okriljem noći na seoskom groblju, preuzeo je ime svog tvorca, doktora koji je rešio da izvrši ovaj čudovišni eksperiment.
Narodni mit o rumunskom knezu Vladu Draku opisao je engleski pisac Bram Stoker 1897.u svom romanu ”Drakula”, a veliki nemački reditelj F. W.Murnau je načinio antologijski film ”Nosferatu” (doslovni prevod: onaj koji ne može da umre) 1921. godine, o vampiru koji kao grof živi u svom transilvanijskom dvorcu, da bi onda u mrtvačkom sanduku stigao u London, sa gomilom miševa, i sejao užas. Uz donetu koleru, naravno.
O Drakuli je načinjen veliki niz horor filmova, a legendarni glumac Bela Lugosi, je posle nekoliko decenija filmske slave poludeo i umro u liku svog junaka, ali ovoga puta stvarno! Varijacije na temu Drakule imamo sve do nedavnih filmova Wernera Hercoga (antologijska uloga Clausa Kinskog) i Fransisa Forda Coppole.
Čitav jedan sloj filmova je nastao na zagrobnim motivima, ustajanju mrtvih i užasu, doslovno prenetim iz priča Edgara Allana Poea ”Pad kuće Usher” i ”Wiliam Wilson”, s motivom udvajanja junaka.
Film opisuje družinu doslovnih nakaza među koje zaluta obična devojka koja će na kraju podleći sudu većine: biće osakaćena do neprepoznatljivosti. Film je doživeo veliki uspeh u svetu, ali je izazvao i intervencije cenzure. Dve godine kasnije čuvena cenzorska komisija u Hollywoodu donosi takozvani Haysov kodeks (Hays Code) i upotreba unesrećenih i unakaženih ljudi, nakaza i monstruma je zabranjena. Ali ”Nakaze” su ostale kao antologijsko delo
Dva filma s junakom monstruozno osakaćenim – ”Zvonar Bogorodične crkve” i ”Fantom opere” – imala su dvadesetih godina prošlog veka za svog junaka senzacionalnog glumca Lona Chaneyja, kojeg je filmska javnost prozvala Čovekom sa hiljadu lica. Kasnije su ove priče dobivale nove verzije i nastavke (čak i u obliku mjuzikla) jer je publika bila gladna užasa i horora.
Jedan tok horor-filmova je preuzet iz tradicije američkih cirkuskih predstava druge polovine 19. veka, kad su važan sastojak zabave činili kepeci, nakaze, unakaženi ljudi, žene sa dve glave, žene-zmije… Ubrzo se to prenelo na filmski ekran, a vrhunac ove vrste užasavajuće zabave bio je film ”Nakaze” (Freaks) čuvenog američkog reditelja Toda Browninga iz 1930.
Film opisuje družinu doslovnih nakaza među koje zaluta obična devojka koja će na kraju podleći sudu većine: biće osakaćena do neprepoznatljivosti. Film je doživeo veliki uspeh u svetu, ali je izazvao i intervencije cenzure. Dve godine kasnije čuvena cenzorska komisija u Hollywoodu donosi takozvani Haysov kodeks (Hays Code) i upotreba unesrećenih i unakaženih ljudi, nakaza i monstruma je zabranujena. Ali ”Nakaze” su ostale kao antologijsko delo.
Sredinom treće decenije Hollywood kao tvornica snova i zabavne kulture počeo je da oblikuje filmske žanrove koji su dozirano koristili različite stepene zastrašivanja, sve do stvaranja panike i onog što se u filmskom jeziku naziva teror.
Kriminalistički žanr nastaje posle uvođenja prohibicije u Americi i neskrivene vladavine gangsterskih bandi. Film preuzima teme nasilja na ulici i javnim mestima, ucene vlasti, krvave oružane obračune na ulicama Chicaga i drugih velikih gradova. Početkom tridesetih nastaju filmovi poput ”Državnog neprijatelja”, ”Lica sa ožiljkom” i ”Belog usijanja” sa velikim zvezdama Jamesom Cagneyem i Paulom Munijem, koji strah sa ulica prenose u zanračene dvorane. Ove filmove su gledali i prototipovi iz podzemlja: Al Capone, Dillindger i Lucky Luciano. Reč je o jednom od najvažnijih žanrova starog i novog Hollywooda.
Mnogo godina kasnije ”Lice sa ožiljkom” (Scarface, 1983.) rekonstruiše u novim socijalnim okolnostima Brian De Palma sa zvezdama Al Pacinom i Michel Pfeifer, a nedavno (2009.) je Michael Mann ponovo snimio legendu o Dillingeru (Public Enemies) sa Johnijem Deppom i našom glumicom Brankom Katić.
Kao podžanr kriminalističkog filma krajem tridesetih, pa sve do sredine pedesetih, nastaje film noar (film noir), dobro stilizovana krimi-priča naseljena ciničnim privatnim detektivima, atmosferom noćnih barova u kojima caruju kriminalci sa elegantnim odelima i fatalne dame ambivalentnih moralnih izbora.
Posle zvaničnog gašenja cenzure u američkoj filmskoj industriji sredinom šezdesetih golemu podzemnu slavu izazivaju filmovi horrora (terora), sa gomilama sadističkih nakaza, pa je čak nastao i poseban podžanr slasher films (sekački fimovi), koji ne ide kroz redovnu bioskopsku mrežu već se distribuira preko kablovskih kanala i distribucije u DVD formatu
Na scenarijima su radili sjajni pisci poput Francisa Scotta Fitzgeralda, Williama Faulknera, Raymonda Chandlera i Mickeyja Spillanea, a atmosferu velike neizvesnosti i stalne potencijalne neizvesnosti su oblikovali najveći stilisti Hollywooda poput Johna Hustona (”Malteški soko” i ”Ostrvo Largo”), Howarda Hawksa (”Veliki san”), Otta Premingera (”Laura”), Fritza Langa (”Žena u izlogu” i ”Skarletna ulica”)… To osećanje jeze i straha više niko nije uspeo da dosegne na tako suptilan i dostojanstven način.
Sa ovim podžanrom se dodiruje i povremeno prožima psiho-triler ili u širem smislu psihološki film, koji vuče korene od velikih majstora neme epohe Murnaua, von Stroheima, Renoira i Wylera.Najveći majstor psiho-trilera je Alfred Hitchcock koji je u svojoj dugoj karijeri od preko pola stoleća razvio dramaturgiju filmskih priča zasnovanih na suspensu (napetost), a to je u jednom razgovoru objasnio kao umetnost da se nagovesti preteća opasnost koju gledaoci doznaju pre junaka (oni često to doznaju kasno, kao u njegovom antologijskom filmu ”Psiho”. Poseban red filmova ovog podžanra barata mentalnom klinikom kao metaforom totalitarnog, zatvorenog društva koje ne dozvoljava različitost.
Remek-delo u ovom nizu je čuveni ”Šok koridor” iz 1963. cenjenog američkog reditelja Samuela Fullera, u kojem radoznali novinar, zaintrigiran opresivnošću i surovošću metalne klinike, dobrovoljno ulazi u ovu ustanovu i pod pritiskom strašnih izlečiteljskih metoda doslovno poludi, ne pobegavši nikad više u građansku sredinu.
Fulleru je nakon toga onemogućeno da radi u Hollywoodu, tako da je niz godina proveo u Evropi, dok mu nije data prilika da ponovo snima. Slični sižejni sklop koristi poznati ”Let iznad kukavičjeg gnezda” (1975.) Miloša Formana, a nedavno (2010.) je Martin Scorsese u filmu ”Zatvoreno ostrvo” prikazao ulazak u azil (ostrvo pretvoreno u mentalnu kliniku sa visokim stepenom rizika za svakog ko tamo kroči) visokog policijskog oficira koji polako tone u kovitlac paranoje, gubljenja osećanja za realnost. Uzgred mu narasta osećanje krivice za smrt žene koju u svojoj imaginaciji prepoznaje na mestu istrage!
Ali horor film kao deo populističke zabave grana se u novijim godinama u mnogo rukavaca: filmovi katastrofe opisuju, recimo, propast Titanica u nekoliko verzija tokom pola stoleća, sve do čuvene verzije Jamesa Camerona iz 1997., premda postoji jedna izvrsna verzija propasti Titanica u nemačkom filmu nacističke epohe, začudo bez ikakvih izraženijih ideološko-propagandnih obeležja. Filmovi katastrofe često su se bavili padovima aviona, havarijama brodova na pučini, sudbinama podmorničkih posada…
I to nije kraj; novi užasi nas čekaju iza ugla kao cinična ravnoteža strahotama koje se zbivaju na raznim stranama sveta, od Iraka, Afganistana, Sirije do Ukrajine. Što rekao jedna radijski voditelj u godinama kad niko nije sanjao raspad Jugoslavije u krvi i zločinu: ”Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”. Voditelj je dobio kaznu, a ona je stigla i nas
Poseban odeljak horora pripada delima o posetama iz svemira, marsovcima koji pristižu kao opasni osvajači i ratnici u čudnim i čudovišnim obličjima. A od svih filmova ove vrste vrh čini ”Stvor” (1982.) Johna Carpentera, u kojem je došljak najčešće nevidljiva i želatinozna tvorevina koja sluđuje i ugrožava jednu antarktičku ekspediciju.
Mnogo popularnija je serija po uspešnom filmu ”Osmi putnik“ (Alien) reditelja Ridleyja Scotta, u filmu koji nam pokazuje da biće iz svemira iskače iz utrobe jednog člana interplanetarne posade (igra ga John Hurt). Kanadski reditelj David Cronenberg je 1983. snimio užasavajući film ”Muva” (The Fly) o naučniku koji sebe pretvori u muvu i više ne zna kako da se vrati do tačke odakle je krenuo.
Od sedamdesetih godina, posle mračne slave Džeka Trboseka s početka 20. veka, veliku popularnost ponovo zadobijaju poludele serijske ubice u filmovima serije ”Noć veštica” i ”Strava u ulici brestova”. Ponovnu popularnost, posle King Konga, džinovskog gorile koji teroriše ceo New York (više verzija, sve do najnovije Petera Jacksona), izaziva morsko čudovište Godzila, nastalo strašnom mutacijom usled atomskih eksplozija, koje takođe uleće u metropolu izazivajući velika razaranja i paniku stanovnika.
Posle zvaničnog gašenja cenzure u američkoj filmskoj industriji sredinom šezdesetih golemu podzemnu slavu izazivaju filmovi horrora (terora), sa gomilama sadističkih nakaza, pa je čak nastao i poseban podžanr slasher films (sekački fimovi), koji ne ide kroz redovnu bioskopsku mrežu već se distribuira preko kablovskih kanala i distribucije u DVD formatu.
I to nije kraj; novi užasi nas čekaju iza ugla kao cinična ravnoteža strahotama koje se zbivaju na raznim stranama sveta, od Iraka, Afganistana, Sirije do Ukrajine. Što rekao jedna radijski voditelj u godinama kad niko nije sanjao raspad Jugoslavije u krvi i zločinu: ”Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”. Voditelj je dobio kaznu, a ona je stigla i nas.
Papa: ”Ne prihvaćamo Bliski istok bez kršćana!”
Vatikanska informativna služba (VIS) javila je da je papa Franjo u četvrtak 21. studenoga primio patrijarhe i nekoliko nadbiskupa istočnih katoličkih crkava te da je upućen snažan poziv za neprihvaćanje Bliskog istoka bez kršćana, koje ohrabruju da ostanu u domovinama iako su izloženi progonima.
“Zajedno sa svećenicima istočnih crkava ne želimo tolerirati Bliski istok bez kršćana, građana koji su uključeni u društveni, kulturni i vjerski život”, rekao je Papa na Kongregaciji za istočne crkve u Rimu.
To je prvi summit od 2009. jednog pape s patrijarsima nakon zabrinjavajućih sukoba izazvanih arapskim proljećem i izraženijih napetosti između kršćana i muslimana, javlja HINA.
Papa je upozorio na skrivene progone kojima je izloženo između 10 i 13 milijuna kršćana istoka, koji su prijetnjama, atentatima i radikalnim islamizmom prisiljeni na egzil. U Iraku je broj kršćana s više od milijun, koliko ih je bilo prije deset godina, danas smanjen na njih samo 400.000.
Kršćane istoka čini 36 posto Libanonaca, 10 posto Egipćana, 5,5 posto Jordanaca, pet posto Sirijaca, između jedan i dva posto Iračana, dva posto Izraelaca i 1,2 posto Palestinaca.
Poglavar Rimokatoličke crkve kazao je da je zabrinut zbog “situacije s kršćanima, koji trpe posljedice napetosti i sukoba u mnogim dijelovima Bliskog istoka”.
“Sirija, Irak, Egipat i drugi dijelovi Svete zemlje katkad su preplavljeni suzama”, rekao je Papa i dodao kako se “neće smiriti dok postoje ljudi i žene bilo koje vjeroispovijesti čije se dostojanstvo ne poštuje, koji su lišeni elementarnih stvari za preživljavanje, čija je budućnost ukradena i koji su prisiljeni postati izbjeglicama ili raseljenicima”.
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- Next Page »