Neke su me sveučilišne i ine međunarodne obveze opet dovele u središte intelektualnih traganja, moralnih previranja i političke konfuzije u najmoćnijoj državi svijeta. Tako opet mogu izbliza pratiti i relevantno komentirati neke ključne osobe, događaje i procese u ovoj izuzetno dinamičnoj te za globalne odnose strateški i sadržajno najznačajnijoj i najutjecajnijoj zemlji. [Read more…]
Irak: napušten i u raspadu
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS. Naravno, pitate se što je ISIS?
To je sunitska teroristička skupina ”Islamska država u Iraku i Siriji” koja se razvila iz raznih drugih ekstremističkih skupina. One su se sve borile protiv američke invazije u Iraku i vlade u Bagdadu. ISIS pripada izdancima terorističke mreže Al-Queda, ali se 2013. godine suprotstavio Al-Quedinim uputama pod vodstvom Abu Bakra al-Baghdadija. Borci iz redova ISIS-a kontroliraju velika područja u Siriji te na zapadu i sjeveru Iraka. Njihov je cilj država između Sredozemnog mora i Tigrisa u kojoj bi na snagu stupilo iznimno rigorozno shvaćanje islama: žele ostvariti arapski kalifat sa šerijatskim zakonom i to provode terorom: kolju, pucaju u glavu, razapinju na križ, doslovno tako.
Idemo odmah na ključno pitanje: hoće li se raspasti Irak? Iako središnja vlast u Bagdadu službeno još uvijek vlada svim dijelovima države, stvarna podjela Iraka između sunitskih i šijitskih Arapa te Kurda već je dobro uznapredovala. Postoji realna opasnost od raspada Iraka, mada će rat trajati jako dugo i bit će jako, ali jako krvav kako pokazuju snimke koje na internetu objavljuje ISIS
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio.
ISIS je, dakle, aktivan u obje zemlje, pa na taj način može lako premještati borce i oružje. Najvažniji razlog porasta snaga ISIS-a su vjerske napetosti između sunitske manjine i šijitske većine. Mnogi suniti u Iraku smatraju da su u podređenom položaju, što je idealno plodno tlo za paravojne formacije poput ISIS-a koje sasvim ciljano destabiliziraju sunitske gradove u Iraku. Kolju se manjinski suniti i većinski šiiti (tako je u Iraku, ali ne i u svijetu) otkako je George W. Bush razvalio Irak?
Ne. Njihov rat traje gotovo tisuću godina; bio je vjerski, a sada je i politički. Građanski je rat u Iraku eskalirao odmah po dolasku američkih snaga, invazijom 2003., a dosegao je vrhunac 2006. Islamisti su se zatim počeli vojno organizirati i stvar je postala ozbiljna kada su lani zauzeli Faludžu. Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
Islamisti su toliko ojačali da je njih svega 800 potjeralo 32.000 iračkih regularnih vojnika koji su nakon tri i pol dana borbe panično pobjegli iz Mosula, drugog grada po veličini. Osvajanjem Mosula džihadisti su prvi put uspjeli dovesti milijunski grad u Iraku pod svoju kontrolu. To je veliki psihološki uspjeh, zbog kojeg će se ISIS-u sigurno pridružiti i drugi sunitski ekstremisti. Mosul je važna izvozna ruta za naftu i prometno čvorište na putu za Siriju. No osvajanje ovoga milijunskoga grada je samo jedna etapa za ekstremiste koji odatle žele dalje napredovati. I idu prema Bagdadu.
Iračka Vlada na čelu s premijerom Nurijem al-Malikijem (šijitom) najprije nije mogla zaustaviti brzo napredovanje ISIS-a. ISIS profitira od propusne granice sa Sirijom, a da se i ne zavaravamo, al-Maliki se pravio blesav puštajući islamiste da prolaze iz Irana prema Siriji kroz irački teritorij ne bi li se al Assad što prije slomio
BBC izvještava da iračka Vlada pod kontrolom ima oko 930.000 vojnika koje je izvježbala američka ruka, a da islamista nema više od 15.000. Kako onda tako brzo napreduju? Stvorenom panikom i općim strahom koji vlada u zemlji. Na snimkama nedavno postavljenim na internetu borci ISIS-a pucaju na zarobljene pripadnike iračkih snaga sigurnosti, a u popratnom tekstu tvrde da su smaknuli oko 1500 vojnika i policajaca te da ista sudbina čeka sve koji im se pokušaju suprotstaviti. Propaganda je upalila.
Zemlja se raspada i zato što se kurdsko stanovništvo na sjeveru Iraka odavno ponaša kao da već ima svoju državu. Ali iako se pokušava ne uplitati u sukob između sunitskih i šijitskih Arapa, teško da će im to poći za rukom. S jedne strane, borci iz redova ISIS-a i njihovi saveznici pokušavaju napredovati i prema gradu Kirkuku, na koji pravo polažu i Arapi i Kurdi.
Ondje se nalaze važna naftna polja. S druge strane, sve više Iračana bježi od terora ISIS-a na kurdski sjever koji je ionako već pružio utočište velikom broju izbjeglica iz Sirije. U Iraku se sukobljavaju interesi mnogih država u regiji. Irak, Iran, Sirija i libanonski Hezbolah smatraju se šijitskom osovinom. Ona se bori za utjecaj sa sunitskim državama. Vlada u Bagdadu, u kojoj dominiraju šijiti, ima dobre odnose sa susjednim Iranom, ali nije teheranska marioneta.
U Iraku, osim toga, postoje mnoge šijitske skupine i pokreti koji imaju vlastite interese. Smatra se da druge susjedne države poput Turske i Saudijske Arabije stoje na strani sunita.
Ali stanje je kompliciranije. Tako ni interesi iračkih sunita nisu ni u kojem slučaju jedinstveni. Radikalni islamisti stoje u središtu pozornosti. No tu su i sunitska plemena, pristalice srušenog režima Sadama Huseina, ujedinjeni u stranci Baath, bivši vojni dužnosnici i drugi. Saudijska Arabija vjerojatno podržava samo dio njih. ISIS u svojim redovima ima državljane Velike Britanije, Francuske, Njemačke i ostalih europskih zemalja, kao i iz BiH, te iz Sjedinjenih Američkih Država, arapskog svijeta i sa šireg područja Kavkaza.
Ima li se svijet pravo ljutiti na Amerikance? Svakako. Kada su posljednje trupe 2011. napuštale razvaljenu zemlju, Barack Obama je izjavio da je Irak sada ”suverena, stabilna i nezavisna država”. Ma, je li?
U početku se ISIS uglavnom oslanjao na donacije bogatih pojedinaca iz zemalja Perzijskog zaljeva, posebno iz Kuvajta i Saudijske Arabije, koji su podržavali borbu protiv Bašara al-Assada. Danas se financira prihodima s naftnih polja koja kontrolira na istoku Sirije, odakle se, prema nekim izvorima, jedan dio nafte prodaje čak Vladi u Damasku. Neprovjereni izvori kažu da se novac zarađuje i prodajom predmeta s arheoloških nalazišta.
Hoće li Obama narediti otvaranje vatre? Najvjerojatnije. Krstarećim raketama, možda i žešće ako bude belaja i u samom Bagdadu. Američki državni tajnik John Kerry je to i najavio. Nosači i drugi brodovi su spremni, ali nove invazije neće biti. Ne podržavaju to ni Britanci. Postoji li ikakvo rješenje da se zaustavi podjela zemlje?
Osim vojnih akcija jedini način je da se razdvoje neislamističke skupine od ISIS-a. No još se ne zna hoće li premijer al-Maliki, koji je pod ogromnim pritiskom, pristati na to i dati im udio u vlasti. Što više pobjeda ostvari, to će veći broj grupa pohrliti pod zastavu ISIS-a. Iako to može biti korisno u vojnom pogledu, velike ideološke razlike unutar islamista neće moći dugoročno držati sve grupe zajedno. Na tu kartu igra al-Maliki. Ima li on jake karte u ruci?
Obama je rekao da se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nourija al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje. ”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik
Kako bilo, Irak je pušten niz vodu. Iako su svojim ratovanjem uništili Irak, američki predsjednik Barack Obama kaže kako neće slati vojne trupe u pomoć. Umjesto toga SAD će poslati 300 specijalnih vojnika ”instruktora” koji bi trebali obučiti Iračane da se sami obrane od ekstremističke grupe ISIS, rekao je Obama novinarima u Bijeloj kući.
Obama je rekao kako se treba fokusirati na pomirbu sunita i šijitisku Vladu trenutnog premijera Nouri al-Malikija, te će zbog toga u Irak poslati državnog tajnika Johnna Kerryja. No kaže kako Iračani moraju sami pronaći način za ujedinjenje.
”Nije naš posao da izabiremo iračke vođe”, kazao je američki predsjednik.
Iračke snage sigurnosti i dalje vode žestoku bitku sa sunitskim militantima oko kontrole najveće rafinerije nafte u toj državi, javlja BBC. Dužnosnici tvrde kako vlasti “potpuno kontroliraju” rafineriju Baiji koja se nalazi oko 200 kilometara od glavnog grada Bagdada, no prema riječima očevidaca ISIS je izvjesio svoju zastavu na postrojenju. Zarobljeni radnici kažu da su militanti još uvijek u postrojenju te da se nastavljaju sporadični sukobi.
Glasnogovornik stranke iračkog premijera Nourija Malikija kazao je BBC-ju da se vođe države osjećaju “napuštenima” od međunarodne zajednice u trenucima kada su borci ISIS-a zauzeli nekoliko gradova na sjeveru države, te su još jednom pozvali Obamu da raketira položaje islamista.
Mučenje u čak 141 zemlji!
Tri desetljeća nakon usvajanja Konvencije UN-a protiv mučenja gotovo polovica stanovništva diljem svijeta strahuje da bi mogla postati žrtvom mučenja ako završi u pritvoru, a tortura je registrirana u zatvorima i logorima u čak 141 zemlji na svijetu, navodi se u izvješću koje je objavio Amnesty International početkom tjedna u Londonu, a prenosi HINA.
Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću.
Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica, čupanje noktiju… To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila, od Nigerije i DK Kongo do Turske i Irana
Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja. Četiri od pet ispitanika želo jasne zakone za sprečavanje torture, a 60 posto podržava ideju da mučenje nije opravdano ni u kojim okolnostima. Međutim, većina ispitanih u Kini i Indiji smatra da bi ponekad tortura mogla biti opravdana.
Amnesty navodi da je 155 zemalja ratificiralo Konvenciju protiv mučenja, pokrenutu prije 30 godina, ali da mnoge vlade i dalje ne ispunjavaju preuzete obveze. “Tri desetljeća od Konvencije i više od 65 godina od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima mučenje ne samo da je živo, nego cvate”, upozorava Amnesty u izvješću “Mučenje u 2014. – 30 godina prekršenih obećanja”.
Organizacija navodi, i to je najstrašnije, da je dobila podatke o torturi u 141 zemlji, a izvješće daje primjere od Nigerije, Venezuele i Turske do Meksika, Brazila i Ukrajine. Osumnjičeni pripadnici islamističkih skupina u najvećoj su opasnosti da budu mučeni u zemljama središnje Azije i Rusije. Organizacija navodi i da je proteklih godina Ukrajina bila “najgori prijestupnik” među bivšim sovjetskim republikama.
Što se tiče Afrike, ondje tortura “buja”, a samo je 10 od 55 zemalja tog kontinenta usvojilo zakone kojima se ona kažnjava. “Afričke vlade još moraju priznati da imaju problem, a tek ga onda početi rješavati”, ističe se u izvještaju. Amnesty najavljuje da će u idućem razdoblju njegov angažman biti posebno usmjeren na pet zemalja u kojima je mučenje učestalo – Meksiko, Filipini, Maroko sa Zapadnom Saharom, Nigerija i Uzbekistan.
Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću. Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja
Organizacija je pozvala države da prekinu zlostavljanje, da pritvorenima omoguće medicinsku i pravnu pomoć i provedu bolji nadzor zatvora. Također pozivaju vlasti da prekinu politiku nekažnjavanja torture i neovisno istraže slučajeva mučenja. “Prije 30 godina AI je vodio svjetsku kampanju protiv zlostavljanja koja je rezultirala Konvencijom UN-a. Otad je ostvaren velik napredak, ali je obeshrabrujuće to što je i danas potrebna svjetska kampanja kako bismo osigurali da će ta obećanja biti ispunjena”, zaključio je Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala.
No, vratimo se ne na strahu od mogućeg mučenja, već slučajevima stvarne torture. Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica…
To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila do Turske i Irana. Mučenje je, podsjetimo, nanošenje psihološke ili fizičke patnje (nasilje, mučenje, bol) ljudima putem drugih osoba. Uglavnom kao sredstvo za određenu namjenu, npr. za dobivanje izjave, priznanja, dobivanje informacije ili u svrhu slamanja otpora žrtve mučenja.
Koristi se i kao sredstvo zastrašivanja, odmazde, kazne ili kao sredstvo ispitivanja. Mučenje se također koristi kao manipulativno sredstvo prisile i kontrole pojedinca ili skupine ljudi. Predstavlja kršenje ljudskih prava. Prema Ženevskoj konvenciji ne smiju biti mučeni ratni zarobljenici (civilno stanovništvo i vojnici). Unatoč tim konvencijama organizacija Amnesty International, ponavljamo, ima dokaze da dvije trećine zemalja potpisnica sporazuma ne poštuju dosljedno Konvenciju.
Posljednjih mjeseci ”snage reda” su bile osobito posvećene raznim metodama torture protiv demonstranata, ne samo pritvorenika ili zatvorenika, na ulicama Brazila, Meksika i Venezuele, gdje je bilo osobito teško. U neredima u ožujku 550 mladih demonstranata je ranjeno gumenim mecima, a uhićeno je i izvrgnuto torturi čak 2157 demonstranata od kojih je na slobodu izišlo tek 66! Poseban sadizam pokazuje i policija Bolivije.
Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja, koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolaciju, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj
Nedavno je visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Navi Pillay osudila često mučenje zarobljenika u sirijskim zatvorima i pritvornim centrima nekih oružanih skupina. Čak i djecu muče elektrošokovima i čupaju im nokte da bi saznali gdje su im roditelji – borci.
Izvješće upozorava na široke razmjere mučenja i zlostavljanja u vladinim zatvorima, kao i u pritvornim centrima nekih oružanih skupina kao što su Islamska država u Iraku i na Levantu, Front al-Nosra, Ahrar al-Šam, Asifat al-Šamal i Liva al-Tavhid. Ljudi se često drže u pritvoru u tajnosti, na neodređeni rok i često se prebacuju iz jednog centra u drugi, a muče se na sve zamislive načine. Mučenje širokih razmjera je, prema UN-u, zločin protiv čovječnosti.
Iako su pomalo zaboravljene torture iz doba Busheva rata protiv terorizma u zatvoru Guantanamo i u brojnim tajnim, pa i plutajućim zatvorima CIA-e, neke se metode nastavljaju, upozorava AI. Nakon izvještaja o kršenjima ljudskih prava koja provodi američka vojska u Guantanamu, Iraku i Afganistanu, pojavila su se pitanja o tome da li određene metode i procedure zatvaranja i ispitivanja spadaju u metode mučenja.
Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolacija, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj.
Takvi stresovi zadovoljavaju kriterij ”teške mentalne patnje”, koja je suštinska za definiranje mučenja u međunarodnim konvencijama.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express).
O limitima špijunskog uma
Ako čitate ovaj tekst u izvornom mediju njegovog pojavljivanja, to znači da ste na internetu. Čak i ako ga čitate na papiru, to opet znači da ste ga odštampali sa interneta ili je to neko učinio za vas. Kako god okrenete, između mene i vas na ovaj ili onaj način posredovao je internet, a to znači da smo oboje dobrovoljni učesnici u verovatno najuspešnijoj operaciji koju je ikada izvela zloglasna američka CIA, koja je i inače, kao što znamo, kriva za sve što ne valja na svetu. Što valjda znači da je svet pre nastanka CIA (ili pre ”otkrića Amerike”, uostalom) bio baš divno mesto za život (kuga, kolera, inkvizicija… name it) i jako se, evo, čudim kako smo ga tako olako profućkali.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku? Ne, nije to izjavio ni neki jurodivi srpski pop ili penzionisani profesor ONO i DSZ iz Kuršumlije, niti učeni i lucidni Davor Domazet Lošo, nego Putin, Vladimir Putin, predsednik Rusije, samim tim bar teoretski jedan od ne samo najmoćnijih nego i najbolje informisanih ljudi na svetu. Ako moć i informacija nisu ionako već jedno te isto.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku?
Pa dobro, nakon Assangea, Snowdena i drugih pomodnih antiestablishmentskih cyber-disidenata i globalnih superzvezda visokobudžetnog levičarskog šika, ovo otkriće bivšeg dugogodišnjeg profesionalnog ”aktiviste” nekada čuvene hladnoratovske konkurentske firme KGB i ne zvuči baš jako revolucionarno. Ali važnije od toga je nešto drugo: šta ono zapravo znači i kakve su mu implikacije? Koliko je ono zaista relevantno?
Lično sam načelno sklon da poverujem Putinu, kao što inače verujem svim imperijalnim moćnicima kada govore loše o moćnicima konkurentskih imperija: svi su oni uvek u pravu kada se ogovaraju. Lažu samo o sebi i svojima. Nije da je možda baš doslovno ”internet izmislila CIA” (pri čemu bi, reklo bi se, Central Information Agency trebalo shvatiti više kao metaforu za sve USA službe, a i šire od toga), ali stara je priča, koja nije predaleko od pameti, da je u nastanku i razvoju onoga što danas znamo kao internet bitnu ulogu igrala vojna tehnologija, pa onda i špijunske i druge mutne i senovite svrhe kojima se bave ili nastoje da se bave sve države.
A one velike, bogate i moćne bave se time više i jače jer im se tako može, a ne zato što su nužno i po nekoj tobožnjoj unutrašnjoj naravi ”gore” od nekih drugih, malih i bednih (koje su zato, tj. usled besparice i tehnološke zaostalosti sklonije staromodnijim i konvencionalnijim oblicima tiranisanja onih nesrećnika koji su im za to dostupni).
Tako gledano, u neku je ruku nesumnjivo tačno da je ta naša donekle metaforična ”CIA” ”izmislila Internet”, ali je onda isto tako ”izmislila” i štošta drugo – od tostera, mikrotalasne pećnice i tube za senf do svemirskog broda i atomske bombe.
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija
Zapravo je i teško pronaći išta važno ”izmišljeno” u 20. veku, a da se to, uz ne preterano veliku pesničku slobodu, ne bi moglo staviti na dušu nekakve CIA-e, KGB-a ili čak Gestapoa. Neke od tih stvari imaju nedvosmisleno i jednoznačno negativnu konotaciju (ne znam kojem bi to dobru mogla poslužiti atomska bomba?), ali mnogo je više onih koje se mogu upotrebljavati na bezbroj načina sa različitim etičkim predznacima, a danas su se svakako transformisale u izrazito ”civilne” svrhe: ne znam, možda je moguće nekoga i mučiti tosterom, ali fakat je da u ogromnoj većini slučajeva ova naprava služi samo tome da sebi napravite dobar sendvič.
Sa internetom je u neku ruku slično: da, on je svakako najfantastičniji mogući način da vas Veliki Brat posmatra u svakom trenutku; George Orwell bi napisao još puno mračniju verziju 1984. samo da je mogao da predvidi internet.
Međutim, isto tako, internet vam može poslužiti i u bezbroj sasvim benignih, pa i nedvosmisleno dobrih svrha – od političkih, preko edukativnih do, šta znam, ljubavnih. U tom je smislu sasvim razumljivo da se nećete mnogo zamarati pitanjem njegovog izvornog političko-tehnološkog praporekla, onako kako se, kada upoznate zgodnu i privlačnu devojku ili momka, sigurno nećete baš jako zanimati za to kakvi su joj ćaća i mater i da li joj je deda bio u Našoj ili pak Njihovoj vojsci – ko god tu bili i Mi i Oni.
Pa dobro, ali zašto onda to Putin radi? I šta želi time da postigne? Ne treba nikada zaboraviti: Putin Vladimir je čovek Službe, a to je naprosto žanr za sebe; ti ljudi jednostavno ne mogu da razmišljaju drugačije nego iz sopstvenog žanra, špijunsko-konspirološkog. Za njih ništa drugo ne postoji ili je barem od trećerazrednog značaja.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti
To što su na ”banalno” činjeničnoj ravni neretko i u pravu učvršćuje ih u zavodljivom uverenju da znaju i više i važnije od drugih. Mada obično samo imaju na raspolaganju gomilu suvoparnih činjenica među kojima ne povlače baš pouzdani hijerarhijski poredak po relevantnosti i između kojih uspostavljaju vrlo siromašan asocijativni niz, jer im suštinski izmiče sve što ne staje u njihovu suženu sliku sveta.
A šta se time hoće postići? E, tu već Putin nije tako iracionalan, kao što to nisu bili ni njegovi bezbrojni prethodnici iz analognih vremena. Problem s internetom kao globalnom pojavom – uz sve prednosti i opasnosti ovakve povezanosti sa stanovišta nas ”običnih građana” – jeste u tome što ga ”mi” (recimo, neka pojedinačna državna vlast, ma koliko velika i moćna bila) ne kontrolišemo, što onda, sekiramo se, znači da ga kontroliše Neko Drugi. A ko će to biti ako neće dobra, stara ”CIA, snajka, CIA”, kako bi to rekao jedan neodoljivi balkanski špijun- volonter…
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti.
Nijemo promatranje užasa
U Damasku je početkom tjedna službeno priopćeno da će predsjednički izbori u Siriji, na kojima se očekuje reizbor Bašara al-Asada, biti održani 3. lipnja. Ti izbori osigurat će Asadu priliku da stekne treći predsjednički mandat u trajanju od sedam godina. Asad je na čelu Sirije od 2000. godine, a na položaj je stupio nakon očeve smrti, koji je vladao tri desetljeća. Drugi predsjednički mandat osvojio je na izborima 2007., na kojima nije sudjelovala opozicija i na kojima je ponovo dobio gotovo 100% glasova.
Nije jasno da li će opozicija željeti, niti da li će moći sudjelovati na izborima početkom lipnja, iako je jasno da se Asad pobrinuo da to ne bude moguće. Prema promjeni izbornog zakona obavljenoj u ožujku glasat će moći samo oni stariji od 40 godina koji budu imali samo sirijsko državljanstvo i koji će moći dokazati da neprekidno žive u Siriji posljednjih deset godina, čime je režim u potpunosti onemogućio sudjelovanje Sirijcima, koji su opoziciji, a trenutno su u egzilu.
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Deutsche Welle podsjeća, primjerice, kako je u mirnim vremenima Maaloula bila turistička atrakcija. To mjesto je jedno od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu. Posebno zato što se u njoj još govori Isusov materinji jezik – aramejski. Ali turisti već odavno ne dolaze u Maaloulu.
Od početka građanskog rata se drugi zanimaju za to mjestašce udaljeno oko 50 kilometara sjeverno od Damaska. Stalno su se ovdje smjenjivali “vladari”. Maaloula je tako mjesecima bila u rukama sirijskih pobunjenika, a prije nekoliko dana su ih protjerale trupe Bašara al Asada.
Ponovo osvajanje toga mjesta je dio velike ofenzive. Od studenog prošle godine je sirijska vlada pod svoju kontrolu opet stavila veliki dio regije Kalamun između Damaska i Homsa. To područje je izrazito važno za sigurnost Damaska, jer kroz tu regiju vode važne rute opskrbe pobunjenika. Tuda se doprema oružje u glavni grad. I važna cestovna veza između Damaska, Homsa i sirijske sredozemne luke Latakia protječe kroz tu regiju. A ona je samo jedan primjer za Asadov vojni napredak. Proteklih mjeseci su Asadove trupe izvojevale cijeli niz vojnih pobjeda. Na mnogim važnim mjestima su se pobunjenici morali povući.
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama.
Njima pripadaju, kako borci alavitske manjine kojoj pripada i predsjednik, tako i libanonski pripadnici šiitske paravojne organizacije Hezbollah, šiitski borci iz Iraka i pripadnici iranske Revolucionarne garde.
Zašto Barack Obama to dopušta kada je u rujnu bio spreman gađati režim raketama Tomahawk?
Postoje važni i različiti odgovori: najvažniji je taj da se Asad ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa, pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi, u prvome redu, iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi u prvome redu iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to
Pobunjenici se u međuvremenu čak bore međusobno, jedni protiv drugih. Nasuprot umjerenih skupina, poput Slobodne sirijske vojske, stoje radikalni islamski džihadisti. A čak i oni su međusobno posvađani. Stalno dolazi do oružanih sukoba između Al-Nusra-fronte, jedne grane Al-Quide, i skupine Islamska država u Iranu i Levantu (ISIS). Nedavno (15. travnja) su jednog vođu Al-Nusra-fronte, njegovu ženu i kćer ubili borci ISIS-a.
Osim toga, pobunjenicima ionako nedostaje oružja, iako su se sada, prema navodima Washington Posta, kod pobunjenika po prvi put pojavile u SAD-u proizvedene TOW protutenkovske rakete. I na međunarodnoj razini Asada sada “cijene” zbog dogovora o uništenju sirijskog kemijskog oružja. Međunarodnoj zajednici je time Asad ponovo postao odgovarajući partner za pregovore, pa nitko osobito više ne ističe propast druge mirovne konferencije u Ženevi.
Zbog tog njegovog obećanja može nastaviti sa svojim konvencionalnim vođenjem rata u Siriji bacajući do mile volje tone streljiva na civile, kao što se događa u Homsu. I kad u Siriji ponovo dođe do napada kemijskim oružjem, kao što se to očito dogodilo prije tjedan dana, međunarodna zajednica reagira vrlo suzdržano.
Asad se ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada
Bašar al Asad se, s obzirom na vojni napredak njegovih trupa, predstavlja samouvjereno. Došlo je do prekretnice u ovom sukobu, izjavio je prije nekoliko dana obraćajući se studentima u Damasku. Vojska je upravo u fazi “pobjeđivanja rata protiv terorizma”, kazao je sirijski vlastodržac. Mada se to smatra običnom propagandom, prilično prozirnom, Asad je, doduše, učvrstio svoju poziciju, ali zasad ne smijemo računati s vojnom pobjedom Asadovog režima protiv pobunjenika.
Zaista, ponovo osvajanje čitave zemlje doista nije realistično. Ipak, Asad bi se kao politički akter u Siriji i svijetu trebao još održati. Jer ni pobunjenici nemaju dovoljno snage da bi za Asada i njegove trupe mogli doista postati opasni. A ozbiljno o mirnom rješenju u ovom trenutku nitko ne želi razgovarati. Zasad, znači, sve upućuje na održavanje statusa quo.
I tako Bašar al Asad posve smireno može pripremati svoj reizbor. A očito želi još jedan sedmogodišnji mandat. Da će pobijediti na izborima, u to malo tko sumnja. Nitko ne mari za tu parodiju. Masovni pokolj se nastavlja, a hrpa od 150.000 mrtvih raste. Tri je milijuna izbjeglica te osam milijuna onih bez doma koji žive nehumano, kao što se živi u logoru Yarmuk kod Damaska, gdje od gladi umire gotovo 20.000 Palestinaca i Sirijaca.
Među nijemim promatračima i onima koji sliježu ramena pred ovim apokaliptičnim slikama su i Hrvati i drugi koji su zaboravili kada su vapili da međunarodna zajednica prekine agoniju Miloševićeve agresije. Jedini koji mogli zaustaviti krvoproliće su Amerikanci ako potegnu NATO. Ali sve njih vrti oko malog prsta Vladimir Putin koji ima svoje male ratove u Europi i drži na životu Asada.
Priča s Tamne Strane
Šta bi, da su nekim čudom živi, Kemal Ataturk i ajatolah Homeini mislili o Twitteru? Bizarno pitanje, bar naizgled, ali mu je teško odoleti. Naime, nekada je važilo da je (post)ataturkovska Turska sekularna država, a da je (post)homeinijevski Iran teokratija, a zvanično stvari i dalje tako stoje. Pa ipak, ‘‘umereni islamista“ Erdogan u Turskoj i dalje uporno zabranjuje Twitter, otvoreno prkoseći čak i presudi turskog ustavnog suda – doduše, ne navodi religijske nego vrlo profane razloge za to – dočim tvrdokorni šiitski verski vođa Irana ajatolah Ali Hamenei ima svoj – Twitter nalog…
Ipak, ne bojte se, ništa se bitno nije promenilo, osobito ne na bolje. Hameneiju Twitter služi za ono isto za što mu je moglo poslužiti i vikanje po trgovima ili golub pismonoša: za ekscentrične ‘‘fatve“ koje će vas lako, ako ste slučajno u međuvremenu zaboravili, podsetiti na to šta je ono zapravo vaš suštinski problem s religijama i njihovim propovednicima.
Tako Hamenei pre neki dan veli u nekoj prodici, a onda to kači na Twitter, kako se Zapad ne bi trebao toliko dičiti svojim sumnjivim slobodama, jer da su one zapravo licemerne: eto, s jedne strane se omogućava nesmetano vređanje ili dovođenje u pitanje svetih i neupitnih religijskih istina, a s druge se strane ‘‘mit“ o holokaustu tretira kao nesporna istina.
Zato nije čudno što je mnoge širom sveta ovih dana pomalo zgranuo, a možda još i više zabavio istup stanovitog Stanislawa Kostrzewe, poljskog katoličkog sveštenika, koji je lego kockice (nove generacije) proglasio ‘‘oruđem Satane“ koje porobljava mlade duše i prevodi ih na Tamnu Stranu. Da, baš je tako rekao – na Tamnu Stranu; očekuje se sada i očitovanje Dartha Wadera na tu temu
Obratite pažnju, molim: Hamenei drži da bismo, ako nismo zli neprijatelji njegove ili bilo koje druge religije, morali da krajnje čudne, vrlo alegorijske i apsolutno neproverljive, a u ogromnom broju i krajnje fantastične, ni na čemu suvislom i racionalno uverljivom zasnovane legende o nekim zaumnim dešavanjima u nekim polupustinjskim zabitima pre mnogo stotina godina, gde su se nepismenim nomadima ‘‘javljali“ bogovi iz gorućeg grma i šta li sve već ne, imali tretirati kao doslovnu, potpunu i jedino moguću istinu koju se ne sme ni osporavati.
S druge strane, na milion (tačnije: šest miliona!) načina nesporan i vremensko-prostorno blizak istorijski događaj kakav je holokaust – gde čak ima i mnoštvo još živih neposrednih svedoka i žrtva, a bogme i počinilaca – imamo tretirati kao nešto što se vrlo verovatno uopšte nije ni dogodilo, a ako slučajno i jeste, onda se možda dogodilo sasvim drugačije. A kako tačno drugačije? Možda su jevrejske SS jedinice plinom gušile i u pećima konc-logora kod Tel Aviva i Haife spaljivale plavokose Nordijce?
Ako uzmemo za (odviše hrabru) radnu pretpostavku da Hameneijev iskaz nije samo random niz nabacanih reči, nego iskaz koji bi imao biti nekako smislen i sadržavati nekakvu ‘‘poruku“, koja bi to poruka bila? Možda to da visoki religijski autoritet za sebe zadržava privilegiju da istorijsku, proverljivu i proverenu, dogođenu stvarnost naprosto suspenduje i da takva besprizivna presuda ima biti univerzalno važeća, dok mu se s druge strane mora verovati kada tvrdi nešto što je teže dokazati nego postojanje Deda Mraza ili Harryja Pottera, a onda još očekuje da na nekim takvim mitovima – odnosno, etosu koji iz njih navodno proizilazi – ljudi zasnuju celokupne svoje, sasvim jedinstvene i sasvim stvarne živote.
Može li se uopšte dalje od ovoga? O, može. Evo, saudijski je kralj Abdullah proglasio zakon po kojem je svaki ateizam zapravo protivzakonit, a bilo kakvo javno ispovedanje ateističkih uverenja ili uopšte nekakvo sukobljavanje sa religijskim dogmama koje čine sam temelj njegove države, proglašava se ništa manje nego terorizmom i rezultira višegodišnjom robijom.
Šta je uopšte lek za ove protivrečnosti, onakav lek kakav neće ubiti nikoga? Svako mora imati pravo na svet svojih fantazija, pa i na uređivanje sopstvenog života u skladu s njim, ali njegove ingerencije prestaju na onom istom milimetru na kojem započinju životi, prava i slobode drugih. Jednostavno i razumno zvuči, ali često škripi s primenom. Pa ipak, i dalje vredi svakog truda. U međuvremenu, neka je Sila s vama
Ako pokušamo da isti metod primenimo i na ovaj, sada sunitski ‘‘slučaj“, šta je poruka? Bazično isto: ne upotrebljavajte svoj razum, jer bi vas taj šejtanski instrument mogao dovesti do zaključaka koji se kose sa dogmama koje smo vam prepisali, u kojem slučaju upotreba razuma postaje krivično delo terorizma. Pa, onda je najsigurnije ne misliti, to jest, da se opet poslužimo parafrazom reči neumrlog Džugašvilija: No thoughts – no problem. E sad, tamo gde je razum oruđe terora, zapravo je već sve moguće i ničemu se više nemamo pravo čuditi, a pogotovo se ničemu ne treba nadati.
Ovi su primeri iz ‘‘islamskog sveta“ i ja neću biti tako licemeran da kažem da je to sasvim slučajno, pošto nije. Ali, nije samo utoliko što je islam istorijski u svojoj ‘‘burnoj“ fazi, koja umnogome podseća na hrišćanski srednji vek. Inače, suštinski se ni hrišćanska i ostale teističke dogme bitno ne razlikuju od nje i nemaju razloga za osećanje bilo kakve ‘‘superiornosti“.
Zato nije čudno što je mnoge širom sveta ovih dana pomalo zgranuo, a možda još i više zabavio istup stanovitog Stanislawa Kostrzewe, poljskog katoličkog sveštenika, koji je lego kockice (nove generacije) proglasio ‘‘oruđem Satane“ koje porobljava mlade duše i prevodi ih na Tamnu Stranu. Da, baš je tako rekao – na Tamnu Stranu; očekuje se sada i očitovanje Dartha Wadera na tu temu.
Ne treba, međutim, zaboraviti da su nam reči Kostrzewe ‘‘zabavne“ samo zato što ni taj sveštenik ni njegovi šefovi više nemaju moć ni da nam silom oduzmu lego kockice ili bilo šta drugo i što ne mogu da nas pošalju na lomaču. To je rezultat poslednja dva-tri veka borbe prosvećenosti protiv svojevrsne tiranije fantazije i to je sve.
Šta je uopšte lek za ove protivrečnosti, onakav lek kakav neće ubiti nikoga? Svako mora imati pravo na svet svojih fantazija, pa i na uređivanje sopstvenog života u skladu s njim, ali njegove ingerencije prestaju na onom istom milimetru na kojem započinju životi, prava i slobode drugih. Jednostavno i razumno zvuči, ali često škripi s primenom. Pa ipak, i dalje vredi svakog truda. U međuvremenu, neka je Sila s vama.
Pokrenuta je nada
Silvio Berlusconi je napokon otišao sa scene, a Angela Merkel je ponovno izabrana i vratila se velika koalicija CDU-SPD. Preminuli su Nelson Mandela i Hugo Chávez. Fidel Castro se još drži. Narod je bio na ulicama, od Kaira i Rima, São Paula i Atene, do Kijeva i Bangkoka. Iran je pristao na pregovore sa SAD-om prvi put nakon 34 godine. Kina je izabrala novog lidera i uhapsila je drugog. Šegrt diktatora u Pjongjangu likvidirao je strica. Nakon 700 godina jedan je papa dao ostavku, a na njegovo je mjesto došao Latinoamerikanac koji oduševljava na svakom koraku.
Neke od ovih vijesti bile su jako važne za svijet, neke nisu, ali ovaj se komentator odlučio, pogledavši cijelu godinu koja je na izmaku, na pet događaja ili geopolitičkih procesa koji su zaista važni i koji mijenjaju svijet.
SAD se konsolidira kao energetska sila
Obama je poraženo promatrao kako se stvara savez poniženih vladara koje su u NSA-u beskrupulozno špijunirali, odnosno kako su otkrića možda najmarkantnije figure 2013., bivšeg analitičara NSA-a, Edwarda Snowdena, srušila sav američki ugled kao kulu od karata. Percepcija koja se proširila svijetom jest da je supersila ne samo ohola i gruba, već i nesposobna
To se već naziralo, ali ove su se godine rasplinule sve sumnje: izvanredni porast eksploatacije nafte i plina u SAD-u je stvarnost koja daje novu sliku svijeta. U sljedećih pet godina Sjeverna će Amerika (SAD, Kanada i Meksiko) proizvoditi gotovo 4 milijuna barela sirove nafte više nego sada svaki dan, što će prepoloviti uvoz. Vrlo se lako može dogoditi ne samo da SAD postane energetski samoodrživim već i da izvozi naftu, to jest energiju.
To donosi mnogostruke i vrlo ozbiljne posljedice. Bliski istok će doživjeti vrlo jak ekonomski i politički šok. Utjecaj Rusije i drugih jakih energetskih država postupno će slabjeti. Jačanje SAD-a kao energetske sile dovest će do ekspanzije američke proizvodnje, ali će višak nafte proizvesti i pad razvoja obnovljivih energetskih izvora, što je vrlo loša prognoza i samo po sebi grozna vijest.
Pad ugleda SAD-a
Vidjeli smo da Barack Obama nije imao dovoljno snage ispuniti obećanje da će kazniti Bašar al-Asada ako bi ovaj iskoristio kemijsko oružje protiv pobunjenika i civila. Ili spriječiti radikalnu desnicu okupljenu oko The Tea Party koja je nakanila i uspjela paralizirati američku vladu. Obama nije imao čak ni snage pokrenuti internetske mehanizme za svoj prioritetni program: sanitarnu reformu. Nije uspio utjecati na odluku brazilske predsjednice Dilme Rousseff koja je otkazala posjet Washingtonu kad je otkrila da su je u NSA-u nadzirali, baš kao što su Amerikanci nadzirali telefon Angele Merkel.
Obama je poraženo promatrao kako se stvara savez poniženih vladara koje su u NSA-u beskrupulozno špijunirali, odnosno kako su otkrića možda najmarkantnije figure 2013., bivšeg analitičara NSA-a, Edwarda Snowdena, srušila sav američki ugled kao kulu od karata. Percepcija koja se proširila svijetom jest da je supersila ne samo ohola i gruba, već i nesposobna. Osim toga, da je moćni američki predsjednik zapravo vrlo labilan igrač kojeg iz takta mogu izbaciti minorni akteri kao što su Rousseff, Al-Asad, Tea Party ili ga može dovesti u red, osramotviši ga kao nitko do sada pred cijelim svijetom, njegova supruga koja ga je prekorila i ponizila na Mandelinoj komemoraciji.
Je li ova percepcija preuveličana i hoće li se promijeniti? Kako god bilo, slika onemoćalog predsjednika Obame ili paralizirane američke vlade bitno će utjecati na ponašanje kako saveznika – tako i američkih neprijatelja.
Rastuća međunarodna agresivnost Kine
Milijuni marširaju na svim meridijanima prozivajući neprihvatljivima sve veće razlike između bogatih i siromašnih. Sve je više vlada, institucija, nevladinih organizacija, a u nas i novinara i građana, koji traže da se taj proces zaustavi i da nastupi kakva-takva pravda
U studenome, Kina je najavila restrikcije u zračnom prometu na širem području, što uključuje male otoke koje Japan smatra svojima. SAD je reagirao poslavši dva bombardera B-52 koji su ušli u taj zračni prostor bez dozvole Pekinga. Japan je učinio isto, ali i započeo silno jačati svoje oružane snage, osobito svoje specijalne snage po uzoru na američke specijalce Navy Seals.
Napetosti rastu. Ono što je važno istaknuti iz ove priče jest to da treba očekivati širenje napetosti na jugoistoku Azije kao i još agresivniju međunarodnu politiku Kine koja će SAD-u postati prvim izazivačem.
Bliski istok vrije
Događanja u Iranu, Siriji, Egiptu, Palestini, Izraelu i još puno toga govori nam da ni ova godina za Bliski istok nije bila laka. Bilo je puno iznenađenja od kojih će neki uvjetovati buduća događanja: vojni udar protiv Mohameda Morsija i tragedija sirijskoga naroda, pregovori oko iranskoga nuklearnog programa (približavanje Washingtona i Teherana), obnova dijaloga Palestine i Izraela, koje će pokušati postići dogovor sredinom 2014.
Moguće je da ništa od toga ne uspije, ali posljedice tih procesa idu dalje od godine koja nam stiže i od sudbine same regije.
Otvoreni rat protiv nejednakosti
Taj rat odavno postoji. Analitičari i znanstvenici regularno ga dokumentiraju. Nobelove mu se nagrade posvećuju, ali ove je godine, izborom pape Franje (koji je, zajedno s Edwardom Snowdenom, pomjerio svijet), pokrenuta nada zbog koje smo pozdravili dolazak Baracka Obame u Bijelu kuću i njegov ”Yes, We can”, a milijuni marširaju na svim meridijanima prozivajući neprihvatljivima sve veće razlike između bogatih i siromašnih.
Sve je više vlada, institucija, nevladinih organizacija, a u nas i novinara i građana, koji traže da se taj proces zaustavi i da nastupi kakva-takva pravda. To jest, ipak, dobra vijest kojom se želim oprostiti od vas i od godine na izmaku.
Izazov ostaje: da nastavimo borbu za jednakost bez da dadnemo veće ovlasti demagozima koji, na kraju krajeva, povećavaju nejednakost. Svima vama želim sretniju novu godinu jer mislim da nam ova baš nije bila ”za prste polizati”. Mir vama!
(Analiza je prvotno napisana za tjednik Express).
Dogovor velesila i Irana o nuklearnom programu
Nakon deset godina napetosti, međusobnih prijetnji i sankcija, svjetske velesile i Iran postigli su jučer u Ženevi povijesni dogovor o nuklearnom programu te zemlje. Iran je pristao ograničiti neke od svojih nuklearnih aktivnosti u zamjenu za ublažavanje međunarodnih sankcija vrijednih sedam milijardi dolara.
Pozdravljajući taj povijesni iskorak, američki predsjednik Barack Obama rekao je da taj dogovor uključuje ”stvarna ograničenja koja će nam pomoći spriječiti Iran u nakani proizvodnje nuklearnog oružja”. Iranski predsjednik Hassan Rouhani ustvrdio je kako se tim sporazumom njegovoj zemlji priznaju ”nuklearna prava”, dodavši na nacionalnoj televiziji kako Iran nikada nije niti nastojao proizvesti nuklearno oružje.
Sporazum ima nekoliko ključnih točaka važnih za tehničku provedbu dogovorenog. U prvoj se govori da će Iran zaustaviti obogaćivanje urana iznad razine od 5 % kako ne bi mogao biti upotrijebljen za istraživanje u vezi s oružjem te će reducirati svoje zalihe urana obogaćenog više od te razine.
Drugo, Iran se obvezao omogućiti pristup međunarodnim inspektorima uključujući i svakodnevne posjete nuklearnim postrojenjima Natanz i Fordo. Treće, obustavlja se daljnji razvoj postrojenja u Araku, za koje se vjeruje da je mogao proizvoditi plutonij. I četvrto, Iranu se olakšavaju postojeće sankcije u vrijednosti od 7 milijardi dolara, uključujući i trgovanje zlatom.
Sporazum će trajati šest mjeseci, a za to vrijeme vodit će se neprekidni pregovori o preostalim spornim pitanjima. Konačni dogovor postignut je u ranim jutarnjim satima u nedjelju, u okviru tzv. skupine 5 plus 1, koju čine pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska) plus Njemačka.
Američki državni tajnik John Kerry rekao je da će taj sporazum cijelu regiju učiniti sigurnijom za njihove saveznike, uključujući i Izrael. Međutim, izraelski premijer Benjamin Netanyahu taj dogovor ocijenio je kao ”povijesnu pogrešku” ponavljajući kako njegova zemlja zadržava pravo ”braniti samu sebe”.
Netanyahu je pokušao lobirati u Moskvi i Washingtonu protiv tog sporazuma, ali nije uspio. ”Danas je svijet postao puno opasnijim mjestom jer je najopasniji režim na svijetu napravio značajan korak prema dobivanju najopasnijeg oružja na svijetu”, poigravši se riječima izjavio je Netanyahu, koji je pojasnio kako je Iran tim sporazumom dobio što je želio: znatno ublažavanje sankcija i zadržavanje znatnog dijela vlastitog nuklearnog programa.
Sporazum su pozdravili iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei, koji je rekao kako se time Teheranu priznaje pravo na obogaćivanje urana na njegovu tlu, ali i vodstvo Europske unije koje je poručilo kako je sada najvažnije da se sporazum dosljedno primjenjuje. Provedbu sporazuma nadgledat će povjerenstvo sastavljeno od predstavnika obiju strana koje će imati pristup svim nuklearnim postrojenjima u svako doba.
Ovaj dogovor pokazuje da su se ostvarile tvrdnje analitičara koji su novog iranskog predsjednika Rouhanija predstavljali kao reformatora i osobu sklonu dijalogu. Iako je u međuvremenu dao nekoliko ”čvrstih” izjava u vezi s iranskim nuklearnim programom, čini se da je ipak shvatio kako je za njegovu zemlju, teško pogođenu sankcijama i političkom izolacijom koja traje već desetljećima, sada najvažnije pokrenuti proces njezina povratka u međunarodne okvire.
Prvi je korak u tome smjeru učinjen. Nakon šest mjeseci vidjet će se rezultati, a ako se Teheran bude pridržavao dogovora, tada će se postupno skidati i ostale sankcije, poput onih o zabrani prodaje nafte, koje teško pogađaju iransku ekonomiju. Ovim sporazumom zadovoljna je i Bijela kuća. Njezina taktika sankcija i nuđenja pregovora sad je napokon dala rezultate.
Valja podsjetiti da je Obama odmah po dolasku u Bijelu kuću Teheranu nudio posebno partnerstvo i mjesto prirodnog hegemona u regiji odrekne li se ambicija o proizvodnji nuklearnog oružja. Prijašnji iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad sve je te prilike prokockao. Njegov je nasljednik Rouhani, čini se, odlučio krenuti drugim putem.
Velesile su čvrsto stale iza toga dogovora jer svakoj od njih osim političke, pruža i ekonomsku korist. Međutim, valja ipak znati kako je ovo tek prvi, iako dakako povijesni, korak u pravome smjeru.
Al Qaida udarila na iransko veleposlanstvo u Bejrutu
Sirijski rat širi se i na susjedni Libanon. U dvostrukome samoubojičkom napadu na iransko veleposlanstvo u Bejrutu, glavnom gradu Libanona, jučer je poginulo najmanje 22 ljudi, a više ih je od 140 ranjeno. Među poginulima je i kulturni ataše iranskog veleposlanstva.
Odgovornost za napad preuzela je, kako prenosi BBC, sunitska džihadistička grupa Brigade Abdullaha Azzama povezana s Al Qaidom, koja je potvrdila da su ”dvostruko mučeništvo” počinila dva pripadnika libanonskih sunita. Libanonski dužnosnici tvrde da je prvi samoubojički napad izveo samoubojica na motociklu koji se zabio u vanjski zid iranskog veleposlanstva. Nakon toga zbio se drugi napad sa samoubojicom u automobilu.
Libanonski suniti bore se od početka rata u Siriji na strani pobunjenika protiv režima tamošnjeg predsjednika Bashara al-Assada. Dio tih grupacija povezan je s terorističkom mrežom Al Qaidom. Međutim, Iran, koji je pretežito šijitska država, te proiranski Hezbolah iz Libanona, stali su na Assadovu stranu. Hezbolah se aktivno uključio u borbu protiv pobunjenika kada je sirijskoj vojsci pomogao ponovno zauzeti granične prijelaze s Izraelom na Golanskoj visoravni.
U prvo vrijeme činilo se da je samo pitanje vremena kada će Assadov režim pasti, no zadnjih mjeseci njegove snage preuzimaju nadzor nad sve više sirijskog područja. Čak su došle u blizinu grada Aleppa, koji je od početka bio pobunjenička utvrda. Navodno Hezbolahovi borci sudjeluju u borbama kod Damaska i Aleppa.
Otkako je počeo sirijski rat, već su se nekoliko puta u Bejrutu sukobili libanonski šijiti i suniti. U svibnju prošle godine na ulicama Bejruta i Tripolija vodili su se pravi oružani sukobi između pobornika i protivnika Assadova režima. S jedne i druge strane bilo je mrtvih i ranjenih, podmetane su bombe i tek je libanonska vojska, kada je izišla na ulice sa svojim teškim oružjem, uspjela smiriti taj sukob kako ne bi prerastao u otvoreni rat.
Međusobni su napadi, međutim, nastavljeni. U jednom od njih ubijen je jedan od glavnih sunitskih oponenata Assadovu režimu, u srpnju ove godine automobil bomba eksplodirao je u blizini Hezbolahova sjedišta i tada su ranjeni desetci ljudi, u kolovozu je bomba podmetnuta u automobil ubila 27 osoba, a desetci su ranjeni u šijitskoj četvrti u Bejrutu.
Izvjestitelji s mjesta događaja govore da nakon jučerašnjeg napada sigurnosne snage izvlače ozlijeđene dok Hezbolahovi borci pretražuju svakoga tko želi ući na to područje. Prije nekoliko dana njihov vođa Hassan Nasrallah rekao je da će njihovi borci ostati u Siriji koliko god bude potrebno.
Iranski je veleposlanik za napad optužio Izrael, međutim, iz Jeruzalema su uzvratili kako njihova zemlja nema ”nikakva udjela” u tom incidentu. Napad su osudili Sirija i britanski ministar vanjskih poslova William Hague.
Rat u Siriji tako poprima i oblike vjerskoga, međumuslimanskoga, obračuna. Assad je pripadnik alavitske islamske manjine, podupiru ga šijiti koje predvodi Iran, a protiv njega su sunitske zemlje, primjerice Turska i Egipat. SAD, Rusija i druge velesile, čini se, odlučile su pričekati ishod rata kako bi tek onda organizirale mirovnu konferenciju na kojoj će se odlučiti o poslijeratnom uređenju te zemlje.
Trenutačno Assadove snage napreduju, sada kontroliraju cestu koja iz Damaska vodi do mora, međutim, još je velik dio Sirije pod kontrolom pobunjenika, koje je Zapad, po svemu sudeći, prestao otvoreno podupirati kad se ustanovilo da se na njihovoj strani bore brojne grupacije bliske Al Qaidi.
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5