Kad sam napuštala Sulejmaniju, grad u autonomnoj pokrajini Irački Kurdistan, početkom ovog mjeseca, nisam mogla zamisliti da bi moj sljedeći posjet mogao biti posjet Kurdistanu bez Iraka. Otišla sam četiri dana prije pada Mosula, događaja koji je pokrenuo domino efekt u ostatku zemlje.

 

Najednom je prijateljev stari napis na internetu dobio novu važnost: ”Irak je kao stari namještaj, nikad ne znaš kada će se raspasti.” To ”kada” postalo je – sada. Desetog lipnja Mosul su zauzele snage Islamske Države Iraka i Levanta (Islamic State of Iraq and al-Sham; ISIS) na njihovom putu da kontroliraju široko područje koje se proteže od južne Sirije do iračkih provincija u kojima su većina Arapi sunitske provenijencije.

 

U roku od dva dana vojne postrojbe iz sjevernih kurdskih provincija ispunile su vakuum nastao povlačenjem iračke vojske i preuzele kontrolu nad Kirkukom te drugim područjima koja su do tada bila kamen smutnje u njihovim odnosima s centralnom vladom u Bagdadu.

Kad sam napuštala Sulejmaniju, grad u pokrajini Irački Kurdistan, početkom ovog mjeseca, nisam mogla zamisliti da bi moj sljedeći posjet mogao biti posjet Kurdistanu bez Iraka. Otišla sam četiri dana prije pada Mosula, događaja koji je pokrenuo domino efekt u ostatku zemlje

 

Glavni akteri, elite većinskih grupa definiranih po etničkoj liniji na Arape i Kurde ili po religijskoj podjeli na sunite i šijite, šalju svoje vojske da brane ili osvoje teritorije koje svojataju. Između njih, između čekića i nakovnja, manjine su prepuštene same sebi, da se brane, traže zaštitu ili da bježe. Faili Kurdi (etnički Kurdi šijitske religijske denominacije) u Bagdadu i drugim krajevima ili Turkomani u Tal Afaru stvaraju svoje milicije. Etnički Asirci raznih kršćanskih denominacija u enklavama također imaju vlastite jedinice.

 

Mosul, drugi najveći grad u zemlji, kolijevka iračke raznorodne populacije, bio je dom Ezidima, Kurdima, Arapima, Turkomanima, Asircima, Armencima, Mandejcima i mnogim drugim. Neki su prihvatili razne varijante islama, neki razne kršćanske denominacije, dok su mnogi drugi zadržali svoje vlastite religiozne svjetonazore. Svi su se smatrali prvenstveno Moslavljanima – stanovnicima grada Mosula. Od 2003. Moslavljani odlaze. Susjedne kurdske provincije pružile su utočište nekima od njih. Turska, Libanon, Europa ili svijet bili su odredište drugima.

 

Godine 2003. Mosul je imao 35.000 kršćana. U prvoj polovici ove godine bilo ih je 10.000. Sada, nakon zadnjeg vala nasilja, možda će ih tek nekolicina dočekati iduće prebrojavanje.

 

Ipak, brojevi su brojevi, dok je svaka pojedina sudbina jedan svemir.

 

Tjedan dana nakon pada Mosula, prijatelj iz Hamdanije, gradića samo 30 kilometara udaljenog od Mosula, kaže mi telefonom da je ta kršćanska enklava za sada sigurna. Štite je zajednički kršćanska lokalna milicija i kurdska vojska. Ipak, nemaju struje, goriva, interneta ni drugih potrepština. Svi su uplašeni, a djeca pitaju odrasle: ”Kad će doći Da’aš (ISIS) da nas ubije?” Svi razmišljaju o tome da nekamo pobjegnu samo da prežive. To razmišljanje prisljeno je pretvoriti se u nemilu stvarnost: 25. srpnja bolbe su pale na enklavu. Obitelj mog prijatelje, i mnogi drugi, morali su na brzinu potražiti sigurnost u kurdskim područjima.

 

Poslije toga se pitam što je s Namirovom obitelji u Mosulu?

”Drevne sektaške razlike”, kako ih je američki predsjednik Barack Obama okrstio ponavljajući svoje prethodnike, navode se kao glavni uzroci raspada. ”Prirodni razvoj mržnje gomilane stoljećima”, kad bi lice govornika bilo malo drugačije, podsjećalo bi na objašnjenja za raspad Jugoslavije 25 godina ranije

 

Namir, dragi prijatelj, fotoreporter, ubijen je 2006. u Bagdadu; ubila ga je američka vojska. Tek kad je Wikileaks objavio slike američkog vojnog helikoptera koji puca po civilima, njegova obitelj potvrdila je svoje sumnje – ubojstvo. Oni su bili u Mosulu, tugovali, tek par dana prije novog vala nasilja. Potraga mailovima i telefonskim pozivima poznanicima i prijateljima otkrila je da su našli utočište u nekoj kurdskim provincijama.

 

Otvaram dalje popis svojih prijatelja i tražim informacije o njima.

 

Na jugu još jedna prijateljica. Ona je odvjetnica u Najafu. Kaže mi da je spremna za bijeg u Libanon dok se svi muški članovi njezine obitelji odazivaju pozivu na oružje Velikog Ayatolaha Ali Sistanija – pozivu koji mnogi smatraju još jednom brtvom za mrtvački kovčeg višedimenzionalnog Iraka jer huška Arape šijite protiv Arapa sunita.

 

Glasine pothranjuju strasti. Ako su ekstremne i ponovljene dovoljno puta na stvarnim ili virtualnim ulicama – često upotrebljavajući ćudoređe žena – one hrane strojeve za ubijanje dehumanizirajući ”drugoga”. Poznanik iz Bagdada mi govori o glasovima rata: kako je čuo da u Mosulu siluju mlade djevojke, dok mi bivši student, još uvijek u Mosulu, kaže da je sad mirno i sigurno – sigurnije, kaže, nego kad je iračka vojska bila tamo, jedino da su nestašice. Glavni mediji i anegdote iz života su poput slike u ogledalu razbijenom na tisuće komadića.

 

Propaganda, teorije zavjera i mitovi se šire stvarajući nepovjerenje i strahove. Prijatelj novinar, ne bez doze sarkazma, to je opisao riječima: ”Kurdi su postali još veći nacionalisti, suniti su još veći suniti, a šijiti su još radikalniji šijiti, sve to zbog zaštite i preživljavanja: Živio Charles Darwin!”

 

Kategorizacija i etiketiranje nekim zajedničkim nazivnicima, anuliranje individualnosti za jačanje kolektivnih identiteta, ”balkaniziranje” stanovništva neizbježan je trend u ovim okolnostima.

Neizbježna realnost je pred nama. Kurdistan će vjerojatno postati neovisna država – ostvarenje prirodne težnje da se isprave nepravde koje su izbrazdale Kurde od kolonijalne podjele dogovora Sykes-Picot. Optimistični analitičari tvrde da će ISIS pretvoriti svoj militantni ekstremizam u pragmatičnu politiku i pregovore da bi se ustanovila i uredila njihova teokratska država – uistinu, predsjednik kurdske Vlade Nechirvan Barzani preporučio je da Arapi suniti stvore autonomnu državu poput kurdske. Arapi šijiti već su utvrdili svoj teritorij s dijelovima Bagdada koje su očistili od raznolikosti, što nasiljem, što strahom

 

Fraze iz realno-političkog žargona dominiraju medijima – ”neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”. Stručnjaci svih boja, bivši diplomati, vojni veterani ili analitičari s visoka nameću svoja ”stručna” mišljenja koja bi mogla odlučivati o sudbini mojih prijatelja, tamo, u zemlji. Oni preporučuju da se Amerika udruži s Iranom ili da se pošalju vojske da ubijaju za mir. ”Naši” protiv ”njihovih” tečno klizi s usana uvećavajući grotesku koja se odigrava.

 

”Drevne sektaške razlike”, kako ih je američki predsjednik Barack Obama okrstio ponavljajući svoje prethodnike, navode se kao glavni uzroci raspada. ”Prirodni razvoj mržnje gomilane stoljećima”, kad bi lice govornika bilo malo drugačije, podsjećalo bi na objašnjenja za raspad Jugoslavije 25 godina ranije.

 

Nedavno, u travnju ove godine, Louis Raphaël I Sako, nadbiskup Kaldejske, katoličke crkve u Iraku, obratio se vjerskim poglavarima na konferenciji u Lyonu riječima: ”Trenutno su prisutni razgovori o planovima za kreiranje novog Bliskog istoka. Za nas je to izvor zabrinutosti i straha – 1400 godina islam nas nije uspio istjerati sa naših ognjišta i od naših crkava, a sad nas je politika Zapada raspršila na sve četiri strane svijeta.”

 

Stare kolonijalne granice zamjenjuju se granicama koje reflektiraju nove interese, a samo su pravdane ”davnom mržnjom” i bit će legalizirane presedanima poput priznanja Kosova.

 

Izgovor na sektaške uzroke ne uzima u obzir miješani karakter iračkih kućanstava, kvartova ili gradova i namjerno ignorira realnosti odluka koje su donošene od 2003., a koje su direktno utjecale na ovaj raspad. Nakon američke okupacije cijela ”stara” iračka vojska je demobilizirana te zamijenjena ”novom” kojom su dominirali šijiti. ExxonMobil i druge američke kompanije potpisivale su ugovore s kurdskim lokalnim vlastima obezvređujući proteste centralne vlade u Bagdadu. U međuvremenu su područja s većinskim sunitskim arapskim stanovništvom bila sustavno zapostavljanja od vlade Nourija al-Malikija. Tako su sazreli uvjeti koji su pogodovali pokretu ISIS.

 

Medijske i političke manipulacije od 2003. neminovno su i polako izjedale suštinu društva.

 

Na fakultetu mi je studentica ispričala kako je bila uznemirena kad je trebala dijeliti sobu sa ženom koja nosi abaju (abaja je konzervativni ženski odjevni predmet koji pokriva i kosu i tijelo, nalik na odore koje nose neke časne sestre) dok je bila na jednom seminaru.

Na fakultetu mi je studentica ispričala kako je bila uznemirena kad je trebala dijeliti sobu sa ženom koja nosi abaju (abaja je konzervativni ženski odjevni predmet koji pokriva i kosu i tijelo, nalik na odore koje nose neke časne sestre) dok je bila na jednom seminaru. Tek kad su se bolje upoznale, uvidjele su da su obje muslimanke sunitske denominacije, ali različitog etniciteta. Veo je spao. Postale su prijateljice. Kasnije ju je čak otišla posjetiti u dio Iraka koji se popularno nazivao ”trokut smrti”

 

Tek kad su se bolje upoznale, uvidjele su da su obje muslimanke sunitske denominacije, ali različitog etniciteta. Veo je spao. Postale su prijateljice. Kasnije ju je čak otišla posjetiti u dio Iraka koji se popularno nazivao ”trokut smrti”.

 

Kad sam predavala prošli semestar na sveučilištu u Sulejmaniji, izazivala sam studente pitanjem: “Što je to identitet?” Prvi odgovori bili su predvidljivi : Arap, Kurd – mnogi; muslimani – većina. Poneki kršćanin, tek rijetki ateist. ”Ali što je s ostalim karakteristikama?”, nastavila sam istraživanje. ”Da li imate više sličnosti sa svojom kurdskom bakom ili sa svojim arapskim kolegom na fakultetu?” Polako smo ljuštili slojeve etiketa i otkrivali njihove dinamične, kompleksne identitete. Do kraja semestra, usprkos početnoj frustriranosti ”kompleksnošću”, priznali su da su počeli preispitivati ”čvrste istine” kojima su bili hranjeni.

 

Takvo preispitivanje ne pogoduje političkim manipulacijama. Otežava vođama da ”nas” objedine pod zastavom nacionalizma za osvajanje teritorija, preokretanje povijesti, pobjeđivanje na izborima, regrutiranje vojnika, izgradnju nacionalne države koja se temelji na razlici u odnosu na ”one druge”.

 

Ali, koliko je vrijedna radionica ili čak semestar o kompleksnosti nakon samo par dana jednostavnosti smrti i propagande? Mogu li se uopće nadati da sam ostavila ikakva traga u njima?

 

Neizbježna realnost je pred nama. Kurdistan će vjerojatno postati neovisna država – ostvarenje prirodne težnje da se isprave nepravde koje su izbrazdale Kurde od kolonijalne podjele dogovora Sykes-Picot. Optimistični analitičari tvrde da će ISIS pretvoriti svoj militantni ekstremizam u pragmatičnu politiku i pregovore da bi se ustanovila i uredila njihova teokratska država – uistinu, predsjednik kurdske Vlade, Nechirvan Barzani  preporučio je da Arapi suniti stvore autonomnu državu poput kurdske. Arapi šijiti već su utvrdili svoj teritorij s dijelovima Bagdada koje su očistili od raznolikosti, što nasiljem, što strahom.

 

A ja razmišljam o svojim prijateljima, o djeci iz miješanih brakova, o manjinama i njihovoj tisućljetnoj mudrosti, legendama i povijestima. Razmišljam o tisućama stranih radnika, većinom iz istočne Azije, koji su došli u Irak tražeći slamku šanse. Razmišljanja su deprimirajuća.

U ovoj regiji izraslih upitnika za moje studente nova mentalna karta bit će iscrtana kad se geopolitička utvrdi. Na kraju, novi će pasoši biti dovoljni za prijelaz fizičkih granica, ali prijelaz onih mentalnih, da se dođe do razumijevanja i solidarnosti, bit će puno teži poduhvat

 

Prijatelj Kurd, koji živi i radi u Norveškoj, nazvao me da podijeli svoje ”globalizirane” frustracije. Prvih dana osjećao se kao shizofrenik, pola uma u Norveškoj, a pola u zemlji svog podrijetla. Sada je, kaže, vrlo ljut. Norveški kolega s posla komentirao je negativno vijest da je vlada objavila slanje 10 milijuna dolara pomoći ”onim ludim Iračanima koji ništa ne rade nego samo ubijaju jedni druge”. Moj prijatelj, koji je tamo smatran Iračaninom, sačuvao je mir i objasnio kolegi kako je od početka najnovijeg nasilja u Iraku cijena sirove nafte porasla za 10 dolara, omogućujući Norveškoj, sedmoj u svijetu po proizvodnji nafte, da ostvari dodatni profit od 20 milijuna dolara – na dan.

 

Sljedeći put kad se vratim natrag, bit će to, najvjerojatnije, u neovisnu državu Kurdistan. U njoj će biti izazova jer postaje mali Irak s obzirom na to da je prihvatila stotine tisuća izbjeglica i sve njihove raznolikosti. Ali što će se dogoditi kad se prašina slegne; kad se počne optuživati ”onog drugoga” za neki zločin ili za trošenje već prenapregnutih resursa dok se ljudi natječu za posao, krov nad glavom i druge potrebe?

 

Da li će vlasti dati transparentne informacije o prihodima od nafte i njihovu trošenju ili će zadržati staru logiku? Da li će zakonom zaštititi sve radnike jednako ili će pomagati poslodavce i kompanije da zarade dodatno, hraneći antagonizam između kurdskog – skupljeg radnika i arapskog, benglaskog ili sirijskog – jeftinijeg? Da li će nacionalna sigurnost doći nauštrb zaštite prava i slobode govora ili će se vlada okoristiti bogatstvom iskustava svih ljudi koji su došli tu živjeti? I, kad već govorim o ljudima, kako će oni zacijeliti duševne rane ovog novog nasilja?

 

U ovoj regiji izraslih upitnika za moje studente nova mentalna karta bit će iscrtana kad se geopolitička utvrdi. Na kraju, novi će pasoši biti dovoljni za prijelaz fizičkih granica, ali prijelaz onih mentalnih, da se dođe do razumijevanja i solidarnosti, bit će puno teži poduhvat.

 

(Cyrille Cartier je živjela u Iraku 2005. i 2006. godine. Od tada se redovno vraća kao novinarka i predavačica novinarstva na sveučilištu u Sulejmaniju, u kurdskoj provinciji u Iraku. Od 2006. pola godine provodi u Hrvatsko,j a pola u Iraku).