Veliki evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer danas je po cijelom svijetu slavljen kao ”genijalni mučenik”. U nacističkom paklu posebno je duboko proživljavao i promišljao pitanja vjere i nevjere te su iz tih iskustava nastala njegova izuzetno utjecajna pisma koja su na hrvatskom jeziku objavljena u knjizi ”Otpor i predanje”. [Read more…]
Bog pobjeđuje u neuspjehu
Jednom kada krene putem poniženja i oplijenjenja, Isus ide do kraja. On dostiže potpuno poniženje “smrću na križu”. Riječ je o najgoroj smrti, rezerviranoj za robove i zločince. Isusa se smatralo prorokom, ali umire kao zločinac.
Gledajući Isusa u njegovoj muci, vidimo kao u nekom zrcalu patnje čovječanstva i nalazimo Božji odgovor na misterij zla, boli i smrti. Toliko nas puta obuzme užas zbog zla i boli koja nas okružuje, pa se pitamo: “Zašto Bog to dopušta?”. Duboko nas pogađaju patnja i smrt, osobito nevinih!
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Kada vidimo djecu koja pate, to nas duboko pogađa. To je misterij zla. A Isus uzima sve to zlo, svu tu patnju na sebe. Dobro je da ovaj tjedan svi gledamo Raspetoga, da ljubimo Isusove rane, da ih ljubimo na raspelu. On je preuzeo na sebe svu ljudsku patnju, pokrio se tom patnjom.
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Božji se Sin, naime, pojavljuje na križu kao poraženi čovjek: pati, izdan je, izgrđen i na kraju umire. Ali Isus dopušta da se zlo svom silinom sruči na njega i preuzima ga na sebe da ga pobijedi. Njegova muka nije neki incident; njegova smrt – ta smrt – je bila “zapisana”.
Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada
Doista ne nalazimo mnoga objašnjenja. Riječ je o zbunjujućem misteriju, ali znamo tajnu toga misterija, te čudesne poniznosti: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3, 16). Razmišljajmo mnogo ovaj tjedan o Isusovoj boli i recimo samima sebi: “Ovo je za mene. I da sam jedina osoba na svijetu, on bi to učinio. Učinio je to za mene”. I poljubimo raspelo i kažimo: “Za mene, hvala Isuse. Za mene”.
Kada se sve čini izgubljenim, kada ne ostaje više nitko jer “udarit će pastira i stado će se razbjeći” (Mt 26, 31), tada nastupa Bog snagom uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada.
Ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine
Trenutak u kojem se sve čini izgubljenim, trenutak boli u kojem osobe osjećaju potrebu sići s križa, to je trenutak najbliži uskrsnuću. Noć je najtamnija upravo prije svitanja, prije nego se probije svjetlo. U času najveće tame Bog intervenira i uskrisuje.
Isus, koji je izabrao prijeći taj put, poziva nas slijediti ga na istom njegovom putu poniženja. Kada u nekim životnim trenucima ne nalazimo nikakav izlaz iz svojih teškoća, kada tonemo u najgušću tamu, to je trenutak našeg poniženja i potpunog oplijenjenja, čas u kojem osjećamo da smo krhki i grešnici.
Upravo tada, u tome trenutku, ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine. Neka tako bude.
(Iz Papine kateheze na općoj audijenciji u srijedu, 16. travnja 2014. IKA)
Je li Papa katolik?
Vjernik bi očekivao da Papa zna sve odgovore, da bi ga znao ispravno uputiti u svim kušnjama i dvojbama. Napokon, to mu je u opisu radnog mjesta. On je Petrov nasljednik, vlasnik onih ključeva koje je Isus, po Matejevim riječima, dao najdražem učeniku.
“Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”, rekao je tada Isus i taj božanski autoritet i pravo da sudi i presuđuje u svemu, na kraju dugačkog, dvije tisućljetnog niza rimskih biskupa, baštini i današnji papa Frane.
Ima li netko u rukama nešto tako veliko i moćno, a ja bih pravorijek za sve nedoumice nazvao većim i moćnijim i od kovčežića sa šiframa za aktiviranje međukontinentalnih nuklearnih projektila koje sa sobom vazda nosi američki predsjednik, pretpostavili biste kako je riječ o osobi nepokolebljivih uvjerenja, sigurnoj i samopouzdanoj, odrješitoj i brzoj kod odlučivanja.
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica
Međutim, Papa koji je na Cvjetnicu izašao pred vjerničko mnoštvo nije bio ni nalik takvoj osobi. Djelovao je, kažu, ozbiljno i sumorno i u narod unio veliki nemir dugim stankama u propovijedi.
Okupljeni su se prestrašeno pogledavali dok je vrhovni poglavar njihove crkve otvoreno sumnjao u prirodu svoga bića i svoje službe na zemlji, u dobrotu svoga srca i hrabrost svoje vjere.
“Tko sam ja, tko je svatko od nas pred Gospodinom? Jesam li Juda koji ga je prodao za trideset novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega? Ili sebe vidim kao žene i druge osobe koje su pomagale Isusu? Perem li ruke kad dolazi do teškoća?…” nizao je sumnje u nedjelju na prepunom Trgu svetog Petra papa Frane, a mene ne bi čudilo da se koji od zabezeknutih očevidaca naposljetku zabrinuto upitao je li Papa uopće katolik?
Ne bi, naposljetku, bilo prvi put da se propituje poslanje toga Argentinca. Američki katolički radikali odvažili su se i javno kazati kako se u koječemu ne slažu s njime, kako mnoge njegov prosudbe drže pogrešnim. Znate te ljude, većina je takvih i među hrvatskim svećenicima, premda se naši, dakako, neće drznuti proturječiti Svetom ocu.
Oni su bez ostatka uvjereni u ispravnost svojih stavova i nemilosrdni prema onima koji misle i propovijedaju drugačije. Homoseksualce, ateiste, komuniste, muslimane i židove, baptiste i metodiste, samohrane roditelje i žene koje su pobacile oni osuđuju hitrinom i okrutnošću dželatove sjekire. Blagoslovit će čak i ubojice i ratne zločince, kao što je prije nekoliko tjedana učinio sisački biskup Vlado Košić, ako im se njihova zvjerstva učine po mjeri njihove tvrde, isključive, nacionalizmom zatrovane vjere.
Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći. No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica.
Papa koji će se upitati o moralnosti vlastitih motiva i postupaka prije nego krene osuđivati motive i postupke drugih nema mnogo zajedničkog s pozom nadute bezgrešnosti koju zauzima velik dio klera. I naoko se to možda i ne čini papinski, naročito ako imate na umu da taj muškarac drži ključeve Kraljestva nebeskog i sam ga je Bog ovlastio da presuđuje u svim ljudskim pitanjima. Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći.
No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina.
U pozivu da svatko od nas pogleda u svoje srce i upita da se da on sam nije možda kukavica ili nasilnik, Jorge Mario Bergoglio još se jednom potvrdio kao vjerojatno najvažniji čovjek našeg vremena. Blag i pomirljiv prema drugima i drugačijima, oprezan i suzdržan u osudi, papa Frane baš ni po čemu nije sličan rulji koja se uspaljuje lomačama i nalazi božansko nadahnuće u vitlanju dugačkih mačeva.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Poziv na ljubav i praštanje
Nedjelja prije Uskrsa se u kršćanskim crkvama slavi kao Cvjetnica. Ona obilježava Isusov konačni ulazak u Jeruzalem te početak posljednjeg i najdramatičnijeg tjedna njegovog života. Stoga se on zove i Veliki ili Sveti tjedan. U četvrtak ovoga tjedna Isus će biti uhićen, a u petak mučen, suđen i ubijen. Sljedeća će nam nedjelja već donijeti uskrsnu radost i poruku Isusove pobjede nad smrću, tamom i zlom. Ulazimo, dakle, u završnu dramu Isusova života, a Cvjetna nedjelja je početak njezina posljednjeg čina.
Ceremonijalni obredi povezani s Cvjetnicom i proslavom Svetog tjedna se vrlo sporo pojavljuju i nerado prihvaćaju u ranim stoljećima kršćanstva, te ih tek u 8. stoljeću nalazimo u danas prepoznatljivim oblicima.
Pučka je pobožnost, posebice u sujevjerjem krcatom srednjem vijeku, proslavu Cvjetnice nažalost opteretila mnogim poganskim običajima, predmetima, procesijama i ceremonijama koje umjesto otkrivanja prikrivaju biblijske događaje toga dana i njihovo proročko i spasenjsko značenje. Zato su crkve reformacijske baštine u velikoj mjeri odbacile folklor Cvjetnice, a i u Rimokatoličkoj crkvi se 1955. pokušalo to slavlje očistiti od poganskih elemenata i pojednostaviti dekretom Maxima Redemptionis Nostrae Mysteria.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira
Naširoko prihvaćenim imenom Cvjetnica obilježava se, dakle, spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Usputni je folklor kojim su ga židovski pashalni hodočasnici tom zgodom euforično dočekali maslinovim i palminim granama bacajući cvijeće i prostirući haljine na put kojim je ulazio u glavni grad.
Usporedba opisa biblijskog događaja o kojem izvješćuju sva četiri evanđelja (Matej 21, Marko 11, Luka 19, Ivan 12) i suvremenog slavljenja Cvjetnice ukazuje na potrebu onog obnoviteljskog, ali prečesto zanemarivanog poziva Ad fontes! – na izvore! Uvijek se iznovice moramo vraćati evanđelju i u svjetlu njegova autentičnog učenja, te Isusove prakse, preispitivati i obnavljati naše motive, riječi, djela i obrede.
Prema Lukinom evanđelju Isus je, čim je ugledao Jeruzalem, zaplakao nad njegovom sudbinom, a sva tri prva evanđelja svjedoče da je ušavši u grad ponajprije počinio, mi bismo danas rekli, nasilno djelo, kada je sa svetom indignacijom u hramu Božjem isprevrtao stolove prodavačima i mjenjačima novca snažnim prigovorom što su “kuću molitve pretvorili u špilju razbojničku” ili, kako reče jedan naš stariji prijevod, “jamu hajdučku”.
Važno je, osim površnog oduševljenja poluvjerničkih masa, napose primijetiti da Isusov dramatičan ulazak u grad njegova smaknuća proročki značajno obilježavaju suze solidarnosti s onima koji propadaju i pravednički gnjev protiv materijalnim dobitkom motiviranog i trgovinom kompromitiranog religijskog sustava.
Biblijski događaj naglasak ne stavlja na palme i cvijeće, pa stoga ni njihovo suvremeno blagoslivljanje nema posebna smisla ako zaboravimo središnju ličnost i njegovu poruku. Telegrafski bismo značenje dana Cvjetnice mogli sažeti pod dva naslova.
On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti
Prvo: Isusova hrabrost i dosljednost nasuprot površne popularnosti.
On je dobro znao da ulazi u neprijateljski raspoložen grad u kojem će ga osuditi na smrt. Iako mu dio naroda priređuje naizgled kraljevski doček, pa se popularno govori o Isusovu trijumfalnom ulasku u Jeruzalem, njemu je život zapravo ugrožen. Narod ga je volio, ali vlasti nisu. Trulim kompromisom iz straha od konkurencije religiozni i svjetovni vladari zakleli su se da će ga ubiti. Put je bio opasan, ali Isus je radije bio spreman na rizik nego da iznevjeri sebe i svoje poslanje. Spreman je žrtvovati svoj život za živote drugih.
Kolikogod je Isus popularan kod naroda, on nije impresioniran masama koje ga oduševljeno pozdravljaju. Njihov poklik “hosanna” doslovce znači “spasi sada!”, te može biti shvaćen kao izraz nestrpljivosti i spremnosti na pobunu protiv rimskog okupatora. Isus je, međutim, svjestan svoje misije i vremena, te ga ne mogu ni impresionirati ni isprovocirati. On ne vodi pokret religioznih fanatika i nacionalista, a još manje oružanih pobunjenika.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira.
Drugo: Isusova poruka i zahtjev sučelice zloporabi religije.
Vladari naroda kojemu Isus pripada, svjetovni i religiozni, ne podnose njegovu radikalnu poruku s pozivom na obraćenje Bogu ni proročku kritiku njihova sustava i načina vladanja. On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti.
Don Damirova retorika
U polariziranome našem javnom prostoru kao da mediji jedva čekaju da tkogod iz svjetonazorski suprotstavljena tabora izlane kakvu nezgrapnost ili glupost pa da ga napadnu. U ideološkim prepucavanjima svakoj od strana, čini se, biva mnogo važnije pokazati da je u pravu, i to na temelju ‘‘argumenta“ diskreditacije, nego tražiti zajednički jezik s onim drugima te se posvetiti konstruktivnom traženju mogućega zajedničkog dobra. Ili barem razgovoru o njemu.
Don Damir Stojić, salezijanac, stekao je određenu popularnost obnašajući službu studentskog kapelana i pastoralnoga djelatnika u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu te svojim angažmanom oko mnogih tema koje zadnjih godina dijele hrvatski javnost, poput, primjerice, gostovanja Judith Reisman, referenduma o ustavnoj definiciji braka, istospolnih brakova, homoseksualnosti, spolnoga odgoja, rodnih studija i dr. Popularan je i među svojim mainstream istomišljenicima u Katoličkoj crkvi, kao i među protivnicima, ne samo njihova svjetonazora nego i retorike: don Damirove vjeronaučne poduke rado uzimaju kao primjer ideološkoga pseudoznanstvenoga govora.
Zanimljivo je, dapače ironično, da je prvi medij koji je prenio njegovu spornu izjavu izrečenu na susretu sa studentima kako je ’‘medicinski nevjerojatno da žena tijekom silovanja zatrudni“ bio portal Narod.hr. Taj se portal, inače u vlasništvu Željke Markić, ideološki bliske don Damiru, ne zamara ni kritikom ni teologijom. On prenosi uglavnom vijesti o ukazanjima, teorijama urote, intervjue s karizmaticima, popise homoseksualaca u tajnim službama i slično.
Don Damiru publicitet zacijelo neće naškoditi, dapače, samo će mu povećati duhovni kapital medijskog mučenika. Stječe se dojam da religijski radikalizam i živi ponajviše posredstvom provociranja ideoloških sukoba ne bi li se onda prikazao njihovom žrtvom
Navodno je članak sa spornom rečenicom napisala studentica koja je i sama prisustvovala susretu na kojem je izrečena, ali ili ju nije pravo razumjela, krivo interpretirala ili neprecizno prenijela. Kaže don Damir kako mu se javila kad se digla prašina u medijima te mu se sva uznemirena ispričala. No, možda mu je time, zapravo, i ne znajući, učinila uslugu: don Damiru publicitet zacijelo neće naškoditi, dapače, samo će mu povećati duhovni kapital medijskog mučenika. Stječe se dojam da religijski radikalizam i živi ponajviše posredstvom provociranja ideoloških sukoba ne bi li se onda prikazao njihovom žrtvom.
Kada je dobio priliku da, ni manje ni više nego u televizijskom trećem Dnevniku,7. travnja demantira spornu izjavu koju su mu bili pripisivali u medijima, negirao joj je svoje autorstvo komentirajući kako silovanje doista jest zločin. No, samo zato da bi i tu izjavu iskoristio kao granični slučaj za ono što mu je bila nakana reći: da svi embriji imaju pravo na život čak i ako su začeti silovanjem.
Iako je negirao autorstvo prve izjave, u drugoj je potvrdio njezinu retoričku logiku: da bi potkrijepio jednu izjavu koristi drugu bremenitu izjavu koja, doduše, na logičkoj razini ima neku vezu s prvom ali bi ju valjalo pravo promisliti a tek onda pomno artikulirati – inače može duboko povrijediti one kojih se tiče. Jamačno izjava o malom broju začeća u silovanih žena to može. O tome bi ponajbolje mogle posvjedočiti brojne silovane žene u prošlom ratu. A onda i napastovane žene u mračnim ulicama, haustorima i uredima, a kadikad možda i supruge ‘‘pravih katoličkih“ muževa. Njihovih dubokih trauma don Damir se nije ni sjetio. A kamoli da bi im se ispričao zbog olako izrečene rečenice tkogod da ju je izgovorio u njegovo ime.
Istu nezgrapnu retoričku igru don Damir često koristi želeći poentirati ono što mu je važno reći. Dostatno je preslušati njegova predavanja i intervjue na YouTubeu pa da se uvjerimo kako u svojoj gorljivosti doista zna kazati budalaštine. Lako izgovara različite logičke nespojive floskule u jednoj rečenici, podupirući ih –valjda da bude ‘‘bliži“ mladima koje treba, kako kaže, ‘‘zahvatiti“ dok se još daju – živahnom gestikulacijom i šatrovačkim izrazima: priča ‘‘fore“ da bi ga ‘‘skužili“.
Izjavu bi valjalo pravo promisliti a tek onda pomno artikulirati – inače može duboko povrijediti one kojih se tiče. Jamačno izjava o malom broju začeća u silovanih žena to može. O tome bi ponajbolje mogle posvjedočiti brojne silovane žene u prošlom ratu. A onda i napastovane žene u mračnim ulicama, haustorima i uredima, a kadikad možda i supruge ‘‘pravih katoličkih“ muževa
Velik problem modernog društva po njemu je relativizam, a onda relativizam površno tumači kao izjednačavanje dobra i zla: ‘‘Sve je dopušteno, svi su u pravu, nema dobro, nema zlo“. U istom stilu, naravno, diskreditira druge religije i duhovne tehnike. Kaže da ‘‘druge religije nemaju stav“ te su ‘‘razrijedile svoju vjeru“. Pritom pod ‘‘drugim religijama“ najvjerojatnije podrazumijeva druge kršćanske Crkve, a ne – sačuvaj Bože – primjerice islam, judaizam ili budizam. Jogu naziva ‘‘savezom s đavlom“ i tako dalje i tako dalje.
U niz navrata s omalovažavanjem je spominjao protestantske Crkve i nije smatrao potrebnim da se za to ispriča. Recimo, pripovijedao je subotičkim studentima: zapazivši naslov jedne knjige u rimskoj knjižari, Teologija tijela, pomislio je: ‘‘To je zacijelo, ne daj Bože, knjiga nekakvog protestanta!“, a onda se usudio kupiti ju tek vidjevši ime autora: papa Ivan Pavao II.
Svoje poznavanje seksualnosti i moralne problematike vezane uz seksualno ponašanje potkrijepio je izjavama poput sljedećih:
‘‘Homoseksualnost je monstruozna perverzija“.
‘‘Ako mladić ostavi djevojku s kojom je imao seksualne odnose, ona zna da je bila iskorištena, ona to osjeća.“
‘‘Nevjerojatno je kako su žene nasjele na priču o kondomu. Njega je izmislio muškarac samo zato da može nesmetano uživati, a ženama su ga prodali pod krinkom njihove emancipacije!“
‘‘Nijedan muškarac nema moralni legitimitet da uđe u ženu ako je ne voli i s njom ne želi provesti život.“
‘‘Kontracepcija uništava brakove jer žena zna da nešto nije u redu čim se betonira njezina plodnost“.
Don Damir, po svemu sudeći, ima, tipičan za našu crkvenu sredinu, podcjenjujući stav prema ženi te primitivnu predodžbu o tome što seksualnost uopće jest. U emisiji ‘‘Nedjeljom u 2“ izjavio je da žena ‘‘ne može biti zaređena za svećenicu iz istog razloga iz kojeg on ne može ostati u drugom stanju“. Vrlo logičan razlog!
U svojem je govorničkom zanosu neumjesno i nezgrapno usporedio muškarčevu penetraciju žene s ‘‘penetracijom“ Božjeg u ljudski duh. Bilo bi smiješno da nije apsurdno. Međutim, retorika kakvom se služi, nažalost, penetrirala je uvelike Crkvu u Hrvatskoj te ima svoje slušatelje i pobornike. Uzor-društva na koja bi se trebalo ugledati hrvatsko društvo za don Damira su: ugandsko, jer su tamo crkvena moralna učenja silom nametnuta sekularnim zakonima, i američko, jer je ”najkonzervativnije društvo” koje je ‘‘ikad vidio“
U svojem je govorničkom zanosu neumjesno i nezgrapno usporedio muškarčevu penetraciju žene s ‘‘penetracijom“ Božjeg u ljudski duh. Bilo bi smiješno da nije apsurdno. Međutim, retorika kakvom se služi, nažalost, penetrirala je uvelike Crkvu u Hrvatskoj te ima svoje slušatelje i pobornike.
Uzor-društva na koja bi se trebalo ugledati hrvatsko društvo za don Damira su: ugandsko, jer su tamo crkvena moralna učenja silom nametnuta sekularnim zakonima, i američko, jer je ”najkonzervativnije društvo” koje je ‘‘ikad vidio“.
Navodno se ‘‘proslavio“ nizom predavanja o seksualnosti upravo na temelju teologije tijela Ivana Pavla II. Pritom je Papinu knjigu čitao na njezinoj vjeronaučnoj a ne na teološkoj razini, odnosno kao obranu stava o nužnosti tzv. predbračne čistoće, a ne u njezinu teološkom potencijalu kakav bi zacijelo što imao reći mladim ljudima.
Papa, naime, uvelike usuprot tradicionalnom shvaćanju po kojem je tijelo (za razliku od duha) osuđeno kao izvor grijeha, razlaže svoju integralnu viziju ljudske osobe kao istodobno tjelesne, duševne i duhovne. U govoru o fizičkom ljudskom tijelu vraća mu zanemareno i potisnuto dostojanstvo iz kojega se i sama erotsko može čitati ne kao područje dopuštenoga i zabranjenoga, nego kao područje svetoga.
Slušajući don Damirova predavanja čovjek se ne može oteti dojmu da govori kao da se obraća priglupim osobama koji nisu kadre razumjeti kompleksnost problema o kojima je riječ. Podsjeća to na pojedine Zaručničke tečajeve priprave za brak pred desetak godina: znalo se događati da su djevojkama – koje su se zbog veličine trudničkih trbuha jedva uspjele ugurati među klupe da sjednu – liječnici pričali o sastavnim dijelovima spolnih organa, a svećenici o važnosti suzdržavanja od seksa prije braka.
Zar doista ima dvjestotinjak mladih, kako se hvali don Damir, koji redovno pohađaju njegove kateheze u studentskom domu te ‘‘oduševljeno“ prihvaćaju govor ‘‘o najdubljim istinama čovjeka“ izrečen retorikom kakva nije primjerena ni za priče za malu djecu, ali svakako jest za srednjovjekovne prijetnje paklom?
Jedini argument kojim se don Damir uvjerljivo služi argument je autoriteta crkvene hijerarhije kao isključive tumačiteljice volje Božje i tzv. prirodnoga zakona. Međutim, to što mu je dano pravo da o određenoj problematici govori sa stajališta crkvenog autoriteta, ne znači da dobro poznaje materiju o kojoj govori te da je svjestan posljedica i implikacija svojega neznanja
U davanju izjava o određenim stavovima, čak i bez obzira na njihov sadržaj, vrlo je važno kako ih izgovaramo. Kadikad način može potrti potencijal same izjave. Posve je legitimno biti suglasan s izjavom da je pobačaj zločin i u svom životu ponašati se u skladu s njom, ali je nedopustivo da pritom, ne poznavajući okolnosti zbog kojih su na to bile primorane, žene koje su pobacile osuđujemo kao zločinke. I osuda može biti zločin.
Za don Damira svijet je, čini se, crno-bijeli: onaj tko ne pripada Bogu, i to na način na koji on definira tu pripadnost, pripada đavlu, pri čemu je Bog vjerojatno onaj starac s bradom koji nad svijetom uzdiže prijeteći kažiprst, a katolicizam jedina prava vjera.
Navještaj vjere don Damir očito razumije kao vjerske formule koje valja prihvatiti bez prevelikog razumijevanja i bez poznavanja uvjeta njihova prihvaćanja. Apologeti, kakav je on, nastoje kršćanstvo učiniti pristupačnim, no pritom naglasak sa sadržaja poruke premještaju na njezin isključivo doktrinaran element, i to vrlo površno tumačen, dovodeći samo kršćanstvo u opasnost da (p)ostane pukom ideologijom.
Jedini argument kojim se don Damir uvjerljivo služi argument je autoriteta crkvene hijerarhije kao isključive tumačiteljice volje Božje i tzv. prirodnoga zakona. Međutim, to što mu je dano pravo da o određenoj problematici govori sa stajališta crkvenog autoriteta, ne znači da dobro poznaje materiju o kojoj govori te da je svjestan posljedica i implikacija svojega neznanja.
Don Damir zacijelo svoj posao doživljava kao poslanje, kao svjedočenje istine te ga obavlja iskreno, gorljivo i predano kao pravi sin majke Crkve. No, postavlja se pitanje: Zar Crkva u Hrvatskoj nije mogla naći obrazovanijega svećenika za taj posao?Ako možda takvoga ni nema, gdje će onda mladi naći duhovnika koji će im razložno, podučeno i uvjerljivo govoriti o seksualnosti te pripomoći oblikovanju njihove savjesti? Ili se Crkva zadovoljava nastojanjem oko proizvodnje pomlatka nemislećega stada koji će naslijediti licemjerje svojih učitelja, a ne odgojem mladih u slobodne i odgovorne ljude i kršćane?
Sotona u biskupa Košića
Oćutio bi vrag da je u kojega župnika popustila vjera, obmana i trikovima ga i sam naveo da posumnja u Boga velikoga, našao mu slabost, prišuljao se i hop! – hladnim stiskom zarobio njegovu besmrtnu dušu. A župljanima se sve kao i ranije činilo, nikakve promjene na popu nisu primjećivali, jedino dok bi ih ovaj ispovijedao, bilo im čudno kako je s nekakvom neobičnom nasladom, tiho se cerekajući, tražio da iscrpno, do posljednjeg detalja opisuju kako su zgriješili, a kroz prozorčić ispovjedaonice zadah mu je kao po trulim jajima davao.
Bilo je toga svakako među nižim svećenstvom, u našim selima, u dugim, samotnim zimskim noćima, kad su iskušenja puti naročito mučna i teška. Došao bi đavo do župne kuće ne ostavljajući tragove u snijegu.
Imao je sisački ordinarij tako homiliju prije nekoliko dana u austrijskom Frohleitenu, na misi s osuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem, a sadržaj te propovijedi mogao bi upućivati samo na nekoliko stvari: da je biskup Košić negdje pao i ozbiljno ozlijedio glavu, da se drogirao, da ga je netko hipnotizirao ili da je Sotona ušao u njega
A bilo je, vjerujem, da je uzeo skalp i kojega višeg i važnijeg crkvenog čovjeka. Evo, na primjer, monsinjor Vlado Košić, biskup sisački. Kad ga čujete što govori, pomislili biste da bi se taj prelat trebao dati temeljito pregledati od nekog licenciranog egzorcista.
Imao je tako homiliju prije nekoliko dana u austrijskom Frohleitenu, na misi s osuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem, a sadržaj te propovijedi mogao bi upućivati samo na nekoliko stvari: da je biskup negdje pao i ozbiljno ozlijedio glavu, da se drogirao, da ga je netko hipnotizirao ili da je Sotona ušao u njega.
Imati ratnog zločinaca na nedjeljnoj službi je, naravno, osobita zgoda koja zaslužuje osobitu propovijed. Nijedan je biskup ne bi smio propustiti. Dođe li u crkvu vjernik kojega su za vikend pustili iz zatvora, prilika je da se narodu dade velika i lijepa kršćanska pouka, pokaže kako je beskrajna Božja milost. Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.
No, Vlado Košić, kako se čini, nije među takvima. Za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.
Za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao
Nijedna mu, zamislite, druga osoba u dvije tisuće godina kršćanstva nije bila dovoljno dobra da se prispodobi veličina Darija Kordića. “Svi mi se molimo dobrom Bogu da ti okonča taj tvoj put križa i vrati te tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ”, rekao je s oltara monsinjor Košić blagim i bogobojaznim glasom jednom čovjeku koji je osuđen na četvrt stoljeća robije zato što je, riječima haaškog suca, “kao odgovorni regionalni političar, planirao i poticao krivična djela koja su se dogodila u Ahmićima 16. travnja 1993. godine”.
Dvadeset i jedna godina uskoro će biti od toga stravičnog pokolja, ali vrijeme tu ne znači mnogo. Ni za dva stoljeća neće se možda vratiti mir, utihnuti krici i zapomaganja i razići se gusti crni dim iznad ubavog seoceta u Lašvanskoj dolini.
Stotinu i šesnaest ljudi tu su ubile naše, hrvatske snage, kasnije se opravdavajući da je to bio legitiman vojni cilj, čvrsto mudžahedinsko uporište, o čemu vjerojatno dovoljno svjedoči činjenica da je najstarija žrtva imala osamdeset i dvije godine, a najmlađa samo tri mjeseca.
Informacije o pokolju u Ahmićima široko su dostupne, Vlado Košić mogao ih je pročitati na internetu dok je pripremao homiliju za Kordića i Frohleiten. Možda ih je i pročitao? I možda je zamislio kako je to kad u zapaljenoj kući umire tromjesečno djetešce?
Informacije o pokolju u Ahmićima široko su dostupne, Vlado Košić mogao ih je pročitati na internetu dok je pripremao homiliju za Kordića i Frohleiten. Možda ih je i pročitao? I možda je zamislio kako je to kad u zapaljenoj kući umire tromjesečno djetešce? Kako bezubim ustima kmeči beba u sobi ispunjenoj dimom.
Je li se upitao biskup sisački, Bože mili, je li se sirotica mala barem ugušila ugljičnim monoksidom prije nego su plamenovi dohvatili njezinu bešiku? I je li se makar na trenutak uznemirio njezinom smrću kad je Dariju Kordiću poručio: “Svojom neviđenom ljubavlju obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”.
Ne, dragi čitatelji, nije monsinjor Košić, bojim se, bio ni drogiran ni hipnotiziran. Ovo podmuklo izvrtanje dobra u zlo i zla u dobro, ovu drsku i besramnu travestiju kršćanskih vrijednosti mogao je samo Sotona učiniti.
Homilija u Frohleitenu bila je okrutni vic Nečastivog i možemo se samo s kiselim grčem nasmiješiti kad on kaže: “Pismoznancu je Gospodin rekao: ‘Nisi daleko od kraljevstva Božjega!’ Ja sam siguran da to kaže Gospodin i Tebi, Dario, a mi se svi moramo pitati, jesmo li mi blizu ili daleko od kraljevstva Božjega.”
Kraljevstvo Božje za nas je nedohvatljivo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Evangelici i katolici
Protestanti i rimokatolici stoljećima nisu mogli naći zajednički jezik od onog raskola u 16. stoljeću koji za neke predstavlja najveću katastrofu u povijesti Crkve, a za druge najznačajniji obnoviteljski događaj unutar europskog kršćanstva.
Rimokatolička crkva se u zemljama s evangeličkom većinom jednostavno opisivala i odbacivala kao idolopoklonički oblik kršćanstva u kojem je centralistički upravljana institucija zamijenila Krista te time odbacila slobodu koju on donosi. S druge strane su protestanti kao manjina bili vrlo često proganjani od rimokatoličke većine jer ih se držalo sektama koje razbijaju jedinstvo naroda i crkve. Evangelizacija je u jednom i drugom kontekstu bila pod sumnjom kao neka vrsta “krađe ovaca” te se stoga odbacivala kao prozelitizam.
Sve to se je stubokom počelo mijenjati nakon Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.), na kojem su mnoge reformacijske ideje bile načelno prihvaćene. Rimska crkva je vizijom pape Ivana XXIII. i pozivom ad fontes te primjenom načela semper reformanda krenula putem biblijske obnove i evangelizacije svijeta umjesto dotadašnje krute uokvirenosti tradicijom i demonizacije svega modernog i naprednog.
U duhu koji je prevladavao na spomenutom njemačkom skupu, a temeljna je motivacija i američkog pokreta Evangelici i katolici zajedno, nastupa i argentinski papa Franjo. U jednoj zapaženoj katehezi na Općoj audijenciji on se u svom stilu posebno osvrnuo na skandal razjedinjenog kršćanstva. Poslušajmo: “Podjele među nama ali i podjele među zajednicama: kršćani evangelici, pravoslavni kršćani, katolički kršćani, ali zašto podijeljeni?“
Ovih dana je u krugovima u kojima se trenutno krećem zaokružena proslava obljetnice jednog značajnog dokumenta (ECT) koji je na tragu saborskog otvaranja prije dvadesetak godina mobilizirao mnoge evangelike i katolike u Americi na suradnju u borbi protiv agresivne sekularizacije i u zauzimanju za zaštitu života i obitelji.
ECT je ekumenski nadaleko prepoznatljiva kratica za Evangelicals and Catholics Together. Pri tome treba odmah pojasniti da se ovdje “evangelici” ne koristi kao sinonim za luterane niti kao ime za jednu partikularnu denominaciju iako ju mnoge koriste u svom nazivu. Na engleskom evangelical označava kršćane reformacijske baštine svih denominacija koje su ostale vjerne apostolskom utemeljenju crkve i učenju reformacije koja Sveto pismo smatra najvišim autoritetom po pitanjima vjere, morala i prakse.
Evangelici vjeruju da se spasenje ne postiže dobrim djelima niti posreduje isključivo sakramentima, nego (osobnom) vjerom po milosti jer je ono Božji dar po Kristu. Oni se također zalažu za iskustveno i autentično življeno kršćanstvo koje se angažira u evangelizaciji svijeta i zauzima za transformaciju društva.
Glavni pokretači i glasnogovornici gibanja Evangelici i katolici zajedno bili su Richard John Neuhaus, najpoznatiji luteranski obraćenik na katolicizam i Charles Colson, bivši Nixonov suradnik, koji je zbog sudjelovanja u aferi Watergate proveo nekoliko godina u zatvoru gdje se obratio na evanđeosko kršćanstvo.
Uz njih svakako treba spomenuti i njihova najvjernijeg suradnika, kasnijeg kardinala Averyja Dullesa. Avery Dulles potječe iz poznate prezbiterijanske obitelji bivšeg američkog državnog tajnika Johna Fostera Dullesa. Avery se kao deklarirani ateist obratio pod utjecajem isusovaca, te je kasnije i sam pristupio isusovačkom redu te postao jedan od najutjecajnijih američkih katoličkih teologa.
‘‘Moramo nastojati donositi jedinstvo. Ispričat ću vam nešto: danas, prije nego ću izaći iz kuće, proveo sam četrdesetak minuta, pola sata, s jednim evangeličkim pastorom i zajedno smo molili i tražili jedinstvo. Mi katolici moramo moliti, sami i zajedno s drugim kršćanima, da nam Gospodin dadne jedinstvo (…) Jedinstvo dolazi od Isusa Krista. On nam šalje Duha Svetoga da stvara jedinstvo.”
Vratimo se u središte Europe odakle je reformacija krenula. Njemačka je konfesionalno već pet stoljeća podijeljena na evangelike (sljedbenike reformacije Martina Luthera) i rimokatolike. Oni su u ranijoj povijesti znali međusobno žestoko ratovati, a u najnovijoj plodonosno teološki dijalogizirati i korisno lokalno surađivati. Na ovom smo mjestu prije mjesec dana pisali o plodu njihove najnovije suradnje u zajedničkoj borbi protiv pohlepe i neumjerenosti u gospodarstvu i politici.
Jedan od odjeka na nedavni evangeličko-katolički dokument ”Zajednička odgovornost za pravednije društvo” bio je podsjetnik na prebrzo zaboravljeni petodnevni “najmasovniji i najotvoreniji ekumenski susret u povijesti vjera”, kako je Frankfurter Allgemeine Zeitung opisao događaje bez presedana u lipnju 2003. godine.
Osobno sam imao čast sudjelovati na tom jedinstvenom kongresu na kojem je održano više od 3200 izuzetno dobro posjećenih posebnih skupova s najrazličitijim sadržajima, od karizmatskih evangelizacija do interreligijskih dijaloga. Osim crkvenih visokodostojanstvenika nastupali su i vodeći njemački političari svih stranaka, ali i evangelikalni propovjednici, među kojima i nama iz “Pro-Christ” tele-evangelizacija prepoznatljiv Ulrich Parzany te vodeći pentekostalac Njemačke pastor Ingolf Elsell.
Najupečatljivije je bilo završno ekumensko bogoslužje održano pred berlinskim Reichstagom. Oko 200.000 katolika i protestanata je prvi puta u petsto godina zajedno slavilo Boga i slušalo interkonfesionalne propovijedi. Naizmjenično su im propovijedali tadašnji predsjednik Njemačke (katoličke) biskupske konferencije (DBK) kardinal Karl Lehmann i predsjednik Evangeličke crkve Njemačke (EKD) biskup Manfred Kock o temi “Božji blagoslov za sve”.
Da ne ostane sve na propovijedima visokopozicioniranih klerika, na istom ekumenskom bogoslužju su četiri laika, među njima i jedna baptistkinja, svjedočili o svom osobnom obraćenju Isusu Kristu.
Taj je govor papa Franjo završio snažnim duhovnim apelom: “Draga braćo i sestre, molimo se Bogu ovako: pomozi nam da budemo udovi Tijela Crkve koji su sve dublje sjedinjeni s Kristom, pomozi nam da Tijelo Crkve ne trpi zbog naših sukoba, naših podjela, naših egoizama; pomozi nam da budemo živi udovi koji su međusobno povezani jednom snagom, snagom ljubavi, koju Duh Sveti izlijeva u naša srca.”
Zapažen govor održao je i tadašnji njemački predsjednik, prakticirajući evangelik Johanes Rau, sin luteranskog svećenika. Papa Ivan Pavao II. je sudionicima tog doista povijesnog skupa uputio značajnu poruku ohrabrenja, u kojoj je naglasio ono što kršćane ujedinjuje i potiče na zajedničko ekumensko poslanje što ga kršćani ostvaruju u svijetu, u kojem etički relativizam i sekularizam ugrožavaju temelje kršćanske vjere te pozvao na novu evangelizaciju.
Mene se unutar vrlo bogatog i raznovrsnog programa najviše dojmilo predavanje “Konfesionalni identitet kao bogatstvo i izazov” kardinala Waltera Kaspera. (Kaspera pratim još od mojih studentskih dana kada je on kao ”teološki Wunderkind” bio asistent profesora Hansa Künga u Tübingenu.) Kardinal Kasper, koji je na skupu govorio kao predsjednik Vijeća za promicanje jedinstva kršćana, naglasio je bogatstvo ekumenizma kojemu nema alternative jer je razdor među kršćanima skandal koji umanjuje vjerodostojnost kršćana u očima svijeta. Pozvao je na vjernost Kristu, zajedničku molitvu i slušanje riječi Božje.
U duhu koji je prevladavao na spomenutom njemačkom skupu, a temeljna je motivacija i američkog pokreta Evangelici i katolici zajedno nastupa i argentinski papa Franjo. U jednoj zapaženoj katehezi na Općoj audijenciji on se u svom stilu posebno osvrnuo na skandal razjedinjenog kršćanstva. Poslušajmo: “Podjele među nama ali i podjele među zajednicama: kršćani evangelici, pravoslavni kršćani, katolički kršćani, ali zašto podijeljeni?
Moramo nastojati donositi jedinstvo. Ispričat ću vam nešto: danas, prije nego ću izaći iz kuće, proveo sam četrdesetak minuta, pola sata, s jednim evangeličkim pastorom i zajedno smo molili i tražili jedinstvo. Mi katolici moramo moliti, sami i zajedno s drugim kršćanima, da nam Gospodin dadne jedinstvo (…) Jedinstvo dolazi od Isusa Krista. On nam šalje Duha Svetoga da stvara jedinstvo.”
Taj je govor papa Franjo završio snažnim duhovnim apelom: “Draga braćo i sestre, molimo se Bogu ovako: pomozi nam da budemo udovi Tijela Crkve koji su sve dublje sjedinjeni s Kristom, pomozi nam da Tijelo Crkve ne trpi zbog naših sukoba, naših podjela, naših egoizama; pomozi nam da budemo živi udovi koji su međusobno povezani jednom snagom, snagom ljubavi, koju Duh Sveti izlijeva u naša srca.”
Zoran Pusić: ”Vukovarski stožer predstavlja ozbiljnu opasnost za zemlju”
Piše: Drago Pilsel
Gospodine Pusić, krenimo od izjave za javnost koju su ovaj tjedan povodom okončanja rasprave o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom (pravde) u Haagu dale Vaš Građanski odbor za ljudska prava, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek. U njoj se kaže da su tijekom sudskog postupka izložena pravna stajališta Hrvatske i Srbije pokazala da se, unatoč promjenama političke garniture, ni u jednoj od dvije zemlje nije dogodila ona nužna društveno-politička katarza, potrebna da se društva suoče s mračnom stranom vlastite prošlosti i priznaju žrtve masovnih zločina počinjenih u ime vlastite države. Zašto je tomu tako?
Zato što za to nije postojala kritična politička volja; o potrebi takvog suočavanja govorile su i govore malobrojne nevladine udruge, neki novinari, pokoji usamljeni političar poput bivšeg predsjednika Mesića i svi su oni redovito bili izloženi žestokim napadima i prijetnjama. Pred neki dan bivši ministar pravosuđa i vanjskih poslova, bivši rektor Zagrebačkog sveučilišta Zvonimir Šeparović, koji se penjao na stup semafora pred Američkim veleposlanstvom u Zagrebu i vikao: ”Mi ćemo suditi sucima Haaškog suda“, a 2013. proglasio Documentu djelom Sotone, objavio je listu izdajnika kojima treba suditi u Hrvatskoj. Između ostalog i zbog toga što će zbog svog izražavanja skepse prema uspjehu hrvatske tužbe za genocid biti krivi ako ta tužba ne uspije. Bilo je trenutaka, u jednom periodu kad je Sanader bio premjer ili na početku Josipovićevog mandata, kad je izgledalo da se izvlačimo iz tog klinča međusobnog optuživanja koje u konačnici nosi samo nesreću i osigurava razloge za buduće sukobe. A ovo je suđenje, gdje je začas prevladala navijačka atmosfera i gdje se svaka od strana koncentrirala na zločine onih drugih, u čemu je, nažalost, imala i previše materijala, pokazalo koliko su ti pozitivni pomaci krhki. [Read more…]
Dobre riječi
U javnom prostoru ništa nam tako nedostaje kao dobrih riječi. Riječi koje oslobađaju dobre energije i omogućuju dobre odnose. Zatrpali smo se međusobnim podjelama te često ne vidimo više ljude. Ne vidimo više jedni druge. Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet.
I dobre riječi sijeku, ali istodobno i miluju. Trajno nam se obraćaju ne bismo li se obratili, pokrenuli, bili uvedeni u cjelovit svijet što, bili toga svjesni ili ne, boravi u središtu našega. Dobre riječi otvaraju nas, bodre i nadahnjuju. One ne tumače ni ne objašnjavaju, nego nas mijenjaju: čine slobodnima u boli i kadre za suradnju.
Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet
Postoje ljudi čije nas riječi, dopustimo li im, diraju u središte bića. Razgolićuju nas do ljepote kojom smo viđeni. Njihove riječi imaju dubinu šutnje i prostranstvo prijateljskoga razgovora. A djeluju poput vode što oživljuje suhe te uspravlja slomljene travke, a sićušne biljke razrasta u golema stabla.
Dobre riječi izgovaraju sveti ljudi. Ljudi koji nauče slušati prije nego što progovore. Ljudi koji radije šute, nego govore, a kad govore izgovaraju samo dobre riječi. Obasjani dobrim riječima i sami postajemo dobrima. Svetima. Ispunjeni onom svetošću u kojoj su dobre riječi moguće u cjelovitu svijetu.
Porijeklo dobrih riječi, a da onaj tko ih izgovora to i ne mora znati, u osluhu je druge jedne Riječi.
Dobre riječi izgovorene su iz Božje šutnje. One borave u prapočecima svijeta. Tada čovjek životinju i biljku, stijenu i jezero, zvijezdu i sunce – zove po imenu. Tada iz glazbe kozmosa razabire najtananije titraje vlastitih struna. Porijeklo dobrih riječi pomiren je svijet. Svijet u kakvu patnja biva praćena nježnošću. Svijet u kakvu radostima biva podarena dubina i njihovu letu smjer.
Dobre riječi nastanjene su tišinom što izvire iz našega nutarnjeg mira. On je unatoč svemu trajno živ u nama kao što sunce sjaji na nebu i kada je oblacima zastrto. Kada izgubimo dodir s našom najdubljom nutrinom, tada gubimo dodir s božanskom prisutnošću u nama te vlastite oblake vidimo u drugima
Dobre su riječi poput tiha poziva što nam se obraća, oslovljavajući nas s Ti. One imaju lice. Pogled i osmijeh.
Riječi su tek puki znakovi pokraj puta. Važnije od onoga što riječi znače jest ono na što upućuju i iz čega dolaze. No, ako ne umijemo osluškivati tišinu, nećemo znati ni čuti riječ. Tek je u šutnji moguće čuti puninu svake riječi. Smisao često zaboravljan. Ili zatrpavan brojnim riječima bez šutnje.
Dobre riječi nastanjene su tišinom što izvire iz našega nutarnjeg mira. On je unatoč svemu trajno živ u nama kao što sunce sjaji na nebu i kada je oblacima zastrto. Kada izgubimo dodir s našom najdubljom nutrinom, tada gubimo dodir s božanskom prisutnošću u nama te vlastite oblake vidimo u drugima.
Unutarnja buka naših misli odgovara na izvanjsku buku svijeta, unutarnja tišina odgovara na izvanjsku tišinu u prirodi. Priroda nas može podučiti nutarnjem spokoju. Dok promatramo stablo i opažamo njegov spokoj, i sami postajemo spokojni poput njega. Dok promatramo mirnu površinu vode, i sami postajemo poput nje – ona odražava nebo.
Dok promatramo svijet iz nutarnje tišine, vidimo ga onakvog kakvog ga je Bog stvorio: kao dobrog, štoviše ‘‘veoma dobrog“. Osjećaj jedinstva sa svime što postoji, eto to je ljubav.
Dobra riječ je poput dobre osobe. Stoga se Božja riječ i utjelovljuje u dobroj osobi. U osobi koja izgovara dobru riječ Božja je riječ poput glasa što po imenu poznaje i zove srdžbu, strah i smrt te im daruje ljudsko lice
Zbilja je jedinstvena cjelina i u njoj je sve prepleteno i ništa ne postoji samo za sebe i po sebi. Pomnja kojom osluškujemo tišinu sjedinjuje promatrača i promatrano u jedinstven prostor prisutnosti. Ona liječi naš pogled kojim u svijetu vidimo podvojenosti.
Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, brka naša vlastita razmišljanja i stavove s istinom. Istina nije ni stav niti misao, nego prisutnost u ljubavi.
Riječi se utjelovljuju: prazne rađaju ispraznost, pune – puninu. Prisutnost.
Dobra riječ je poput dobre osobe. Stoga se Božja riječ i utjelovljuje u dobroj osobi. U osobi koja izgovara dobru riječ Božja je riječ poput glasa što po imenu poznaje i zove srdžbu, strah i smrt te im daruje ljudsko lice. U svetoj osobi Božja riječ ima tijelo. U Božjemu pismu Njegova nam se riječ ne obraća slovom nego osobom. Ona za nas nije zapovijed nego blizina. Nije prošlost nego sadašnja budućnost. Isus.
Isus nam nije došao tumačiti Božje riječi. Nego biti riječ. Biti osoba. Da bismo i mi bili. Izmireni, cjeloviti i preobraženi. Njegove riječi nisu govor o Kraljevstvu Božjem. One Kraljevstvo Božje jesu. U nama i među nama.
Bosonogi laici
Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike. U dokumentu ‘‘Lumen gentium“ artikulirano je pravo laika da se udružuju. Štoviše, jasno je dano do znanja da je to njihova obaveza – sve učiniti eda bi se čuo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve.
Premda su odluke Koncila uglavnom ostale tek na dobroj volji, a crkvena hijerarhija sve više umanjivala njegovo stvarno značenje te umjesto reformi uvodila restauraciju, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je ponovno aktualan događaj i najbolja je obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost.
Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal koji nije iskorišten. Oni Crkvi mogu pružiti bolje razumijevanje seksualnosti, demokracije na djelu i jednakosti žena i muškaraca. Oni žele da se njihov glas čuje, da budu ravnopravni partneri u crkvenom vodstvu što se tiče organizacije i odgovornosti.
Da je postojao glas katolika laika koji imaju snažne i neovisne stavove, vjerojatno bi svejedno došlo do seksualne zlouporabe maloljetnih osoba, ali sigurno ne bi bila moguća zavjera zataškavanja
Vrijeme je da ne očekujemo od svećenika i redovnika/redovnica da žive i govore kako osjećamo da bi kršćani trebalo da žive, nego da sami živimo i govorimo ono što od njih očekujemo. Premda onaj najdublji put svatko prolazi sam, uzajamno nam se propitivati, poticati, obogaćivati. A i, ukoliko se stvori prilika, i udruživati.
Da je postojao glas katolika laika koji imaju snažne i neovisne stavove, vjerojatno bi svejedno došlo do seksualne zlouporabe maloljetnih osoba, ali sigurno ne bi bila moguća zavjera zataškavanja.
U Americi se u siječnju 2002. godine u crkvi sv. Ivana Evanđelista u predgrađu Bostona sastalo tridesetak ljudi da bi razgovarali o slučajevima pedofilije i skandalu, izrazili svoju bol i ljubav za Crkvu te slušali one koje je ona duboko povrijedila. Spontano okupljanje ljudi preraslo je u udruženje laika ‘‘Voice of the Faithful“ (Glas vjernih) koje samo u Bostonu broji na tisuće ljudi. Na konvenciji održanoj 20. srpnja 2002. bilo ih je 4000 iz cijele Amerike, a web-stranica (www.votf.org) na kojoj ljudi mogu postavljati pitanja, svjedočiti svoja iskustva, dobiti savjet i potporu, broji na pedesetke tisuća pristaša iz dvadesetak zemalja svijeta.
VOTF želi ‘‘govoriti istinu moćnicima u lice“, govoriti biskupima što im je znati, a ne što žele čuti. Njihov je moto: ‘‘Sačuvajte vjeru, promijenite Crkvu!“ Mobiliziraju se oko triju stvari: potpore žrtvama seksualne zlouporabe od strane svećenika, potpore svećenicima koji obavljaju svoju službu s integritetom i oko strukturalnih promjena u Crkvi.
Doista, neodgovorno je od nas da se povlačimo u kakvu nutarnju emigraciju te Crkvu prepustimo onima tko će govoriti u naše ime te sintagmom: ‘‘mi kršćani“ prekriti sve mogućnosti svjedočenja vjere i sve nijanse slobode toga svjedočenja.
Doista, neodgovorno je od nas da se povlačimo u kakvu nutarnju emigraciju te Crkvu prepustimo onima tko će govoriti u naše ime te sintagmom: ‘‘mi kršćani“ prekriti sve mogućnosti svjedočenja vjere i sve nijanse slobode toga svjedočenja
Ako već govorimo o istini, o kojoj je bolje šutjeti, onda se ne bismo trebali – kako kaže papa Franjo – ponašati se kao njezini gospodari i posjednici, nego biti njezini ponizni sluge i tragaoci. A savjest i ne može doseći svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Ta nije li crkvena hijerarhija pripravna ubrojiti među kršćane sve krštene kad joj to odgovara, a onda proglasiti nepodobnim svakog tko se usudi kritizirati njezino licemjerje?! A Crkva to smo mi, vi i ja, takvi kakvi jesmo.
‘‘Conference des baptisés de France“ (Konferencija krštenih Francuske) laički je pokret osnovan 11. listopada 2009. Anne Soupa i Christine Pedotti su 2008. organizirale prosvjed protiv diskriminacije žena u Katoličkoj crkvi pod nazivom ‘‘Commité de la Jupe“ (Povjerenstvo suknje): naime, koristeći oružje same Crkve, tj. pozivajući se na članak u kanonskom pravu, ove dvije žene tužile su pariškoga nadbiskupa Andréa Vingt-Troisa zbog uvredljivih riječi o ženama i odlukom crkvenoga suda, ovaj se svećenik morao javno ispričati zbog svojih uvreda. ‘‘
Povjerenstvu suknje“ su se ubrzo pridružili mnogi simpatizeri, muškarci i žene, laici, svećenici i redovnici te je prerastao u zamašan pokret još u fazi oblikovanja. Organiziraju se susreti po gradovima po cijeloj Francuskoj, marševi na kojima vjernici otvoreno iznose svoje patnje zbog rana zadobivenih u Crkvi i izražavaju svoje želje i nade za Crkvu. Svjesni problema koji ju pritišću, oni ju ne žele napustiti, ali ni šutjeti. Ističu jednako dostojanstvo i odgovornost sviju krštenih te se zalažu za to da Crkva bude prostor slušanja, blagoslova i nade, obnovljena evanđeoskoga života. Ne protiv Crkve nego za puninu njezina života kojoj će ravnopravno pridonositi i svi laici.
Crkva jamačno ima budućnosti. No, pitanje je u kojem obliku i kakvom snagom. Razlog zbog kojega je ona sve više potiskivana na margine društva nije ponajprije opća moralna kriza, nego moralna kriza u njoj samoj. Čime će se ljudi nahraniti ako li sol obljutavi?
Ta nije li crkvena hijerarhija pripravna ubrojiti među kršćane sve krštene kad joj to odgovara, a onda proglasiti nepodobnim svakog tko se usudi kritizirati njezino licemjerje?! A Crkva to smo mi, vi i ja, takvi kakvi jesmo
Još za održavanja Koncila Henri de Lubac izjavio je: ‘‘Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest!“.
Glavno ishodište krize Crkve jest u njezinu prilagođavanju i opiranju svijetu. Ona po svom poslanju nije od svijeta, ali to jest po svom ustroju. Njezina kriza zapravo je njezino prirodno stanje. Jednako kao što je prirodno stanje vjere napetost između sumnje i nade. Vjernik je osoba visoke napetosti što doživljuje svoje razrješenje tek u opetovanim susretima s Bogom. A ti se susreti događaju u prostoru intimnog iskustva, ne uvjerenja.
Od kršćanstva smo napravili religiju, a zapostavili vjeru. Povezali smo naciju i religiju, i zanemarili svoju odgovornost za svakog čovjeka. Naš zavičaj nije plemenska pripadnost nego kontemplacija. Naša inteligencija nisu argumenti nego mudrost. Naša istina nije ideologija, nego otajstvo.
Vjeru smo strpali među crkvene zidove i uvalili ju kao prijetnju ponad naših postelja, odričući joj njezin prostor koji je sam život.
Zabarikadirali smo se moralnim ograničenjima da ne bismo preuzeli rizik etičnosti i njezine slobode. Govorimo jezikom straha, ne povjerenja. Rado bismo utjecali na sekularne zakone a ne odgajamo se za one božanske upisane u nas. Očekujemo da nam ih drugi tumače, umjesto da ih otkrivamo i živimo.
Zaglavili smo u dualističkom ili-ili mišljenju koji dijeli svijet na lijeve i desne, ispravne i neispravne, dobre i loše, umjesto da budemo ‘‘sinovi Oca koji je na nebesima i koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima“.
Doista, dosta je bilo nezrela kršćanstva! Kršćanstva koje se još bavi vlastitim egom i preživljavanjem. No, dosta je bilo i kritike te nezrelosti ukoliko je samoj sebi svrhom. Takva kritika nas uvodi u napast da preuzmemo logiku onoga što kritiziramo te na taj način i sami sudjelujemo u polarizaciji stavova i uvjerenja. Jedini stav pred Bogom jest otvorenost
Crkvu smo ogradili od svijeta nazivajući ju Tijelom Kristovim, dok je Tijelo Kristovo cijeli univerzum, a prvo mjesto Objave Božje stvoreni svijet. Ljubav je više od bratske sućuti, više od socijalnog angažmana. Ona je svijest o našem jedinstvu. Dok ne shvatimo da smo svi, sva bića, jedan veliki organizam, svako zalaganje za pojedinačne udove bit će uzaludno.
Prema Isusu se odnosimo idolopoklonički, da ne bismo poput njega živjeli kao Božji sinovi i kćeri. U usta mu stavljamo zabrane koje nikad nije izgovorio, a srž njegova nauka o nenasilju radije primjenjujemo na druge nego na sebe.
Svoje liturgije pretrpali smo riječima, pa ne znamo više osluškivati tišinu. O Bogu još uvijek razgovaramo teološkim konceptima, a ne znamo se više prepoznavati u simboličkom potencijalu biblijskoga teksta. O Bogu ionako možemo tek šutjeti. Ni jedna koncepcija ga ne može izraziti, a svaka predodžba o njemu više otkriva tko smo mi nego On. Tražimo Svevišnjeg na nebesima a ne spuštamo pogled prema zemlji gdje je on prisutan kao Svenižnji. Klonimo se patnje, umjesto da prihvatimo bol kao korito života. Naša borba nije protiv grijeha, nego za svetost bića.
Doista, dosta je bilo nezrela kršćanstva! Kršćanstva koje se još bavi vlastitim egom.
No, dosta je bilo i kritike te nezrelosti ukoliko je samoj sebi svrhom. Takva kritika nas uvodi u napast da preuzmemo logiku onoga što kritiziramo te na taj način i sami sudjelujemo u polarizaciji stavova i uvjerenja.
A kad je o odnosu s Bogom i u Bogu riječi, tu stavovi i uvjerenja nemaju nikakav raison d’être. Jedini stav pred Bogom jest otvorenost.
Svijetu treba Crkva odvjetnica i zagovornica onih koji za društvo nemaju nikakva značenja; Crkva koja u svojim redovima nastoji živjeti sve ono što društvu savjetuje da čini te ponizno osluškivati probleme i pitanja suvremenog čovjeka; Crkva u kojoj će osobe moći otvoreno govoriti o ranama zadobivenima od nje same; Crkva koja se bez predrasuda upušta u dijalog sa svijetom; Crkva koja sklapa saveze sa svim ljudima dobre volje; Crkva koja prepoznaje jedinstvo svih kršćana; Crkva koja jasno priznaje zajednički korijen svoje vjere sa židovstvom; Crkva koja se s poštovanjem odnosi prema islamu – spremna da zajedno s jednobožačkim religijama prinese svjedočanstvo o jednom, miroljubivom Bogu; Crkva koja ne želi svijetu davati upute o ponašanju, nego hoće služiti dobru u ljudima.
- « Previous Page
- 1
- …
- 8
- 9
- 10
- 11
- 12
- Next Page »