Sloboda je krajnja referencija biblijskoga svijeta. Početke povijesti hebrejskoga naroda obilježio je temeljan događaj: izbavljenje iz egipatskoga ropstva. Njega su Hebreji razumijevali kao osobit Božji zahvat u ljudsku povijest i potvrdu njihova izabranja, tj. osobite sudbine kakvu im je Bog obećao u opetovanim savezima. [Read more…]
Isus iz Alepa, rođen u Grazu
Iz perspektive jedne sekvoje (Sequoiadendron giganteum) dvije tisuće godina nije mnogo. Najstarije živo stablo, koje raste na padinama Sierra Nevade, u Californiji, ima preko tri tisuće dvjesto i sedamdeset godina. Iz perspektive svemira, ako i svemir ima svoju perspektivu, dvije tisuće godina još je i mnogo manje. Iz Božje perspektive, lako to mogu zamisliti oni koji još u Boga vjeruju, dvije tisuće godina vrijeme je taman toliko da se dođe od početka pa do kraja ove rečenice. [Read more…]
Zagrliti Srbina i Bošnjaka
Želim i moram pisati o svetkovini Uskrsa, ”najvećem kršćanskom blagdanu”, iako će se naći u Hrvata i doktor fundamentalne teologije koji će reći da tomu nije tako, već da je najveći blagdan onaj kada se Crkva spominje misterija utjelovljenja, kada je Duh Sveti oplodio Mariju. A slušamo religijski nepismene novinare, čak i svećenike, koji će i za Božić kazati da je najveći kršćanski blagdan. [Read more…]
Istina Uskrsa nije utopija
USKRSNA PORUKA NADBISKUPA ZAGREBAČKOGA
KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA
Draga braćo i sestre!
1. Cijeli se Veliki tjedan može promatrati u svjetlu dvaju velikih predanja. Tu je u prvom redu Isusovo predanje. Isus se predaje. On potpuno daje sebe iz ljubavi prema čovjeku i iz vjernosti nebeskomu Otcu. Istodobno tu je i Isus koji je izdan, predan od čovjeka iz sebičnosti i nevjernosti. [Read more…]
Priča o najvećoj ljubavi
”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Imanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jurgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva. U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta. [Read more…]
Kršćanski seder Pesah
Evanđelisti nisu suglasni u tome kada je Isus posljednji put blagovao sa svojim učenicima: u Ivana to je bilo pred Pesah (Iv 13,1), a u sinoptika prvoga dana blagdana (Mt 26,17; Mk 14,12; Lk 22,7).
Sinoptičarima je bilo važno vezati Posljednju večeru uz Pesah zbog simboličkog potencijala blagdana: [Read more…]
Trojstvo: Robin, Karl i Isus
Bio je 15. maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rođendan koji sam proveo sâm, baš sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam cio dan morao raditi mada je bila subota, vikend za sve osim za mene.
Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte, te tada novopridošle članice Unije. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i još plavijim morem posutim bijelim brodicama koje sam povremeno pogledao kroz otvorena vrata sobnog balkona dok sam satima sjedio nad hrpom papira i mojim prijenosnim računalom. Tako sam proveo cijeli dan, sve do kasno popodne.
Predvečer odlučih da prošetam, razgledam grad u kojem sam bio po prvi puta. Začudi me arhitektura, uske popločane ulice i kamene zgrade, svaka sa velikim drvenim, a zastakljenim balkonom koji se nadvisuje nad glavama prolaznika. Kao da su dubrovačke palače sa Straduna dobile balkone gospodskih kuća iz centra starog Tbilisija. Čudna kombinacija, a lijepa.
Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri njegove karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku, već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin
I odjednom, dok sam razgledao taj ubavi gradić, glavni grad još ubavije zemlje-otoka, pogled mi skrenu jedan plakat na vratima crkve pored koje sam prolazio. Pisalo je na engleskom: ”Trinidad – An amazing story”.
Vauuu, pomislih. To mora da je nešto za mene – možda moj rođendanski poklon. Oduvijek sam se divio Karibima, maštao da odem do Jamaike ili Kube, da vidim i naučim što o tom dijelu svijeta. I gle sad, večeras mi se nudi predavanje o Trinidadu, karipskom otoku na koji se Kolumbo, prvi među svim Europljanima iskrcao tokom njegova trećeg putovanja u Novi svijet te daleke 1498. To je jedino što sam znao o Trinidadu uz šturu geografsku činjenicu da se nalazi tik uz obale Venezuele.
Uđem radostan u crkvu maltešku i sjedoh u prvi red da bih bio bliže govorniku. Iskustvo me naučilo da je, kada slušam nekoga tko govori jezikom što mi ga mati nije podarila, dobro gledati u onoga tko besjedi, pratiti igru njegovih usana te tako imati pomagalo za bolje razumijevanje.
Pričekah nekoliko minuta dok se pred gotovo punom crkvom ne pojavi govornik. Bio je odjeven u dugačku bijelu odoru koja je dosezala do poda – očigledno je pripadao nekom egzotičnom svećeničkom redu.
Pozdravi nas na španjolskom, pa na engleskom, bolje reći dva puta nas pozdravi istom mješavinom ta dva jezika. Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri svoje karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku, već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin.
Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali što je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito
Istina, Trinidad nije više spomenuo, već je rekao da će nadalje koristiti englesku riječ za isto – ”trinity” – što ja sebi prevedoh kao ”trostrukost”, ”trojstvo”, tako nešto. I onda govornik nastavi u smislu kako je to trojstvo njemu sveto, kako on u trojstvu vidi oličenje svega dobroga, vidi sve najsvjetlije, vidi nekoga tko mu pokazuje put, pokazuje istinu, tko mu hoće pokazati novi život. Tko ga tim putem hoće voditi. I sve tako nekako. Priča nešto što ja ne razaznadoh, što ne mogoh umom da slijedim. Pričao je o nečem što ni dan-danas, deset godina kasnije nisam kadar sasvim da razumijem.
Tijelom prisutan, duhom napustih predavanje. Mislima odlutah u drugom pravcu. Na klupi u prvom redu crkve počeh razmišljati o mojih herojima, likovima koji su mene vodili i koji me vode kroz život. Htjedoh napraviti inventuru, sastaviti listu mojih uzora. Napregnuh sjećanje.
Potraja malo, pa mi jedan dođe na pamet. Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali što je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito, samo tako, baš kao što je činio Robin.
Pokušah se sjetiti još kojeg heroja moga života, neke snažne ličnosti koja mi je kazivala kako da i ja postanem sličan. I opet se sjetih jednog lika, opet muškarca, i opet borca za istinu i pravdu. Koja slučajnost, upitah se u trenu. Taj moj heroj je bio i herojem moga oca, čitave njegove generacije: Karl mu je ime bilo. Karl Marx puno ime i prezime.
O tom junaku ne saznah iz priča koje su drugi o njemu zapisali, što je bio slučaj sa Robinom, već iz knjiga koje su nastale iz njegova pera. Pisao je o nepravdi, osuđivao ju je, govorio kako da joj se suprotstavimo, kako da živimo slobodno. Pisao je o slobodi pojedinca kao uslovu slobode za sve, zvao nas da krenemo u borbu za tu najveću vrijednost.
Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume
Marx je postao moj učitelj, moj uzor za hoditi životom misleći na druge, na ugnjetavane i prevarene, na obespravljene. U dobi kada sam postajao odrastao muškarac podsjećao me na dragog junaka moga djetinjstva, Robina Hooda. Istinoljubiv i neustrašiv, Marx je također učio da trebamo mač. Samo nasilnim putem se može otkloniti tiranija bogataša, samo mačem se blago koje su nam oteli može natrag dobiti.
Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume.
Razmišljajući o njima dvojici, ipak shvatih da su Robin i Marx jedno, da je prvi urastao u drugoga, baš kao što se i ja, nekadašnji prvoškolac sa naivnim, dječačkim poimanjem sherwoodske pravičnosti utopih u zrela čovjeka spremna da stane pod Marxovu zastavu pravde, barjak svjetske revolucije ugnjetavanih, onaj crveni, srpom i čekićem ukrašen.
Sjedeći u prvom redu prepune malteške crkve, nastavih se prisjećati ostalih mojih heroja. Tko je sljedeći, pitah se. I odmah mi na pamet dođe on, opet muškarac, opet borac za pravdu i istinu, opet netko na strani obespravljenih, poniženih, proganjanih. Isus Nazarećanin mu je ime. Isa, kako u Kur’anu časnom stoji. Njega sam odnedavno zavolio, prihvatio kao mog junaka, kao moj uzor, kao moj putokaz, svjetionik u tami. Odmah i čitavim srcem.
On je učio da je ljubav snaga najveća, jača od mača. Da se voleći svaki boj izvojuje i svaka bitka dobije. Ona za pravdu kao i ona protiv nejednakosti, ugnjetavanja i svih zala inih.
Njega sada slijedim. Tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što trajnu sreću daje smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta.
Tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što trajnu sreću daje smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta
Tim činom im je poručio da se ljubiti može svako, da se neprijatelj, onaj smrtni, treba voljeti. Poručio je da slijedimo srce, ono što je u njemu, a ne krhki i osvetoljubivi razum koji nas vodi u ropstvo.
Srce nikada ne vara, veli nam on, ono će nam ljubeći druge pokazati put spasenja, put slobode. Neviđene slobode koju ćemo doživjeti kada srcem otkrijemo ljepotu sklada po kojem živi univerzum i kada ponovo postanemo dio njega, te svekolike, božanske harmonije.
Razmišljajući o mojim herojima, ponovo pokušah da ih rangiram dajući prvenstvo posljednjem koga sam sreo. I ubrzo se ispravih. Sva trojica su jedno, jedan je utekao u drugog, drugi u onog trećeg. Oni se spajaju, preklapaju, oni su trojstvo, baš kao i ja koji sam rastao prvo s jednim, pa drugim i napokon trećim. Svi su sada u meni. Robin, Marx i Isus. I u trenu mi kroz glavu prostruji da je to moje sveto trojstvo. Moja Trinidad.
U istom času začuh ”Amen” što ga izgovori svećenik završavajući propovijed, pa još jednom ”Amen” što ga u horu ponoviše prisutni. To me prenu iz razmišljanja. To me vrati u realnost. Ustadoh, pa polako napustih crkvu u koju tek slučajem uđoh.
Napolju me zapuhnu vjetar koji Valetu u maju hladi, a zimi pustoši. Večer je već bila pala, prelijepa, ljepša od dana koji sam propustio radeći. Nakon kratke šetnje sjeo sam u jedan valjan restoran, vani na terasu, za stol u uglu sa četiri stolice. Naručio sam večeru, najbolju hranu koju su nudili, i nazdravio čašom vina. Sebi za rođendan.
Za stolom su bila i njih trojica. Nisu me napuštali sve od početka predavanja o Trinidadu u onoj crkvi malteškoj. Nazdravih i njima, a oni mi uzvratiše osmijehom od kojeg se moje srce razveseli. Razveseli se prvi put tog dana koji je već bio na izmaku. Dana koji mi je započeo u samoći, potrošio se u napornu poslu, a završio veselo u društvu s troje mojih heroja. Uz zdravicu. Rođendansku.
Esej o pravovjerju
“Esej o pravovjerju: Krist jest Isus. Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnima” (Časopis Concilium, hrvatsko izdanje, Broj 2, Travanj 2014. Sa španjolskoga preveo Leon Kikić) objavljujemo u povodu nastupa Jona Sobrina na konferenciji časopisa Concilium koja se održava u Sarajevu. Vidjeti najavu na naslovnici portala.
Jon Sobrino, rođen je 1938. u Barceloni, obrazovao se u španjolskoj, Njemačkoj i SAD-u gdje je magistrirao strojarstvo. Pridružio se Družbi Isusovoj 1956. te pripada Srednjeameričkoj provinciji. Većinu svog života živi u Salvadoru. Profesor je teologije i ravnatelj Centra msgr. Romera na Katoličkom sveučilištu Srednje Amerike u San Salvadoru. S Ignaziom Ellacurijom, rektorom sveučilišta koji je ubijen 1993. godine, uredio je Mysterium Liberationsis: Fundamental Concepts of Liberation Theology (1993). Među knjigama koje su prevedene na engleski, nalaze se i: Jesus the Liberator (1993) i Christ the Liberator (2001). U posljednje vrijeme je objavio i Fuera de los pobres no hay salvación. Pequeños ensayos utópico-proféticos (2007), koja je prevedena i na hrvatski jezik.
Kad se govori o pravovjerju u kršćanskim Crkvama, već od prvih ekumenskih sabora u prvim stoljećima, inzistira se na transcedentnim istinama. Međutim, ne treba relativizirati povijesne istine. O njima govori Novi zavjet i bez njih (povijesnih istina, nap. prev.) bi transcendente ostale sterilne. Uz to, povijesne istine uvode u transcendentne radosnu vijest i ljubav. Razlog za ovakvo mišljenje nalazimo u osobi Isusa Nazarećanina.
Ovaj tekst nije esej striktno povijesne ni spekulativne naravi. Jednostavno, radi se o pokušaju predstavljanja globalnog fenomena vjere i pravovjerja iz jedne perspektive u čijem se središtu nalazi osoba Isusa Nazarećanima. Smatramo da ovo razmišljanje može doprinijeti boljem razumijevanju kršćanske vjere i izgradnji krćanskijih Crkava
O svemu ovome želimo razmišljati, uz jednu napomenu: ovaj tekst nije esej striktno povijesne ni spekulativne naravi. Jednostavno, radi se o pokušaju predstavljanja globalnog fenomena vjere i pravovjerja iz jedne perspektive u čijem se središtu nalazi osoba Isusa Nazarećanima. Smatramo da ovo razmišljanje može doprinijeti boljem razumijevanju kršćanske vjere i izgradnji krćanskijih Crkava.
Povijesna je istina put prema transcendentoj istini i njezin čuvar
Već je prošlo dosta godina otkako sam trebao objasniti titule koje su se dodavale Isusovu imenu: Gospodin, Mesija, Sluga, Sin čovječji, Sin Božji, Riječ… Njima se izriče istina o Kristu tako da ih se može smatrati obrascima pravovjerja prvih kršćanskih zajednica. Za mene je to bilo jedno važno otkriće. Kasnije sam, ipak, zapazio njihovu ograničenost.
Prvo što je potrebno jest pravilno razumijevanje ovih titula. Jedno uobičajeno čitanje Novoga zavjeta zvučalo bi ovako: ”Isus je Mesija, Gospodin…“. No, to nije tako. Ono što se zapravo kaže je ovo: ”biti Mesija, biti Gospodin? To je Isus“. Na taj se način daje prednost Isusovu imenu pred spomenutim titulama. To nam pomaže da dođemo dublje spoznaje Isusa Krista. Pogledajmo što se dogodi kada čitamo na ovakav način.
1) Isus Nazarećanin – bilo da ga se naziva povijesni Isus, zemaljski Isus ili nekako drugačije – jest put prema Kristu. To želi reći da se polazeći od ovoga Isusa, koji je povijsna stvarnsot, a nikako bez ovoga Isusa, može doći do Krista, tj. transcendentne stvarnosti. Dobro je i korisno, bez ikakve sumnje, prihvatiti istinu zapisanu na početku prologa Ivanova evanđelja, ali to neće previše koristiti ako prije toga ne prihvatimo stvarnog Isusa koji je ”svoj šator razapao među nama“, te ako se ne prepustimo njemu i ne odučimo nasljedovati ga.
Kad ovo primijenimo na pravovjerje, to znači: ako se sadržaji pravovjerja – npr. sadržaji prva četiri sabora – ne oslanjaju na povijesnoga Isusa, oni postaju apstraktni i ne znamo u kojoj je mjeri naša vjera prava. To predstavlja stvarnu i ozbiljnu opasnost.
2) Isus Nazarećanin je Kristov čuvar. Ovim želimo reći da Isus čuva Krista i štiti ga da se ne raspline. Čuva ga od ideologiziranja kojemu smo skloni kada mu dodajemo sadržaje koji nama odgovaraju – bilo da su naši interesi materijalistički, bilo da su duhovnjački. Pogledajmo dva klasnična primjera za to.
Isus Nazarećanin je Kristov čuvar. Ovim želimo reći da Isus čuva Krista i štiti ga da se ne raspline. Čuva ga od ideologiziranja kojemu smo skloni kada mu dodajemo sadržaje koji nama odgovaraju – bilo da su naši interesi materijalistički, bilo da su duhovnjački
Dostojevski i legenda o velikom inkvizitoru u romanu Braća Karamazovi: Kristu [misli se na stvarnog Isusa i na stvarnu poruku] koji ne progovara ni riječi, inkvizitor prigovara što je donio slobodu i veli da je zapravo pogriješio, jer ono što ljudska bića stvarno žele jest sigurnost. To je ono što nudi Crkva.
Ispočetka mu najavljuje da će ga poslati na lomaču, ali kasnije ga pušta da ode: ”Hvala ti lijepa što si došao prije 1500 godina, ali sad te više ne trebamo“. I završava ovim poznatim riječima koje, na jedan jeziv način, ilustriraju ovo o čemu govorimo: ”Zapravo nam samo smetaš. Idi i ne vraćaj se više“. Isus Nazarećanin je istjeran iz Crkve jer je smetao. S njim ne možemo živjeti na miru. Ali zato možemo živjeti na miru s Krisotm kojega prilagođavamo našim ukusima i interesima.
Teoretičar marksizma, Garaudy, ne tako pompoznim ali ništa manje ozbiljnim riječima, molio je kršćane na jednom sustretu poslije Drugog vatikanskoga sabora: ”Crkvenjaci, vratite nam Isusa“. Kritika je bila upućena zbog toga što je smatrao da smo ga mi kršćani pretvorili u vlastiti monopol i tako ga zarobili. Bez Isusa možemo nastaviti govoriti o Kristu, ali ne možemo obogatiti svijet onom životnom snagom koja je svojstvena Isusu Nazarećaninu.
Bez Isusa Nazarećanina ne bismo znali što je to u što trebamo vjerovati. Ali ne treba misliti da Isus nudi jeftino rješenje problema. Takvo rješenje bi značilo dopusti mu da živi samo u konceptu. Isus nudi jedno, da tako kažemo, skupo rješenje: koje zahtijeva prisutnost u našem životu i u našem djelima. Kako bi se očuvalo Krista potrebno je prihvati Isusa Nazarećanina. U skladu s tim, ni pravovjerje nije jeftino znanje, nego je skupo jer se ostvaruje upravo uz ispravno djelovanje, orthopraxis.
Istina je radosna vijest ljubavi
Krista, koji je Isus Nazarećanin, Novi zavjet predstavlja u kontekstu radosne vjesti. Podsjećamo na tri značenja pojma eu-aggelion.
1) Eu-aggelion je ono što naviješta i inicira Isus: Kraljevstvo Božje, basileia tou Theou. Ono, dakako, označuje nadu, ali njegova je oznaka također orthopraxis, jer ”neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima“ (Mt 7,21).
Teoretičar marksizma, Garaudy, ne tako pompoznim ali ništa manje ozbiljnim riječima, molio je kršćane na jednom sustretu poslije Drugog vatikanskoga sabora: ”Crkvenjaci, vratite nam Isusa“. Kritika je bila upućena zbog toga što je smatrao da smo ga mi kršćani pretvorili u vlastiti monopol i tako ga zarobili. Bez Isusa možemo nastaviti govoriti o Kristu, ali ne možemo obogatiti svijet onom životnom snagom koja je svojstvena Isusu Nazarećaninu
2) Eu-aggelion je Isusova pasha, njegova smrt i uskrsnuće, prvotna kerygma. Predstavlja vjeru i centralni je sadržaj pravovjerja (orthodoxia).
3) Eu-aggelion, konačno, jest način na koji Isus živi i djeljuje u izgradnji Kraljevstva Božjega, u odnosu prema ljudima i u odnosu prama Bogu koji je njegov Otac. Označava ono što, u nedostatku boljeg izraza, nazivamo orthopathos.
Novi zavjet jezično formulira i teološki konceptualizira dva prva značenja pojma eu-aggelion. Radosna vijest je Kraljevstvo Božje. Također, radosna vijest je pasha, križ i uskrsnuće. Prvo značenje je jasnije izraženo u sinoptičkim evanđeljima, dok je drugo jasnije izraženo kod Pavla i Ivana. Razlog za ovu dvostruku formulaciju je sljedeći: ono što neku vijest čini radosnom ovisi o sadržaju onoga što se naviješta kao i, istodobno, o primatelju komu se ta vijest naviješta.
Kraljevstvo Božje je radosna vijest za siromašne i potlačene jer im nudi život i oslobođenje, o čemu govori Luka posuđujući riječi proroka Izaije. Pasha, križ i uskrsnuće, je radosna vijest za sve: židove i pogane, muškarce i žene, slobodne i robove, jer donosi oproštenje svijetu u kojem ”svi zgriješiše“.
Novi zavjet ne formulira niti konceptualizira treće značenje radosne vijesti koje smo naveli. Međutim, u evanđeljima i u narativnoj teologiji ovo je značenje prisutno in actu. Zastavit ćemo se malo na njemu jer ga se ne uobičava imati previše u vidu, a čini se da je upravo ono važno kako bismo do kraja mogli razumjeli eu-aggelion. Razmišljanja koja donosimo u nastavku nisu apodiktična i nediskutablina, ali nadam se da su argumentirana.
Zapitajmo se što je to što je Isusa Nazarećanina učinilo radosnom viješću, eu-aggelionom. Imamo na poseban način u vidu ljude iz ruralnih dijelova Galileje, siromašne i podcijenjene od svih religijskih pokreta, koji ”dolažahu njemu odasvud“ (Mk 1,45), ali i sljedbenike i prijatelje.
Mora da ih je Isus sebi privukao: svojim oslobodeljskim djelovanjem (izliječenja i istjerivanja zloduha); prihvaćanjem grešnika i marginaliziranih, žena i djece; prokazivanjem i raskrinkavanjem; blagoslivljanjem siromašnih i proklinjanjem moćnika; slavljenjem života u blagovanju hrane. Ukratko, svojom porukom nade: ”približava se Kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15). Ali, kako smo već rekli, morao ih je privući i svojim osebujnim načinom života.
Bez Isusa Nazarećanina ne bismo znali što je to u što trebamo vjerovati. Ali ne treba misliti da Isus nudi jeftino rješenje problema. Takvo rješenje bi značilo dopusti mu da živi samo u konceptu. Isus nudi jedno, da tako kažemo, skupo rješenje: koje zahtijeva prisutnost u našem životu i u našem djelima. Kako bi se očuvalo Krista potrebno je prihvati Isusa Nazarećanina. U skladu s tim, ni pravovjerje nije jeftino znanje, nego je skupo jer se ostvaruje upravo uz ispravno djelovanje, orthopraxis
Isus je govorio kao onaj koji ima vlast, a ne kao prepotentne vođe, nerazumni fanatici ili plaćeni službenici. Potrebite je impresionirao svojim smilovanjem pa su stoga, pritisnuti svojim nevoljama, pristupali k njemu s argumentom: ”Gospodine, smiluj mi se“.
Djeca ga se nisu plašila, žene su u susretu s njim osjećale da ih poštiva, razumije, štiti, prihvaća. Siromašni su u Isusu nalazili nekoga tko ih voli i štiti ni zbog čega drugog osim zbog toga što su siromašni i napaćeni, zbog toga što su potlačeni i podcijenjeni. Na koncu svoga života u ovim je ljudima našao najbolju zaštitu pa je zato i morao biti izručen izdaji tajno i pod okriljem noći. Isus ih je privlačio svojom dosljednošću i vjernošću. I sam je činio sve ono što je od drugih zahtijevao: ”budite dobri i milosrdni u svemu kao što je Otac vaš nebeski dobar i milosredan“ (Lk 6,36).
Još više ih moralo privući, pa čak i začuditi, kad su vidjeli u jednoj osobi karakteristike koje se teško mogu povezati. Isus je bio čovjek milosrđa (”žao mi je naroda“) i čovjek tvrdih proročkih upozorenja (”jao vama bogataši!“), čovjek strogoće (”tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ“) i čovjek nježnosti (”tvoja te vjera spasila“). Čovjek koji inzistira na ljubavi (”nema veće zapovijedi“) i koji se ”saginje da opere noge drugima“. Čovjek povjerenja, koji se odmara u Bogu koji je njegov Otac, ”abba“, i čovjek osamljenosti pred Ocem koji je i dalje Bog i koji mu ne dopušta da odpočine: ”Bože moj, zašto si me ostavio?“.
Ovo je ono što je sadržano u evanđeljima i, po mom mišljenju, ovo je ono što omogućuje da se o Isusu počne govoriti kao o radosnoj vijesti. Ili, drugim riječima, bez ovoga će biti teško osjećati – ne samo u vjeri prihvatiti– Isusa kao eu-aggelion. Doista, kerygma naviješta cilj Isusove smrti i uskrsnuća, ali ovdje je već eu-aggelion, makar djelomično, jedna pozitivna i spasenjska interpetacija toga cilja. Ima sekundarni karakter i traži potporu kako u teologiji tako i u Starome zavjetu.
Međutim, iz ovoga dosad rečenoga proizlai da radosna vijest izvire iz same stvarnosti koja se zove Isus. Još jednostavnije kazano: čovjek (ili žena) se na taj način osjećaju poslanima upravo onima koji su u potrebi i kojima je pogaženo dostojanstvo. Bez ovakvoga Isusa, koji je sam eu-aggelion, kerygma bi lebdjela u praznom prostoru.
Tri posljedice za pravovjerje danas
a) Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnima jesu dimenzije koje su, u prvom redu, potrebne u formiranju koncepta kristološkoga pravovjerja. Međutim, one bi, na neki način, trebale vrijediti općenito i trebalo bi ih se moći zapaziti u svim istinama koje oblikuju pravovjerje.
U svima njima (istinama, nap. prev.) trebala bi se isticati ljubav prema siromašnima. Drugim riječima, u antropologiji bi se o izrazu homo verus trebalo misliti ne toliko zbog toga što bi Isus bio vere homo, nego iz perspektive onoga ecce homo, siromašnoga i prezrenoga, koji kleči pred drugima kako bi im služio. Pri tome ne treba zaboraviti ni dimenziju besplatnosti: ”sin nam je dan“. Parafrairajući klasične izraze, možemo reći extra pauperus nulla salus ili sacramenta propter pauperes. Ispred četiriju marijanskih dogmi trebala bi se naći, bilo da je se shvaća kao biblijsku ili crkvenu, dogma o ženi iz hvalospjeva Magnificat: siromašnoj, poslušnoj, vjernoj.
Privrženost malenima, obespravljenima i potlačenima čine da Deus semper maior postane Deus semper minor. Ili, kako je rečeno na konfereniciji u Puebli: Bog brani siromašne – od napada bogataša, nepravednika i tlačitelja – samo zato jer su siromašni i ni iz jednog drugog razloga. I ljubi ih. Možemo završiti rečenicom monsinjora Romera koji, parafrazirajući Irenejev izraz, veli: gloria Dei vivens papuer.
Isus je bio čovjek milosrđa (”žao mi je naroda“) i čovjek tvrdih proročkih upozorenja (”jao vama bogataši!“), čovjek strogoće (”tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ“) i čovjek nježnosti (”tvoja te vjera spasila“). Čovjek koji inzistira na ljubavi (”nema veće zapovijedi“) i koji se ”saginje da opere noge drugima“. Čovjek povjerenja, koji se odmara u Bogu koji je njegov Otac, ”abba“, i čovjek osamljenosti pred Ocem koji je i dalje Bog i koji mu ne dopušta da odpočine: ”Bože moj, zašto si me ostavio?“
Bog Isusa Nazarećenina neće biti adekvatno opisan ako se za njega kaže da je ”onaj koji se primarno zauzima za siromašne“, nego treba reći da je on ”bitno sjedinjen sa siromašnima, potlačenima i žrtvama“. Ovim pogađamo u samu bit pravovjerja.
b) U svim istinama koje obuhvaća pravovjerje treba doći do izražaja radosna vijest. Ne zato što su one (istine, nap. prev.) izvana i formalno tako formulirane, nego što je radosna vijest njihova nutarnja bit. Po mom mišljenju između njih i radosne vijesti, koja je sam Isus Nazarećanin, treba postojati jedan prisan odnos.
Možda zbog jezičkih karakteristika onoga vremena, nismo ni zapazili da se, od samog svoga nastanka, teologija oslobođenja zalagala za radosnu vijest, eu-aggelion: oslobođenje potlačenih. U kristologiji se također zalagala da njezina središnja točka bude Kraljevstvo Božje, eu-aggelion u svom prvotnom značenju, koje je bitno povezano s osobom Isusa Nazarećanina. Kraljevstvo Božje nije bilo kakavo kraljevstvo ni bilo kakva utopija (pa čak ni jedna od najboljih starozavjetnih). Radi se, naime, o Kraljevstvu Božjemu koje Isus navijestio i počeo izgrađivati.
Međutim, ovome treba dodati još nešto što se obično nema u vidu. Naime, pojedini su teolozi oslobođenja (a među njima i oni najistaknutiji), bez obzira jesu li se služili tim terminom ili ne, vidjeli u Isusu eu-aggelion kako smo ga opisali u trećem značenju. Ostavimo čitateljima da sami zaključe može li se u takvom Isusu Nazarećaninu prepoznati radosna vijest.
Leonardo Boff je napisao sljedeće: ”U susretu s Isusom, svatko se susreće sam sa sobom i s onim najboljim što se nalazi u njemu. Meni se čini da je ovo ono najvažnije što Novi zavjet kaže o Isusu: da je prošao zemljom čineći dobro, ozdravljajući bolesne i tješeći uplakane, a ne da je on Bog, Sin Božji i Mesija. Kako bih volio da se ovo može reći za sve ljude. Također i za mene“.
O Ignaciu Ellacuríi jedan njegov student je napisao: ”Na jednom predavanju iz teologije o. Ellacuríi se iznenada, dok je analizirao Isusov život, otvorilo srce. Rekao je: Isus je bio krajnje pravedan i u isto vrijeme toliko milosrdan da je mogao razumjeti čovjeka. Ellacuría je zašutio i završio ovim riječima: Bio je to velik čovjek“.
Privrženost malenima, obespravljenima i potlačenima čine da Deus semper maior postane Deus semper minor. Ili, kako je rečeno na konfereniciji u Puebli: Bog brani siromašne – od napada bogataša, nepravednika i tlačitelja – samo zato jer su siromašni i ni iz jednog drugog razloga. I ljubi ih. Možemo završiti rečenicom monsinjora Romera koji, parafrazirajući Irenejev izraz, veli: gloria Dei vivens papuer. Bog Isusa Nazarećenina neće biti adekvatno opisan ako se za njega kaže da je ”onaj koji se primarno zauzima za siromašne“, nego treba reći da je on ”bitno sjedinjen sa siromašnima, potlačenima i žrtvama“. Ovim pogađamo u samu bit pravovjerja
c) Ovo nas navodi da se zapitamo impresionira li danas Isus kao eu-aggelion i na koji način. Ne možemo ponoviti ono iskustvo koje su imali Boff i Ellacuría, kao ni ono koje su imali prvi kršćani – o čemu smo ranije govorili. U još manjoj se mjeri – makar to mogu reći za sebe – može ponoviti iskustvo koje je imao siromašni narod Galileje. Međutim, povijest nas, ma koliko ona bila promjenjiva i ma kakave bile nove paradigme, poziva da Isusa gledamo kao jednu radosnu vijest.
Zapitajmo se, iz perspektive Salvadora, što nas može dovesti do zaključka da je Isus radosna vijest: tisuće ubijenih, rezigniranost, izdaja naroda i istine, Rutilijeva i Romerova pravednost i ljubav, ljudi i žene koji su došli izvana (kao što su četvero ljudi iz Sjedinjenih država) i ostali među narodom koji je još uvijek razapet na križ, itd. Odgovori bi sigurno bili različiti. No, oslanjajući se na evanđelje i u svjetlu onoga što smo rekli o El Salvadoru – i drugim krajevima svijeta – možda bismo mogli reći sljedeće:
U svijetu u kojem vlada okrutnost, impresionira Isusova suosjećajnost prema onima koji trpe, koji su siromašni i koji su žrtve. Isus nas kao vjernike poziva da u svjetlu te suosjećanosti definiramo i sami sebe i Boga. Također poziva sve ljude, bez obzira jesu li vjernici ili nisu, da budu milosrdni.
U svijetu u kojem vlada laž i prikrivanje zlodjela, impresioniraju Isusova čestitost i zauzetost za istinu kojoj treba težiti, koju treba govoriti i koju treba čuvati. Istinu koja može izvojevati pobjedu nad zlom i smrću, tlačenjem i izrabljivanjem, bilo na individualnoj bilo na strukturalnoj razini. Istinu na koju se nadograđuju dobrota i život, velikodušnost i odanost. Isitnu koja je obilježena slobodom koja joj omogućuje i da blagoslivlja i da proklinje, ali da ne bude zarobljena lažima i osakaćena konformizmom pod izlikom političke ili crkvene korektnosti.
U svijetu banalnosti, impresioniraju Isusova ozbiljnost i utopija. Prevodeno na jezik našega vremena: zalaganje za svijet u kojem će ljudi biti braća, jednaki u dostojanstvu, ali nejednaki po sposobnostima i karizmama kojima jedni druge trebaju obogaćivati. U svijetu egoizma, impresionira Isuosova darežljivost i spremnost da se preda čak i u smrt.
Vjernike još uvijek impresioniraju Isusovo povjerenje u Oca i njegova bezuvjetna poslušnost Bogu. Imajući to na umu (Bog-Otac i Otac-Bog) impersionira poziv da ga nasljedujemo i zahtjev da ponizno s Bogom – da se poslužimo riječima proroka Miheja – kročimo kroz povijest. Impresionira njegova nada na posljednjoj večeri: doći će kraljevstvo Božje i krvnik se neće radovati nad svojom žrtvom. Ili, riječima svetoga Pavla: ”Bog će biti sve u svemu“ (1 Kor 15,28). Na taj način, gledajući iz perspektive povijesti i evanđelja, Isus i dalje može biti eu-aggelion.
Zaključna pojašnjenja
U ovom se eseju nismo doticali važnih sadržaja vjere kao što su Trojstvo, Duh sveti, Isusovo i naše uskrsnuće… Također bi bilo važno obraditi temu o spoznaji istine. Isto smo tako samo usput spomenuli ispravno djelovanje, orthopraxis. Na njoj treba neprestano inzistirati jer se bez nje pravovjerje denaturalizira i može se pretvoriti u farsu pa čak i u zamku.
Rahner je, temeljit kao i obično, smatrao da je važno istaći kako je kršćanstvo ”apsolutno otajstvo“. I napisao je ove riječi koje će me, kroz gotovo pola stoljeća, pratiti i usmjeravati u životu i vjeri: ”kršćanstvo, usprkos kompleksnosti njezine dogme i morala, poručuje samo jedno: otajstvo uvijek ostaje ostajsvto“
Za kraj, neka kratka pojašnjenja u vezi s onim što je dosad rečeno.
1) Prvo je pojašnjenje teoretsko, a na poseban se način tiče pastornoga djelovanja. Kad se govori o radosnoj vijesti ne smije se stvarati iluzije i zaboravljati da Isusova radosna vijest i dalje predstavlja zadaću. To se obično događa kada se smatra da je Isusov Bog abba u kojega se može imati bezuvjetno povjerenje. Međutim, nikad ne treba smetnuti s uma da je on i dalje ”Bog“ i da mu treba dopustiti da bude Bog. Pravovjerje treba govoriti o Bogu koji je čovjeku blizak, ali o Bogu kojim se ne smije manipulirati. Premda smatram da je ovo istina, nisam siguran može li se ovo, na adekvatan način, primjeniti na vjeru ljudi koji su siromašni i obespravljeni.
2) U ovom je eseju Isus Nazarećanin središnja točka naših refleksija. To smo učinili upravo iz egzistencijalnih razloga, premda smo svjesni njezinih ograničenja.
Rahner je, temeljit kao i obično, smatrao da je važno istaći kako je kršćanstvo ”apsolutno otajstvo“. I napisao je ove riječi koje će me, kroz gotovo pola stoljeća, pratiti i usmjeravati u životu i vjeri: ”kršćanstvo, usprkos kompleksnosti njezine dogme i morala, poručuje samo jedno: otajstvo uvijek ostaje ostajsvto“. No, u još većoj su me mjeri pratile ove druge riječi iz god. 1937. koje su bliže onomu o čemu smo ovdje pisali:
”O beskonačni Bože… U ljudskim si riječima došao k meni, jer ti – beskonačan – bio si Bog našega Gospodina Isusa Krista. On nam se obraćao ljudskim riječima ali ta riječ ljubavi ne znači ono što sam ja mislio, jer kada kaže da nas on ljubi – i ti u njemu – to znači da ta riječ dolazi iz ljudskoga srca. A u ljudskom srcu ta riječ ima samo jedno značenje, samo jedno blaženo značenje“.
”Otajstvo koje uvijek ostaje otajsvto“ došlo je nama u Isusu Nazarećaninu. Morao je doći kao povijesno ljudsko biće, kako bi navijestio radosnu vijest: blaženu riječ ljubavi. A ova riječ ljubavi treba, na poseban način, biti upućena malenima.
Rahnerove su misli, kao i uvijek, genijalne. Misli od kojih se sastoji ovaj članak su, naravno, puno skromnije. Ipak, smatram da možda, uz pomoć Rahnerovih riječi, mogu kršćansko pravovjerje usmjeriti na put koji je trasirao Isus Nazarećanin.
3) Isus Nazarećanin je završio na križu koji je također apsolutno otajstvo. Mišljenja sam da se o tome ne govori često kad se govori o pravovjerju ili se barem na tu činjenicu ne obraća previše pozornosti.
Salvador je, kao i mnoga druga mjesta – bez pretjerivanja i mazohizma – mjesto križeva. K tomu, to je mjesto još jednog specifičnoga križa: mučeništva. Ni o njemu se ne govori previše kad se govori o pravovjerju. Spominjem to jer je na ovakvim mjestima eu-aggelion realniji i jer ga se na ovakvim mjestima iščekuje s većom čežnjom. Također, jer na ovakvim mjestima eu-aggelion snažnije potiče na nasljedovanje Isusa.
(Fusnote su uklonjene radi lakšega čitanja. Uredništvo Autografa).
Portret savremenika: Isus
Naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi.
Izvod iz prekršajne i krivične evidencije Službe bezbednosti Sinedriona u Jerusalimu; strogo poverljivo: Isus (poznat i kao Ješua, kasnije i kao poslanik Issa a.s.) Nazarećanin (aram.: Ha Nocri), Hristos (grčki), Hrist, Krist i ostale verzije, zavisno od jezika; to prezime je verovatno naknadno dodato. Tvrdio je da je iz Hamale, ali nije potvrđeno.
Rođen otprilike početkom nove ere (podaci se ne slažu) u Nazaretu od majke Marije i oca Josifa; pogubljen na Golgoti, Jerusalim, otprilike 33. godine n. e. o Pashi (podaci astronoma su protivrečni, a i računanje vremena razlikuje se). Zanimanje: drvodelja, kako je sam izjavio; po evidenciji organa unutrašnjih poslova – nezaposlen i skitnica.
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Tvrdio je da će jerusalimski Hram biti razrušen i da će na njegovom mestu niknuti Hram nove vere; propovedao je nepoštovanje sabata pod demagoškim izgovorima; predstavljao se kao Mesija i izaslanik Božji; osporavao je i ovozemaljsku vlast Tetrarhovu i – još strašnije – imperatora Tiberija, protivno interesima Izrailja i na štetu dobrosusedskih odnosa sa Rimom. Pokušao je da zasnuje sektu zasnovanu na demagoškoj teoriji o jednakosti svih ljudi i ljubavi prema bližnjima i tako pridobio simpatije i podršku fukare, marginalnih elemenata, stranih plaćenika i domaćih izdajnika.
Zbog svega toga lišen je slobode tokom večere sa saučesnicima, a zahvaljujući delovanju ubačenog tajnog istražitelja, ali i obaveštajnog radnika posebno ubačenog u grupu. Prilikom intervencije došlo je do otpora, kojom prilikom je jedan od pripadnika Službe ostao bez uha. Saučesnici su se razbežali, kojom prilikom je došlo i do prekršaja javnog morala, jer je jedan ostavio haljine u rukama policije i pobegao go golcat.
Isus Nazarećanin predat je nadležnim organima Hrama i Sinedriona koji su ga smesta osudili na smrt, već dovoljno iznervirani ishodom javnih debata koje su s njim imali i iz kojih je izlazio sve popularniji kod naroda. Zbog podele vlasti, odveden je Visokom predstavniku Rima i prokuratoru Judeje da presudu potvrdi, ali ovome se dokazni materijal učinio nedovoljan, a odbrana osuđenika solidna, pa je oklevao.
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara
Pritisnut političkim okolnostima i delikatnim položajem svojim u Jerusalimu, prokurator Pontije Pilat veoma preko volje potvrdio je presudu Isusu Nazarećaninu i dvojici razbojnika, Dismasu i Hestasu, a – na izričito traženje, da ne kažemo otvorenu ucenu – Sinedriona, pomilovao takođe na smrt osuđenog drumskog razbojnika Var Ravana (poznatijeg kao Baraba). Smrtna kazna izvršena je na Golgoti 14. dana meseca nisana (kasnije će u istoriju ući kao Veliki petak).
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara.
Ubačeni tajni istražitelj, Jehuda iz Kirijata (Juda Iskariot), nađen je u noći između 16. i 17. nisana mrtav u Getsimanskom maslinjaku, sa ubodnim ranama od hladnog oružja, ali je odnekud puštena priča da se obesio. Ta se priča raširila toliko da je naša procena da je bolje ne osporavati je, a i kancelarija Visokog predstavnika slaže se s tim.
Procena Službe je da bi iz ovog incidenta mogla da se izrodi nepotrebna komplikacija ionako složene političko-bezbednosne situacije, pa je potrebno nastaviti sa operativnim radom na terenu po liniji verskog ekstremizma sektaškog tipa.
Isus Nazarećanin Hrist naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti njegove u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi. Za milion godina ili sutra (kako upozoravaju Jehovini svedoci koji straže li, straže, da ih ne zateknu nespremne). Zašto i kako?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka
Zato što je Isus sa nama na način veoma upadljiv već dva milenijuma; zato što na svetu ima dve milijarde hrišćana kojekakvih denominacija, ali iste vere, što je onomad Koštunica propustio da primeti kad je čestitao Uskrs samo pravoslavnima, monaštvu i sveštenstvu, samo SPC-u. Uzgred: Staljin je pitao onomad: Koliko divizija ima taj Papa?; posle je ispalo da ih ima mnogo.
Isus Nazarećanin bio je fukara, skitnica, siromah – i kao takav poslanik Božji, upravo stoga; u očima uredne i u poslovima upravljanja dalekim zemljama iskusne rimske vlasti lice remetilačko i suvišno. Da bismo razumeli njegov značaj u tom zadatom trenutku, valja nam se vratiti u njegovu sredinu i okolnosti. Zemlja Izrailjeva, Isakova i Avramova bila je pod okupacijom Rima; imali su lokalnu samoupravu pod kontrolom Visokog predstavnika Imperije, kome nije bilo lako.
Poslednje što mu je trebalo bio je još jedan popularni prorok koji propoveda – od svih stvari! – ljubav prema bližnjima, pa i prema neprijateljima, okretanje drugog obraza, ljubav, jednom rečju potpunu i neograničenu. Istini za volju, ta ideja, toliko egzotična i nova, mogla se dopasti i verovatno se dopala jednom Pontiju Pilatu. Tadašnji visoki činovnici Tiberijevog carstva morali su biti stoički nastrojeni, s obzirom na političke okolnosti: ljudi obrazovani na grčkoj kulturi i filozofiji i vezani moralnom obavezom služenja Carstvu morali su sebi naći filozofsku podlogu i oslonac; boljeg od stoičkog nije bilo.
Zamislite sada jednog iskusnog i obrazovanog rimskog gospodina koga zapadne da služi u levantinskom haosu Jerusalima, među svadljivim i prevejanim lokalnim funkcionerima, redom teološkim cepidlakama s kojima nikako na kraj. A situacija složena, pobune svaki čas, nezadovoljstvo tinja, Jerusalim se trese i koleba.
Iz te napete i nervozne atmosfere izlaze i Isus i Pilat. Pilat – instinktom iskusnog administrativca – shvata da je bolje Isusa pustiti neka trabunja po trgovima i sinagogama, pa makar terao trgovce bičem iz hrama. Lokalna vlast, međutim, poljuljana u osnovama svoje teokratije, Isusa ne može da podnese isto tako sasvim nagonski. On ih podriva tamo gde su najtanji. Pritom još i čini čuda, da bi na kraju i sam vaskrsnuo. Eto, to je bio kontekst.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka, kao što nas stalno podseća blagi i mudri Mirko Đorđević.
Svi su ljudi dobri, kaže Isus, mada su neki skrenuli s tog puta, a i oni mogu da se vrate – samo ako se potrudimo oko bližnjih naših. Isus je uspostavio ono čega pre njega nije bilo: uzajamnu nezavisnost i poželjnu ravnotežu unutrašnje duhovne slobode i spoljnog materijalnog sveta. Nalik na Sokrata, Isus pita: Treba li da vam objašnjavam koja je razlika između dobra i zla? Vaša duša će vam reći razliku, kaže Isus. Pouzdanje u ugrađenu dobrotu ljudske duše suština je hrišćanstva, Isusove nauke.
E, sad: nauka je tu važna, a ne Isus. Isus je svoje pošteno obavio onda kada je trebalo. Jedan jevrejski hasidski mudrac iz XVIII veka, Baal Šem Tov (a svi mistici se među sobom prepoznaju), tumači Božju poruku ovako: Izgubili su Me – to jest prestali su da me znaju jer to nije moguće, ali kamo sreće da su Me izgubili tražeći Me i držeći se Mog učenja. Ni Isus ne bi drugačije rekao: pustite mene, ja sam svoje obavio, bolje je da se vi držite mog učenja.
A njegovo učenje je jednostavno, daleko jednostavnije od kasnijih tumačenja od kojih nam više uši otpadoše tokom ova dva milenijuma: to je učenje ljubavi, praštanja i strpljenja koji sve pobeđuju. Isus nam pokazuje na odmah i na sada: ostavite mrtve da sahranjuju mrtve i pođite za mnom; činite dobro i subotom; pustite sadukeje, fariseje i književnike, oni ionako samo deru sirotinji kožu s leđa. Takav strašan udarac etabliranoj tradicionalnoj verskoj zajednici nikada nije bio zadat sa tako visokog mesta; do dana današnjeg taj udarac boli, jer je opravdan i pravedan.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Uzmimo drugu varijantu kao zabavniju (prva ionako mora da sačeka do Kraja sveta): odmah bi se našao neki Levi Matej, carinik u ostavci, kao onaj prvi, obaveštajni radnik (ali verovatniji, s obzirom da čak ni u dekadentnoj Judeji nije bilo Bracike Kertesa), da ide za njim i krivo zapisuje sve ono što Čovek nije rekao. Sve bi odmah stiglo Tamo Gde Treba i onda bi nastao problem: šta sad sa njim? Ako bi počeo sa čudima, to bi uveliko zakomplikovalo ionako složenu bezbednosnu situaciju: da neko razveže jezik Braciki Kertesu; da neko vrati pameti Kostu Čavoškog; da neko učini da Brana Crnčević progleda, a da Duća Spasojević i Kum Luković ožive, pa da im se sudi odvojeno?
Sveta Matera Srpska Pravoslavna Crkva našla bi se u velikoj neprilici: Isus bi ih prvo pitao ko je Sveti Sava, a onda i ko su Nikolaj, Justin, Filaret i Pahomije… Objašnjavanje bi trajalo dosta dugo, a ishod bi bio najblaže rečeno – neizvestan. Opet sadukeji, fariseji i književnici; Oče moj, zašto si me ostavio? (Elli, Elli, lama sabahtani?) Možda je druga varijanta bolja: razbiti kao sudove lončarske? (Psalmi) Ali, to nije svojstveno Isusu i nije nam se nadati – koliko god bi se naša duša veselila u svojoj izgubljenosti.
Najverovatnije bi se umešao onaj neki Luković iz MUP-a, stručnjak za sekte i napisao službenu belešku na temu Pojava lažnog Mesije; povezao bi to sa Vatikanom (koji bi jedva dočekao da se o tome neko drugi izjasni, a ne oni), Kominternom i CIA.
Onda bi se umešala Javna bezbednost u smislu javnih skupova bez dozvole i Ministarstvo vera u sličnom smislu (nije registrovan kao tradicionalna verska zajednica); u slučaju činjenja čuda umešalo bi se Ministarstvo zdravlja (po linijama psihijatrijskim, oftalmološkim, otorinolaringološkim i kardiovaskularnim – zavisno od toga je li Isus nekome vratio pamet, vid, govor ili život), Ministarstvo poljoprivrede (u verovatnom slučaju pretvaranja nekog od naših stolnih vina u pravo vino) i Ministarstvo finansija (takse i akcize na alkohol). Najviše čemu bi Isus mogao da se ponada ovde i među nama jeste intervju kod dve Cece u Peščaniku, ali to ionako samo mi slušamo. Može slobodno da se pojavi.
(Članak je izvorno objavljen u beogradskom tjedniku Vreme).
Govor o Bogu danas
Kako govoriti o Bogu u našem dobu? Kako prenositi poruku evanđelja i otvoriti putove njegovoj spasenjskoj istini u često zatvorenim srcima naših suvremenika i u njihovim umovima koji su katkad otupljeni blještavilima društva?
Sam se Isus, kažu nam evanđelisti, u naviještanju Božjeg kraljevstva pitao o tome: “Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo?” (Mk 4, 30). Kako govoriti o Bogu danas?
Prvi je odgovor da mi možemo govoriti o Bogu, jer je on govorio s nama. Prvi uvjet za razgovor s Bogom je, dakle, slušati ono što je sam Bog rekao. Bog je razgovarao s nama! Bog, dakle, nije neka daleka hipoteza o postanku svijeta; nije neki matematički um dalek nama ljudima. Bog se zanima za nas, ljubi nas, osobno je ušao u stvarnost našega života, u svojoj je samoobjavi išao čak tako daleko da se utjelovio.
Dakle, Bog je stvarnost našega života, on je tako velik da ima vremena i za nas, bavi se nama. U Isusu iz Nazareta mi susrećemo lice Boga, koji je sišao s neba da uđe u svijet ljudi i poučava “umijeću življenja”, putu koji vodi do sreće; da nas oslobodi od grijeha i učini nas sinovima Božjim (usp. Ef 1, 5; Rim 8, 14). Isus je došao zato da nas spasi i pokaže nam dobar život evanđelja.
Bog je stvarnost našega života, on je tako velik da ima vremena i za nas, bavi se nama. U Isusu iz Nazareta mi susrećemo lice Boga, koji je sišao s neba da uđe u svijet ljudi i poučava “umijeću življenja”, putu koji vodi do sreće; da nas oslobodi od grijeha i učini nas sinovima Božjim (usp. Ef 1, 5; Rim 8, 14)
Govoriti o Bogu znači prije svega da nam mora biti potpuno jasno što je to što moramo nositi muškarcima i ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je smisao života i kako trebamo živjeti. Zbog toga govoriti o Bogu traži familijarnost sa Isusom i njegovim evanđeljem, pretpostavlja naše osobno i stvarno poznavanje Boga i snažnu ljubav prema njegovu naumu spasenja ne podliježući napasti uspjeha, već se držeći Božje metode.
A ta je Božja metoda poniznost – Bog je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu i betlehemskoj štali, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu zrnu. Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i pouzdavanja u kvasac koji se miješa s tijestom i čini da ono polako raste (usp. Mt 13, 33).
U govoru o Bogu, u djelu evangelizacije pod vodstvom Duha Svetoga nužno se vratiti jednostavnosti, vratiti se bîti navještaja: Radosnoj vijesti o Bogu-Ljubavi koji nam se približio u Isusu Kristu sve do križa i koji nam u uskrsnuću daje nadu i otvara nas jednom životu koji nema kraja, vječnom životu, pravom životu. Apostol Pavao, taj vrsni komunikator, daje nam pouku koja na jednostavan način prodire u samu srž vjere i pitanja “kako govoriti o vjeri” s velikom jednostavnošću.
U Prvoj poslanici Korinćanima on, naime, piše: “I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga” (2, 1-2).
Dakle, prva stvarnost je da Pavao ne govori o nekoj filozofiji koju je on razvio, ne govori o idejama koje je pronašao negdje drugdje ili izmislio, već govori o jednoj stvarnosti svoga života, govori o Bogu koji je ušao u njegov život, govori o stvarnom Bogu koji živi, koji je govorio s njim i koji će govoriti s nama, govori o Kristu raspetom i uskrslom.
Govoriti o Bogu znači prije svega da nam mora biti potpuno jasno što je to što moramo nositi muškarcima i ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je smisao života i kako trebamo živjeti
Druga je stvarnost da Pavao ne traži samoga sebe, ne želi stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest kao vođa jedne velike škole, ne traži samoga sebe, već sveti Pavao naviješta Krista i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga. Kada govori, Pavao je vođen isključivo željom da propovijeda ono što je ušlo u njegov život, a to je pravi život koji ga je osvojio na putu za Damask.
Dakle, govoriti o Bogu znači dati prostora Onome koji nam ga pomaže upoznati, koji nam otkriva svoje lice ljubavi; to znači ‘oplijeniti’ samoga sebe i predati se Kristu sa sviješću da nismo mi ti koji možemo steći druge za Boga, već ih moramo očekivati od samoga Boga, zazivati ih od njega. Govoriti o Bogu rađa se, dakle, iz slušanja, iz našeg poznavanja Boga koje se ostvaruje u familijarnosti s njim, u molitvenom životu i življenju prema zapovijedima.
Prenositi poruku vjere za svetog Pavla ne znači nositi samoga sebe, već otvoreno i javno govoriti ono što je vidio i osjetio u susretu s Kristom, ono što je iskusio u svojem životu koji je preobražen tim susretom: to znači nositi onog Isusa kojeg osjeća prisutnog u sebi i koji je postao pravi putokaz njegova života da bi pomogao svima shvatiti da je on potreban svijetu i presudan za slobodu svakog čovjeka.
Apostol se ne zadovoljava naviještanjem riječi, već čitav svoj život uključuje u veliko djelo vjerovjesništva. Da bi se govorilo o Bogu, treba mu dati prostora, s pouzdanjem da je on taj koji djeluje u našoj slabosti: dati mu prostora bez straha, s jednostavnošću i radošću, u dubokom uvjerenju da što više stavimo u središte njega, a ne sebe, to će naša komunikacija biti plodonosnija.
A to vrijedi i za kršćanske zajednice: one su pozvane pokazati preobražavajuće djelovanje Božje milosti prevladavajući individualizme, zatvorenosti, sebičnosti, ravnodušnosti i živeći u svakodnevnim odnosima Božju ljubav. Zapitajmo se jesu li naše zajednice doista takve. Moramo se pokrenuti da budemo uvijek i stvarno takvi, navjestitelji Krista, a ne nas samih.
Sada se moramo zapitati kako je komunicirao sam Isus. Isus govori o svom Ocu – naziva ga Abbà – i Božjem kraljevstvu s pogledom punim suosjećanja za nevolje i teškoće s kojima se ljudi susreću u svom životu. Govori s velikim realizmom i rekao bih da je osnovna značajka Isusova navještaja da svijet čini transparentnim i da poručuje je naš život vrijedan pred Bogom. Isus pokazuje da se u svijetu i stvorenju odražava Božje lice i pokazuje nam kako je Bog prisutan u svakodnevnim zbivanjima našega života.
Pavao ne traži samoga sebe, ne želi stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest kao vođa jedne velike škole, ne traži samoga sebe, već sveti Pavao naviješta Krista i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga
On to čini bilo u prispodobama u kojima se koristi slikama iz prirode, kao što su one o zrnu gorušičinu i polju s različitim sjemenjem, bilo u prispodobama preuzetim iz našeg života – sjetimo se, primjerice, prispodobe o izgubljenom sinu, Lazaru i drugih Isusovih prispodoba.
Iz evanđeljâ vidimo kako se Isus zanima za svaku ljudsku situaciju s kojom se susreće, uranja u stvarnost muškaraca i žena svog doba s punim pouzdanjem u Očevu pomoć. I da je stvarno u toj povijesti Bog na skriven način prisutan i da ga, ako smo pažljivi, možemo susresti. A učenici koji žive sa Isusom, mnoštvo koje ga susreće, vide njegovu reakciju na najrazličitije probleme, vide kako govori, kako se ponaša; vide u njemu djelovanje Duha Svetoga, Božje djelovanje.
U njemu se navještaj i život isprepliću: Isus djeluje i poučava polazeći uvijek od prisnog odnosa s Bogom Ocem. Taj stil postaje osnovni putokaz za nas kršćane: naš način življenja u vjeri i ljubavi postaje govor o Bogu u današnjem dobu, jer životom življenim u Kristu pokazuje vjerodostojnost, realizam onoga što govorimo riječima, koje nisu samo riječi, već pokazuju stvarnost, pravu stvarnost.
A moramo biti pozorni da uočimo znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo, naime, mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u današnjoj kulturi, napose želju za autentičnošću, težnju k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog svijeta i bez straha priopćiti odgovor koji pruža vjera u Boga.
Godina vjere je prigoda da se otkrije, maštovitošću nadahnutom Duhom Svetim, nove putove na osobnoj i zajedničkoj razini kako bi snaga evanđelja u svakom mjestu bila mudrost života i životni orijentir.
I u našem dobu povlašteno mjesto za govor o Bogu je obitelj, ta prva škola za prenošenje vjere novim naraštajima. Drugi vatikanski koncil govori o roditeljima kao prvim vjerovjesnicima (usp. Dogm. konst. Lumen gentium, 11; Dekr. Apostolicam actuositatem, 11), koji su pozvani ponovo otkriti tu svoju misiju preuzimajući na sebe odgovornost u odgajanju, u otvaranju savjesti malenih Božjoj ljubavi kao temeljnoj službi u svom životu, u tome da budu prvi katehisti i učitelji vjere svojoj djeci.
Komunikacija vjere mora uvijek biti u radosnom tonu. To je uskrsna radost koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske nade. Dobar život evanđelja je upravo taj novi pogled, ta sposobnost promatrati svaku situaciju samim Božjim očima
A u toj je zadaći važna nadasve budnost, koja znači znati uočiti povoljne prilike za otpočinjanje govora o vjeri u obitelji i rastu i jačanju kritičke refleksije o brojnim uvjetovanostima kojima su djeca izložena. Ta pozornost roditelja je također osjetljivost u recepciji mogućih vjerskih pitanja prisutnih u duši obitelji, koja su katkad očita, a katkad skrivena.
Tu je zatim radost: komunikacija vjere mora uvijek biti u radosnom tonu. To je uskrsna radost koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske nade. Dobar život evanđelja je upravo taj novi pogled, ta sposobnost promatrati svaku situaciju samim Božjim očima.
Važno je pomoći svim članovima obitelji da shvate da vjera nije neki teret, već izvor duboke radosti, da vjerovati znači zamijetiti Božje djelovanje, prepoznati prisutnost dobra koje ne diže buku; i da vjera pruža dragocjene putokaze za življenje vlastite egzistencije.
Na kraju, tu je i sposobnost slušanja i dijaloga: obitelj mora biti ambijent u kojem se uči živjeti zajedno, izgladiti sporove u uzajamnom dijalogu koji čine slušanje i riječ, jedni druge razumjeti i međusobno se ljubiti da bi jedni drugima bili znak Božje milosrdne ljubavi.
Govoriti o Bogu, dakle, znači svojom riječju i životom pomoći drugima da shvate da Bog nije takmac našega života, već je njegov pravi jamac, jamac veličine osobe. Tako se ponovo vraćamo na početak: govoriti o Bogu znači riječju i životom komunicirati, snažno i jednostavno, ono što je bitno, a to je Bog Isusa Krista, onaj Bog koji nam je pokazao tako veliku ljubav da se utjelovio, umro i uskrsnuo za nas; onaj Bog koji traži da ga slijedimo i da dopustimo da nas preobrazi njegova neizmjerna ljubav kako bismo obnovili svoj život i svoje odnose; onaj Bog koji nam je darovao Crkvu da bismo zajedno kročili ovim svijetom i po Riječju i sakramentima obnovili čitav ljudski grad da može postati Božji grad.
(Kateheza Benedikta XVI. na općoj audijenciji u srijedu 28. studenoga 2012.).
- « Previous Page
- 1
- …
- 17
- 18
- 19
- 20
- 21
- 22
- Next Page »