Komemoracija Slobodanu Praljku govori o svima koji su u njoj sudjelovali, bilo aktivno ili pasivno, a ponajmanje o samome Praljku. A sa skupa koji je bio na rubu politički prihvatljivog događaja najsnažniju poruku poslala je Praljkova obitelj. Nisu se odazvali. Znaju zašto, kao što znaju zašto ne žele obrazlagati svoje stavove. [Read more…]
Koalicije zla
”Garantiram da nema istine u nekakvim tajnim pregovorima između HDSSB-a i SDP-a. To su glasine koje šire iz HDZ-a. Ali to ne znači da poslije idućih izbora nismo spremni za pregovore o suradnji s Kukuriku savezom ako oni budu relativni pobjednici. Ne zanima nas ideologija, nego programi koji će pomoći razvoju Slavonije.” [Read more…]
Nigdje sretna čovjeka!
Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Stožer ne poštuje vukovarske žrtve
Tužnoga 25. kolovoza 1991. godine počelo je neprekidno (tromjesečno) granatiranje grada. Prema podatcima vukovarske Opće bolnice 1624 osobe, a među njima 12 djece, ubijene su u srpskoj agresiji na Vukovar 1991. godine, a ranjeno je više od 2500 ljudi. Prema podatcima Ministarstva zdravstva 19 100 civila bilo je na području Vukovara 19. studenoga 1991. godine, 420 ranjenika i bolesnika bilo je na dan okupacije u vukovarskoj bolnici, broj branitelja grada ni u jednom trenutku nije bio veći od 2000, a 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, ubijeno je na Ovčari 20. studenoga 1991, dok je 91 % ukupnog broja stanova na gradskom području uništeno ili oštećeno. Brojevi su to koji opisuju tragično stradanje Vukovara.
”Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine, pod nogama se osjete ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina”, riječi su kojima je u svom posljednjem javljanju iz vukovarskog podruma legendarni izvjestitelj Siniša Glavašević opisivao razoreni grad. Glavašević je, sa sugrađanima, među kojima je bilo i oko dvije tisuće djece, proživljavao ratne strahote.
Na Dan sjećanja Glavaševićev sin Bojan, dijete vukovarske tragedije, danas odrastao mladić, šef kabineta ministra branitelja Freda Matića, odlukom tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i sam se našao u onoj, tzv. nevukovarskoj Hrvatskoj. Odmah se oglasio pretužnom porukom na svom profilu na Twitteru: ”Nitko mi ne može oduzeti Vukovar. On je moj, koliko god to nekome smetalo. U svome gradu ne trebam ničiju ‘gostoljubivost’ jer nisam gost. Koliko onih koji su mi danas priječili put i nazivali me ‘nevukovarskom Hrvatskom’ ima člana obitelji koji je završio na Ovčari?”.
Vojni analitičari davali su Vukovaru tri dana za obranu, no Vukovar se nije dao tri mjeseca. Nakon toga sravnjen je sa zemljom, poklan, razbijen, uništen i zgažen. No nitko nije uspio zgaziti dostojanstvo vukovarskih žrtava, do jučer, na 22. godišnjicu pada herojskoga grada. I to su uspjeli učiniti baš onakvi tipovi iz tzv. vukovarske Hrvatske koji su službenim hrvatskim vlastima zapriječili dolazak u Kolonu sjećanja. A što su to huškači očekivali?
Da će Ivo Josipović i Zoran Milanović fizički nasrnuti na one koji su im zapriječili put? Državni je vrh otišao na Ovčaru i ondje zapalio svijeće i položio vijence u počast stradalima. Ni u jednom trenutku nije im palo na pamet natezati se s onima koji su bili spremni i nasrnuti na njih, a dio ih je to vjerojatno i priželjkivao.
”Prošle godine nisam davao izjave u Koloni, mislio sam da neću ni ove, ali mislim da smo dužni objasniti zašto ove godine ne možemo položiti vijence. Jednostavno, nasilu ne ide. Na ovakav način može se organizirati svatko tko to želi i toliki broj ljudi može okupiti onaj tko ovo doživljava kao utakmicu. Ovo za mene nije utakmica. Neka se igraju sami”, rekao je Milanović.
Vidljivo potresen bio je i predsjednik države Ivo Josipović. Kako je odmah komentirao jedan politički analitičar, zabrinjavajuće je što su i njemu, Josipoviću, koji se do sada uvijek isticao miroljubivim porukama u kojima je pomirivao zavađene, apelirao na razum – zabranili da se pridruži povorci. Izrazio je svoju beskrajnu tugu. Iskreno, onako iz srca, drhtavim glasom.
U Koloni sjećanja ”vukovarske” Hrvatske bili su i generali Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Damir Krstičević. Prije godinu dana, nakon izlaska iz haškog zatvora, Gotovina je praktično mobilizirao zavađenu Hrvatsku šaljući poruke mira i oprosta, odbijajući uvlačenje u bilo kakve političke smicalice i korištenje u dnevnopolitičke svrhe. U Vukovaru je sada mirno promatrao kako predsjedniku i premijeru, dakle, demokratski izabranima voljom naroda, oni koji sebe smatraju većim Hrvatima od drugih zaprječuju put.
”Danas se nije trebalo dogoditi da jedni na druge nabacuju blato”, revoltirano je izjavio Branko Borković, Mladi Jastreb, jedan od legendarnih vukovarskih zapovjednika, osuđujući zabranu državnom vrhu da se pridruži Koloni sjećanja.
”Ovo je jedinstven narod koji odaje počast i poštovanje poginulim Vukovarcima, koji nisu poginuli samo za svoj grad nego i za Hrvatsku”, kazao je, već uobičajeno, onako iz prikrajka, HDZ-ov predsjednik Tomislav Karamarko. Zaboravio je pritom napomenuti kako se još od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru upravo HDZ svojski trudio raspirivati mržnju prema aktualnoj vlasti, i to na osjetljivome vukovarskom području. Nevažno je jučer bilo to što vlast u mnogo segmenata ne radi dobro svoj posao, ali Dan je sjećanja trebao apsolutno i potpuno biti izuzet od bilo kakvih političkih borbi. To je barem minimum minimuma kao pijetet prema žrtvama.
Ovo što se jučer dogodilo u Vukovaru besramno je pljuvanje po žrtvama čije ime nismo dostojni ni izgovoriti. Možda bi bilo deplasirano reći da je to pljuvanje po cijeloj Hrvatskoj. Ne, ovo ljudi koji su živjeli poput životinja tri mjeseca u podrumima, gladni, žedni, prljavi, iščekujući svaki trenutak kamu kojom će biti dokrajčeni, NIKADA nisu smjeli doživjeti! Mnogi od njih i nisu. Onima koji jesu, izražavam osobno ispriku, sramim se. Uime onih koji bi se trebali sramiti. Ali, oni to ionako ne razumiju.
Oprostite nam, žrtve Vukovara i svi Vukovarci!