U petak 18. ožujka otkriveno je spomen-obilježje žrtvama holokausta Židovske općine Dubrovnik na Židovskom groblju na Boninovu u Dubrovniku. Bili su prisutni ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar, dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić i dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić. [Read more…]
Sumnjate? Miklenić bi smijenio Papu!
Dobio sam pismo koje želim s vama podijeliti:
”Poštovani gospodine Pilsel,
čitam u zadnje vrijeme vaše osvrte. Razumijem ih. Osjećam u njima vašu iskrenost, bistroću uma i toplinu srca. Osjeća se u njima težina vašeg trnovita puta, izvučenih pouka i generalno – posvećenost duhovnom napretku. [Read more…]
Biti ustaša ili partizan?
U petak 8. svibnja ćemo obilježiti 70. godišnjicu kapitulacije Njemačke u Drugom svjetskom ratu koji, treba pojasniti zbog mladih čitatelja, tada nije završio niti u Europi niti u Aziji. Što se Hrvata tiče, on je završio 15. svibnja 1945., na tzv. Bleiburškom polju: ustaški zločinci su naime ubijali pred sobom sve do tada, dok nisu bili prisiljeni položiti oružje pred Trećom jugoslavenskom armijom i osobito njenom 51. vojvođanskom divizijom. Drugi je svjetski rat, započet 1. rujna 1939. Hitlerovom invazijom Poljske, završio 2. rujna 1945. na američkom bojnom brodu USS Missouri, u Tokijskom zaljevu, kada je formalno potpisana japanska bezuvjetna kapitulacija, koja je bila objavljena 15. kolovoza. [Read more…]
Crkvoslavija, grobnica kulaka
U uvodu intervjua s velečasnim Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila, novinar Večernjeg lista Darko Pavičić primjećuje da su burne reakcije na nedavni tekst njegova sugovornika – u kojemu je prosvjedni skup Hajdukovih navijača na splitskoj Rivi eksplicitno nazvan ”novim korakom na orjunaškom produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga” – išle ”tako daleko da se tvrdilo da Crkva dijeli Hrvatsku”.
A to – veli novinar – ”zvuči nevjerojatno, jer je upravo Crkva jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”.
Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na ”lijepe naše” i na ”orjunaše”, ostaje ”jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”.
Novinaru Večernjaka, dakle, nevjerojatno zvuče reakcije na Miklenićev tekst, a ne ono što ih je izazvalo. Jer ima biti da Crkva, čak i kada preko kaptolskoga glasila dijeli građane Hrvatske na ”lijepe naše” i na ”orjunaše”, ostaje ”jedan od snažnih integrativnih dijelova društva”
A koga to Crkva u ovom društvu pokušava integrirati i protiv koga je ta snažna integracija usmjerena, moglo se pročitati i u spomenutom uvodniku Glasa Koncila, gdje su ”destruktivnim antihrvatskim snagama” koje ”megamanipuliraju” navijačkim osjećajima i strastima de facto proglašene aktualne hrvatske vlasti i ”njihove medijske produžene ruke”, te stranka i politička opcija kojoj pripada splitski gradonačelnik.
Pritom su svim tim neimenovanim milanovićima, josipovićima i baldasarima pripisane takve sposobnosti da je prava sreća što nitko od njih, barem deklarativno, ne vjeruje ni u Boga ni u Crkvu ni u Glas Koncila, jer bi u protivnom – čitajući što o njihovim nadnaravnim moćima misli velečasni Miklenić – mogli utripati da su ne samo državnici u rangu Broza, ustavotvorci Kardeljevih kapaciteta i nacionalni pomiritelji kalibra Franje Tuđmana, već i mnogo više od toga. U najmanju ruku – Batman, Spiderman i Superman.
Konstruktor te teorije orjunaške urote – koja se silno svidjela i Zdravku Mamiću kao još jednom samoizvikanom simbolu ”integrativnog hrvatstva” – u intervjuu Večernjem listu veli da u njegovome tekstu ”jednostavno nema optužbe da su prosvjednici orjunaši”, da on takvo što ”nikada ne bi napisao”, ali se, eto, dogodilo da je ”ta optužba, nažalost, medijski proizvoljno iskonstruirana i nametnuta javnome mnijenju”.
Najednom velečasni Miklenić otkriva da je ”na splitskom prosvjedu bila najveća većina dobronamjernih ljudi, dobrih domoljuba, čak i dobrih vjernika”, kao da ih je u međuvremenu sve osobno ispovjedio, te tvrdi da su ”oni došli s plemenitim navijačkim ciljem”.
U tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom ”U početku bijaše AVNOJ…” i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu
No, unatoč dobronamjernosti velike većine sudionika navijačkoga skupa na Rivi, njemu se – samo na osnovu činjenice da se takav prosvjed dogodio – čini logičnim zaključiti da ”postoje snage koje su željele da se fokus javnosti odvraća od bitnih problema”, jerbo je ”vještina onih koji manipuliraju upravo u tome da oni koji su izmanipulirani to i ne primijete, da toga nisu ni svjesni”.
Po toj bi Miklenićevoj logici, navijačima Hajduka koji naivno vjeruju da su ustali ”kontra sili, kontra mraku” trebala biti em čast em utjeha što im je s Kaptola poručeno da ih se ne drži ”orjunašima” koji rade na ”produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga”, nego dobrohotnim bedacima koji nisu u stanju ni naslutiti da se njima bezočno manipulira u cilju obnove Jugoslavije.
A u tu obnovu i u tu Jugoslaviju naši crkveni velikodostojnici, čini se, vjeruju dublje i iskrenije nego u postojanje Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja Neba i Zemlje, toliko duboko i toliko iskreno da sve ozbiljnije mislim kako se oni za svoju pastirsku službu ne nadahnjuju Svetim Pismom nego opskurnim i ilegalno tiskanim brošurama koje počinju rečenicom ”U početku bijaše AVNOJ…” i u kojima se Kraljevstvo Božje ne ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu već u zemaljskom Jajcu.
Ali nije samo Jugoslavija kaptolska Muza, već je to – vjerovali ili ne – i komunizam. I to upravo onaj komunizam kojega naši duhovnici u pravilu nazivaju zločinačkim.
Jer kada na primjedbu Večernjakova novinara da se ”Crkvi, tj. njezinu vodstvu često predbacuje da nije dovoljno socijalno osjetljivo”, velečasni Miklenić odgovori: ”Pošteno je reći da nitko od bolje i srednje stojećih hrvatskih građana nije dovoljno socijalno osjetljiv dok god ima u Hrvatskoj oko 800 tisuća ljudi koji žive ispod praga siromaštva” – e tada se pošten čovjek, Hrvat i katolik, domoljub, bogoljub i čovjekoljub mora zapitati: koliko je daleko dan kada će Kaptol u ime prezrenih na svijetu otvoreno pozvati na obračun s tim ikako stojećim građanima, s tim klasnim neprijateljima, s tim kulacima?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Teror Miklenića i Mamića
Znam da će mnogi odmahnuti rukom na temelju naslova čak i prije čitanja ove kolumne i reći: naravno, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić napuhani je puran, nedovoljno školovani i iskompleksirani dođoš iz provincije koji ne bi nikada bio na toj poziciji da ga tamo ne drži čovjek još nekompetentniji – zagrebački nadbiskup Josip Bozanić koji pak oko sebe samo želi imati beskičmenjake i poslušnike. Ta nisu ovo više vremena Franje Kuharića, dapače; kardinal Bozanić je proveo temeljitu dekuharićizaciju zagrebačke i domovinske Crkve.
Ali ja vas molim da pročitate ovih nekoliko pasusa jer je stvar alarmantna.
Prvo katoličko pero tzv. (kažem takozvane jer je to nepostojeća evanđeoska stvarnost) ”Crkve u Hrvata” (sada kada je Živko Kustić mrtav, Miklenić sebi umišlja da je najveći) dao je intervju Večernjem listu i novinaru sa još manjim obrazovanjem i strahovitim nedostatkom opće i religiološke kulture, pa je, odgovarajući na pitanje ”Papa Franjo uporno inzistira na skromnosti i tome da Crkva nije burza. Slijedi li ga u tome naša Crkva u Hrvatskoj?”, odgovorio ovako:
Znam da će mnogi odmahnuti rukom na temelju naslova čak i prije čitanja ove kolumne i reći: naravno, da, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić napuhani je puran, nedovoljno školovani i iskompleksirani dođoš iz provincije koji ne bi nikada bio na toj poziciji da ga tamo ne drži čovjek još nekompetentniji – zagrebački nadbiskup Josip Bozanić koji pak oko sebe samo želi imati beskičmenjake i poslušnike. Ta nisu ovo više vremena Franje Kuharića, dapače; kardinal Bozanić je proveo temeljitu dekuharićizaciju zagrebačke i domovinske Crkve
”Papa Franjo je već uzimanjem papinskoga imena po sv. Franji Asiškome zacrtao stanoviti program i put u suvremenoj Crkvi. To je put skromnosti, jednostavnosti, malenosti i nježnosti koji je bio uvijek cijenjen i s pravom je i danas planetarno veoma cijenjen, barem verbalno. Puno je više, čini mi se, zagovornika toga puta u javnosti nego spremnih ići tim putem. U Crkvi u hrvatskome narodu taj je put sv. Franje Asiškoga duboko ukorijenjen: u našemu malome narodu postoji čak šest muških franjevačkih provincija i još više ženskih provincija franjevačke inspiracije koje redovito oko sebe okupljaju brojne vjernike. Na svoj način duh skromnosti žive i sve druge redovničke zajednice i zajednice apostolskoga života kao i mnogi dijecezanski svećenici i brojni drugi vjernici. Svi oni čine našu Crkvu.”
Što je tu, pitat ćete se, neobično, skandalozno ili šokantno?
Ivan Miklenić, to sam već puno puta napisao, potpuno je nedorastao za posao glavnog urednika katoličkog tjednika, a ja bih ga sigurno potjerao iz redakcije da je samo novinar i da mi napiše nešto slično – da ”u našemu malome narodu postoji čak šest muških franjevačkih provincija” .Dakle, u ”našem malom narodu” ne djeluje toliko muških franjevačkih zajednica. Među Hrvatima, a ako baš želite, na području Republike Hrvatske, djeluju sljedeće muške franjevačke redovničke provincije:
Hrvatska franjevačka provincija svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru (kojoj sam i sâm pripadao) – Mala braća ili OFM.
Hrvatska franjevačka provincija svetih Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu (Kaptol) – Mala braća ili OFM.
Hrvatska franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu – Mala braća ili OFM.
Dakle, ne šest, kako tvrdi Miklenić, već je osam muških franjevačkih provincija koje djeluju ”u našem malom hrvatskome narodu” ili u Republici Hrvatskoj, ako su Mikleniću bosansko-hercegovački katolici Hrvati nižeg reda
Franjevačka provincija Bosna srebrena sa sjedištem u Sarajevu koja djeluje i na području RH – Mala braća ili OFM.
Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina sa sjedištem u Mostaru koja djeluje i na područje RH – Mala braća ili OFM.
Hrvatska provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca sa sjedištem u Zagrebu (Sveti Duh) – Fratri konventualci ili OFM Conv.
Hrvatska kapucinska provincija svetog Leopolda Mandića sa sjedištem u Zagrebu – Fratri kapucini ili OFM Cap.
Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša sa sjedištem u Zagrebu (Ksaver) – Fratri glagoljaši ili OFM TOR.
Dakle, ne šest, kako tvrdi Miklenić, već je osam muških franjevačkih provincija koje djeluju ”u našem malom hrvatskome narodu” ili u Republici Hrvatskoj, ako su Mikleniću bosansko-hercegovački katolici Hrvati nižeg reda.
Za početak, fra Jure, nemojte dopustiti da se gazi po franjevcima i da im se smanji broj i trud. Ova šutnja nad neznanjem Ivana Miklenića nije dobar znak. Zar je fra Jure kukavica? Zar se boji Miklenića? Zar mu je važnije da kunktatorski sačuva kakav-takav odnos s moćnicima s Kaptola 8 nego da kvalitetno predstavi svoju subraću, svakog pojedinog fratra u prvome redu, ako ih se omalovažava?
Uz njih, ovdje djeluju i sljedeći redovnici: benediktinci, dominikanci, isusovci, karmelićani, pavlini i salezijanci te misionari iz sljedećih zajednica koje imaju izvandomovinsko sjedište: verbiti, dehonijanci, Isusova mala braća, lazaristi, spiritanci, misionari Krvi Kristove, misionari Srca Isusova, monfortanci, palotinci i Sinovi bezgriješnog začeća.
Ovo skandalozno, šokantno i nečuveno Miklenićevo neznanje je tim strašnije što se događa na početku Godine posvećenoga života. Naime, papa Franjo je na prvu nedjelju Adventa posvetio novu liturgijsku godinu svim osobama koje žive svoju redovničku karizmu.
Sasvim je nerazumljivo zašto pokradeni franjevci nisu reagirali na Miklenićev bezobrazluk i zašto se nakon ovoga skandaloznog omalovažavanja ovdašnjih franjevaca nije očitovao provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, ujedno i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP), fra Jure Šarčević.
Katolički tjednik iz Sarajeva (broj 48. od 7. prosinca) donosi razogovor o djelovanju HKVRPP, odnosno njegove službe predsjednika, na koju je izabran prije nešto više od mjesec dana. Šarčević je rekao: “Osobno si ne umišljam da mogu učiniti Bog zna što veliko, ali ono što mogu, učinit ću rado i s oduševljenjem. Započela je Godina posvećenog života.
Puno je izazova i očekivanja, ne samo od redovnica i redovnika, nego i cijele Crkve. No, nemam straha. Imam dobre suradnike u Vijeću konferencije, tijela i strukture koje već dobro funkcioniraju.” U tom kontekstu podsjetio je kako u Hrvatskoj redovništvo okuplja više od četiri tisuće redovnika i redovnica, što predstavlja veliku snagu Crkve u današnjem svijetu punom izazova i potreba.
Da se razumijemo, ne smeta više mene to što Miklenić, valjda čak i u vlastitim gaćama, vidi neprijatelja hrvatskoga naroda. Mene frapira to što tisuće i tisuće redovnika i redovnica (jer bi žene u ovome trebale biti solidarne sa svojom muškom subraćom u redovništvu) čuči i šuti dopuštajući da im neki kanonik kabadahija kroji egzistenciju. Zapravo, ono što ubija u pojam je to što, kao što Dinamo i Hrvatski nogometni savez imaju jednoga gazdu – Zdravka Mamića, i ovdašnja Crkva ima jednoga neprikosnovenoga partijskoga komesara (nepismenoga kao oni iz 1945. koji su te brisali s mape po kratkom postupku) u liku Ivana Miklenića, pa svi moraju biti kuš i vezivati konja gdje taj gazda naređuje
Za početak, fra Jure, nemojte dopustiti da se gazi po franjevcima i da im se smanji broj i trud. Ova šutnja nad neznanjem Ivana Miklenića nije dobar znak. Zar je fra Jure kukavica? Zar se boji Miklenića? Zar mu je važnije da kunktatorski sačuva kakav-takav odnos s moćnicima s Kaptola 8 nego da kvalitetno predstavi svoju subraću, svakog pojedinog fratra u prvome redu, ako ih se omalovažava?
Na primjeru sv. Franje, koji je čuo poziv “Franjo idi popravi Crkvu”, Šarčević je pojasnio kako je sv. Franjo želio živjeti prema svetom evanđelju, i to doslovno bez prilagodbe i tumačenja. I zato je Bog po njemu popravio Crkvu. Evanđelje je u svakom vremenu aktualno, jer je uvijek novo, ne zastarijeva. O ulozi Crkve danas tako je rekao: ”Na nama je, na cijeloj Crkvi, zadaća, posebno nama posvećenicima, da u ovoj Godini posvećenoga života učinimo da evanđelje postane privlačno i novo ljudima našega vremena, da dožive radost evanđelja. U susretu sa živim evanđeljem, tj. Isusom Kristom, rađa se prava radost. Tu istinu moramo posvjedočiti ljudima”, pojasnio je Šarčević.
Debelo sumnjam da franjevci mogu ”popraviti ” ili ”obnoviti Crkvu” ako se skrivaju u mišju rupu pred jednim blentavim popom koji apsolutno ništa ne shvaća pravilno, pa tako optužuje Hajdukovce da su orijunaši, antihrvati, sugerirajući i da su idioti koje instrumentalizira tko god se sjeti.
Da se razumijemo, ne smeta više mene to što Miklenić, valjda čak i u vlastitim gaćama, vidi neprijatelja hrvatskoga naroda. Mene frapira to što tisuće i tisuće redovnika i redovnica (jer bi žene u ovome trebale biti solidarne sa svojom muškom subraćom u redovništvu) čuči i šuti dopuštajući da im neki kanonik kabadahija kroji egzistenciju.
Zapravo, ono što ubija u pojam je to što, kao što Dinamo i Hrvatski nogometni savez imaju jednoga gazdu – Zdravka Mamića, i ovdašnja Crkva ima jednoga neprikosnovenoga partijskoga komesara (nepismenoga kao oni iz 1945. koji su te brisali s mape po kratkom postupku) u liku Ivana Miklenića, pa svi moraju biti kuš i vezivati konja gdje taj gazda naređuje.
Košić na optuženičkoj klupi
Tko o čemu, Ivan Miklenić o logici. Komentira glavni u(v)rednik Glasa Koncila najjaču rečenicu priopćenja biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine sa svoga susreta u Bjelovaru 2. srpnja da bi obranio čast i ugled posrnuloga sisačkoga biskupa Vlade Košića, pa kaže da je ta rečenica izazvala nove reakcije ”koje nisu bile nimalo blaže u svojim grubostima i koje su, može se reći, još žešći napad na Katoličku crkvu u Hrvatskoj” te, uobičajeno za to netalentirano piskaralo, sam sebi skače u usta, jer veli da, iako stavovi većine onih koji su se oglasili napadajući biskupa Košića i Crkvu ne zaslužuju pozornost javnosti, o njima ipak treba pisati, jer, kao, zbunjuju nedovoljno informirane vjernike i sve druge građane.
Naravno da neću ovdje iznova dokazivati da je Ivan Miklenić jedan nesuvisli autor kojeg na položaju drži samo volja izdavača katoličkog tjednika. Uostalom, pod Miklenićevim vodstvom Glas Koncila je doživio da mu tiraža bude desetkovana, a značaj smanjen, pogotovo u samoj Crkvi. Ja pak smatram da o glupostima i podmetanjima koje izvodi Ivan Miklenić treba pisati.
Ali ne zbog toga što bi njegove uvrede i klevete na račun svih onih koji su zgroženi ponašanjem biskupa Vlade Košića bile toliko važne, već zbog toga što su te uvrede moguće zahvaljujući poziciji moći koju iskazuje izdavač Glasa Koncila, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.
Smatram da o glupostima i podmetanjima koje izvodi Ivan Miklenić treba pisati. Ali ne zbog toga što bi njegove uvrede i klevete na račun svih onih koji su zgroženi ponašanjem biskupa Vlade Košića bile toliko važne, već zbog toga što su te uvrede moguće zahvaljujući poziciji moći koju iskazuje izdavač Glasa Koncila, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić
Naime, kada Ivan Miklenić za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj muftiju Aziza ef. Hasanovića, koji je jasno i glasno zatražio odlazak Košića s čelnoga mjesta Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK i kojem, kao najglasnijem od svih nas koji smo kritizirali Košića, kaže da je ”neprimjereno grub” i ”nepravdean”, a onda još i to da želi ”trajno držati Katoličku crkvu na optuženičkoj klupi” te k tomu i da ”sprječava čišćenje prošlosti”, da ”svim sredstvima želi spriječiti djelovanje Crkve” (mirotvorno, op. D. P.) te da ”pokušava(ju) čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim”, onda iza te salve uvreda na račun efendije Hasanovića i svih nas koji smo se prepoznali i osjetili predstavljeni u riječima muftije Hasanovića stoji kardinal Josip Bozanić.
Dajući legitimitet i autoritet necivilizacijskom ponašanju Ivana Miklenića, Josip Bozanić preuzima na sebe baš onu vrstu odgovornosti koju ratni zločinac Dario Kordić, kao osuđenik na uvjetnoj slobodi, nosi zbog zločina svojih podređenih.
”Začepite, vi muslimani!” ”Kuš budite, vi sumnjivi protestanti!” ”Juden raus!” ”Na lomaču sa svima ostalima!”, kaže se s Kaptola broj 8, a s Kaptola broj 31, s adrese s koje se već blagoslivljalo organizirano divljaštvo (a što bi pošten svijet trebao zaboraviti kanonizacijom Alojzija Stepinca), dodaje se – ”Amen!”
O pokušaju da se ”začepi gubica” kritičarima Vlade Košića i da se išamara muftija Hasanović sam pisao prije tjedan dana, ali treba ponoviti ključnu rečenicu navedenoga priopćenja: ”Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu, mons. Vladi Košiću, izloženomu neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost.”
U pokušaju da obrani neobranjivo Ivan Miklenić u ime Vlade Košića i, još gore, u ime biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine s kardinalom Josipom Bozanićem na čelu, piše da u Hrvatskoj ”postoje skupine i pojedinci koji ne žele pročišćavanje spomena prošlosti”, te da se ”od vremena do vremena ponavljaju napadi na Katoličku crkvu te se svim sredstvima želi spriječiti takvo djelovanje Crkve” što ”u svakom času može postati ne samo kamen spoticanja i društvene podjele, nego i uzrok novoga nasilja.”
Iza te salve uvreda na račun efendije Hasanovića i svih nas koji smo se prepoznali i osjetili predstavljeni u riječima muftije Hasanovića stoji kardinal Josip Bozanić. Dajući legitimitet i autoritet necivilizacijskom ponašanju Ivana Miklenića, Josip Bozanić preuzima na sebe baš onu vrstu odgovornosti koju ratni zločinac Dario Kordić, kao osuđenik na uvjetnoj slobodi, nosi zbog zločina svojih podređenih
Drugim riječima, tvrdi Ivan Miklenić, cijela ta garnitura kritičara, od muftije Hasanovića do moje malenkosti, želi ”svim silama, osobito svojim pristranim i nepoštenim prikazivanjem prošlosti, držati otvorene rane iz prošlosti i tako na optuženičkoj klupi trajno držati sve one koji se s njima ne slažu” i dodaje da je to ”kontekst koji otkriva razloge aktualnih napada na biskupa Košića i Katoličku crkvu.”
Najkraće rečeno, Miklenić kao Bozanićev trbuhozborac nas optužuje da svi mi ”prešućujemo zlo” koje su počinili pripadnici ”našega ideološkoga i političkoga kruga” te da smo se napenalili na svakoga onoga koji ”ne pripada našem jatu.”
Ovako to pojašnjava terorist s Kaptola 8: ”Nekima nije dovoljno što su pripadnici njihova jata u poraću pobili desetke tisuća ‘neprijatelja’ iz redova hrvatskoga naroda, već i dalje optužuju i okrivljuju žrtve, štoviše pokušavaju čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim.”
Ima tih pokušaja, postoje ti fantasti, ali to nisu ni Aziz Hasanović, ni Sjepan Mesić, ni Milorad Pupovac, ni Vesna Teršelič, ni Zoran Pusić, ni, ni, ni… nisam to ni ja.
Kako rekoh, Miklenić je trajno posvađan s logikom, a i neuk je čovjek. On se u osnovne crkvene stvari ne razumije, jer piše da ”nije zadaća ni briga Katoličke crkve u hrvatskom narodu cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti, ali jest joj zadaća ustati za istinu koja je jedini pravi temelj opraštanja i pomirenja i ustati za uklanjanje zaprjeka, osobito umjetnih: političkih i ideoloških, da se omogući opraštanje, pomirenje i suživot ljudi različitih pripadnosti.”
Ništa mu ne podmećem. I jezik koji se sviđa ustašama i sve ostale stupidnosti, sve je to autentično Miklenićevo (ne)djelo. Naime, obavezan je predmet na teološkim studijima – povijest, a ona se uči baš da bi se moglo ”cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti”, od saveza Boga s Mojsijem i njegovim narodom, pa sve do okolnosti koje su dovele do strašnih zločina, onoga, ovoga i svakoga ”našega” rata. Baš zbog toga je pokojni kardinal Franjo Kuharić često govorio koliko je važna povijesna istina.
Ne želi se Ivan Miklenić baviti povijesnim temama? Eh, pa imamo novost za njega – njegov je poslodavac na Bleiburškom polju 13. svibnja 2007. (ne mora Miklenić držati do Augustina i Aristotela, Maritaina ili Ivana Pavla II., ali valjda drži do Josipa Bozanića) izjavio da je potrebno ”rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima”, pa te ja pitam, pajdo, kako će se to obaviti: tako da čekate da vam tu istinu netko ispriča u ispovjedaonici?!
Nisam siguran da shvaćate koliku je glupost odvalio Miklenić: pa taj čovjek bi dobio nogom u dupe na svakom fakultetu. On ruši Katekizam Katoličke crkve koja će do zadnjeg daha braniti svoju istinu (istinu svih kršćana), a ona glasi da je ”uskrsnuće povijesni događaj koji se može ustanoviti i potvrditi znakovima i svjedočanstvima (usp. KKC 647, 656-657)” (što, naravno, ateisti i mnogi drugi ne mogu prihvatiti).
Pa cijela se naša tzv. kršćanska civilizacija i ne temelji nego na povijesti i na potrebi da se o svemu istraži, sine ira et studio, pa će tako, recimo (smatram uskoro), papa Franjo (što on izričito želi i smatra potrebnim) otvoriti arhiv Pija XII. da se vidi je su li Katolička crkva i on osobno dovoljno učinili za spas Židova od holokausta ili su mogli i trebali učiniti više?
Kako se Katolička crkva mogla ispričati za progon Galileja nego povijesnim metodama? Objasniti to sirotom Mikleniću? Bože moj, valjda i to treba učiniti za spas Hrvatske. Ne želi se Ivan Miklenić baviti povijesnim temama? Eh, pa imamo novost za njega – njegov je poslodavac na Bleiburškom polju 13. svibnja 2007. (ne mora Miklenić držati do Augustina i Aristotela, Maritaina ili Ivana Pavla II., ali valjda drži do Josipa Bozanića) izjavio da je potrebno ”rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima”, pa te ja pitam, pajdo, kako će se to obaviti: tako da čekate da vam tu istinu netko ispriča u ispovjedaonici?!
Ma znamo da je Miklenić licemjeran, jer ga baš zanima koliko je moguće izvrgnuti ruglu cijelu horor priču oko Jasenovca, da ne idemo dalje.
No, ovo sam želio naglasiti: novinar Miklenić brani biskupa Košića tako što tvrdi da je on ustao protiv namjere da se ”politički diskreditira hrvatski narod i uloga sadašnje hrvatske države” i to nakon što je, milošću Božjom (mimo povijesti, valjda) ”biskup Košić dobio uvide u cijeli taj konglomerat događanja.”
Kaže Miklenić da ”ne postoje, niti mogu postojati, riječi biskupa Košića kojima bi odobravao ili nijekao ikoji oblik zla ili zločina, čak ni riječi kojima bi dovodio u pitanje legalnost Međunarodnoga suda…” To je besramna laž! Lako ću sastaviti kolumnu sa hrpom relativizacija zločina (od one famozne kolumne Živka Kustića u Glasu Koncila nakon ”Oluje” pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”, a za koju su ga biskupi odlikovali!!!) te antihaškim citatima mons. Košića i gomile drugih iz episkopata i svećenstva.
Lupetanja će se nastaviti sve dok u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ali i onoj u Bosni i Hercegovini) bude nametnut poseban članak vjere ”Crkve u Hrvata”, koji se papagajski ponavlja (upravo zbog nedostatnosti volje za suočavanjem s prošlošću), baš kao što je učinio i kardinal Bozanić na Bleiburgu 2007., da je ”Crkva pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom (nezgodno je Bozaniću na Bleiburgu bilo spomenuti ustaštvo), ni pod komunizmom nije zastupala ideologiju”
Mi bismo, poručuje nam Miklenić dok nas šamara Bozanić, trebali prihvatiti sve što je izrekao mons. Košić dok muftiji nije prekipjelo, jer mons Košić ”ima osobno iskustvo obraćenja i duboke vjere osuđenoga za taj zločin (Ahmići, op. D. P.)” što mu ”daje pravo i dužnost da se suprotstavi nametanju crno-bijeloga klišeja kojim se zapravo želi onemogućiti istina.” Prekrasno.
Sasvim je jasno, i oko toga se ne treba nervirati, da će se Miklenićeva lupetanja, u ime svoje ili svojih poslodavaca nastaviti sve dok u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ali i onoj u Bosni i Hercegovini) bude nametnut poseban članak vjere ”Crkve u Hrvata”, koji se papagajski ponavlja (upravo zbog nedostatnosti volje za suočavanjem s prošlošću), baš kao što je učinio i kardinal Bozanić na Bleiburgu 2007., da je ”Crkva pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom (nezgodno je Bozaniću na Bleiburgu bilo spomenuti ustaštvo), ni pod komunizmom nije zastupala ideologiju.”
Jesu li mons. Vlado Košić, Aloizije Stepinac, Dario Kordić, Branimir Glavaš i mnogi drugi uzoriti katolici na optuženičkoj klupi? Neki su tamo silom pravde, a drugi, i to ih svrbi, zato što su sami odabrali tamo sjesti.
Savršeno jasno im je to pojasnio kršćanski mučenik (umorili su ga nacisti), luteranski teolog dr. Dietrich Bonhoeffer koji je stvar obrazložio u svojoj ”Etici”, a konceptualno razradio Karl Barth u glasovitoj ”Barmenskoj teološkoj deklaraciji” sastavljenoj 1934. Barth je bio jedan od najvažnijih stvaraoca ”Barmenske deklaracije“ koju je i osobno poslao Hitleru. ”Barmenska deklaracija“ je bila otvoreni otpor njemačkih protestanata protiv utjecaja nacizma, pokoravanja i klanjanje drugim ”gospodarima“ (kao što je bio Führer), umjesto Kristu (Katolička crkva u RH vapi za takvim teološkim pokajničkim i programatskim dokumentiom, koji je naredio Ivan Pavao II. 1994. na zagrebačkom Hipodromu).
Iz Deklaracije izdvajam šesti od sedam stavaka:
”Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)
U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi.
Dosta se zakasnilo. Kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska pravoslavna crkva) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je “prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tome nije odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju
Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom.”
Ali ne, od tzv. Stepinčeve sve do tzv. Bozanićeve (čitaj: Košićeve) crkve (koje su sve anomalije i negacije Pavlove teologije i ekleziologije) ovdje ima prostora samo za brutalno hrvatovanje.
Teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, “Locus theologicus” hrvatske suvremene teologije mora biti – ako se želi biti u “znaku vremena” – hrvatska “nacionalna stvarnost”, ali rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.
Istina, dosta se zakasnilo. Kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska pravoslavna crkva) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je “prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.
Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana (ne ovih koji čitaju Glas Koncila i Miklenićeve bedastoće) morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.
Ono konačno što je najljudskiji čin Crkve Božje i svih nas jest pomirenje, mirotvorstvo među ljudima. Crkva Kristova je, prema mnogim teolozima, sakrament mira, tj. za nju je ”ljubav pokretačka snaga povijesti” (kardinal Maurice Roy, bivši predsjednik Papinske komisije ”Pravda i mir”). Mira među ljudima nema ako nema pravednosti. Priznati svoje grijehe je gesta pravednosti – pred Bogom i pred svijetom.
I to bi bilo prilično dovoljno katekizma za loše informiranje i slabo formirane biskupe Zagrebačke crkvene pokrajine i njihova odvjetnika iz Glasa Koncila.
Glas Kordića, zvuk Bozanića
Od svega što je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić izgovorio u svojoj bogatoj besjedničkoj karijeri, u javno se pamćenje najdublje usjekla ona još prošlostoljetna sintagma ”grijeh struktura”. Sada je uzoriti kardinal u intervjuu Večernjem listu progovorio u inverziji i opleo po – ”strukturama grijeha”.
Te strukture grijeha su, veli msgr. Bozanić, ”premrežile cjelokupni sustav” i nije ih se moguće riješiti ”nekakvim populističkim i kozmetičkim mjerama”, nego pak ”sustavnom promjenom svega onoga što omogućuje niz zala koja uništavaju budućnost naše države i našeg naroda”.
Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti
A budući da su sva zla – kako ona na osobnoj, tako i ona na općedruštvenoj razini – prouzročena neodgovornošću, kardinal poručuje kako ”u Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti”, jer se ”bez nje nećemo izvući iz ovog beznadnog stanja”.
Spadaju li u tu izgradnju ”kulture odgovornosti” i rukoljub biskupa Košića Dariju Kordiću i kaptolska misa na kojoj je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić posebno pozdravio nazočnost ratnoga zločinca u katedrali, e to od nadbiskupa Bozanića nismo mogli čuti, jer ga sugovornici iz Večernjaka nisu gnjavili tako nebitnim pitanjima, pretpostavljajući valjda da će njihove čitatelje više zanimati što kardinal misli o puno ozbiljnijim društvenim temama, kao naprimjer – kakva su mu očekivanja od nastupa hrvatske nogometne reprezentacije na Mundialu?
A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”, te da i na taj način pokazuju ”koliko su protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske”.
Bilo bi stoga zanimljivo čuti osjeća li kardinal Bozanić ikakvu osobnu ”kulturnu odgovornost” za takvo stanje duha pri kojemu Kaptol stavlja znak jednakosti između ratnog zločinca, osuđenog za pokolj 116 ljudi u Ahmićima, i ”općega dobra hrvatskoga naroda i države Hrvatske”.
A kakvu se to ”kultura odgovornosti” izgrađuje na Kaptolu, vidjeli smo i u uvodniku najnovijega broja Glasa Koncila, gdje je velečasni Ivan Miklenić sve medije u kojima je osuđenik za ratne zločine Dario Kordić nazvan ratnim zločincem optužio da takvim ”etiketiranjem” izražavaju svoju ”mržnju prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj”
Pa čak i ako uzoriti – vođen skromnošću kojom ga je Bog obdario – ne želi sebi pripisati ni djelić te odgovornosti, bio bi red da u povijesti hrvatstva i katoličanstva ostane zapamćen kao duhovnik pod čijom se nadležnošću obožavanje ratnoga zločinca prometnulo u blagoslovljeni izraz ljubavi prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj.
Ako je i Bozanić suglasan s Miklenićem da Kordića umjesto ratnim zločincem treba oslovljavati kao ”prvoga političkoga čovjeka Lašvanske doline u Bosni i Hercegovini – koja je, kako svjedoče eksperti, spriječila da Armija BiH izbije na jadransku obalu, a Hrvatska bude vojno slomljena i prisiljena na povratak u nekakvu balkansku zajednicu”, tko sebi smije uzeti za pravo da jednoga kardinala uvjerava kako su te geostrateške konstrukcije udaljenije od stvarnosti negoli Primorski Dolac od Dolca na Lašvi?
Ne smije to nitko, pa čak ni ”politički čovjek” Dario Kordić koji je 27. prosinca 1991. godine – dok još nije bilo nikakve Armije BiH – Franji Tuđmanu raportirao kako su on i kamaradi na terenu ”šest mjeseci krvavo razrađivali ideju” koju im je iznio vrhovnik s Pantovčaka i kako je ta ”krvava razrada” rezultirala time da ”u mladićima vrije hrvatski duh” i da ”hrvatski narod u travničkoj ovoj subregionalnoj zajednici živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima”!
Ni Bog dragi ne smije uludo tratiti svoje vrijeme pokušavajući objasniti slugi svojemu Josipu Bozaniću kako ta Kordićeva ”krvava razrada” nije nikakva podvala britanskih obavještajnih službi ni njihovih bošnjačkih ispostava već autentični citat iz transkripta sa sastanka Franje Tuđmana s delegacijom HDZ-a BiH…
Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa
Jer – s Kaptola će se svejedno gusliti u prilog postsumpciji Kordićeve nevinosti, s namjerom da se kanonizira ”povijesna istina” Glasa Koncila po kojoj ispada da je masakr u Ahmićima počinjen u nužnoj samoobrani, kako bi se spriječio prodor Alijinih bojovnika prema Šparadićima i obližnjem Umagu.
Glas Koncila će širiti svoje stranice pred Dariom Kordićem, praveći od osuđenoga ratnog zločinca nesuđenoga kršćanskog mistika i plasirajući njegova buncanja o ”predokusu raja na zemlji” što ga je ”doživio” nad Stepinčevim grobom kao da su na istoj ravni s ”Tamnom noći duše” Sv. Ivana od Križa.
Širit će među vjernicima Kordićeva blasfemična hvastanja etnokršćanskim pothvatima poput onog ”Predao sam Bogu svoj hrvatski narod!”, a svetogrđem i veleizdajom hrvatstva proglašavati nazivanje zločinca zločincem.
Kao vrhunaravno svjedočanstvo pobožnosti, s Kaptola će pastvi naturati zločinčeve riječi ”Bože, hvala ti ako je već toliko ljudi moralo popiti taj kalež žuči u Haagu, hvala ti što me nisi zaobišao!”, ne očekujući da se itko zapita – zahvaljuje li to kaptolski miljenik dragome Bogu i na milosti što mu je udijelio isti ”kalež žuči” iz kojega su morali piti i jednako slavljeni pravoslavni bogougodnici i ”Hristovi vojnici” Karadžić i Mladić?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Kardinal Bozanić Šagi Bunića proglasio je ”neznalicom”?!
U petak, 15. studenoga, u Kući ljudskih prava u Zagrebu, predstavljeno je pismo papi Franji koje su potpisale brojne udruge civilnog društva, (pismo smo toga dana prenijeli na našem portalu kao osvrt dana), u kojem se navodi da cijelom hrvatskom društvu, ne samo katolicima ili članovima episkopata, treba Papin poticaj na snošljivost i ljubav prema bližnjemu. U spomenutom su pismu izrijekom prozvani zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i sisački biskup Vlado Košić, čija javna protivljenja uvođenju ćirilice u Vukovaru ne pridonose miru i pomirenju. [Read more…]
Biskup Valentin Pozaić kao dijagnoza
Budući da sam živio kao fratar i u Južnoj Americi, stekavši ondje bogato iskustvo dijeljenja života s onima koji su na dnu društvene ljestvice, od srca vam mogu reći jednu od najjačih spoznaja moga duhovnog, ali i emocionalnog života: tko stane na stranu siromašnih, često stječe usrećujuće iskustvo da mu je više poklonjeno nego što može dati. Upravo se među siromašnima susreću ljudske kvalitete kao što su gostoljubivost, zahvalnost, čak i nježnost, koje su u društvima izobilja, (a Hrvatska, ako je usporedim s nekim sredinama, posebice s indijanskom populacijom, među kojom sam živio, vjerujte mi, to i jest), često već ugušene. [Read more…]
Glas Koncila je unakazio lice Crkve
Takozvana ”nacionalna” proslava zlatnog jubileja katoličkog lista Glas Koncila, održana u Zagrebačkoj katedrali i u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, u utorak 1. listopada, pokazala je svu bijedu tog nekada važnog crkvenog glasila, kojem treba odati priznanje, ali, bojim se, ništa više od toga, što je šezdesetih stao informirati ovdašnju javnost o velikim promjenama koje je donio Drugi vatikanski koncil, ne samo za Katoličku crkvu. Potom je, sedamdesetih i osamdesetih, bio ”jedini slobodni list” i vox populi golemog dijela naroda i jugoslavenskih građana koji nisu imali pristup, kako je točno konstatirano, partijski uređivanim medijima i informacijama. Od osamostaljenja Republike Hrvatske uredništvo se strmoglavilo i palo u provaliju najbrutalnijeg nacionalizma što ne znači da tjednik ne daje i dobre priloge, u prvom redu, kada objavljuje članke koji služe za biblijsko i teološko obrazovanje čitatelja, jer takvih članaka ima. Ali ukupan dojam jest izuzetno obeshrabrujuć i žalostan. [Read more…]