novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
Pred tjedan dana izabrana je, u Saboru, nova predsjednica Povjerenstva za sukob interesa, Aleksandra Jozić Ileković. Ona će preuzeti štafetu od Nataše Novaković, koja je došla na mjesto prve predsjednice ovog Povjerenstva, odvjetnice Dalije Orešković.
Prvo Povjerenstvo formirano je na zahtjev Europske unije, koja je u šest izvještaja o napretku Hrvatske na putu u EU na prvo mjesto hrvatskih slabosti stavljala, redovito, stupanj korupcije u Hrvatskoj. [Read more…]
Europa se izgleda primiče svojoj agoniji: izborne prognoze za europarlamentarne izbore u svibnju ove godine pokazuju da će pobjedu odnijeti populističke i ”suverenističke” snage, koje bi zajedno mogle imati većinu. [Read more…]
Kao što znate, u velikim političkim strankama sve je veliko. Velika je opasnost od njih, veliki su to gadovi, veliki lažljivci, velike pare kradu, pa glasači zaziru od njih i traže nekakvu manju stranku ili nezavisnu listu, misleći kako će razmjerno manji pokvarenjaci napraviti razmjerno manju štetu. [Read more…]
Rasprava koju su u utorak navečer u ”Piramidi” vodili Predrag Raos i Ivan Vilibor Sinčić bila je pravo birtijaško nadmudrivanje koje ionako leži u samom srcu te emisije i njezine popularnosti, samo što je ovaj put bilo eksplicitnije nego inače. Pitanje samo što takav trash-spektakl i dalje radi u programu JAVNE televizije.
Rijetko u zadnje vrijeme gledam ”Piramidu” jer mi je svjetonazorskih prepucavanja bez ikakvog cilja i smisla u kojima publika zauzima strane dosta još od ”obiteljaškog” referenduma, ali sinoć mi je televizor ostao uključen nakon ”Crno-bijelog svijeta” pa su Željka Ogresta i njezino megauspješno televizijsko čedo moju pozornost dobili uglavnom zbog inercije i nedostatka interesa za druge svakodnevne aktivnosti kojima se čovjek može baviti uvečer kod kuće.
I sad, ”Piramida” k’o ”Piramida”, nikada nije bila ni zahtjevan ni intelektualan ni osobito informativan sadržaj pa sam je tim metrom prestala mjeriti još i prije nego što se u velikoj reorganizaciji HRT-a povratila u program, ali u utorak me ipak malo deranžirao izbor gostiju.
Prvo i iznad svih – Predrag Raos. Osoba koja domaćoj javnosti zapravo i nije poznata po svojem radu (razmjerno je uspješan prevoditelj i pisac), nego po svojem incidentnom ponašanju, seksističkim stavovima i nagloj naravi.
Budući da u ”Piramidi” definitivno nije imao što prevoditi, a bogami ni pisati, očigledno je onamo bio pozvan zato što se računa da raja voli bukače i bukači od svake rasprave načine cirkus, što se rado gleda i oglašivačima je milo.
Drugi je tu bio Ivan Vilibor Sinčić, maskota zadnjih predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj koja sa svojim ”Živim zidom” na domaćoj političkoj sceni prakticira novu kulinarsku vještinu fuzije anarhističkih akcija i nacističkih stavova.
Uglavnom pristojan u javnom diskursu, ali otvoren u kontroverznim lupetanjima, očito je u emisiju pozvan zato da Raosu izrastu kečke.
Treća osoba u areni bio je gotovo potpuno nezanimljiv i od prethodne dvojice potpuno zasjenjen dr. Nikica Gabrić, koji je tamo bio zato što se i inače često pojavljuje na televiziji te je već postao dežurni za ”treći put”.
Teme su, kao i uvijek, bile aktualne i površne, a i inače besmislena ”piramidoidna” diskusija zbog Raosova je osebujnog stila ubrzo degradirala u totalni trash zbog kakvoga bi čak i sudionici najdebilnijih reality showova bili momentalno izbačeni iz dometa kamere.
Fokusirajući se isključivo na Sinčića, a čak i ne toliko na teme o kojima je, kao, trebao raspravljati, Raos je razvio čitavu lepezu uvreda i ponižavajućih napomena, kritizirajući sugovornika ”zato što jednim okom gleda u jednu, a drugim u drugu stranu”, otvoreno mu se rugajući da oponaša Lenjina i na kraju mu poručivši (te svoju poruku ponovivši nakon stanke za reklame): ”Mali, ne seri”.
Sinčić je stilski ostajao u okvirima civiliziranog dijaloga, ali je zato ”trollao” stavovima – tvrdeći, primjerice, da se Branimiru Glavašu u zatvoru krše ljudska prava kao i mnogim drugim zatvorenicima (nije, dakako, naveo odakle mu ti podaci) – te se u nekoliko navrata zadovoljno zasmijuljio kada bi uspio isprovocirati Raosovu nekontroliranu reakciju.
Željka Ogresta sve je to zadovoljno promatrala. Kako i ne bi kada upravo takvi ”redikuli” i njihovi kerefeci nose instant-porast gledanosti i održavaju ”Piramidu” na popisu emisija-brendova.
Pitanje je, međutim, zašto to s jednakim zadovoljstvom i odobravanjem promatraju čelni ljudi HRT-a. Je li takvoj emisiji doista mjesta u programu javne televizije? Što se njome promiče?
Demokracija, dijalog i kultura rasprave zacijelo ne jer ”mali, ne seri i daj-se-pogledaj-kak-škiljiš” figuriraju kao argumenti možda jedino među najnižim oblicima internetskih forumaša, ali za to svi znamo da nema veze s dijalogom.
Informira li ta emisija ikoga o ičemu? Uči li ikoga nečemu novome? I što, na kraju krajeva, govori o normalnom diskursu u javnim medijima?
Takvi kerefeci na televiziji služe jedino najprizemnijoj zabavi nezahtjevnih gledatelja, a s obzirom da se u emisiji i glasa za ”najboljeg raspravljača” i njihovu osjećaju da sudjeluju u demokratskom procesu te da sudjeluju u nečemu važnome.
Budući da je zabava na kojoj se ”Piramida” temelji ispod razine javne televizije (pitanje je je li i na razini domaćih komercijalaca, ali vjerojatno jest) te da je ovo potonje – dojam gledatelja da sudjeluju u demokratskom odlučivanju – totalni lažnjak i varka (koja još k tome nešto košta u telefonskim impulsima), mislim da je STVARNO vrijeme da se na Prisavlju razmisli o ovoj emisiji.
Postoji i druga mogućnost. Neka je zadrže i ubuduće se financiraju SAMO od gledanosti.
(Prenosimo s tportala).
Za godinu ili dvije vidjet ćete možda na ulici Ivana Vilibora Sinčića i zaustaviti se pokušavajući se sjetiti otkud vam je poznato njegovo lice.
“Vi ste ono bili u televizijskom kvizu ‘Tko želi biti milijunaš?’” upitat ćete mladića.
“Ne, ja sam sudjelovao u reality showu Tko želi biti predsjednik Republike Hrvatske”, odgovorit će vam on ljubazno.
Manje od dva tjedna prije izbora, predsjednička utrka sve više nalikuje jednoj od onih čudnovatih emisija koje nam je donijela nastrana celebrity kultura, gdje osobe postaju poznate jednostavnom činjenicom da su odlučile biti poznate.
Kao da gledate Big Brother, Milijunaša, Farmu ili Mijenjam ženu, gdje su se nekakvi bezveznjaci i nikogovići iznenada i neobjašnjivo zatekli u žišku javnosti, za dvoje od četvero predsjedničkih kandidata ne poimate kako su se uopće našli gdje su se našli, pa im se dijelom smijete i rugate, dijelom ih sažaljevate, a dijelom se sramite umjesto njih, kad već oni sami nemaju pameti da shvate kako se budalasto ponižavaju.
Svjedočimo okrutnoj manipulaciji koja mnogo ne mari za dostojanstvo osobe, gledamo medijski i politički karneval koji do jučer normalne građane pretvara u redikule, i zaista jedino što možete napraviti da sačuvate zdrav razum i zrno čovjekoljublja koje vam je nakon svega još možda ostalo, jest da se iz svega isključite, upravo kao što se prije nekoliko dana isključio umirovljeni general Ante Gotovina.
Njegova rezerviranost, oprez, brižljivo, promišljeno i sporo biranje riječi u svim izjavama, pa i u ovoj, kad je odlučio ne podržati ni jednoga predsjedničkog kandidata, vrijedna je lekcija u ovome vremenu brzopletog i neumjerenog političkog divljanja.
Nekadašnji visoki časnik i ratni junak, zatim haaški optuženik, a danas ribar tu je lekciju, istina, naučio na teži način. I on je sam jednom bio u središtu sličnog reality showa i izgubio jedanaest dugih godina daleko od obitelji, prvo u besmislenom bjegu, a onda nevin zatočen u zatvoru.
Njegovo ime prodavalo je knjige, cedeove, majice, naljepnice i privjeske za ključeve, bogatstva i političke karijere su se na njegovoj nevolji gradile, a da on sam od toga zapravo nije imao ništa osim štete.
Bog zna kad je točno shvatio da ga iskorištavaju, možda u trenutku kad su šupci koji su se najgorljivije kleli u njegov svijetli lik dali otkaz njegovoj supruzi, ali kako bilo, iz Haaga se vratio mnogo mudriji.
Razočarao je stotine tisuća izmičući se od politike i otimajući se zavodljivom zovu da bude vođa. Nagađali su svojedobno da bi on mogao biti novi predsjednik Hrvatske, i imao je doista zrele šanse da to i postane, no on je ponudu uljudno, ali odlučno odbio. I stotine tisuće drugih tada zadivio.
Nešto je paradoksalno da bih za tu osobu, toga Antu Gotovinu, koji me je nekad strahovito živcirao, ja danas bez zadrške glasao. Takav netko razuman i pomirljiv i skroman, kakav je Gotovina danas, bio bi izvrstan izbor na čelu države. Poštujem ipak njegovu odluku da ostane po strani i vodi svoj biznis s uzgojem tuna ne obazirući se na bjesomučne političke bitke.
Njegova izjava “ja sam samo ribar”, kojom okončava svaki prijepor u kojemu traže njegovo mišljenje, od ćiriličnih ploča u Vukovaru do davanja potpore ovome ili onome predsjedničkom kandidatu, zbilja je jedino umno u ovome bezumlju, jedino čovječno u ovome posvemašnjem poživinčenju.
Gledajući prije neki dan kako je još jednom odbio ući u naš histerični politički cirkus, palo mi je nešto na pamet.
Otišao sam do police, ali nisam našao knjigu. Ne sjećam se više kome sam je posudio. Ne mogu vam stoga točno citirati čitavo poglavlje, ali jasno se sjećam rečenice, ostala mi je, kao i svakome tko je ikad pročitao “Tvrđavu” od Meše Selimovića: “Lovi ribu, Ahmete Šabo.” Nevoljnog Selimovićeva junaka politika je prožvakala i ispljunula upravo kao i Gotovinu, i on na kraju ostaje sam sa štapom na obali rijeke.
Ahmet Šabo je samo ribar, baš kao i što je nekadašnji general i ratni junak odlučio biti. I to je valjda jedino pametno što se pametno može poručiti glasačima.
Lovite, ljudi, ribu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).