novinarstvo s potpisom
Branko Mijić
Osoba godine, prijelomni i presudni događaji, pozitivci i negativci koji su obilježili proteklih 12 mjeseci, izbori i proglašenja naj ovoga i naj onoga, vječne su medijske teme dok se kalendar približava kraju, uz nezaobilazno pitanje: Što očekujete od nove? [Read more…]
Pred središnjicom Hrvatske narodne stranke u Zagrebu okupili su se u čevtrtak prijepodne nezadovoljni članovi stranke i zapalili svijeće za pokojnicu. Boris Ljubičić najavljuje da će, u slučaju suradnje HNS-a s HDZ-om, oduzeti pravo na logo i zastavu stranke koje je prije dvadeset i pet godina poklonio Savki Dabčević Kučar, a koje koriste i danas. [Read more…]
Drago Pilsel
Foto: Press club
Jučer ujutro se Andrej Plenković gotovo popišao od nervoze dok je u Saboru razmišljao kako će izaći na kraj s optužbama da blefira. Bilo je jasno da nema 76 ruku i da je sve do sada amaterski odrađivao. Ono, čisti hazard. Eh, ali je on srećom premijer Hrvatske, gdje političkih prostitutki ne nedostaje. [Read more…]
Marinko Jurasić
Milan Bandić doktor je političkog zanata. Što god mislili o njemu, njegovim fontanama, poslu koji s njim u vezi “delaju” hrvatske institucije, ili o njegovim neostvarenim obećanjima i ostvarenim populizmima, on je političko-sociološki fenomen zagrebačke i hrvatske politike. [Read more…]
Jasmin Klarić
A činilo se, makar na tren, da zemlja može odahnuti. Da je odlaskom Tomislava Karamarka u povijesnu kanalizaciju bačena ulična konzervativna revolucija i da su barem stabilnost institucija i temelji demokracije zabetonirani dolaskom dosadnjikavog eurozastupnika Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a. [Read more…]
Drago Pilsel
Zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić izabrao je neobičan način da čestita Dan pobjede nad fašizmom, Dan Europe: kazao je u ponedjeljak uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a na tiskovnoj konferenciji da Milorad Pupovac ne pripada Hrvatskoj. Nije prvi puta da plagijator Brkić nastupa s čisto fašističkih, pače i neoustaških pozicija i da Pupovca tjera u Srbiju. [Read more…]
Tjedan koji je počeo tako što je šefica države rekla za Kanadu da je zemlja siromašna prirodnim resursima (SIC!) i što se slikala u društvu tamošnjih Hrvata i ustaškom zastavom nije mogao završiti drugačije nego da, kao prava tinejdžerka, digne noge u zrak i ispruži ih na prednju, praznu sjedalicu u Areni. [Read more…]
Novi val poskupljenja ne stiže – već nas je sustigao i prestigao nakon povećanja cijena goriva. Vlada Republike Hrvatske nadljudskim naporima ubija i ono malo nade da ćemo u skoroj, pa i daljoj budućnosti, proizvoditi nešto veće, složenije i kvalitetnije od čačkalica: njezin namještenik Alain Khan poručio je, primjera radi, radnicima brodogradilišta ”Nauta Lamjana”, kojeg je umalo od smrti spasio odvjetnik i bivši stečajni upravitelj Ivan Rude, da mogu raditi što god hoće, samo to neće raditi tu i u tvrtki planiranoj za likvidaciju.
Siniša Hajdaš Dončić, još jedan od bezveznih tipova izniklih ispod Milanovićeva šinjela, najavljuje privatiziranje praktički cijelog prometnog sustava u Hrvatskoj, a i to za početak. Za kraj neće ostati ništa: bit će već rasprodano.
Ivan Klarin, mladi dalmatinski političar u ničim izazvanom usponu, pri zdravoj pameti i čistoj svijesti kaže kako je njegov uzor nekadašnja britanska premijerka i majka neoliberalizma Margaret Thatcher, dok mu nekoliko kilometara od kuće građani tijelima brane jednu, kreditima skoro umorenu, obitelj od deložacije.
Ministar financija Slavko Linić ne krije kako će državni dug i dalje rasti, dok premijer građanima poručuje da se, u najkraćem, još malo stisnu, da izdrže još malo, jer svakako, što naravno nije rekao, neće još dugo.
Godina je, da se podsjetimo, 2014., ona u kojoj nam je, tako su rekli, trebalo biti bar malo bolje. Hvala na pitanju, ako ga je netko postavio, osjećamo se gore i znamo da oporavka nema. Nada je umrla posljednji put i to poodavno, samo što smo se pravili budale, pa čekali da nam mrtvozornik kaže ono što smo izbjegavali vidjeti kraj zdravih očiju.
”Vlada ima nizak rejting zbog loše komunikacije s javnošću”, rekao je nedavno, nekom zgodnom prilikom, Ivan Vrdoljak, ministar ničega. Dobro, formalno to stoji malo drugačije: ušminkani liberal i nasljednik bahatog Radimira Čačića plaću prima kao ministar gospodarstva, no kako mi to nemamo, tako on ima nepostojeći resor.
Treba, međutim, biti pošten, pa kazati da ima pravo: Vlada i javnost ne da imaju šumove u komunikaciji, već tu osim šuma ničega drugog nema. Problem, međutim, nije od jučer ili od prije tri mjeseca. Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ”Plan 21”, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe.
I to sa poštenjem koje se, umjesto da se podrazumijeva, smatra rijetkom vrlinom pokazalo se pogrešnim – dovoljno se sjetiti slučaja Šengon ili Kleopatre iz Siska, da sada ne idemo dalje – dok je sve poslije bio usiljeni marš u katastrofu, parada iznevjerenih očekivanja za koje zapravo nismo imali nikakva razloga.
Mi smo, dakle, očekivali što? Socijalno osjetljivu vlast? Zavođenje stvarnog, a ne partitokratskog reda u javnu upravu? Veću brigu o javnim dobrima? Zastupanje općih umjesto interesa kapitala? Povratak države kao servisa građana umjesto one u vlasništvu banaka? Privatizaciju u granicama neophodnog umjesto rasprodaje?
Racionalizaciju javne potrošnje u kojoj nagomilane dugove države neće otplaćivati i pod njima izdisati oni koji u njihovu stvaranju nisu sudjelovali? Vladu koja će između nezajažljivih kapitalista iz kula od kamata i obespravljenih radnika – birati druge? Kraj prakse zapošljavanja u kojoj svako znanje i vještina imaju manji značaj od potvrde o podobnosti? Principijelnost čiji rok trajanja nije do prvog ličnog, stranačkog ili koalicijskog interesa?
E pa, ma koliko bili (i) nerealni, jesmo, to smo očekivali. Dobili smo, međutim, one koje od prethodnika razlikuje to što jesu antifašisti, nisu zadrigli, primitivni – drugih svakako i nema – nacionalisti, sasvim suprotno, i… Eh, da se sjetiti još nečega.
Ispalo je, u najkraćem, kako je naš vrhunac promjena na bolje u onome od čega se u civiliziranom svijetu polazi i što se podrazumijeva kao i, recimo, pranje zuba.
Naravno, sada se možemo utješiti time što je socijaldemokracija drugdje, odnosno svugdje, pala nekoj stvari za uši, pretvorivši se u ukras parlamentarizma kao tek još jednog od načina zaštite neupitnih interesa kapitala koji socijalnu državu dopušta sve dok se zna granica koja se ne smije prijeći, pri čemu je, točno kako je i rekao još jedan bivši britanski premijer Tony Blair, a već spomenuti Ivan Klarin pogrešno protumačio, ”tačerizam” konstanta, a sve ostalo promjenljivo toliko da ostane isto.
Ne pomaže nam, međutim, to u suočavanju s vlastitom pogreškom. Ostaje, dakle, nakon maloprijašnjeg seta, još samo jedno pitanje: na osnovu čega smo to uopće pomislili kako bi oni koje smo birali umjesto kleptomana i štetočina iz HDZ-a mogli ispuniti barem dio naših (naivnih) očekivanja?
Zbilja, nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele pravo u opću propast. Pri tome su, što smo se, također, pravili da ne vidimo, vrh SDP-a zauzeli i ne puštaju ga oni koji se ne bore protiv nametnutog koncepta, ali ne zato što nemaju snage, već zato što ga uopće ne smatraju problematičnim.
Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu.
Zato je, na kraju, Ivan Vrdoljak u pravu: Vlada ima problema u komunikaciji s građanima koji su sve, ali sve krivo razumjeli još tamo prije tri-četiri godine, pa se danas osjećaju iznevjerenim, iako su dobili točno ono što im je i ponudila stranka koju vode ”slučajni” socijaldemokrati, samo dobro upakirano i skriveno iza vještih marketinških slogana i prateće verbalne akrobacije izvedene za potrebe predizborne kampanje.
Ništa ne uvrijedi našeg čovjeka kao kad mu odbijete Coca-Colu. “Moja, domaća, vidjet ćeš, k’o grom”, kaže on srdačno i već dovikuje ženi: “Vinka, natoči Anti Coca-Cole iz one bačve desno od ulaza u konobu”, a vas lagano ispuni zebnja jer lijepo pamtite kakvu ste glavobolju imali posljednji put kad vas je netko častio domaćom Coca-Colom.
Bojažljivo srknete iz drvene bukare koju vam je gospođa pružila i… zapravo, nije loše.
“Pa dobra je”, priznate domaćinu, koji ozarenih očiju iščekuje vaš sud.
“Jel’de je dobra”, kaže on. “To sam ja po starom receptu, kako mi je još pokojni ćaća pravio Coca-Colu.”
“A koliko si cukra stavio?” upitate ga znatiželjno.
“Ništa”, reče domaćin odrješito. “Bože sačuvaj! Mi cukar nikad nismo mećali.”
“Nevjerojatno”, zadivite se vi. “Pravi Coca-Cola okus s nula posto šećera. Je li ti i Fanta možda ovako dobro ispala?”
Film ‘Glup i gluplji’
“Fantu slabije pijemo, pa je ove godine nismo radili”, objasni on. “Ostalo mi je još pet stolitara lanjske od limuna i dvije rosfrajke od sto litara narančine. Ako hoćeš, mogu ti natočit da poneseš.”
“Ajde”, prihvatite vi njegovu ljubaznu ponudu, “dat ćeš mi dvije demejanice za dicu…”
Ovaj šašavi prizor zamislio sam prije nekoliko dana kad je na sajtu Ministarstva gospodarstva objavljen popis primatelja državne potpore za ulaganje u opremu za 2013. godinu i na njemu se, sramežljivo skrivena u mnoštvu firmi, našla Coca-Cola Hrvatska, d. o. o. u većinskom vlasništvu Coca-Cola Company sa sjedištem u Atlanti u američkoj saveznoj državi Georgiji. Ideja da Republika Hrvatska subvencionira proizvodnju Coca-Cole, Fante i Spritea, kao da su gazirane šećerne vodice nekakvi domaći tradicionalni proizvodi, poput maslinova ulja, plavca malog, drniškog pršuta, paškog sira, slavonskog kulena ili istarskih tartufa, razvedrila me kao malo što u posljednje vrijeme. Zaista, kažem vam, dok god Hrvati pomažu Coca-Colu, još ima radosti na ovome svijetu.
Mogla bi se napraviti odlična komedija o ovome, da Hrvatski audio-vizualni centar financira snimanje nastavka hita “Glup i gluplji” s premijerom Milanovićem i ministrom Vrdoljakom u glavnim ulogama. Strahovit je humoristički potencijal priče, krenemo li samo od činjenice da je primatelj potpore jednom već imao punionicu u nas, u Solinu, dok prije nekoliko godina nije pošteno podijelio otpremnine zaposlenima i s čitavim pogonom otperjao negdje gdje je valjda radna snaga jeftinija.
Gledatelji će se ispotiho zakikotati prvo gledajući gdje Hrvatska pomaže kupnju industrijske opreme nekome tko je vjerojatno jednaku opremu nedavno rastavio, natovario u tegljače i ponovno sastavio u drugoj državi.
Radna mjesta u Moldaviji
Krasan bi obrat bio da se to ponovno dogodi, ovaj put sa strojevima koje smo mi dijelom platili. Čisto da ne propadne vic, ja ne bih žalio novca ako će se o našem trošku otvoriti nova radna mjesta u Azerbajdžanu ili Moldaviji.
No, nije to najsmješnije u ovome neobičnom slučaju. Pravi je piš i smijancija da Coca-Cola uopće traži potporu od Republike Hrvatske, da jedna međunarodna korporacija s gotovo sto pedeset tisuća zaposlenih dolazi na natječaj koji je pod jednakim uvjetima raspisan i za njih i za vlasnika farme nesilica u Siveriću, da se oholi executive manageri guraju s bajom koji je, tek da se malo upristoji, ostrugao osušeni pileći drek s gumenih čizama.
Znate li koliku je neto dobit Coca-Cola Company imala prošle godine? Više od devet milijardi dolara. Koliko oni u Atlanti zarađuju, punionicu bi u nas mogli napraviti s pozlaćenim slavinama kao u dvorcu sultana od Bruneja. Mogli bi je popločati oniksom kao biskupsku palaču, samo od para koje im ispadnu s lopate.
Coca-Cola Company bi, po duši govoreći, da se malo stisne, na dvadeset četiri rate mogla čitavu Lijepu našu, zajedno s njezinih tisuću otoka, kupiti.
Njihovih devet milijardi dolara čistog profita u 2012. više su od trećine, skoro polovica čitavoga godišnjeg budžeta ove zemlje. Pa recite i sami, zar se to nije ubilo za komediju?
Da zamislite tipa koji je u Armanijevu odijelu i ručno šivanoj Brionijevoj košulji izašao iz Lamborghinija pred pučkom kuhinjom i s izgrebenom plastičnom zdjelicom pokorno stao u red za varivo od raskuhanih mahuna, jedva biste mogli prispodobiti besramnu pohlepu i škrtost nekoga tko zarađuje devet milijardi, a žica sitniš od poreznih obveznika jedne jadne, prezadužene, upropaštene, balkanske “danas jesmo, sutra nismo” države.
Nazdravite ‘pjenušcem’
I, kao kruna svega, sočna trešnjica na vrhu torte, naša “Dumb And Dumber” vlast, kojoj tur viri iz izlizanih štofanih hlača, im to daje.
“Ah, što ćemo s Coca-Colom? Pomozi sirotu na svoju sramotu”, kaže premijer Zoran Milanović ministru Ivanu Vrdoljaku, potpisujući odobrenje za državnu potporu za ulaganje u opremu.
Dobijete li u samoposluživanju božićni popust na gaziranu šećernu vodicu, dvije litre za cijenu litre i po, sad znate tko vam je to omogućio. Nađete li na etiketi boce kako je dvadeset i pet posto tekućine besplatno, ne zaboravite zahvaliti Ministarstvu gospodarstva Republike Hrvatske.
Natočite onda do vrha i nazdravite pjenušavim napitkom, prvo milostivim međunarodnim korporacijama koje neće propustiti izbiti svaku lipu i cent koje mogu izbiti, a zatim pametnim šefovima država i vlada koji će napraviti sve da bogate učine još bogatijima.
I smijte se, smijte se što više. Nećete još dugo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Ma koliko se činilo smiješnim što HNS, stranka koja je uoči parlamentarnih izbora imala samo pet posto potpore birača u anketama, danas kreira gospodarsku politiku, na kraju nije loše što postoji takav korektiv. Naime, MMF-ovu procjenu da će hrvatski BDP ove godine pasti 0,6 % (što je u okvirima projekcija domaćih stručnjaka, ali prilična korekcija za MMF s obzirom na to da je u prognozama u travnju još stajala procjena o padu od ”samo” 0,2 %) pratile su i preporuke, u sklopu kojih se ističe ona u uvođenju poreza na nekretnine.
Riječ je o porezu u koji ministar financija Slavko Linić polaže velike nade: više je puta u zadnje vrijeme ponovio da se bez njega neće smanjiti deficit i nećemo izaći iz krize, no čini se da HNS čvrsto ostaje pri svome stavu da takav porez nije prihvatljiv.
”Nije nama u HNS-u MMF dao stav o porezu na nekretnine pa da ćemo sada nakon stava MMF-a o tome i mi odmah svoje mišljenje usklađivati s njegovim. Ako se obistine prognoze MMF-a o gospodarskom rastu u Hrvatskoj iduće godine, tada možemo početi razmišljati o uvođenju poreza na imovinu. Ne, dakle, porezu na nekretnine”, odgovorio je na to ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u utorak u Sisku, gdje je otvorio pet novoizgrađenih spremnika nafte na JANAF-ovu terminalu u Sisku. Takva je ograda od poreza na nekretnine vrlo važna i upućuje na to da bi HNS mogao usmjeriti Vladinu politiku u dobrom smjeru, prema većem oporezivanju imućnijih građana, a ne uvođenju poreza na sve jednako.
Sve dosadašnje računice upućivale su na to da ministar financija Slavko Linić traži načine da porezom na nekretnine golemi državni deficit ”rasporedi” na leđa građana tako što bi oporezivao već i višak stambenih kvadrata, ili već i vikendicu koja nije iskorištena tako da je u najmu. Činjenica je da prema nedavno objavljenim podatcima iz popisa stanovništva iz 2011. godine oko 89 % građana živi u stanovima koji su u njihovu vlasništvu, odnosno suvlasništvu. Popis je pokazao da imamo oko 420 000 privremeno nenastanjenih stanova, a od toga je oko 70 000 napuštenih! Posjedujemo i 242 000 kuća za odmor, odnosno vikendica te oko 60 000 stanova za iznajmljivanje turistima, što jasno upućuje na to da je riječ o velikoj bazi iz koje se može ”ubrati” znatan porez. No činjenica je, isto tako, da je velik broj tih nekretnina zapravo nasljedstvo koje se s godinama sve teže održava te da mnogi vlasnici nekretnina danas nemaju posao, ili ne zarađuju dovoljno da bi mogli plaćati veću stopu poreza u odnosu prema sadašnjoj, što bi dovelo do rasprodaje imovine u vrijeme kada je cijena nekretnina nikakva. Zapravo do još većeg siromašenja građana. Istodobno porez na nekretnine kakav se najavljivao ne bi znatnije okrznuo one ”bogate” koji su kupovali i u stambeni prostor prenamjenjivali dvorce ili su gomilali nekretnine, koje su prijavili za iznajmljivanje ili kao lovačke kuće, a zapravo su privatna imanja.
Sličan problem uvodio se nedavno i u Sloveniji, nakon trogodišnje rasprave, u sklopu koje je procijenjena vrijednost nekretnina u vlasništvu građana. Ondje je, međutim, porez uveden bez mnogo rasprave i oklijevanja zato što je slovenska vlada već u startu zacrtala drugačiji cilj od hrvatske: prije svega oporezivati imućne. Tako je od ove godine uveden porez na imovinu, ali ga plaćaju samo bogati.
Naime, procjene su pokazale da manje od 1000 slovenskih građana ima u vlasništvu gotovo 45 000 nekretnina. Krizni porez nametnut je onima čija vrijednost nekretnina prelazi milijun eura. Porezna je stopa za vlasnike nekretnina koje vrijede do 2 milijuna eura 0,5 %, a za vrjednije od toga 1 %. Iznimka su samo one nekretnine na slovenskom području koje služe za najam, odnosno u poslovne svrhe, kao industrijski pogoni, stoga je na ”udaru” poreznika samo luksuz. Zakon se, naravno, ne odnosi na imovinu koju slovenski građani imaju u inozemstvu pa je tako od njega izuzeto oko 100 000 slovenskih vikendica ili kuća za odmor u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj takav model još nije razmatran, no ako je suditi po najavama iz HNS-a, čini se da bi se daljnja rasprava mogla razvijati upravo u tom smjeru, što će biti prilična promjena u odnosu prema intencijama ministra Linića da teret krize više podnose prosječni građani.