Zaprepašćuje što episkopat šuti i ništa ne poručuje radnicima pred ili u povodu 1. svibnja, praznika rada. Pogotovo što vlada uvjerenje sindikata da je bjelodano da se hrvatski političari ni oko čega ne mogu složiti osim oko borbe protiv hrvatskih radnica i radnika. [Read more…]
Milosrđe, po papi Franji, prva je antiteza grijehu propusta
Kontinuitet protkan novostima – to bi moglo biti geslo papinske službe u posljednjih nekoliko stoljeća, pa se mirno može primijeniti i na sadašnjeg poglavara Katoličke crkve Franu, kome se u ponedjeljak 13. ožujka u večer navršavaju četiri godine otkako je izabran u konklavu u Sikstinskoj kapeli, u petom glasanju. [Read more…]
S predsjednikom Obamom na Kubi
(Opaska uredništva: ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).
Ovu kolumnu pišem u središtu egzotične Havane. Tu sam već tjedan dana na specijaliziranom studijskom boravku s doktorantima jednog američkog sveučilišta. Sutra nam dolazi i američki predsjednik Barack Obama sa svojom obitelji. Poslije njega dolaze razvikani Rolling Stonesi i tako redom, a ponajčešće preko reda mnogi globalno slavni i za publiku i turiste atraktivni first-time posjetitelji. [Read more…]
Batelja i Miklenić djeluju kao da ih je nokautirao Mike Tyson
Nakon što sam u prošlotjednom izdanju tjednika Nacional donio dokumente i iskaze o istini o bolesti, terapiji i smrti Alojzija Stepinca, istini koja demaskira grube laži struktura Katoličke crkve ”u Hrvata”, očekivao sam žestoku reakciju. Ali ništa, svi šute kao zaliveni. Da budem plastičan, Juraj Batelja, postulator kauze Alojzija Stepinca, i Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, djeluju kao da ih je nokautirao Mike Tyson. Ono, manji su od makova zrna premda se vole junačiti kada misle da imaju dobar ”case”. [Read more…]
Što je senzacionalno u Papinoj posjeti Švedskoj
Za razliku od institucionalnog ekumenizma s figom u džepu, papa Franjo odabirom datuma šalje jasnu poruku.
Odlazak pape Frane u Švedsku, u Lund, ima nekoliko važnih aspekata, ne samo ekumenskih, nego i doktrinalnih koji su možda senzacionalniji. [Read more…]
Posluh je ambivalentna vrijednost
Agnostici se, kao što je autor ismijanog teksta u Glasu koncila (Dr. Ivica Raguž, ”Marijina poslušnost i žene danas”, broj 33-34) ispravno očekivao, ironično smiju; meni dođe da se popnem na barikade.
Nevjerojatno je da se jedan profesor (premda na provincijskom veleučilištu) danas ne ustručava istupiti s tezama koje su na početku prošloga, 20. stoljeća, bile osporavane. [Read more…]
Papa Ivan Pavao II. u Sarajevu (26)
(Opaska uredništva: Nastavno na feljton o papi Franji u Sarajevu donosimo sve planirane govore pohoda pape Ivana Pavla II. Sarajevu 1994., koji su izgovoreni 8. rujna 1994. u Castelgandolfu, a onda i govore s realiziranog pohoda glavnom gradu Bosne i Hercegovine 12. i 13. travnja 1997. Činimo to u spomen na brojne žrtve rata tijekom opsade Sarajeva, kao podsjetnik na recentnu povijest i kao znak poštovanja prema učenju ovoga velikoga pastira).
Govor pape Ivana Pavla II. u prigodi predaje ”Međunarodne nagrade za mir Ivan XXIII.“ [Read more…]
S predsjednikom Obamom na Kubi
Ovu kolumnu pišem u središtu egzotične Havane. Tu sam već tjedan dana na specijaliziranom studijskom boravku s doktorantima jednog američkog sveučilišta. Sutra nam dolazi i američki predsjednik Barack Obama sa svojom obitelji. Poslije njega dolaze razvikani Rolling Stonesi i tako redom, a ponajčešće preko reda mnogi globalno slavni i za publiku i turiste atraktivni first-time posjetitelji. [Read more…]
Revolucionarni konzervativac
Kako li je ovaj papa, koji je do kraja svoga života bio nadahnut hipertradicionalnom vjerom, mogao sa 77 godina započeti razdoblje odlučnih promjena? Nekoliko dana nakon što ga je papa Franjo proglasio svetim (u isto vrijeme kada i Ivana Pavla II.) ponovo se susrećemo s čovjekom koji je bio fasciniran preobrazbom Crkve.
Ivana XXIII. nazivati naprednjakom je pretjerano pojednostavljivanje.
Angelo Roncalli je rođen 1881. u siromašnoj obitelji u pokrajini Bergamo, u sjevernoj Italiji i nasljedovao je vrlo tradicionalnu predodžbu vjere koje se držao do kraja svog života. Njegov uzor je bio čak i Pio X., poznat po svojoj antimodernističkoj žestini. U svom dnevniku Roncalli otvara svoje srce i, slijedeći vrijednosti Tridentskog sabora, veliča umiranja i žrtve. U predvečerje svoje smrti predaje se Bogu prema pomirbenom konceptu koji je bio vrlo popularan u to vrijeme: ”Oltar želi žrtvu, evo me spremnog!“ Možemo se zabaviti zamišljajući kako bi on reagirao da je susreo popuštanja u odnosu prema autoritetu unutar Crkve nakon 1968. ili određene avangardne eksperimente u katehezi ili liturgiji 70-ih godina…
Premda je bio konzervativac, nije istina da Ivan XXIII. nije bio revolucionar.
U roku od nekoliko mjeseci nakon što je izabran za papu u svojoj 77. godini, ovaj pontifeks ”tranzicije“ na iznenađenje svih odlučuje sazvati ekumenski sabor. Ovaj put se nije radilo o riganju vatre osuda ni o proglašenju dogmi, nego se zaista krenulo promišljati o odnosu Crkve prema svijetu
U roku od nekoliko mjeseci nakon što je izabran za papu u svojoj 77. godini, ovaj pontifeks ”tranzicije“ na iznenađenje svih odlučuje sazvati ekumenski sabor. Ovaj put se nije radilo o riganju vatre osuda ni o proglašenju dogmi, nego se zaista krenulo promišljati o odnosu Crkve prema svijetu. Ivan XXIII. je procijenio da je vrijeme okrenuti novu stranicu neprijateljstva papinstva prema modernom dobu.
Aggiornamento koji je želio je sređivanje temeljnih postavki Crkve, a bez grozničave uzrujanosti, sređivanje posebno u pitanjima liturgije ili odgoja svećenika. Glavni lom koji je htio postići ticao se dubokog obraćenja katolika prema onima koje su dugo smatrani ”neprijateljima”.
Još prije sabora Ivan XXIII. uvećava broj kontakata sa Židovima i odvojenom braćom, pravoslavcima s istoka te s reformiranom braćom… Radi se o tome da treba prestati s prezirom i neprijateljstvom koji su predugo prevladavali, kako će to proglasiti saborska deklaracija Nostra Aetate, i da treba širiti raznovrsne tekstove koji uspostavljaju ekumenizam.
Angelo Roncalli zahtijeva od katolika preobrazbu
Ona je njemu samom pošla za rukom u dobroj školi tijekom pet desetljeća iskustva na periferiji Crkve. Umjesto mirne karijere župnika, mladi je svećenik bio usmjeren na diplomatsku karijeru. Njegov prvi zadatak je bila Bugarska, kamo je stigao s 44 godine, 1925., kako bi predstavljao interese Svete Stolice. Ovdje je otkrio pravoslavlje.
Još prije sabora Ivan XXIII. uvećava broj kontakata sa Židovima i odvojenom braćom, pravoslavcima s istoka te s reformiranom braćom… Radi se o tome da treba prestati s prezirom i neprijateljstvom koji su predugo prevladavali, kako će to proglasiti saborska deklaracija Nostra Aetate, i da treba širiti raznovrsne tekstove koji uspostavljaju ekumenizam
Deset godina poslije biva poslan u Istanbul. Za vrijeme rata sudjeluje u spašavanju mnogih izbjeglih Židova. Početkom 1945. godine evo ga kao nuncija u Parizu, gdje je smirivao generala de Gaullea u njegovom nastojanju da radikalno pročisti biskupe koji su bili previše bliski Petainovom profašističkom režimu. Zatim je sudjelovao neumorno u organiziranju susreta svih dioceza u Francuskoj.
Nezamislivo u današnje doba, upravo mu prvi čovjek laičke RepublikeVincent Auriol predaje kardinalska obilježja u siječnju 1953.!
Malo kasnije Pio XII. ga zove kako bi ga imenovao patrijarhom Venecije, radničkog grada gdje pruža ruku suradnje ljevici što pobuđuje nezadovoljstvo pape.
Ivan XXIII. kao pacifist
Briga Ivana XXIII. da se svim srcem uključi u zemaljske preokupacije ljudi svoga vremena odražava se u njegovoj najpoznatijoj enciklici Pacem in Terris, koju upućuje ”svim ljudima dobre volje”, u kojoj predstavlja svoju viziju pomirenog čovječanstva.
Pogođen rakom želuca umire 3.lipnja 1963. na opće zaprepaštenje naroda. Pedeset godina kasnije Franjo ga odlučuje kanonizirati zanemarujući izostanak drugog čuda. Ivan koji je bio tako dobar, zovu ga Ivan Dobri, može biti samo sveti Ivan.
(Izvor: portal LA VIE – le site chretien d’actualite, 24.04.2014. Izbor i prijevod za Autograf.hr: RAND. Zahvaljujemo teologinji Ani Raffai).
Dobri su sada i Sveti
Prva dvostruka kanonizacija papa u povijesti Rimokatoličke crkve je spektakularno odigrana i globalno obilježena. Istodobnim proglašenjem svetima Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. papa Franjo je još jednom manifestirao širinu svoje velikodušnosti i političke genijalnosti istovremeno poslavši nedvosmislenu poruku o važnosti jedinstva konzervativne i reformatorske struje u katolicizmu. Ovim činom, komentira John Allen, najpoznatiji američki vatikanolog: ‘’Franjo se ne obraća samo svijetu, nego i suprotstavljenim taborima unutar Katoličke crkve. Jedni su liberali i njihov junak je Ivan XXIII., a heroj konzervativaca je Ivan Pavao II.”.
Angelu Roncalliju, dobroćudnom starcu koji je sa 77 godina tek poslije jedanaest glasovanja postao papom, bila je namijenjena sporedna uloga prijelaznog upravitelja Rimske stolice dok se ne nađe trajnije rješenje. Kardinali oklijevaju i snuju, ali Bog providnosno određuje. Bio je papa samo pet godina (1958. -1963.), ali sasvim dovoljno da inicira najznačajniji pokret obnove Crkve koju je tek trebalo uvesti u moderni svijet. Providnost ga je na poseban način pripremila za tu ulogu provjetravanja i otvaranja dugotrajnom diplomatskom službom u Bugarskoj, Turskoj, Grčkoj i Francuskoj.
Ivan Dobri i Ivan Pavao Veliki bez sumnje spadaju među najuglednije i najutjecajnije ličnosti suvremenoga svijeta koji ih je prepoznao kao globalne lidere, ljude najvišeg moralnog autoriteta, ali i kredibiliteta, kao dušobrižnike čovječanstva i neumorne navjestitelje nade, mira i pravde. Ostat će zapamćeni kao ljudi koji su iskreno nastojali, u drugačijim kontekstima i različitim intenzitetom, biti pomiriteljima naroda, kultura i religija
Da nije bilo dalekosežnih reformi Drugog vatikanskog koncila, ne bi bilo ni poljskog ni njemačkog, a ni sadašnjeg argentinskog pape. No Ivan XXIII. u povijest ulazi kao ”Dobri papa” jer su naširoko prepoznate toplina njegove ličnosti, pristupačnost, jednostavnost u međuljudskim odnosima i posvemašnja dobrohotnost. Po tome je vrlo sličan, ali i nadasve drag papi Franji koji ga je brzopotezno svrstao uz velikog Poljaka. Pamtim kako je i za moje njemačke protestantske profesore teologije Ivan XXIII. bio der gute Papst.
U ovom kontekstu se valja opet osvrnuti na njegovu epohalnu encikliku Pacem in terries čija je programatska i proročka misao i te kako relevantna i smjerodavna i za našu turbulentnu sadašnjost: “Mir na zemlji, za kojim su živo čeznuli svi ljudi svih vremena, može se, očito, sazdati i učvrstiti samo savjesnim održavanjem reda što ga je Bog uspostavio.”
Ako je Ivan XXIII. bio Dobri, onda Ivan Pavao II. zaslužuje da se njegovu imenu doda titula Veliki. Samo su dvojica papa u povijesti titulirana tako, Leon Veliki iz 5. stoljeća i Grgur Veliki iz 6. stoljeća. Obojici se odaju izričita priznanja za osobnu hrabrost i pregovaračku mudrost u postizanju mira nasuprot opasnim barbarskim navalama Huna i Lombarda. Kontekstualne sličnosti u opasnosti po civilizaciju lako je naći i kod utjecajnog, hrabrog i mudrog poljskog Pape.
Ovih dana smo se prisjetili kako je sovjetski diktator Staljin 1935. podrugljivo pitao koliko tenkovskih divizija ima papa. Providnost je htjela da četvrt stoljeća poslije Staljinove smrti za papu bude izabran jedan Slaven iz sovjetske zone, koji će snagom “otpisane” vjere i nepobjedive istine “otjerati” sovjetske tenkove iz svoje domovine Poljske te znatno pridonijeti urušavanju komunističkog jednoumlja i totalitarizma u Europi.
Prisjetimo se i nekih izuzetno važnih političko-ekumenskih činjenica koje su ovih slavljeničkih dana premalo isticane. Poljski papa se nije plašio otići u Nikaragvu dok su tamo vladali marksizmom opijeni sandinisti, ni na Castrovu Kubu, govoriti muslimanskoj omladini na stadionu u Kazahstanu, prvi posjetiti židovsku sinagogu u Rimu ili tamo propovijedati u luteranskoj crkvi.
Obojica su bili duboko uvjereni da ekskluzivnu izoliranost i konfrontaciju treba zamijeniti dijalogom i suradnjom, te da pravilo mora biti pluralnost pristupa i poštivanje svih bez nametanja uvjerenja i bez gubitka vlastita identiteta. Ostaju nam kao uzori kako graditi mostove sporazumijevanja i međusobnog pomaganja, a rušiti zidove koji dijele i onemogućuju komunikaciju i uzajamnost
Bez njega je, ponavljamo, nemoguće zamisliti rušenje totalitarnih komunističkih sustava u (njegovoj) Istočnoj Europi, glavnog i najvećeg neprijatelja ne samo kršćanske vjere nego i opće ljudske slobode i demokracije. Mislim da ga je Providnost, u koju je on duboko vjerovao, posebno pripremila za tu ulogu kao i za navedene odvažne iskorake.
Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. su bili vizionari koji su iz vidika svog kristološki utemeljenog humanizma neumorno ukazivali na vrijednost, dostojanstvo i nepovredivost svakog ljudskog života, pa su stoga i pozivali na ljubav, mir, solidarnost i pravdu u svim društvenim zajednicama i u međunarodnim odnosima.
Zajedničko im je i to što su znali zbuniti svijet, jer su istovremeno bili tradicionalni i revolucionarni, kršćansko-etički dosljedno konzervativni, a socijalno-politički dalekovidno progresivni. I po tome su nevjerojatno slični papi Franji koji ih je ovih dana uvrstio među rimokatoličke svece i ekumenske uzore.
Ivan Dobri i Ivan Pavao Veliki bez sumnje spadaju među najuglednije i najutjecajnije ličnosti suvremenoga svijeta koji ih je prepoznao kao globalne lidere, ljude najvišeg moralnog autoriteta, ali i kredibiliteta, kao dušobrižnike čovječanstva i neumorne navjestitelje nade, mira i pravde. Ostat će zapamćeni kao ljudi koji su iskreno nastojali, u drugačijim kontekstima i različitim intenzitetom, biti pomiriteljima naroda, kultura i religija.
Obojica su bili duboko uvjereni da ekskluzivnu izoliranost i konfrontaciju treba zamijeniti dijalogom i suradnjom, te da pravilo mora biti pluralnost pristupa i poštivanje svih bez nametanja uvjerenja i bez gubitka vlastita identiteta. Ostaju nam kao uzori kako graditi mostove sporazumijevanja i međusobnog pomaganja, a rušiti zidove koji dijele i onemogućuju komunikaciju i uzajamnost.