novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
Reagirajući na prošlotjednu kolumnu u kojoj sam svim ovršenicima čestitao 27. srpnja Dan ustanka, čitatelj (podaci poznati redakciji) je napisao:
”Nažalost, sve što pišete dira ovršene, a oni ako se i bore, bore se uzalud, novac im se oduzima. Neovršeni će samo pročitati tekst, možda ga ‘lajkati’ ili ‘šerati’, i zaboraviti bit/problem… [Read more…]
Dva su pitanja politički relevantna nakon jučerašnje presude HDZ-u i Ivi Sanaderu. Prvo, je li HDZ još uvijek zločinačka organizacija? I drugo, hoće li HDZ-ovi birači napokon shvatiti kome daju glas?
Nije naime ništa novo da je HDZ zločinačka organizacija. Ta teška optužba javno je prvi put izrečena prije četrnaest godina, u vrijeme Tuđmanove smrti i HDZ-ova izbornog poraza 2000. Izrekli su je novinari, svjesni nezakonitosti, bezobzirnosti, samovolje i bahatosti kojom je Tuđmanova vlast izolirala, osiromašila i pokvarila zemlju.
Sada je to i sudski dokazano. HDZ, dakako, već tvrdi da se presuda za Fimi Mediju – koju je superiorno i uravnoteženo iznijela sutkinja Ivana Čalić – ne odnosi na cijelu stranku. ”Nikada, ali nikada nećemo prihvatiti kolektivnu odgovornost”, zavapio je predsjednik HDZ-a još dok je sutkinja Čalić govorila u sudnici.
Prihvatili ili ne, kolektivna odgovornost postoji. I nije HDZ bio zločinačka organizacija samo u Sanaderovome mandatu, ”od kraja 2003. do 2. srpnja 2009.”, kako su dokazale sjajne tužiteljice Mostečak i Rukavina.
Moglo bi se uvjerljivo argumentirati kako je HDZ to postao najkasnije za parlamentarnih izbora 2. kolovoza 1992. Stranka je opet bila osvojila apsolutnu vlast, a Tuđman prvi put neposredno izabran za predsjednika države.
Evo što je Tuđman izjavio na konferenciji za novinare 10. kolovoza 1992: ”Nova vlada i ja kao predsjednik imat ćemo puna ovlaštenja da program kojim smo pobijedili dosljedno provedemo, jer nećemo biti ograničeni niti međunarodnim čimbenicima, niti unutarnjim obzirima zbog ratnih okolnosti.
Odlučno ćemo krenuti u provedbu učvršćenja demokratskog poretka, stvaranje posve novog pravnog sustava, poticanje gospodarskog razvitka, zapošljavanja i privatnog poduzetništva”.
Dva desetljeća kasnije saldo je zastrašujući: Hrvatska je postala civilizirana europska država tek kada je počela razgrađivati taj Tuđmanov ”učvršćeni demokratski poredak”; sam Tuđman proglašen je dijelom zločinačkog pothvata agresije na BiH; neki su njegovi pouzdanici osuđeni za ratne zločine; industrija je razorena; pravni sustav s mukom se oporavlja; izbore je HDZ dobivao nelegalnim novcem, a društvo je onečišćeno šovinizmom – i sad, na kraju, Tuđmanova je stranka i sudski proglašena ”grupom u kaznenom smislu”.
Naprosto: HDZ je od svojih najranijih početaka autoritarna i nedemokratska organizacija koja sama iz sebe generira nezakonitost. I tu počinju ključna pitanja: je li HDZ takav i pod Karamarkom te mogu li HDZ -ovi birači osvijestiti štetnost vlastitoga izbora?
Jest, odgovorit ćemo – HDZ je i pod Karamarkom takav. Odbacimo iluzije: sudimo li po ciljevima i metodama sadašnjega predsjednika, današnji bi se HDZ mogao pokazati opasnijim i od Tuđmanovoga. I ne kani se mijenjati sudeći po prvoj reakciji na presudu.
A birači? E, demokracija je sustav koji brani svačije pravo da bira vlastitu štetu. Zbog tog pesimističnog uvjerenja – da ni HDZ ni njegovi birači nisu sposobni za promjenu – strahujemo da će se epohalna presuda sutkinje Čalić pokazati manje važnom nego što uistinu jest.
(Prenosimo s portala Novog lista)
Dan žena, 8. mart bio je nekad Međunarodni dan radnica, dok je radnica bilo. Zato sam protekli tjedan odlučila taj meni drag dan obilježiti upravo s njima – radnicama. Ženama kojima je ovaj divlji kapitalizam ukrao smisao. Tekstilnim radnicama.
Dan prije uputila sam nekolicini svojih prijateljica, s kojima se družim dobar dio svog svjesnog života, SMS da mi se pridruže i otputuju sa mnom u Pulu na prosvjed radnica Modne kuće Arena.
Pula je od Rijeke u kojoj živim udaljena, Istarskome ipsilonu zahvaljujući, tek nešto više od sat vožnje. No, moje drage, pametne i inače ženski vrlo osviještene dame usprkos kalvarijama što su ih i same prolazile na poslu kojim se bave, otkazima, šikaniranju, podcjenjivanju, mobbingu, neplaćanju, kašnjenju i smanjenju plaće – odabrale su na taj dan s velikim “D”ostati doma. Čak sam i od svoje kćeri dobila jedno odlučno, građevinarsko “Ne!”
Navikla sam ja, mada me taj nedostatak ženskog zajedništva i solidarnosti uvijek iznova rastuži. Prisjetila sam se kako sam i na predstavu Lenke Udovički koju je napravila s radnicama Kamenskog išla sama. Moji prijatelji i mnogi, mnogi drugi suosjećali su s njima pred televizorima glasno psujući iz udobnosti i sigurnosti svog doma one koje će sutkinja Ivana Čalić, po svemu sudeći, na duže vrijeme udaljiti od tvornica na za njih atraktivnim lokacijama.
Jedina koja je spremno, bez ikakvih dodatnih pitanja tipa što ti to u tim godinama treba, prihvatila moj poziv da odemo u Pulu, na protestni radnički happening u Prolazu sv Teodora – bila je Vedrana Rudan. I dobro je da jest. Svojim dolaskom, solidarnošću, podrškom i kratkim obraćanjem okupljenima silno je razveselila radnike i radnice koji su od 21. veljače u štrajku zbog neisplate sedam plaća.
U svom stilu omotana šalom Arena trikotaže poručila je: “Treba raz…..ti gadove, oteti od njih ono što su ukrali nama i našoj djeci!” – i dobila aplauz odobravanja okupljenih.
I odista je tako. Treba li uopće posebno napominjati i da je tri, četiri tisuće četvornih metara ove tvornice na prestižnoj lokaciji uz samo more (Riva 12), da je novac iz ove tvrtke-simbola koja je othranila mnoge Puljane misteriozno, gotovo houdinijevski nestao. Ne samo onaj za plaće i za pletivo neophodno za Arenine uratke, već i štednja radnika, novac kojeg su se svjesno odricali, čak i donosili u tvrtku ne bi li u svakom trenutku imali sredstava za rad. Radnici su štedjeli, a firma je onda ta njihova sredstva obrtala za nabavku sirovina… I obrnula je – i radnike i novac.
Poteškoće ove renomirane tvrtke s vrlo kvalitetnim proizvodima i prodavaonicama diljem Hrvatske započele su u jesen 2012. godine – a kulminirale u lipnju 2014. kad su zbog dugova od navodno 18 milijuna kuna ostali i bez plaća.
Sad svi peru ruke. U srijedu je direktorica Arene Modne kuće d.o.o Snježana de Gravisi podnijela ostavku, jer kako kaže nema podršku radnika za predstečajnu nagodbu, koja podrazumijeva nastavak proizvodnje i očuvanje radnih mjesta.
Sindikalisti koji su za njezinu ostavku doznali iz medija tvrde pak kako direktorica nije dorasla funkciji, da je ostavku trebala dati znatno ranije, ali i da je krajnje nefer odgovornost za budućnost Arene svaljivati na pleća radnika i optužbe za nekooperativnost s Upravom.
Radnici samo koriste svoje ustavno pravo na štrajk zbog neisplate sedam plaća… Nitko od njih, uvjerila sam se i sama u subotu kroz razgovor s nekolicinom Arenaša, nije želio prekinuti proizvodnju, a kamoli izgubiti radno mjesto. No morali su obavijestiti javnost o nedopustivome ignoriranju njihovih zahtjeva da se istraži kamo je nestao novac iz radničke štednje i štrajkat će sve dok im se rad ne plati.
Uostalom neplaćanje radnika kazneno je djelo i odista čudi da Uprava nije ranije zatražila predstečajnu nagodbu ili stečaj, nego već osam mjeseci mrcvari radnike neplaćanjem i neizvjesnom budućnošću njihovih radnih mjesta i još im pritom nabija grižnju savjesti zbog obustave rada.
Koliko su ti ljudi vezani uz svoju tvornicu vidjelo se i u subotu, kad su ponosno ispred posrnule tvrtke, stepenicama prekrivenim crvenim tepihom, koračali u majicama i haljinama svoje Arene. Po stepenicama dolje uz osmijeh, veselo imitirajući manekenski catwalk, a natrag posrćući suznih očiju.
Red carpet i radnici – koji li ironije. Usprkos mnoštvu okupljenome u prolazu što je dobio ime po svecu, za kojeg kršćani vjeruju da ima iscjeliteljske moći, te su mi se žene učinile tako nedopustivo samima u svom beznađu. Uskoro će, ako im se ne pomogne, biti tek statistika. Novih stotinu utopit će se u na tisuće privatizacijom obmanutih i prevarenih radnika.
Zato su me u tu subotu na dan s velikim D, moj “D Day” nervirale kozmetičke intervencije u njihov bunt, pogotovo taj crveni tepih. Znam, znam po novim teorijama prosvjedima i prosvjednicima valja dodati zrno performansa kako bi se na njih svrnula pažnja apatične i na sve strahote otupjele javnosti. Klasičnom radničkom protestu treba načiniti face lifting, jer današnjim klincima parole poput onih “poštena plaća za pošten rad”, radničko bratstvo i solidarnost samo su fraze iz udžbenika povijesti i sociologije potpuno ispražnjene od sadržaja. Dva desetljeća sistematskog zatupljivanja učinila su da sve što miriše na prošlost odbace kao opasno i subverzivno ukoliko se ne odvija na crvenom tepihu, uz malo alkohola i spektakla.
Ja u svece, pa ni u one poput sv Teodora ne vjerujem – ali vjerujem u moć -, po bolesno društvo iscjeliteljsku moć radničkog jedinstva, solidarnosti i ženskog zajedništva. Zato mi suze na oči nije natjerao samo nespretan hod radnica po crvenom tepihu, već i pjesma u izvedbi Edne Jurcan. Za subotnji mutant, surogat protest odabrala je preko stotinu godina staru pjesmu radnica u rižinim poljima uz rijeku Po “Sebben che siamo donne”, čiji su stihovi nažalost i danas aktualni.
E la liberta non viene
perche non ce l’unione
I odista , sloboda, pa i ona od izrabljivanja i financijskog iscrpljivanja radnika, neće doći bez zajedništva. Danas Kamensko i Arena, a sutra i svi oni ispred televizora, uvjereni da se riječi sutkinje Ivane Čalić o zatvaranju očiju, okretanju i spuštanju glava ne odnose na njih – svi oni u kojima ni 8.mart ni hrabre tekstilne radnice ne mogu probuditi želju za zajedništvom i solidarnošću.
