”Izvršitelj tog ubojstva služi svoju zatvorsku kaznu, ali pravda neće biti zadovoljena dok joj ne bude priveden i naručitelj”, rekao je osječki gradonačelnik Ivan Vrkić na ”Akademiji” održanoj u srijedu 1. srpnja u znak sjećanja na Josipa Reihla-Kira, ubijenog načelnika osječke policije na ulazu u prigradsko naselje Tenja, na jučerašnji dan 1991. godine te za iduću godinu najavio i uključenje Grada u obilježavanje 25. obljetnice tog tragičnog događaja. [Read more…]
Akademija o Josipu Reihlu-Kiru
Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, u vremenima najžešće ratne propagande pokušavao je i uspijevao svoje sugrađane s obje strane, hrvatske i srpske, primiriti, urazumiti i odgovoriti od neposrednih neprijateljskih djelovanja. Vjerujući u mirotvorstvo, Reihl-Kir je jedini među naoružanima išao od jedne do druge barikade rukama šireći svoj sako, pokazujući da je nenaoružan. Njegove riječi i djela uskoro su prepoznati kao prijetnja nadolazećem ratu. [Read more…]
Drukčiji pogled na branitelje
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju.
Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina
No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu.
U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
Ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja…
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu.
S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja.
Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema.
Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata
U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina.
Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”.
No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Impozantna ratna freska
Za roman “Zona” francuskog živopisnog autora Mathiasa Énarda, koji je netom objavila Fraktura u prijevodu Ivane Šojat Kuči, pisalo se da je roman koji ima rekordno dugu rečenicu neprekinutu točkom. Ipak, Énard je u svoj opsežni povijesno-špijunski roman-rijeku utkao i podroman fantomskog pisca Rafaëla Kahle o palestinsko-izraelskom ratu koji se odvijao na tlu zlosretnog Libanona.
Énardu, poznavatelju arapskog i perzijskog jezika koji se očito jako dobro razumije i u rad sigurnosnih službi, ni taj podroman nije bio dovoljan da bi dodatno opteretio složenu strukturu svog proznog Golijata. Pa je onda svom glavnom junaku Francisu Servainu Mirkoviću, pretencioznom Francuzu hrvatskog podrijetla (po majci) omogućio i zamjenu identiteta pretvorivši ga u psihički bolesnog Francuza Yvana Deroya.
Hrvatskom čitateljstvu “Zona” će biti iznimno zanimljivo štivo s obzirom na to da spomenuti avanturist Francis, uz oduševljenje majke Hrvatice čija je obitelj bila na Pavelićevoj strani u Drugom svjetskom ratu, na početku srpske agresije na Hrvatsku odlazi na hrvatska ratišta i bori se za hrvatsku slobodu. I to u Hrvatskoj, u Bosni i u Hercegovini
Već vam je i ovako jasno da je Énard svojoj publici priuštio knjigu koja nalikuje na literarno minsko polje.
Hrvatskom čitateljstvu “Zona” će biti iznimno zanimljivo štivo s obzirom na to da spomenuti avanturist Francis, uz oduševljenje majke Hrvatice čija je obitelj bila na Pavelićevoj strani u Drugom svjetskom ratu, na početku srpske agresije na Hrvatsku odlazi na hrvatska ratišta i bori se za hrvatsku slobodu. I to u Hrvatskoj, u Bosni i u Hercegovini.
Svim svojim silama, vrlo zdušno i emotivno. I na toj uvjerljivoj ratnoj epopeji sprijateljuje se s dva hrvatska ratnika. Pa se u “Zoni” mogu iščitati nevjerojatno plastično i potresno opisane scene iz Domovinskog rata koje, naravno, nisu nikakva iznimka od sličnih ratnih scena koja se u ljudskoj povijesti odvijaju stoljećima.
Rat je rat. U njemu se ubija, to nije kupnja kikirikija u supermarketu. Tako je i čitava “Zona” stravično mračan, gotovo halucinantan pogled u povijest ljudskih ratnih stradanja na cijelom prostoru Mediterana.
Énard se razbacuje svojom očito bujnom erudicijom, njegov roman prepun je stvarnih povijesnih likova, no od te bujnosti čitatelj ponekad ne može razlikovati stvarnost od fikcije i činjenice od tlapnji. Pa i očito odlično brifiranom i upućenom Énardu, koji minuciozno piše o situaciji u Libiji, Libanonu, Egiptu, Turskoj, Grčkoj, Siriji, Palestini, Izraelu… potkrada se ono sada već ofucano Malaparteovo spominjanje ljudskih očiju koje je ovaj talijanski pisac navodno ugledao na radnom stolu poglavnika Ante Pavelića.
Ide Énard i dalje. Njegovi su protagonisti i zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, ali i general Tihomir Blaškić, u romanu se otvoreno spekulira o broju žrtava Jasenovca…
Ide Énard i dalje. Njegovi su protagonisti i zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, ali i general Tihomir Blaškić, u romanu se otvoreno spekulira o broju žrtava Jasenovca (opet je to brojka od 80.000 dosad izbrojenih žrtava pomnožena s četiri), kao što se navodi i da su Bošnjaci sami sebe bombardirali u opkoljenom Sarajevu!?
Naravno, ovo su samo usputne sličice iz Énardove impozantne ratne prozne freske kroz koju se strastveno putuje otvorenih očiju i u kojoj se hrabro, pa i s određenom količinom kaskaderske spisateljske ludosti propituju službene istine i javne tajne.
Énard pri tome ipak nije sudac pa čak ni porotnik, daleko od toga. Možda je ponajprije skretničar. Svog je junaka Francisa ipak odjenuo u idealističku odjeću. Dopustio mu je razočaranje ne samo u poslu, nego i u ljubavi i obitelji. I omogućio mu romantični bijeg željeznicom od Milana prema Rimu, gdje će Vatikanu prodati ljudske tajne u malom kovčegu i možda tako spasiti dušu, ako je to u ovom ukletom prostoru Mediterana uopće moguće.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).