Mnogo je to: osam godina! Dva svjetska nogometna prvenstva i dvoje olimpijskih igara. I skoro cijeli jedan desetogodišnji kredit za stan. Nigdje se, ni na jednom mjestu osim u vlastitom domu čovjek ne bi trebao u životu zadržati duže od osam godina. A najmanje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u onoj zapravo nevelikoj tortastoj zgradi, umućenoj od žumanjaca sa šećerom, na trgu koji je u vrijeme njezine izgradnje bio blatnjavo zagrebačko predgrađe, tamo dolje, prema poljima kukuruza. [Read more…]
Od Šerbedžijinog povratka u Zagreb do ozbiljne fešte Vruja
Hrvatska je, definitivno zemlja ljetnih festivala! Svaki grad u vrućim noćima nastoji zabaviti svoje stanovnike i posjetitelje, a bogme ne zaostaju ni manja mjesta. Od kulturnih priredbi do gastro ponude, sve se festivalom zove, a budući da se u svakom slučaju radi o fešti – neka tako i bude. [Read more…]
Rijeka, prijestolnica industrijske arhitekture
Iako je ovih dana u New York Timesu objavljena reportaža koja glorificira Rijeku kao lučki grad i buduću Europsku prijestolnicu kulture, kao stanovnica Rijeke ne uživam toliko u detaljima koje američki novinar nabraja.
Bolje od ikoga tko svrati u grad na dva-tri dana poznajem Rijeku i bila bih zaista nepravedna da ne priznam koliko lijepih fasada ima ovaj grad, koliko divnih ulica kojima, u pojedinim dijelovima dana, sunce i sjene stvaraju prizore začudne ljepote; kako ne zapaziti atmosferu nekih kvartova, a kako ne pomisliti da je ovaj grad nekad bio prijestolnica industrije. I to daleko, daleko prije nas!
Svi važni objekti izgrađeni su ranijih stoljeća, a luka i čitava industrijska zona – koja je nekada bila na prilazima gradu, a sad je gotovo u središtu – ostavljena je da propadne. Tako će očito biti i dalje, unatoč činjenici što će Rijeka u 2020-oj postati Europska prijestolnica kulture (EPK).
Svi važni objekti izgrađeni su ranijih stoljeća, a luka i čitava industrijska zona – koja je nekada bila na prilazima gradu, a sad je gotovo u središtu – ostavljena je da propadne. Tako će očito biti i dalje, unatoč činjenici što će Rijeka u 2020-oj postati Europska prijestolnica kulture
Žao mi je što je to tako, upravo zato jer znam što su neki drugi gradovi napravili povodom te titule, posebno kako su iskoristili svoje industrijske komplekse.
Moje najranije sjećanje na tu temu seže u devedesete, kada je Solun bio EPK, a otvorenje manifestacije režirao slovenski redatelj Tomaž Pandur.
Na vijesti koje su pristizale iz Soluna gledali smo kao na rijetku privilegiju, a kad sam te godine, s predstavom ”Fedra” Ivice Buljana i LET-a3, u produkciji Teatra &td, posjetila Solun, imala sam priliku vidjeti što je taj grad napravio, posebno od jednog kvarta koji je nevjerojatno podsjećao na Vodovodnu ulicu u Rijeci.
I tamo je bila riječ o manjim industrijskim objektima uz rijeku i o mlinovima koji su izgubili svrhu postojanja. U nekadašnjim pogonima nastale su manje koncertne dvorane, jazz klubovi, slikarski ateljei, restorani, pivnice, kafići… Kvart je bio živ i prepun mladih ljudi koji su se okupljali svake večeri.
Tada sam pomislila kako bi takva titula mogla u potpunosti promijeniti budućnost grada kao što je Rijeka i pretvoriti ga u destinaciju kulturnog turizma, grad u koji bi se – upravo zbog specifičnog položaja na stjecištu morskih i drugih puteva – slijevala Europa!
Razmišljala sam o prenamjeni Vodovodne ulice, koja je u središtu grada, a opet sklonjena od svega, kao idealnog mjesta za jednu tihu, ali atraktivnu boemsku četvrt s prelijepom industrijskom arhitekturom, u kojoj bi se našlo postora i za komorne koncerte, za manje kazališne dvorane, za klubove književnika, slikara, za jazzere, glumce, plesače i muzičare… Ali i za ponudu pića, ne skupu, posebnu ponudu autohtonih jela, za kutke koji će privlačiti ljude i oživjeti destinaciju.
Kada je živnula Hartera s druge strane Rječine, mislila sam: Sad je taj trenutak! Krenut će prenamjena, počet će se raditi projekti u koje će investirati EU! Ali – osim nekoliko izvrsno posjećenih koncerata, festivalskih predstava te izložbi – ništa se značajno nije dogodilo!
Posebno mi je bila atraktivna pomisao na Industrijsku ulicu, koja se nastavlja na kompleks lučkih skladišta i mogla bi dobiti sasvim drugačije sadržaje upravo zbog veličine prostora koji su tamo bili u fazi napuštanja…
Vodovodna ulica u središtu grada, a opet sklonjena od svega, idealno je mjesto za tihu i atraktivnu boemsku četvrt s prelijepom industrijskom arhitekturom, u kojoj bi se našlo postora i za komorne koncerte, za manje kazališne dvorane, za klubove književnika, slikara, za jazzere, glumce, slikare, plesače i muzičare
Mislila sam na to pogotovo kad se razvila polemika srušiti ili ne lučka skladišta, investirati ili ne u lansirnu rampu torpeda, obnoviti i staviti u neku funkciju remizu u Industrijskoj ulici, iskoristiti hale bivših tvornica koje su sve – kao i prekrasna lučka skladišta – prvi red do mora, dakle na ekskluzivnoj lokaciji, a opet dovoljno daleko od grada, na idealnoj poziciji za održavanje velikih i glasnih koncerata, za dovođenje bendova na svjetskim turnejama na čije bi se koncerte – s obzirom na dva aerodroma u blizini i turističku Liburniju – dolazilo sa svih strana svijeta…
Ponesena znatiželjom, jer sam te prostore – od Luke do brodogradilišta ”3. maj” – vidjela samo s morske strane kad sam putničkim brodom znala dolaziti u Rijeku, jednog sam dana potpuno samouvjereno zapičila kolima prema rampi na Žabici i lučkim skladištima. Videći moju čvrstu namjeru i znak PRESS, portir je podigao rampu i krenuo prema kolima, a ja sam pritisnula papučicu gasa i začas mu više nisam bila u vidokrugu!
Vrlo brzo našla sam se u potpuno novom svijetu, u ozračju visokih, napuštenih zgrada, samostalnih ili povezanih mostovima industrijske arhitekture, a ispred njih – more…
Pomislila sam: Ovo je poput dokova New Yorka! Tu bi se mogli i filmovi snimati!
Nisam smatrala da bi takvoj prenamjeni trebala biti zapreka to što različiti objekti nisu bili u vlasništvu grada! Marseilles, Torino, Berlin, London, Liverpool i mnogi drugi koji su investicijom upravo u industrijske ili lučke lokacije dali potpuno nove sadržaje svojim atraktivnim lokacijama sigurno nisu bili u posjedu svih tih kvartova, ali su se izborili za to da ih prenamijene i urede!A mi smo – nakon brojnih pokušaja i projekata – nakon gotovo trideset godina od propasti riječke industrije dočekali da se na lokaciji ”Benčić” – konačno počne kopati!
Naravno da je Muzejski kvart, po uzoru na onaj u Beču (koji je niknuo u rekordnom roku i premjestio fokus kulture u novi centar grada), najvažnija riječka investicija posljednjih desetljeća! I naravno da je dragocjen i nimalo za omalovažavanje!
Ali sve drugo – a toga je daleko više – prepušteno je propadanju!
Jedna od najljepših gradskih zgrada, a kažu i prva u Europi koja je građena armiranim betonom – zgrada Teatra Fenice – zjapi prazna, razbijenih stakala, u nju ulazi kiša i uskoro će se početi urušavati.
Ta zgrada, koja je u konačnici bila samo kino-dvorana, a ima i podrumski prostor koji je bio nekad najpopularniji noćni bar u gradu, idealna je za različite namjene – od kazališnih do koncertnih – ali je potpuno zapuštena i devastirana.
Naravno da je Muzejski kvart, po uzoru na onaj u Beču (koji je niknuo u rekordnom roku i premjestio fokus kulture u novi centar grada), najvažnija riječka investicija posljednjih desetljeća! I naravno da je dragocjen i nimalo za omalovažavanje! Ali sve drugo – a toga je daleko više – ostavljeno je da propadne
Je li opravdanje za ovaj grad što ona ima vlasnika. Koji, dakako, ne haje za svoje vlasništvo?
Europski gradovi svojim zakonima oduzimaju vlasništvo onima koji se za njega ne brinu! Oduzimaju prostore koji nagrđuju grad i u njima realiziraju projekte koji gradovima daju sadržaje!
Nema šanse da će s jedne stambene zgrade u središtu Trsta padati fasada ili da će se raspadati vrata i prozori. Vlasnici stanova dužni ste se brinuti i o vanjskim dijelovima zgrade, kao i o krovištu!
Ali to su uređena društva o kojima mi možemo samo sanjati!
Ona riječka gradska uprava koja stavi u funkciju industrijsku arhitekturu ući će u povijest grada poput Adamića i Ciotte!
Ali ono što je bitnije od priznanja je da će ta garnitura pokrenuti industriju zapošljavanja u Rijeci, što je posljednjih godina najdublja gradska rana.
Bez zapošljavanja Rijeka će tonuti i dalje. I neće ju spasiti nikakva titula Europske prijestolnice kulture, ma koliko se posljednjih godina trudili oko toga.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Buljan je vrh europskog teatra, a Hasanbegoviću je nepoželjan
Tema predprošlotjedne emisije Točka na tjedan na N1 televiziji bila je ukidanje državnog inspektorata i s tim povezana raširena korupcija i kako je suzbiti. Sugovornik u studiju bio je vrlo kompetentan, čovjek s vjerojatno najvećim iskustvom u državi na tom polju, bivši glavni državni inspektor Branko Jordanić. [Read more…]
Kome može pomoći popularnost pojma Croatia na Googleu?
Godina je, mislim, bila 1997. ili 1998. kada je Bosna i Hercegovina ostvarila najveći gospodarski rast na svijetu. Daleko ispred Japana i Singapura, Njemačku, Kanadu, Brazil i slične zemlje Bosanci su ostavili daleko iza sebe, i samo im je nebo bilo granica. Tako su govorili statistički dijagrami. [Read more…]
Savršeno mjesto za Hasanbegovićev kulturno-umjetnički odgoj
U imenovanju Zlatka Hasanbegovića članom Kazališnog vijeća Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu vidim moguću višestruku korist, za gospodina Hasanbegovića osobno, a samim tim i za uravnoteživanje odnosa političara, osobito desnih, prema kulturi i umjetnosti. [Read more…]
Tomislav Židak bilježio je, stvarao i razvijao legende o Dinamu
Bješe jednom novinar koji se zvao Ivica Šantek. Radio je od prvoga dana u Jutarnjem listu, i onda stradao u nekoj glupoj prometnoj nesreći. Bio je mlad, tako živ i zdrav, i bio je prvi mrtav u povijesti ovih novina. Svi su bili potreseni, iz više pera objavljeno je posljednje slovo, i u njemu je, kako se to već radi, kolegi Šanteku obećano kako nikada neće biti zaboravljen. [Read more…]
Kolege iz vodstva HND-a: cenzura nije dozvoljena
Članovima Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva
Članovima Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva
(Moli se očitovanje / traži se mišljenje)
Poštovane kolegice i kolege,
Umjesto talibana, Dubrovčani
Evo naslova na jednome hrvatskom portalu: “Laušić: Zbog Houellebecqa će se štititi i naša veleposlanstva”. Riječi koje su stavljene u usta Mati Laušiću, ekspertu za pitanja sigurnosti, on, ipak, nije izgovorio.
Ali znate kako je to s naslovima u Hrvata – ako hoćeš ispasti budala, samo moli Boga da te metnu u naslov – nije Laušić blebnuo ono što mu se pripisuje, ali da je u istoj rečenici spominjao Houellebecqa, veleposlanstva i mjere sigurnosti, to, brate, jest, nabrajajući onako odokativno što se sve može dogoditi odigra li se u Dubrovniku kazališna predstava, u režiji Ivice Buljana, jednoga od vještijih i darovitijih redatelja u ovom dijelu Europe.
Dakle, ipak, ekspert za pitanja sigurnosti ne samo da se nije iskazao ekspertom za kazalište i književnost, nego ni s redom stvari u kosmosu ne stoji baš najbolje. [Read more…]
Zrela i samosvjesna kultura
Nad pozornicom se do u visine dižu dva zida načinjena od socijalističkoga sobnog namještaja, ormara, regala i polica, sve moda sedamdesetih i osamdesetih, koji u dubini otvaraju perspektivu na gigantski uvećanu ilustraciju Andrije Maurovića za jugoslavenski turistički plakat iz 1952: preplanula crnka u bijelom dvodijelnom kostimu, ljepote i stasa Ave Gardner, leži na pješčanoj plaži, dok je dječarac u kratkim hlačicama i s dalmatinskom kapom na glavi nudi košaricom sa smokvama, grožđem i šipcima. [Read more…]