Dvadeset je godina prošlo od užasnih srpanjskih događaja u Srebrenici 1995., koje jedni zovu genocidom, drugi strašnim zločinom, a treći o njemu šute. Kao da se cijeli svijet trudi pokazati kako je plemenit, pri čemu mu uspijeva tek posvjedočiti da je bio i ostao licemjeran. Najavljene su brojne rezolucije kojima njihovi predlagači umiruju nečistu savjest. Negatori genocida u Srebrenici se i dalje bave relativizacijom krivnje i odgovornosti. Jedva da netko, izuzev pape Franje, postavlja pitanje neetičnosti u unutarnjoj i svjetskoj politici. [Read more…]
Triumf nacističkih kolaboranata
Već dugo je u upotrebi narativ da Drugi svjetski rat u bivšoj Jugoslaviji još nije završen i to dosta točno opisuje jadno stanje na ovim prostorima.
Ali tu se barem govori o nekakvom završetku, a najnoviji razvoj događaja upućuje na nešto mnogo gore – da rat ne samo što nije završen, nego se simbolički reprizira, dakle kreće ispočetka. [Read more…]
Koliko politika ima Srbija?
Vanjska politika Srbije u ozbiljnim je poteškoćama i pravac koji joj zadaju vodeći srbijanski političari ne može držati niti dva mjeseca, i to zbog tih istih političara.
Prije manje od dva mjeseca predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić došao je u Zagreb na inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović. Vučić je govorio da je u Zagreb došao ne bi li učinio sve što može da utječe na izgradnju mostova, a naznaka dobrih odnosa bila je i najava posjeta Grabar-Kitarović Srbiji. Istina, bez ikakvog, makar i približnog datuma posjeta. [Read more…]
Dani odluke
Već danima nebo nad Srbijom je tmurno. Ovo leto je kišovito i depresivno. Malo je sunčanih dana, a kišovitih mnogo za ovo doba godine. Nedaće sa nevremenom izbile su u pravi plan. Posle velikih poplava nove kiše prete novim nevoljama. U nekim od većih gradova pojavljuju se ili ponavljaju problemi sa pijaćom vodom. Čitavi gradovi snabdevaju se iz cisterni jer su izvorišta zagađena, što ljudskom nebrigom, što nepovoljnim metereološkim prilikama.
Uz sve ovo tmurno je i nebo na političkoj sceni. U direktnom prenosu sednice srpske Vlade održane u Nišu ministar inostranih poslova Ivica Dačić najavio je nove pritiske Evropske unije da se Srbija prilagodi spoljnoj politici Unije, između ostalog da u dogledno vreme uvede sankcije Rusiji i prekine sa izgradnjom Južnog toka. Predsednik srpske Vlade Aleksandar Vučić istom prilikom izjavljuje da će, ako dođe do promene srpske spoljne politike, to morati da učini neka druga, a ne ova Vlada.
U Srbiji se Evropska unija doživljava kao spasilac samo u situaciji kada budžetski deficit prelazi sve dozvoljene granice, a Rusija kao istinski prijatelj Srbije
Prave se poređenja sa situacijom uoči Prvog svetskog rata čija se stogodišnjica upravo obeležava. Tada je Srbija morala da donese neke važne odluke. Politika na naslovnoj strani ima krupan naslov ”Veliki rat i mali, veliki narod u njemu”.
U mnogim prigodnim, novinarskim i stručnim komentarima dominantna je patriotska retorika čija se suština svodi na to da Srbija nikada nije postupala po diktatima, pa neće ni sada. Iz svega ovoga dobija se utisak da će Srbija, ako treba da bira između pristupanja Evropskoj uniji i uvođenja sankcija Rusiji, izabrati prijateljsku i svaku drugu saradnju sa Rusijom. Odbiće da se suprostavi svojoj pravoslavnoj i slovenskoj braći.
Takvom razmišljanju idu i prilog i dva karakeristična teksta objavljena u nedeljnoj Politici, novinama koje u najvećoj meri odražavaju i stavove Vlade. Jedan je iz pera glavne urednice Ljiljane Smajlović koja već u podnaslovu poručuje ”zašto Srbija ne bi smela da učestvuje u zapadnoj poteri za Putinom koja nosi obeležja ratnohuškačke propagande”.
Glavna urednica piše kako ”Srbija nema nijednog razloga da stupi u novi hladni rat koji je uveliko počeo. Pogotovo nema razloga da se priključi onome što je naš list nazvao ‘lovom na Putina’. To bi bilo nezamislivo čak ni da Rusiji nismo ništa dužni, ni danas, ni od pre sto godina… Gde je tu onda međunarodno pravo? Ispada da je glavna linija podele na američke klijente i one koji to tek treba da postanu”.
Pritivurečnosti između zvanično proklamovane srpske politike koja još uvek ne vidi alternativu pristupanju Evropskoj uniji uz istovremeno odbijanje da se prihvati spoljna politika Unije približile su se onoj granici kada Evropska unija zahteva nedvosmisleno izjašnjenje srpske Vlade na koju će stranu. Prema Istoku ili prema Zapadu
U zaključku svoje analize položaja Srbije između ucenjivačkog Zapada i prijateljske Rusije Smajlovićka konstatuje: ”‘Kakva smelost da Amerika na našem tlu testira princip koji je upravo Amerika na našem tlu trijumfalno pogazila!”
Drugi tekst u nedeljnoj Politici je ”Razgovor nedelje” sa Aleksandrom Popovićem, zamenikom predsednika Demokratske stranke Srbije, koju je donedavno, sve do izbornog poraza, vodio Vojislav Koštunica. U naslov je izvučena suština ovoga intervjua: ”Srbija treba da vodi srpsku, a ne briselsku politiku”. A glavni Popovićev strah jeste ”da se pred precima ne obrukamo” ispunjavajući ”ultimativne” zahteve Evropske unije.
Sa sportskih terena stiže vest da će fudbaleri Novog Sada krajem avgusta ugostiti na stadionu “Detelinara” u Novom Sadu reprezentaciju samoproklamovane Narodne Republike Lugansk koja se otcepila od Ukrajine. Istovremeno dok se Kosovo sprečava da pristupi međunarodnim sportskim savezima podržava se separatizam proruskih pobunjenika.
Povratak u zagrljaj ”ruskog medveda” članovi Srpske napredne stranke, a i članovi stranaka koje nešto znače na srpskoj političkoj sceni, kao i onih manjih, izrazito ”patriotskih”, bio bi dočekan sa zadovoljstvom. Ako su u SNS napravili ”kopernikanski obrt” prihvatajući ulazak u Evropsku uniju kao svoj prioritet, ovaj novi obrt u politici nikako ne bi bio ”kopernikanski” nego samo povratak na ranije pozicije kojih se mnogi u SNS intimno nisu odrekli.
Vlada Srbije mora doneti odluke koje će imati dugoročne posledice na buduću političku i ekonomsku situaciju. Kakva god da se odluka donese komplikovaće još više ionako složenu srpsku situaciju
U Srbiji se Evropska unija doživljava kao spasilac samo u situaciji kada budžetski deficit prelazi sve dozvoljene granice, a Rusija kao istinski prijatelj Srbije.
Pritivurečnosti između zvanično proklamovane srpske politike koja još uvek ne vidi alternativu pristupanju Evropskoj uniji uz istovremeno odbijanje da se prihvati spoljna politika Unije približile su se onoj granici kada Evropska unija zahteva nedvosmisleno izjašnjenje srpske Vlade na koju će stranu. Prema Istoku ili prema Zapadu. Odluka se mora doneti, ma koliko Srbiji teško pala. Dvostruka igra koja ima svoje zvanično lice i nezvanično naličje mora se prekinuti.
Ovakav stav Evropske unije u Srbiji se naziva ”ucenom” i ”ultimatumom”. To stvara dodatno neraspoloženje u javnosti prema članstvu u Uniji, koja je imala udela, kako se stalno ističe, u svojevremenom bombardovanju Srbije i ”otimanju” Kosova. Rusija se, sa druge strane, vidi kao tradicionalni zaštitnik Srba i Srbije, ne uvek dovoljno moćna i snažna da zaštitu sprovede u delo, ali na putu da obnovi svoj uticaj i snagu pod rukovodstvom Vladimira Putina.
Posle tmurnog, kišovitog početka leta za pretpostaviti je, a tako prognoziraju i metereolozi, očekuje nas vruće leto. I bukvalno i metaforički. Vlada Srbije mora doneti odluke koje će imati dugoročne posledice na buduću političku i ekonomsku situaciju.
Kakva god da se odluka donese komplikovaće još više ionako složenu srpsku situaciju.
Nepoverenje
U današnjoj Srbiji, kako izgleda, niko više nikome ne veruje.
Ne veruje se institucijama, ne veruje se vlastima, ne veruje se medijima. Premijer Vučić tuži policiju zbog podmetnutih optužbi njegovom sinu da je izazvao tuču na jednom od splavova. Njegova stranka tvrdi da je ovo, kao i optužbe za plagijat doktorskog rada ministra policije, pokušaj državnog udara i rušenja Vlade. Srpska Vlada nema mnogo sreće sa svojim ministrima. I prethodnog ministra policije Ivicu Dačića neprekidno je pratila senka nikada do kraja razjašnjenje afere ”koferčeta”, primanja mita.
Oko privatnog fakulteta Megatrend vlasnika Miće Jovanovića, visokog funkcionera Socijalističke partije Srbije, takođe su se splele mnoge mreže koje nije lako razmrsiti. Mića Jovanović je otputovao u London da bi doneo dokaze o pravovaljanosti njegovog doktorata, ali ”dokazi” koje je doneo samo su još više povećali sumnje, tako da se sada ispituje i njegov drugi doktorat, navodno obavljen u Mariboru. Posledica nepoverenja ministra prosvete u londonski doktorat vlasnika ovog privatnog univerziteta jeste neopoziva Jovanovićeva ostavka na mesto rektora.
Nepoverenje u potpuno razbijenoj opoziciji nikada nije bilo veće. Ne samo među različitim političkim strankama nego i u onoj, nekada najvećoj i najsnažnijoj, Demokratskoj stranci. Nikako da se uspostavi međusobno poverenje u samom vrhu stranke, ali i poverenje pristalica i članova u rukovodstvo partije
Ako znamo iz izjava samog doskorašnjeg rektora Megatrenda Miće Jovanovića da polovina članova Glavnog odbora Srpske napredne stranke studira ili je studirala na Megatrendu, ako pritom imamo na umu da su upitne i diplome nekih od najviših rukovodioca države Srbije, onda je razumljivo što je nepoverenje u diplome i doktorate postalo opšte mesto kao i veliko nepoverenje u očevidno korumpirane ustanove obrazovanja.
Glavni optuženi za trgovanje narkoticima Darko Šarić optužuje šefa kriminalističke policije kao glavnog organizatora rasturanja droge, a Vuk Drašković i zaštićeni svedok Ljubiša Buha Čume saopštavaju srpskoj javnosti da su oživljene kriminalne delatnosti zloglasnog Zemunskog klana i da je ta grupa povezana sa nekim poznatim političarima.
Obnavljaju se stare i javljaju nove sumnje u tradicionalnu povezanost kriminala, policije i političara. Već dugo je ozbiljno narušeno poverenje u neke od najvažnijih državnih institucija. Iskustvo iz Miloševićevih, Đinđićevih, a i bližih vremena pokazuje da bitka sa kriminalom i korupcijom nije ni izbliza dobijena, a nova saznanja samo obnavljaju stare strahove. Ponovo na aktuelnosti dobijaju reči ubijenog srpskog predsednika Zorana Đinđića kako u svim državama ima kriminala, a samo u Srbiji kriminalci imaju svoju državu.
Nepoverenje u potpuno razbijenoj opoziciji nikada nije bilo veće. Ne samo među različitim političkim strankama nego i u onoj, nekada najvećoj i najsnažnijoj, Demokratskoj stranci. Nikako da se uspostavi međusobno poverenje u samom vrhu stranke, ali i poverenje pristalica i članova u rukovodstvo partije.
Tamo gde je sve nesigurno, gde se sve ljulja i sklono je padu javlja se neodoljiva potreba za spasiocem, za čvrstom rukom koja je u stanju da postojeću nesređenost dovede u red, eliminiše nepotizam, korupciju, obezbedi bolji život. ”Čvrsta ruka” se lako pretvara u diktaturu, a umesto poštovanja zakona tada zavlada poštovanje volje jednog čoveka
Puno je dokaza kako postoji veliko nepoverenje između policije i tužilaštva, sudija i stranaka u procesima, lekara i pacijenata, kupaca i prodavaca, roditelja i dece… Ne veruje se meteorolozima čije prognoze nisu ukazivale na velike poplave koje su uništile čitava naselja i odnela mnoge ljudske živote.
Kako stoje stvari na međunarodnom planu?
Premijera Vučića prima u posetu nemačka kancelarka Angelina Merkel, uticajni predstavnik evropske unije, dok istovremeno predsednik Srbije Tomislav Nikolić ugošćuje beloruskog predsednika Lukašenka koji je na crnoj listi Evropske unije. A ovih dana u posetu je došao i ruski ministar inostranih poslova Aleksej Lavrov. Nikolić ne veruje Vučiću, a kancelarka ne veruje srpskoj spoljnoj politici.
Nepoverenje je opšte jer se razlikuju reči i dela. Potpisuju se dogovori, daju obećanja, ali realizacija dogovora i obećanja obično izostaje.
Evropska unija se plaši prevelikog zbližavanja Srbije i Rusije, nema poverenja u srpsko rukovodstvo ni u pogledu sprovođenja prihvaćene politike za Kosovo, a predstavnici novog evroazijskog bloka koji predvodi Rusija nemaju poverenja u srpsku evropsku politiku. Istini za volju, i u Srbiji se sa nepoverenjem gleda u obećanja da će Srbija u dogledno vreme postati član Evropske unije.
Ko će kontrolisati kontrolore? To je ozbiljno pitanje na koje ne postoji pouzdan odgovor u zemljama slabe političke opozicije, nejakog javnog mnjenja, kontradiktorne politike i nepoverenja u institucije
Neke ankete pokazuju: većina Srba nema poverenja u Evropsku uniju, rađe bi u savez, bilo kakav, sa Rusijom. Sa druge strane, istorijski gledano, teško da se može imati poverenja u Rusiju i njenu preveliku ljubav prema Srbiji, jer je Rusija, kao velika sila, gotovo uvek, što je sasvim razumljivo, stavljala svoje imperijalne interese ispred interesa održavanja bratske, nepomućene ljubavi sa srpskom pravoslavnom i slovenskom braćom.
U ovom svetu ovakvog opšteg nepoverenja događa se ono što bi se moglo podvesti pod čisti apsurd.
Premijer Srbije Aleksandar Vučić uživa poverenje glasača, veliko, a možda i veće nego što ga je imao Slobodan Milošević u vreme svoga najvećeg uspona. Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da ta podrška, uprkos lošoj i sve goroj ekonomskoj situaciji, raste!
Tamo gde je sve nesigurno, gde se sve ljulja i sklono je padu javlja se neodoljiva potreba za spasiocem, za čvrstom rukom koja je u stanju da postojeću nesređenost dovede u red, eliminiše nepotizam, korupciju, obezbedi bolji život.
”Čvrsta ruka” se lako pretvara u diktaturu, a umesto poštovanja zakona tada zavlada poštovanje volje jednog čoveka.
Ko će kontrolisati kontrolore? To je ozbiljno pitanje na koje ne postoji pouzdan odgovor u zemljama slabe političke opozicije, nejakog javnog mnjenja, kontradiktorne politike i nepoverenja u institucije.
Nasilje i nasilnici
Nedavna izjava premijera Srbije Ivice Dačića povodom najnovije provale nasilja na fudbalskom derbiju u Beogradu mogla je da iznenadi samo neobaveštene. Premijer kaže: ”Ispada kao da smo sad iznenađeni što postoje mafijaške i kriminalne grupe, a godinama i decenijama unazad svi se udvaraju tim grupama, pa i moja partija (SPS) vodila je ponekad politiku udvaranja nacionalizmu i šovinizmu jer je to bilo moderno i popularno kada trebaju glasovi”.
Ova izjava još jednom, po ko zna koji put, otvara temu organizovanja, finansiranja i zaštite ekstremno desnih nacionalističkih i nacističkih grupa kakvih u Srbiji ima sve više. Neke sebe nazivaju navijačima, neke srpskim patriotama i rodoljubima, a neke otvoreno zagovaraju nacističku ideologiju, slave Treći Reich i Adolfa Hitlera.
Živimo u vremenu i prostoru gde je u svaku poru života ustisnuto nasilje. Glavni proizvod nasilja je strah. Države nasilja prepoznaju se po strahu njenih stanovnika. Strah da se ne ostane bez posla, strah od gladi, strah od organizovanih nasilničkih grupa, strah od svemoćne države. Mera straha je mera nasilja
Demokratija je u Srbiju došla na krilima i uz svesrdnu pomoć tajnih policijskih službi. Državna bezbednost osnovala je većinu opozicionih partija ili je u njima imala svoje ljude. To je bio, po njihovom uverenju, najpouzdaniji način da kontrolišu nejaku i tek rođenu opoziciju. Istovremeno, za odbranu Miloševićevog režima protiv uličnih demonstracija organizovane su grupe batinaša koje su upadale među demonstrante, u zgrade Univerziteta, nezavisne radio stanice, obračunavale se sa prolaznicima na ulici. Obično su nosili ”fantomke” da sakriju lica i toljage za prebijanje protivnika režima i slučajnih prolaznika.
Ti nasilnici ostali su zvanično neidentifikovani, iako se zna da su uglavnom dolazili iz vežbaonica za borilačke veštine u okviru policijskih sportskih društava. Tako je vladajuća politička partija čvrsto čuvala vlast, tako je nasilje postalo legitimni pratilac politike, izgubila se tanka crvena linija između političara i kriminalaca. Zločinci osuđeni na najteža kriminalna dela početkom rata oslobađani su kazni i slati na front.
Iz paravojnih formacija iznikli su ”arkanovci”, kasnije ”crvene beretke”, organizacije sa nacističkom ideologijom i nacističkim obiležjima ”Krv i čast”, ”Rasonalisti Srbije”, ”Nacionalni stroj”… Počinjeni su veliki zločini nad civilima. Organizovana politička ubistva: Ćuruvija, Stambolić, Đinđić… To je nasleđe sa kojim se ušlo u postmiloševićevsko vreme.
U našoj epohi različiti su oblici nasilja. ”Revolucionarno nasilje”, ”ideološko nasilje”, ”ratno nasilje”, nasilje u ime patriotizma, u ime države, organizovano nasilje, stihijsko nasilje. Nasilje da se očuva vlast, politički sistem, povlašćena pozicija. Elementarno, golo nasilje, prikriveno nasilje. Nema kraja nabrajanju.
U domaćoj varijanti nasilnici su imali svoje pokrovitelje na visokim državnim položajima. Govorom nasilja slale su se poruke domaćoj, ali i stranoj javnosti. Paljenje ambasada, džamija, sprečavanje ”Parade ponosa”, obračuni sa neistomišljenicima, sve su to bile jasne i čitljive poruke. Ako ”političke volje” nije bilo za mnoge druge važne stvari, za nasilje je nikada nije nedostajalo, uz naopako i pogrešno shvatanje da se nasiljem išta može razrešiti.
Pored fizičkog nasilja postoje i drugi oblici nasilja, manje vidljivi, ali jednako prisutni. Verbalno nasilje, nametanje stereotipa i predrasuda iz kojih se rađa mržnja koja se iznova preobražava u fizičko nasilje zatvarajući tako začarani krug nasilja.
Živimo u vremenu i prostoru gde je u svaku poru života ustisnuto nasilje. Glavni proizvod nasilja je strah. Države nasilja prepoznaju se po strahu njenih stanovnika. Strah da se ne ostane bez posla, strah od gladi, strah od organizovanih nasilničkih grupa, strah od svemoćne države. Mera straha je mera nasilja.
”Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti”, napisao je Bertrand Russell. Strah, okrutnost, nasilje, to je sveto trojstvo nasilnih ideologija i nasilne države.
Jedan poznavalac prilika u podzemnoj Srbiji tvrdi da se za nedelju dana mogu, ako se to zaista želi, razotkriti i procesuirati sve one ekstremne grupe koje ugrožavaju Ustav, ekonomsku i političku stabilnost zemlje. Nije teško objasniti zašto se to ne čini. Poštena, detaljna i dosledna istraga otkrila bi mnogo toga što još uvek nije poželjno da se zna
Jedna od naročitih osobina nasilja, u bilo kojem obliku da se javlja, jeste da se pre ili kasnije okreće protiv svojih gospodara, protiv nasilnika. To se događa i u priči spomenutoj na početku ovoga zapisa. Nasilnici, pljačkaši, zločinci, pošto su napustili bojišta i izgubili mogućnost ratnog profiterstva, transformisali su se u mafijaške klanove, odgajili svoj podmladak, uključili u svoju armiju tek pristigle navijače − regrute i zasnovali nove oblike kriminala koji su odgovarali novom vremenu. Zavladali su sportskim stadionima, ali i unosnim poslovima trgovine drogom, švercom, crnim tržištem.
Toliko su ojačali da im više nije bilo neophodno pokroviteljstvo pojedinih političkih partija i službe bezbednosti. Oteli su se kontroli, kako se to kaže, osetili su se moćnijima od same države. O njima najbolje govore njihove biografije.
Kada se tako žestoko i duboko izmešaju politika, nasilje i kriminal, veoma je komplikovano, a često i nemoguće, razdvojiti ih. Političari se zaklinju u patriotizam, a to čine i kriminalci. Pozivaju se na svoje zasluge u nekim ranijim vremenima. Predstavnici države u poslednje vreme isuviše često uzvikuju kako nijedan kriminalac ne može biti jači od države. Ali iza tih reči ne stoje dela, nema činjenica o spremnosti da se osim nategnute retorike nešto zbilja i uradi.
Jedan poznavalac prilika u podzemnoj Srbiji tvrdi da se za nedelju dana mogu, ako se to zaista želi, razotkriti i procesuirati sve one ekstremne grupe koje ugrožavaju Ustav, ekonomsku i političku stabilnost zemlje. Nije teško objasniti zašto se to ne čini. Poštena, detaljna i dosledna istraga otkrila bi mnogo toga što još uvek nije poželjno da se zna.
Prisećamo se Đinđićevih reči: ”Svaka država ima mafiju, samo naša mafija ima svoju državu”.
Umrla Titova udovica Jovanka Broz
Jovanka Broz rođena je 1924. godine u selu Pećanima u Hrvatskoj. Godine 1952. udala se za Tita, s kojim je bila u braku do njegove smrti 1980. Imala je čin potpukovnice JNA, a umrla je u Beogradu u 89. godini, nakon duge i teške bolesti.
Jovanka Broz potječe iz obitelji Budisavljević, koja se još u srednjem vijeku preselila s Kosova u Liku i ondje utemeljila naselje Pećane. Jovanka je često isticala da njezina obitelj potječe izravno od loze Nemanjića, a kao svog rođaka spominjala je i Nikolu Teslu. Poslije siromašnog djetinjstva na selu Jovanka na samom početku Drugoga svjetskog rata odlazi u partizane.
Tita je, kako je sama kazivala, sretala nekoliko puta za vrijeme rata, ali uvijek u prolazu. Upoznala ga je u Drvaru prije desanta 1944. godine. ”Za svakog našeg borca bio je doživljaj sresti svoga vrhovnog komandanta, pa i za mene će to uvijek ostati u posebnom sjećanju. Iako tada nisam ni slutila da ću jednog dana postati njegova supruga”, rekla je jednom Jovanka. Tijekom rata ranjena je u nogu, a potom je bolovala i od tifusa. Nakon rata pozvana je u Beograd da u maršalatu bude higijeničarka.
Poslije smrti tadašnje Brozove ljubavnice Jovanka je uvijek bila u njegovoj blizini, a radila je kao higijeničarka, bolničarka ili pak njegova tajnica. Njezina najviša kvalifikacija za posao u neposrednoj Titovoj blizini bila je njezina bespogovorna odanost Partiji. Ubrzo su se pojavile priče da Služba sigurnosti nije slučajno odabrala i namjestila Jovanku Titu. Dugo je trajalo dok nije pristala na Titovo udvaranje jer joj je u početku smetala razlika u godinama, a bila je mlada i imala je mnogo udvarača. Ipak, na kraju je popustila, a zaboravila je i razliku u godinama jer je ”Tito bio pun energije”. Vjenčali su se 1952. u Iloku, a kumovi su im bili Aleksandar Ranković i Ivan Gošnjak.
Priče iz vremena života s Titom kontradiktorne su i jedni, na primjer Milovan Đilas, tvrdili su da su s Jovankom oko Broza zavladale urednost i savjesnost, što on nije znao odveć poštovati pa bi prema njoj pred drugima bio osoran i ciničan. Drugi tvrde da se prema podčinjenima ponašala prilično naprasito i da je vrlo brzo nakon sklapanja braka s Brozom počela kovati spletke i pokazivati državničke ambicije.
Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća odnosi u braku Brozovih postali su tema političkih razgovora i rasprava u državi. Jovanku su optuživali za špijunažu, a ona se branila govoreći da samo štiti Broza. Čak je osnovano i povjerenstvo za ”slučaj drugarice Jovanke”. Službeni pak fotograf bračnog para Broz, Ivo Eterović, drži da je Jovanka bila žrtva ambicija političara koji su htjeli manipulirati ostarjelim Brozom, izravno upirući prstom: ”Glavni krivci za razlaz Tita i Jovanke su onaj prasac Stane Dolanc i general Nikola Ljubičić.” Godine 1975. Tito se odselio iz zajedničke vile u Užičkoj ulici i preselio se u Bijeli dvor. Bila je riječ o rastavi koja nikad nije formalizirana, jugoslavenskoj javnoj tajni.
Nakon Titove smrti počela je nova agonija Jovanke Broz, izložene tihom političkom progonu koji je završio kućnim pritvorom. Nekoliko mjeseci poslije Titove smrti, usred noći krajem kolovoza 1980., iseljena je iz rezidencije u Užičkoj 15 u kojoj je živjela. Po tvrdnjama koje su naknadno objavili mediji, nije joj bilo dopušteno ponijeti mnogo toga – tek ponešto od odjeće, posuđa i sitnica. Njezini su odvjetnici poslije tvrdili da joj je oduzeta kompletna arhiva, adresar, telefonski imenik, pa čak i novogodišnje i druge čestitke. Poslije je dobila nešto namještaja, svoju odjeću i dio nakita, ali kako je sama rekla, ”uglavnom bezvrijedne komade”. Iako joj je izolacija nametnuta, poslije se u nju sama povukla i rijetko se pojavljivala u javnosti.
Živjela je u skromnim uvjetima, u trošnoj vili na Dedinju u Beogradu, i dugo je bila bez ikakvih osobnih dokumenata. U srpnju 2009. tadašnji ministri unutarnjih poslova i socijalne skrbi Ivica Dačić i Rasim Ljajić predali su Jovanki Broz osobne dokumente, putovnicu i osobnu iskaznicu, koje nije imala gotovo tri desetljeća.
Prenosimo s tportala.hr (Ante Srzić)