Melankolija, humor i živo oko. Oko dječaka koje sve opaža i prema svojoj blizini uspostavlja nepogrešivo dobrohotan i blag, smijehu okrenut pogled. Čitajući roman Ivice Ivaniševića dok vani cvrčci padaju s grana od vrućine i dok se pola kilograma srdela kuha u najlonskoj vrećici što sam je zaboravio u autu, i sam postajem dijelom njegovog intimističkog, dječačkog čuda i govora. Jer sve tako lako prepoznajem, najlakše onu nevinost bivšeg vremena koje je tako nepovratno iščezlo iz vlastita volumena i glasa. [Read more…]
Split za početnike : Abeceda grada
Jeste li znali da će vam sugovornik u Splitu izrazom “A?” poručiti da vas nije najbolje čuo, izrazom “AE!” ili “E!” izraziti suglasnost s vašim stavom, izrazom “EEE…” se naizgled složiti s vama, ali izraziti i stanovitu sumnju u vašu tvrdnju, a izrazom „AJME!“ podijeliti s vama čitav spektar osjećaja – od veselja ili užasa do straha ili ushita?
Poučnozabavni vodič “Split za početnike” nastao je zajedničkim snagama iz pera novinara i pisaca Renata Baretića i Ivice Ivaniševića. O Splitu je već napisano mnogo ozbiljnih, temeljitih, učenih i mudrih knjiga, no autori poručuju da “Split za početnike” nije jedna od njih. Radi se tek, kako i naslov sugerira, o priručniku za početničko, površinsko snalaženje u jednom starom, vazda vrijućem gradu. [Read more…]
Jadnoibijedno.hr
Osim s lijepim brojem news portala, Hrvatska raspolaže još i ljepšim brojem takozvanih gnews (da ne bude zabune, valja čitati: gnjus) portala. Oni se uređuju s jednakom suptilnošću kojom se pišu postovi ispod tuđih članaka na internetu.
Kao što zapjenjeni komentatori zaklonjeni nickovima ne žale truda da bi glavne junake tih tekstova ili njihove autore namazali katranom i posuli perjem, tako su i korifeji elektroničkih gnewsoba bez zadrške predani zadaći odstrela onih koji im se nađu na putu.
Kao što zapjenjeni komentatori zaklonjeni nickovima ne žale truda da bi glavne junake tih tekstova ili njihove autore namazali katranom i posuli perjem, tako su i korifeji elektroničkih gnewsoba bez zadrške predani zadaći odstrela onih koji im se nađu na putu
Samo rijetki čija su imena iz ovih ili onih razloga u javnom optjecaju, uspjeli su uteći milosti da ih urednici takvih portala barem jednom ne zavaljaju po prašini. Hvala na pitanju, u bezbroj prilika počašćen sam laskavim pogrdama sa sličnih adresa, pri čemu sam u više navrata ostao zapanjen lakoćom kojom bi me dotična gospoda prvo ispljuvala, pa onda nakitila etiketama koje se uzajamno potiru.
U istoj rečenici znao sam biti i četnik i autonomaš, i dijete vojnog lica i militantni koljenaš, i komunjara i mason…
Ako ste dovoljno dugo izloženi takvoj kampanji i ako baš niste mimoza, naučite se živjeti sa stigmom “svoga” velikosrpstva, boljševizma, slobodnog zidarstva, čega sve ne.
Uostalom, lako se utješiti zaključkom: ako me tuku “samo” pridjevima, pa pišu da sam ‘vaki i ‘naki, nema veze, baš me briga, sve dotle dok mi ne počnu krivotvoriti biografiju i izmišljati događaje u kojima sam tobože sudjelovao.
Još jednom hvala na pitanju, ni toj milosti nisam utekao. No, ni bogato osobno iskustvo s našim ljupkim gnews portalima nije me uspjelo valjano pripremiti za gadariju u koju sam prije kojidan do grkljana utopljen na nekoliko elektroničkih adresa.
Stvar je utoliko jadnija što moja malenkost nije bila izravnom metom gnewsoba, nego neka vrsta kolateralne žrtve. Pravi cilj napada bio je Zoran Erceg, Splićanin s braniteljskim stažem, koji se drznuo kazati kako ne dijeli pučističku ognjicu šatoraškog zdruga iz Savske ulice.
U jednom od pogromaških tekstova kojim se htjelo razmrviti njegov lik i djelo, citiran je i stanoviti umirovljeni časnik Hrvatske vojske Ivan Tomić koji je Ercegu uputio sedam uznemirujućih retoričkih pitanja.
Uostalom, lako se utješiti zaključkom: ako me tuku “samo” pridjevima, pa pišu da sam ‘vaki i ‘naki, nema veze, baš me briga, sve dotle dok mi ne počnu krivotvoriti biografiju i izmišljati događaje u kojima sam tobože sudjelovao
Peto po redu glasi ovako: “Je li o vama pisao Ivica Ivanišević prije par godina u Slobodnoj Dalmaciji, kad je otkrio tko ste vi, gospodine Erceg?” Naravno, pitanje implicira da sam istraživačkim marom prokazao prozvanog kao moralno suspektnu kukavelj.
Beščasnik Ivan Tomić (ako takav uopće postoji) na tome ne staje, nego od Ercega traži očitovanje je li imao veze s novcima Ferala od kojih su se “kupovali stanovi”, dodaje tome opasku kako je dotični tjednik “Ivaniševiću ostao dužan 20-30 tisuća dolara”, pa zaključuje tiradu upravo potresnim pitanjem: “Gdje je njegov (naime, moj – op. a.) zarađeni novac?”
Skrušeno priznajem, tašta sam osoba, komplimente mi je drago čuti i rado ih primam, no u ovom slučaju, ma koliko nevoljko, moram odbiti svečanu zahvalnost gospodina Tomića za moj tobožnji investigativni trud.
Rado bih raskrinkao svakoga negativca, ako treba, očepio bih i Zorana Ercega da sam kojim slučajem imao operativnih saznanja o njegovim grijesima. Nevolja je, međutim, u tome što do prije desetak dana nisam znao da on uopće postoji.
Nadalje, s velikim veseljem i još većim ponosom svakome ću priznati da sam kojih šest ili sedam godina bio novinar Feral Tribunea.
Moje veselje i ponos bili bi kudikamo manji da mi je dotični poslodavac ostao dužan “20-30 tisuća dolara”. Jebiga, nije: ni jednu jedincatu lipu, a kamoli tek šuštavo brdašce zelenih novčanica s mrtvim predsjednicima na aversu.
Da i ne spominjem činjenicu kako dolare nikada nisam bio u prilici vidjeti na Šetalištu Bačvice, jerbo smo plaće primali u manje glamuroznoj, naime, hrvatskoj valuti.
Što vam poslije svega preostaje? Ustati tužbama protiv pravnih osoba zaklonjenih iza internetskih domena tipa jadnoibijedno.hr.? Da je život malo dulji, to bi možda i vrijedilo truda
Pretpostavljam da možete shvatiti moju muku. Razmjerno je neugodno čitati uratke gnews piskarala koji vas otpisuju kao izdajničko smeće. No, i od toga postoji nešto neusporedivo gore: kada vas takvi počnu hvaliti, pa još u vaše ime krenu utjerivati i nepostojeći, astronomski dug, valjda zabrinuti za egzistenciju vaše obitelji.
Što vam poslije svega preostaje? Ustati tužbama protiv pravnih osoba zaklonjenih iza internetskih domena tipa jadnoibijedno.hr.? Da je život malo dulji, to bi možda i vrijedilo truda.
Ovako, možemo se tek jalovo nadati da će institucije pravnog poretka konačno uspjeti razabrati očigledno: da je medijski prostor ove zemlje temeljito zagađen, da su zagađivači svima poznati i da bi im konačno netko trebao ispostaviti račun za de jure novinarska, a de facto kaznena djela.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Na suncu i u sjeni
”Dosljednost je zadnje utočište nemaštovitih”, zapisao je svojedobno Oscar Wilde. Mogao bih se kladiti kako je ta žovijalna misao neobično bliska našemu premijeru. Jer, da je kojim slučajem, umjesto svijeta visoke politike, za svoj poziv izabrao nogomet, Zoran Milanović bi, izvan svake sumnje, uživao u reputaciji fantazista bez premca.
Birajući između dosljednosti i maštovitosti, on se odavno opredijelio za potonju opciju, pa nas već godinama zapanjuje proplamsajima nesputane imaginacije. Hoćete li nekoliko friških primjera? Hajdemo redom…
Njegov tim mjesecima je vrijedno radio na konačnom rješenju problema balastne radne snage u javnom sektoru. Čarobna formula outsourcinga koja je, kao fol, državi trebala donijeti goleme uštede, a čistačicama i domarima cehovski dignitet i profesionalno ispunjenje, pod pritiskom je sindikata i građanskih udruga zamijenjena novim modelom, takozvanim spin-offom.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage
Za ovu je priču zapravo savršeno nebitno što se tom strategijom stvara još jedno megamutant javno poduzeće koje ne samo da ne može ušparati ni jednu jedincatu proračunsku lipu, nego će se, upravo suprotno, pretvoriti u još jedan fiskalni bunar bez dna. Ono što impresionira jest brzina i lakoća odustajanja od koncepta koji se tvrdoglavo i grčevito mjesecima branio kao jedina moguća opcija.
Idemo dalje. Dva dana nakon što je premijer svečano objavio kako je zadatak Siniše Varge, novog ministra zdravlja, nastaviti započete reforme, Ostojićev je zamjenik osvanuo na naslovnim stranicama novina s porukom kako ukida reforme svog prethodnika i master plan bolnica, usvojen na Vladi prije samo sedam dana.
Ali to nije sve! – dodali bi sada gurui televizijske prodaje lonaca s neprijanjajućim dnom. Vedran Mornar, novi šef resora znanosti i prosvjete, već je prvim javnim istupom jasno stavio do znanja kako želi biti ministar diskontinuiteta, naglašavajući kako ima drukčiji stav o Zdravstvenom i Građanskom odgoju od svoga prethodnika, pa, sukladno tome, valjda i od samoga premijera, koji je dvije i pol godine srčano branio Jovanovićev model.
Ukratko, u samo dva dana zbila su se čak tri strateška obrata koja se nitko nije potrudio valjano obrazložiti. A i zašto bi kada odgovor vladajuće garniture nitko nije ni zatražio. Rezignirana javnost davno se pomirila s činjenicom kako je SDP-ova vlast dosljedna samo u nedosljednosti. Jer, nakon svake odlučne objave nove politike, strategije, zakonskog rješenja, makar i simboličnog iskoraka, slijedi još odrješitiji demantij, energičnija negacija, rezolutniji obrat…
Glasno izgovoreno “da” zaglušuje se zvonkim “ne”, zagovor kupa pretvara se u grčevitu obranu špadi, svako “hoćemo” izvrće se u “nećemo”, ono što je danas istina već sutra postaje laž…
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…? (…) Kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
Što je preostalo od Plana 21? – pitaju se razočarani esdepeovi birači. Najpošteniji odgovor bi glasio: 21 mogućnost odgovora na svaki problem koji iskrsne. Naime, u minule dvije i pol godine Milanovićeva se garnitura nije dohvatila nijednog prijepornog pitanja, a da ga svojim kakit ću-piškit pristupom (oni to vjerojatno zovu multitasking) nije dodatno zakomplicirala.
Imati vlast koja danas srčano brani ono što će već sutra beskompromisno napasti, grozna je vijest za sve porezne obveznike. No zagovor neumornog driblanja i javnosti i sebe samih, nije baš sasvim jalova strategija, kako se to nekima može na prvi pogled učiniti. Metodička nedosljednost donosi, naime, i neke vrlo opipljive koristi.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage.
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?
Utoliko i Milanović ima razloga za zadovoljstvo. Svaka kritika koja mu se eventualno uputi, bit će savršeno promašena. Jer, kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Poštedite nas dociranja
Prije nekoliko tjedana, u kasne poslijepodnevne sate, baš dok sam se dizao s ručka, privukao mi je pozornost ženski glas koji je dopirao iz televizora: “Čujte, ja sam već u godinama kada moram razmišljati o svojoj budućnosti”. Kako sam i prije navršene pedesete prestao razmišljati o svome futuru, baš me zanimalo koje je dobi dama zaokupljena takvim brigama. Podigao sam pogled i opazio ljupku staricu kojoj čovjek ne bi dao ni devedeset, premda sam se u nastavku priloga imao prilike obavijestiti kako su gospođi ravno 104 godine.
Sve otada ne izlazi mi iz glave taj čarobni vitalizam žene koja je umirovljena valjda još dok je ovom zemljom vladao Khuen Hedervary, a i dalje radosno iščekuje svako novo jutro puna planova za budućnost.
Cijeli svoj radni vijek što ga je provela kao učiteljica glazbe ona je redovito uplaćivala zdravstveno osiguranje. Svaki mjesec s njezine skromne plaće odlazila je pinka u fondovsku škrabicu za, ne daj, bože, ako je napadne kakva bolest, da si može priuštiti liječenje, a da pritom ne dospije na prosjački štap.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge
Desetljećima je tako liferovala svoj novac ne primajući ništa zauzvrat, sretna što ne mora pohoditi liječnike. No kako godine, u njezinu slučaju i cijela stoljeća, neumoljivo teku, ona je, eto, dospjela do praga dobi kada mora početi razmišljati o, za sada samo teorijskoj, mogućnosti da će u dogledno vrijeme možda ipak morati pohoditi nekog specijalista.
A taj ‘‘izlet” što ga je 104 godine odgađala bit će uskoro bitno skuplji nego što je bio do sada. Najavljujući nove, značajno više tarife, ministar Rajko Ostojić je, među ostalim, kazao i sljedeće: “Cijena usluge od 40 ili 50 kuna nije realna ako pregled obavlja sveučilišni profesor, internist ili kirurg. Dakle, tražimo realnu cijenu usluga.”
Ta opaska čovjeka mora iznervirati iz barem dva razloga. Prvo stoga što ležerni ministar sustav javnoga zdravstva, stvoren i razvijan našim – ponavljam, našim! – novcem, izjednačava s komercijalnim servisom iza kojega stoji privatni kapital. Realna cijena usluge je iznos koji će vam obračunati u medicinskoj ustanovi koju su utemeljili ljudi s dovoljno poduzetničkoga duha i još više novca.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge.
Ostojićeva obrana novoga cjenika još i više nas mora uznemiriti pročitamo li je kao neku vrstu korisnoga naputka za rješavanje financijskih problema i u drugim vladinim resorima.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Zašto, primjerice, i ministar obrazovanja ne bi posegnuo za istom formulom, pa počeo razmišljati o realnoj cijeni usluga školovanja naše djece?! Materinski jezik i matematika ne predaju osobe bez ikakvih kvalifikacija, nego, dapače, visokoobrazovani kadrovi iza kojih, u nekim slučajevima, stoje cijela desetljeća predanoga rada i nagomilano golemo pedagoško iskustvo. Unatoč svemu, usluge što ih oni pružaju našim potomcima mi ne plaćamo ni prebijene lipe. Pa dokle ćemo tako? – mogao bi se upitati Željko Jovanović.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Naša politička vrhuška, bez obzira na njezin nominalni ideološki predznak, rado ponavlja onu mantru kako u kapitalizmu nema besplatnoga ručka. S marljivošću koja zapanjuje oni rade na otkrivanju uvijek novih modela naplate tog sve jadnijeg obroka.
Pritom, međutim, zaboravljaju na činjenicu kako poreze – uz ostalo, ako ne i prije svega – plaćamo upravo zato da bismo si osigurali abonentski status pri javnoj trpezi. Nevoljko pristajemo da nas svakog mjeseca sve više gule, jer znamo da ćemo zauzvrat nešto i dobiti: recimo, pristojno liječenje i solidno obrazovanje.
Ni jedno ni drugo nama ne pada s neba, nego smo izdašno platili puno prije nego što nam je prva usluga uopće pružena. Zato bih najljubaznije preporučio ministrima: ako nas već morate derati novim nametima, jer je državna blagajna beznadno prazna, a vi je ne znate puniti drukčije negoli drenažom naših novčanika, poštedite nas barem grotesknog dociranja kojim bi nam, kao, trebali otvoriti oči.
S otimanjem se nekako i možemo pomiriti, ne morate nam još i vrijeđati zdravu pamet.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)