Napušten od svojih i poražen od Mađara, posljednji hrvatski kralj narodne krvi izdahnuo je na kamenitom planinskom putu. Leži u poderanoj crvenoj uniformi, krvav i bespomoćan, dok se vrane blistavog, ugljenocrnog perja skupljaju oko njega, a jedna lijepa, gotovo gola djevojka, o čijem odnosu s poginulim muškarcem možemo samo pretpostavljati, skanjujući se prilazi iz lijevog ugla. [Read more…]
Novoj Vladi od ovakvog SDP-a ne prijeti opasnost
Formalno, u ponedjeljak je okončana skoro dvomjesečna politička kriza: Hrvatski sabor je konstituiran, obavljena je primopredaja vlasti, a Tihomir Orešković u siječnju će postati novi predsjednik Vlade koju sačinjavaju HDZ i Most. Stvarno: potpuno je jasno da nema riječi o nekakvoj normalizaciji političkih prilika u zemlji, i da Hrvatsku očekuje nastavak bespoštednog rata između nove vlasti i opozicije. [Read more…]
Hitlerijanstvo HDZ-a
Jednom, na jednome mjestu i u jednom vremenu, jedan je čovjek imao krivo ime. To mjesto bio je splitski prigradski kotar Žrnovnica, a to vrijeme bila je veljača godine 1992.
Čovjek koji je imao krivo ime nosio je kršteno ime Đorđe, a prezime mu je bilo Gašparević. Đorđe Gašparević je – vele – bio Hrvat. Ali, nosio je ime koje je bilo srpsko, što je u tim vremenima značilo isto kao da i jesi Srbin. [Read more…]
Baldasarov pozdrav ustašama
“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.
”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.
Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“
Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.
Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.
Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.
Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.
Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.
Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup
Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.
Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.
Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.
Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.
Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.
Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri
Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.
Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.
Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.
Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Nestali Arsena Bauka
Vozili ste se kojiput s uređajem za satelitsku navigaciju nekakvom cestom koja nije ucrtana u karte. Na malom ekranu pod šoferšajbom naslikani autić milio je kroz bjelinu, a snimljeni ženski glas izgubljeno, beznadno ponavljao istu neupotrebljivu budalaštinu:
Kentauri…
“Preračunavam, za sto pedeset metara zaustavite se sa strane i pucajte sebi u glavu.” I premda su vam krajolik i cesta bili poznati, oćutili ste se na trenutak kao istraživač novog svijeta, kao Roald Amundsen koji saonicama sa psećom zapregom juri nepreglednom snježnom arktičkom pustoši, i ispunila vas je iracionalna zebnja od bijelog nebitka i ništavila i došao vam je onda pjesnik, učili ste ga u višim razredima osmoljetke:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini
Nigdje puta, nigdje staze…
Pretpostavljam da bi se jednako trebale osjećati tisuće i tisuće onih koji do 29. prosinca moraju promijeniti osobne dokumente s nevažećim adresama, bez kućnog broja. Za državu oni ne postoje, oni žive, ako uopće žive, u bijeloj praznini koju GPS uređaj Ministarstva uprave ne prepoznaje i više ne mogu registrirati automobil, dobiti putovnicu, napraviti vozačku dozvolu, prometnu ili knjižicu vozila, ili bilo kakvu drugu ispravu ili uslugu za koju se traže podaci o prebivalištu.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”
Oni su nitko i nigdje. Možda ih je tkogod čak izmislio. Ministru Arsenu Bauku njihova je egzistencija sumnjivija od egzistencije jednoroga ili kentaura.
Nitko ne zna što će se dogoditi s njima nakon što istekne rok za promjenu dokumenata. Pesimistična je prognoza da bi mogli i nestati. Probudit će se takav jedan Gregor Samsa ujutro 30. prosinca i zapanjeno gledati kako njegova ruka blijedi i iščezava u zraku.
“Haaa! Di mi je ruka?! Nema mi desne ruke!” zavrištat će čovjek prestravljeno.
“E, tako ti i triba!” doviknut će na to njegova gospođa. “Lipo su, i u novinama i na televiziji, rekli da napravimo nove lične karte, ali ne, gospodinu je lino otić u policiju. On je pametniji od drugih. Njega niko neće zajebavat. Pa, eto ti sad, kretenu…”, mljet će ona svadljivo, ni ne primjećujući da joj muža više nema, da je s druge postelje od njega ostala samo prugasta flanelska pidžama, zubni most i zlatni lančić s grbom voljenog kluba.
Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan.
Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan
Bojažljivo će izlaziti iz kuća i kradom hodati bez dokumenata sporednim, sjenovitim ulicama. Bez ispravnog građanskog identiteta prestat će upravljati motornim vozilima da ih policija ne bi zaustavila. Mnogi će se ostaviti rakije i duhana od bezumnog straha da blagajnici u samoposluživanju slučajno ne padne na pamet provjeriti jesu li stariji od osamnaest i upita ih ličnu kartu.
Poželjet će možda napraviti organizaciju kako već čine ugrožene skupine, koje se sastaju četvrtkom na radničkom sveučilištu da bi jedni s drugima podijelili svoju muku, ali i to će im biti onemogućeno jer se organizacija ne može registrirati bez valjanih papira.
Ustraju li na svojim bb adresama, njima naprosto ne preostaje ništa drugo nego da se daju u odmetnike, šmugnu u planinu i nezakonito kupljenim oružjem bore protiv države koja ih ne priznaje. To je zaista jedino što mogu učiniti.
Jer, gledajte, oni bez ispravnih dokumenata ne mogu ni sudjelovati u izboru svojih parlamentarnih predstavnika. Džaba im je dolaziti na biračko mjesto, njih nema u Baukovim sitničavim evidencijama.
Uskraćeno im je da svoj glas daju Ruži Tomašić, ili Branku Grčiću, ili Davoru Bernardiću, ili Ivi Baldasaru, ili Vladimiru Šišljagiću, ili Kolindi Grabar Kitarović, ili Milijanu Brkiću…
Istina, zbog gubitka ovoga prava još će se najmanje uzrujati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Crvene mrlje
Kojim je to idiotima palo na pamet podignuti u Splitu spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a onda taj mramorni znamen ostaviti na nemilost ulici, lišiti ga elementarne sigurnosti i zaštite, čak i objektiva nadzorne kamere?
Koji su se to idioti drznuli spomen-obilježje jedinici nazvanoj po slavnome nacističkom vojskovođi prepustiti nesputanom iživljavanju fanatiziranih antifašističkih hordi, tretirati ga dakle kao baštinu drugoga reda, takoreći kao memorijalno siroče?
Kakvi su se to idioti mogli nadati da će spomeničko zdanje koje budi najljepše uspomene na ustaštvo i Endehaziju, na Hrvatsku do Drine i na Jasenovac do Save, biti dobrohotno i otvorena srca prihvaćen u gradu u kojem bez prestanka ključa antihrvatsko raspoloženje, a kulturnom i javnom scenom dominiraju oni što ih je bivši gradonačelnik ispravno definirao kao “urbane Jugoslavene”?
Zaista, otkud tako idiotska indolencija nadležnih baš u Splitu, gradu koji – kako nas godinama uporno upozoravaju politički, medijski i braniteljski aktivisti domoljubne provenijencije – vrvi neporaženim jugokomunističkim i srbočetničkim snagama, u kojem se pogubne autonomaške i orjunaške ideje i dalje šire na sve strane, u kojem povampirene skupine novinara i intelektualaca otvoreno deklariraju svoju jugoslavensku i socijalističku orijentaciju, u kojem crvene bande odlaze u noćne pohode, haraju ulicama, siju strah i trepet među pitomim stanovništvom i prijete uništenjem svega što podsjeća na samostalnu, suverenu i jedinu nam Hrvatsku?
Zaista, otkud tako idiotska indolencija nadležnih baš u Splitu, gradu koji – kako nas godinama uporno upozoravaju politički, medijski i braniteljski aktivisti domoljubne provenijencije – vrvi neporaženim jugokomunističkim i srbočetničkim snagama, u kojem se pogubne autonomaške i orjunaške ideje i dalje šire na sve strane, u kojem povampirene skupine novinara i intelektualaca otvoreno deklariraju svoju jugoslavensku i socijalističku orijentaciju, u kojem crvene bande odlaze u noćne pohode, haraju ulicama, siju strah i trepet među pitomim stanovništvom i prijete uništenjem svega što podsjeća na samostalnu, suverenu i jedinu nam Hrvatsku?
Takva si pitanja ovih dana postavljaju zabrinuti građani, a među njima i ono najvažnije: Tko će, bez obzira na “nepoznate počinitelje” i sveobuhvatnu potragu za njima, preuzeti odgovornost za počinjeno nedjelo?
Sada, nakon što se strašna tragedija dogodila – nakon što su u noći sa 17. na 18. rujna anonimni zlotvori zalili spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, te na mučki način nanijeli uvredu ne samo Domovinskom ratu, već i tekovinama fašističke NDH koju Rafael vitez Boban nesumnjivo simbolizira – vrijeme je, uz osudu podloga čina, i za samokritičko preispitivanje.
Zašto nas je ovaj teroristički akt iznenadio? Što smo poduzeli da se on ne dogodi? Odnosimo li se na doličan način prema spomeničkoj građi koja je od presudne važnosti za profiliranje kolektivnog pamćenja? Što to znači puštati spomenike u javni optjecaj bez nadzora, zaštite i naoružane pratnje?
Dosadašnje reakcije na nezapamćen zločinački pothvat bile su uglavnom primjerene. Gradonačelnik Ivo Baldasar kazao je da “najoštrije osuđuje” nedjelo, te ocijenio kako se “očito radi o namjerno izazvanoj provokaciji” i “sramotnom omalovažavanju žrtava Domovinskog rata”.
Time je naglasio i jasnu razliku u odnosu na događaj koji se zbio prije nepunih šest mjeseci – 10. travnja ove godine – kada su još uvijek neotkriveni počinitelji porazbijali nadgrobne ploče na starome splitskom židovskom groblju na Marjanu. Tada je, podsjetimo, gradonačelnik izjavio kako se radi o ispadu nestašnih pojedinaca kojima “nedostaje kućnog odgoja” i koji “vjerojatno ni ne znaju da se radi o grobovima njihovih starijih sugrađana”.
Sada, nakon što se strašna tragedija dogodila – nakon što su u noći sa 17. na 18. rujna anonimni zlotvori zalili spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, te na mučki način nanijeli uvredu ne samo Domovinskom ratu, već i tekovinama fašističke NDH koju Rafael vitez Boban nesumnjivo simbolizira – vrijeme je, uz osudu podloga čina, i za samokritičko preispitivanje
Precizno istaknuta nejednakost između neukih i loše odgojenih momaka koji ne znaju što čine (pa su oskvrnuli židovsko groblje na dan osnutka NDH), te opakih terorista koji planski izazivaju provokacije i vrijeđaju ratne žrtve (pa su oskvrnuli proustaški spomenik crvenom bojom), povoljan je ideološki okvir za daljnje društvene akcije.
Upečatljive su bile i reakcije čelnika braniteljskih organizacija, poglavito onih iz HOS-a, koji su najavili da će sami otkriti i najstrože kazniti izvođače “gnusnog i kukavičkog čina”, a pritom su zamolili “prijatelje”, navijače Torcide, da im “pomognu u potrazi za počiniteljima”. Štoviše, već su javno oglasili sumnjivce i usmjerili hajku prema Facebook-stranici “Ustaše su najveća sramota Hrvata”, što je službeni braniteljski portal popratio borbenom parolom “HOS i Torcida u lovu!”, a web-komentatori obogatili širokim asortimanom smrtnih kazni koje čekaju obilježene zlikovce.
Potpuno brisanje razlike između djelovanja državnih istražnih organa i pohoda spontano okupljenih batinaških kordona – neformalno sklopljen savez praćen discipliniranom šutnjom nadležnih, pogotovo gradonačelnika Baldasara, koji sada ne nalazi za shodno zbunjivati javnost napomenama kako bi u pravno uređenoj državi istrage trebale biti u nadležnosti policije, a ne braniteljskih udruga i navijačkih skupina – pružit će građanima prijeko potreban osjećaj sigurnosti.
Međutim – što je s prevencijom, gospodo? Što je s crvenim mrljama koje nam se kese iz budućnosti? Što je s petokrakama koje nas tek čekaju? Dokad ćemo ponavljati tu gubitničku pozu, da se junačimo i nacionalno okupljamo nakon zadobivenih udaraca, umjesto da iskazujemo slogu i odlučnost u njihovu onemogućavanju? Imamo li se pravo opuštati u gradu s tako žilavom antihrvatskom i antifašističkom tradicijom? Nemamo, gospodo!
Međutim – što je s prevencijom, gospodo? Što je s crvenim mrljama koje nam se kese iz budućnosti? Što je s petokrakama koje nas tek čekaju? Dokad ćemo ponavljati tu gubitničku pozu, da se junačimo i nacionalno okupljamo nakon zadobivenih udaraca, umjesto da iskazujemo slogu i odlučnost u njihovu onemogućavanju? Imamo li se pravo opuštati u gradu s tako žilavom antihrvatskom i antifašističkom tradicijom? Nemamo, gospodo!
Krajnji je čas da gradske vlasti donesu odluke o konkretnim mjerama zaštite spomenika pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a zatim i svih njemu sličnih. Prijedlozi se nameću sami od sebe:
Pod 1) Spomenik treba opkoliti s više nadzornih kamera koje će raskrinkati anonimnost budućih počinitelja zločina, a vjerojatno ih i obeshrabriti u djelovanju. Metoda se pokazala uspješnom kod zaštite spomen-obilježja dr. Franji Tuđmanu na splitskoj rivi koji je i danas pod budnim očima sigurnosnih naprava montiranih na obližnjim kandelabrima.
Pod 2) Spomenik treba opskrbiti naoružanim stražarima, što se također pokazalo efikasnim u slučaju brončanoga Tuđmana, kojeg su mjesecima nakon postavljanja čuvali pripadnici policije. Dodajmo da je stvar postala i turistički atraktivna: strani su gosti u velikome broju dolazili razgledati jedinoga svjetskog diktatora koji i nakon svoje smrti ne izlazi u javnost bez tjelesnog osiguranja.
Pod 3) Spomenik treba opasati bodljikavom žicom, a ispod ukrasnoga bilja kojim je okružen postaviti minsko polje. Dužni pijetet može se iskazivati i iz daljine. Osim toga, ambalaža od bodljikave žice i tabla s natpisom “minirano” (plus mrtvačka glava) simbolički će još snažnije naglasiti najvrjednije tekovine Endehazije koje ime Rafaela viteza Bobana nesumnjivo priziva.
Pod 4) Fakultativno: oko spomenika, uz konzultacije s arhitektima, treba podignuti četiri bunkera od klesanoga bračkog kamena iz čijih će otvora viriti mitraljeske cijevi. Revno ljudstvo na počasnoj straži valja opremiti bojevom municijom i dati mu ovlasti da bez upozorenja puca u sumnjivce, ali i u sve one koji s nedovoljno poštovanja prolaze kraj memorijalnog kompleksa.
Svi koji vjeruju da se u današnjem Splitu poželjna verzija kolektivnog pamćenja može sačuvati bez pomoći sredstava represije, uključujući i oružanu silu, u teškoj su zabludi
Svi koji vjeruju da se u današnjem Splitu poželjna verzija kolektivnog pamćenja može sačuvati bez pomoći sredstava represije, uključujući i oružanu silu, u teškoj su zabludi. Kakva su to, uostalom, nenaoružana sjećanja? Čemu bi ona imala služiti? Kakva je to uopće službena povijesna istina ako neće imati namjenu da zgromi prokletog neprijatelja, ako neće štektati poput strojnice i udarati snagom granate? I zašto se onda i dalje pretvarati da njeni simbolički izdanci – kao što je to spomenik jedinici nazvanoj po voljenome nacističkom vojskovođi – mogu biti dočekani s miroljubivim odobravanjem?
Naprotiv, imamo sve razloge za strah. Dužni smo biti na oprezu. Moramo biti spremni i za dom i za najgore scenarije. Obavezni smo spomenička svetišta koja pronose vrijednosti ustaštva štititi poput vojnih utvrda, zato jer su ona i podignuta za borbene svrhe i zato jer tko zna koliko ideoloških fanatika, mrskih antifašističkih spodoba, vreba iz busija s kanticama guste tekućine u rukama.
Naposljetku, ako smo u Splitu golom silom uklonili stotine partizanskih spomenika i obilježja, što ima logičnije nego silom braniti one koji su zauzeli njihova mjesta? Danas, kada je crvena boja otvorila rane na bijelome hrvatskom mramoru, sjetimo se da je crnom farbom stalno zasuta tabla s nazivom Ulice žrtava fašizma, i to tako da se mrlje uopće ne vide, kao ni tabla.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Ivo Lola Rafael v. Baldasar
Ne vjerujte novinama u kojima piše da je živopisni projekt pomirbe mrtvih pod živima i živih nad mrtvima, zacrtan u glavi splitskoga gradonačelnika Ive Baldasara, neslavno propao. Jer taj projekt, nažalost, propao nije i teško da će uskoro propasti.
Ono što mnogi nazivaju propašću, ustvari je uspjeh Baldasarove pomirbe. I to se sasvim lijepo vidjelo na posljednjoj sjednici Gradskoga vijeća, kada se SDP-ov poteštat uspješno pomirio sa zahtjevom Koalicije hrvatskog zajedništva da odustane od prijedloga da se jedna još nepostojeća splitska ulica, u blizini još neizgrađenog shopping-malla na gradskoj periferiji, nazove imenom Prvog splitskog partizanskog odreda.
Uspješno se splitski gradonačelnik pomirio s packama zbog nepoštivanja zakonske procedure o imenovanju ulica i trgova koje mu je u ime oporbene koalicije uputio šef splitskog HDZ-a Petar Škorić, a još uspješnije s prigovorima da je taj prijedlog, što ga je uz gradonačelnikov blagoslov formulirala Udruga antifašista i antifašističkih boraca grada Splita, ”krivotvorina koja otvara prostor za nepotrebne ideološke podjele”.
Malo će koga iznenaditi ako splitski gradonačelnik pritom – u ime nadilaženja ideoloških podjela – krene uvjeravati općinstvo kako su splitski antifašisti u ljeto 1941. stupili u Prvi splitski partizanski odred baš zato što nisu bili partizani, kao što ga je već pokušavao uvjeriti da su pripadnici HOS-a svoju IX. bojnu nazvali imenom Rafaela viteza Bobana upravo zato što nisu bili sljedbenici ustaškog pokreta nego antifašisti
Nakon što je zatražio desetominutnu stanku kako bi se dogovorio sa sobom, sa strankom i sa samom stankom, Baldasar je pred gradskim vijećnicima ponovio Škorićeve riječi da je za davanje takvog ideološki djeljivog imena jednoj splitskoj ulici potreban konsenzus, izgovorivši ih kao svoje vlastite: ”S obzirom na situaciju u gradu i činjenicu da opet dolazi do ideoloških podjela, najpametnije je da se o ovom prijedlogu razgovara nakon što se postigne konsenzus svih strana, a on je moguć. Tražit ću da sve inicijative za odavanje počasti poginulima stavimo na jedno mjesto te da pronađemo kompromisno rješenje kojim ćemo biti primjer ostalim gradovima u Hrvatskoj.”
Baldasaru, kao što vidimo, nije bio nikakav problem pomiriti se sa Škorićevim zahtjevom za konsenzusom, a da pritom i ne pomisli kako konsenzus s tipom koji tvrdi da ”nametanje naziva ulice Prvog splitskog partizanskog odreda predstavlja povijesnu krivotvorinu i silovanje jer i u doba najvećeg komunizma ulica se nazvala Splitskog odreda, bez predznaka partizanskog, jer stradali splitski domoljubi iz Prvog splitskog odreda niti su bili niti su poginuli kao pripadnici partizana” može postići samo onaj tko u tim riječima vodećeg splitskog HDZ-ovca nije sposoban prepoznati ni čistu glupost ni prljavu podvalu ili pak onaj tko je u stanju svjesno pristati i na takvu glupost i na takvu podvalu, pa na tim temeljima graditi pomirbu.
Hoće li Ivo Baldasar do konsenzusa s Petrom Škorićem doći ne znajući što radi ili znajući što ne radi, premda bi morao uraditi, pokazat će nam njegovi sljedeći pomirbeni koraci.
Malo će koga iznenaditi ako splitski gradonačelnik pritom – u ime nadilaženja ideoloških podjela – krene uvjeravati općinstvo kako su splitski antifašisti u ljeto 1941. stupili u Prvi splitski partizanski odred baš zato što nisu bili partizani, kao što ga je već pokušavao uvjeriti da su pripadnici HOS-a svoju IX. bojnu nazvali imenom Rafaela viteza Bobana upravo zato što nisu bili sljedbenici ustaškog pokreta nego antifašisti.
Baldasara ne zanima grad u kojemu bi iskazivanje svjetonazorskog i civilizacijskog otklona od nacionalističkog totalitarizma bilo pitanje ljudske časti i građanske svijesti. Naprotiv, sva ta njegova palamuđenja o pomirbi, konsenzusu, kompromisu i premošćivanju ideoloških razlika i služe samo tome da bi se nacionalistički totalitarizam – nježnije nazivan nacionalnim jedinstvom – učvrstio kao jedina vladajuća ideologija
Ako Baldasar ostatak svojega mandata namjerava ulupati na usuglašavanje svojih plastično mutnih stavova sa stavovima Petra Škorića i Luke Podruga koji su jasni kao Kristalna noć i koji nisu ništa drugo doli pogrom nad mrtvim partizanima, i ako s takvim političkim partnerima kani pronaći kompromisno rješenje kojim će Split postati ”primjer ostalim gradovima u Hrvatskoj”, uzalud ga je upozoravati da mu je dužnost braniti grad od onih koji pljuju po Prvom splitskom partizanskom odredu, a ne s njima tikve saditi i tražiti takav kompromis u kojemu bi se najvećim dosegom smatralo dopuštenje lokalnih ustašoljubaca da se najzabitija gradska uličica nazove po ljudima koji su u danas prebrisanoj povijesti Splita zasluženo slovili kao najsvjetliji primjer otpora porobljivačima.
Jednako tako, splitskoga bi gradonačelnika bilo zaludno informirati o najelementarnijim činjenicama kao npr. da u Hrvatskoj postoje gradovi u kojima sramota poput ove splitske naprosto nije moguća, pa im prema tome nije potreban ni njegov model kompromisa s pljuvačima po žrtvama fašističkog terora i borcima protiv okupatora.
Jer Baldasara ne zanima grad u kojemu bi iskazivanje svjetonazorskog i civilizacijskog otklona od nacionalističkog totalitarizma bilo pitanje ljudske časti i građanske svijesti. Naprotiv, sva ta njegova palamuđenja o pomirbi, konsenzusu, kompromisu i premošćivanju ideoloških razlika i služe samo tome da bi se nacionalistički totalitarizam – nježnije nazivan nacionalnim jedinstvom – učvrstio kao jedina vladajuća ideologija.
U njezine će okvire Baldasar tako smjestiti i borce Prvog splitskog partizanskog odreda i ustaše koji su ih prije 73 godine strijeljali u Ruduši kod Sinja, pa će i ta još nepostojeća ulica kraj još neizgrađenog shopping-malla na gradskoj periferiji konsenzusom dobiti svoje pomirbeno ime – Ulica hrvatskih domoljuba zavedenih protuhrvatskom ideologijom te stoga strijeljanih rukom hrvatskih domoljuba i odlukom Pokretnog prijekog suda Nezavisne Države Hrvatske.
A ako je taj naziv dulji od jedine uličice koju gradonačelnik smatra dostojnom splitskih partizana, valjda će u nju stati ono drugo, nešto kraće, kompromisno rješenje – Ulica Ive Lole Rafaela viteza Baldasara.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Tonči Majić: ”Baldasarovi ‘antifašisti’ repetirali su pištolj uperen u moje lice”
Piše: Nikola Bajto
Na internetu se još uvijek mogu pronaći videosnimke iz rata na kojima Marko Skejo, zapovjednik 9. Bojne, kojeg gradonačelnik Ivo Baldasar danas naziva antifašistom, u crnoj ustaškoj uniformi drži vatrene ustaške govore pripadnicima “Rafaela viteza Bobana” postrojenima pod slikom Ante Pavelića. Prvi zapovjednik bojne Jozo Radanović i njegov nasljednik Skejo razgovarali su 2000. s Nedjeljnom Dalmacijom zajedno s bojnikom Ivanom Perkušićem Barbom, kojeg Tonči Majić u ovom razgovoru spominje, po čemu se vidi kako je bila riječ o istaknutom zapovjedniku u postrojbi. Skejo je tom prilikom ispričao kako je svoju tvrtku nazvao “Za dom”, kako na svojem mercedesu za oznaku države ima naljepnicu NDH i kako mu je crna omiljena boja. Na izravno pitanje odriču li se 10. travnja i Ante Pavelića trojica su odgovorila: ”Ne, ne odričemo se ni 10. travnja, ni Pavelića, niti išta znamo o njegovim navodnim zlodjelima”.
9. bojna HOS-a “Rafael vitez Boban” istakla se nasiljem i efikasnošću prilikom izbacivanja nehrvata iz stanova tijekom 1993. i početkom 1994., kada su brutalne vojničke deložacije u Splitu, ali i širom Hrvatske, naprosto bjesnile. Vojnici su provaljivali u stanove, prijetili bacanjima kroz prozor i klanjima, mlatili legalne stanare, izbacivali ih na ulicu i krali njihovu imovinu
Nakon sramotnog suučesništva splitskog gradonačelnika Ive Baldasara u postavljanju spomenika 9. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”, koja je osnovana na dan uspostave NDH uzevši ime po ustaškom generalu i ratnom zločincu, pojedini su glasovi u javnosti prenosili tvrdnju da ta postrojba Hrvatske vojske, za razliku od nekih drugih, ipak nije osuđena ni za jedan ratni zločin. Po tome bi HOS-ovci ispali momci koji su se malo igrali ustaškom ikonografijom, ali su, eto, bili časni vojnici koji su jedino htjeli braniti domovinu. To je bio povod za naš razgovor s predsjednikom Dalmatinskog komiteta za ljudska prava Tončijem Majićem, čovjekom kojeg su pripadnici 9. bojne premlatili i prijetili mu oružjem jer ih je ratnih godina pokušavao spriječiti u progonu brojnih splitskih obitelji nepoželjne nacionalnosti u čije su stanove provaljivali.
Ti hrvatski vojnici otvoreno su tijekom rata sebe nazivali ustašama, ustaškim sinovima i nasljednicima Crne legije. Jasno su isticali da se bore za NDH, ne samo protiv četnika nego i protiv antifašista, da svoje crne odore nose kako bi utjerivali strah. Oni nisu provaljivali u prazne stanove. Razbijali su vrata dok su obitelji bile unutra, upadali naoružani, prijetili ženama i djeci, mlatili svakoga tko je, a takvi su bili rijetki, imao petlje da im se suprotstavi. Tonči Majić bio je takav, ustao je protiv fašista u vrijeme dok je Ivo Baldasar, koji danas HOS-ovce naziva antifašistima, s obitelji mirno živio u Italiji.
Pokušali ste tijekom rata spriječiti u Splitu mnogobrojne deložacije koje su pripadnici Hrvatske vojske provodili nad nehrvatima?
Da pojasnim, nitko od nas nije mogao spriječiti nijednu deložaciju. Iza provalnika u uniformama stajali su cijela vojska, Vojna policija i, od vrha do dna, kompletan državni aparat. Provalnici su na terenu provodili službenu državnu politiku, a to je bila politika etničkog čišćenja. Jedino smo brzo stekli bogato iskustvo, te smo mogli pružiti korisne savjete žrtvi o tome što uraditi, a što ne, kako prije deložacije tako i nakon nje. Prikupljali smo mnogo podataka i dokumenata, te ih prosljeđivali na one inozemne adrese od kojih smo očekivali intervenciju kod hrvatske vlade.
U zgradici od pet katova u svega nekoliko dana ispražnjena su od “Srba” čak tri stana. Ženi koja se prva našla na udaru prethodno smo bili savjetovali da nipošto ne izlazi iz stana, jer se više neće moći vratiti i ona je bila riješena da tako postupi. Međutim, provalili su oko 23 sata i kada je crnokošuljaš prislonio pištolj na sljepoočnicu dvogodišnjeg djeteta, žena se slomila, pokupila djecu i spustila se na ulicu
Kakva je u tome bila uloga 9. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”?
Ta se bojna istakla nasiljem i efikasnošću prilikom izbacivanja nehrvata iz stanova tijekom 1993. i početkom 1994., kada su brutalne vojničke deložacije u Splitu, ali i širom Hrvatske, naprosto bjesnile. Vojnici su provaljivali u stanove, prijetili bacanjima kroz prozor i klanjima, mlatili legalne stanare, izbacivali ih na ulicu i krali njihovu imovinu.
Pripadnici bojne prilikom jedne od takvih deložacija u veljači 1994. godine premlatili su i vas, slomivši vam nos?
Zapovjednik grupe HOS-ovih nasilnika bio je sada već pokojni Ivan Perkušić. Naizmjence je koristio dva nadimka – Barba i Ustaša. Samo u jednom ulazu u Splitu, Poljička 29, u svega nekoliko dana njegovi HOS-ovci izbacili su čak tri porodice i sve im pokrali. Posebno je bilo kukavički što su i taj put deložirali žene koje su živjele same ili s manjom djecom. Odraslih muškaraca su se plašili. Pokušao sam pomoći jednoj od tih porodica, ali su me HOS-ovci – koji nisu imali pojma da sam aktivist nevladine organizacije – najprije prebili, a potom za ruke i noge iznijeli te bacili na hodnik. U tren su izbacili i legalnu stanarku. Vojna policija odvela nas je i zadržala u Lori. Zapovjednik Lore Mihael Budimir dezinformirao nas je da će zbog visoke intervencije iz MORH-a biti napravljen presedan i da se deložirana žena može vratiti kući. Međutim, pred zgradom nas je dočekao Barba s njegovima, izvadio i repetirao pištolj te mi, držeći mi ga uperenog u lice, održao jedan od onih vatrenih rodoljubnih govora. Da bi me na kraju svom snagom raspalio drškom po glavi. U tom je trenutku bio okružen istim onakvim crnokošuljašima kao i SDP-ov gradonačelnik nedavno, prilikom otkrivanja njihova spomenika.
Tih dana isti su izbacili na ulicu i porodicu Lunić. Jedan se HOS-ovac kod provale porezao, pa je svoju krv pokupio nožem da bi takav, krvav nož stavio pod grlo sedmogodišnjoj curici govoreći da je krv na nožu ustaška i da je sada vrijeme da se napije i četničke krvi. Djevojčici koja je samo nekoliko mjeseci ranije postala ponosni prvašić nisu dozvolili da ponese sa sobom školsku torbu s knjigama i tekama. Njena majka bila je tada trudna; nekoliko mjeseci kasnije izgubila je to dijete
U toj zgradi u Poljičkoj bojna je izbacila ljude iz niza stanova?
U zgradici od pet katova u svega nekoliko dana ispražnjena su od ”Srba” čak tri stana. Ženi koja se prva našla na udaru prethodno smo bili savjetovali da nipošto ne izlazi iz stana, jer se više neće moći vratiti i ona je bila riješena da tako postupi. Međutim, provalili su oko 23 sata i kada je crnokošuljaš prislonio pištolj na sljepoočnicu dvogodišnjeg djeteta, žena se slomila, pokupila djecu i spustila se na ulicu. U stan se uselio upravo Barba i ostao godinama živjeti u njemu. Tih dana isti su izbacili na ulicu i porodicu Lunić. Jedan se HOS-ovac kod provale porezao, pa je svoju krv pokupio nožem da bi takav, krvav nož stavio pod grlo sedmogodišnjoj curici govoreći da je krv na nožu ustaška i da je sada vrijeme da se napije i četničke krvi. Djevojčici koja je samo nekoliko mjeseci ranije postala ponosni prvašić nisu dozvolili da ponese sa sobom školsku torbu s knjigama i tekama. Njena majka bila je tada trudna; nekoliko mjeseci kasnije izgubila je to dijete.
Takvih deložacija je bilo i u Ulici Ruđera Boškovića, baš tamo gdje je podignut spomenik HOS-ovoj bojni?
Dobro izabrana lokacija. To je etnički najtemeljitije počišćena ulica u Splitu, tako da je ispravno ovaj spomenik shvatiti kao spomenik kojim se odaje počast etničkom čišćenju i brutalnim vojničkim deložacijama kojima se HOS tako proslavio. Što deložacijama, što pritiscima ili prijetnjama koje su rezultirale ”dobrovoljnim odlascima”, iz pojedinih je ulaza desetokatnica, kakve u Boškovićevoj prevladavaju, počišćeno između deset i dvadeset stanova. Sistematski je čišćen upravo kvart Blatine, odnosno ulice Boškovićeva, Šimićeva i neke u neposrednoj blizini.
Jesu li u stanove u Boškovićevoj upadali i HOS-ovci iz bojne “Rafael”?
Da. Dio onih koji su došli na svečano otkrivanje spomenika svojoj bojni zacijelo se trebao samo spustiti liftom iz tih stanova. Prema obimnoj dokumentaciji o deložacijama nehrvata u Splitu proizlazi da nijedna ulica nije stradala toliko koliko Boškovićeva, pa je umjesno što su je odabrali kao mjesto za spomenik koji ih, za razliku od nas koji smo ih tmurnih devedesetih pobliže upoznali, prikazuje kao junačku postrojbu bez mrlje.
Ulica Ruđera Boškovića, baš tamo gdje je podignut spomenik HOS-ovoj bojni, je etnički najtemeljitije počišćena ulica u Splitu tako da je ispravno ovaj spomenik shvatiti kao spomenik kojim se odaje počast etničkom čišćenju i brutalnim vojničkim deložacijama kojima se HOS tako proslavio
Kako ste doživjeli postavljanje spomenika i dolazak Baldasara na otkrivanje? Je li vam to bilo gnjusno?
Skandalozno je i drsko da čovjek koji je devedesete proveo u Italiji dolazi nama, koji smo se sve vrijeme ovdje tukli protiv fašista, docirati što je i kakva je zapravo 9. bojna HOS-a ”Rafael vitez Boban”.
U medije je potom plasirana teza da HOS-ovci, eto, barem nisu osuđeni ni za jedan ratni zločin?
Nisu osuđene ni ubojice iz Lore i tu smo već došli do priče o hrvatskom pravosuđu. Samo na splitskom sudu suci su stotinama uniformiranih provalnika izrekli tek uvjetne presude. Znate ono: ako isto djelo ponoviš u roku od dvije godine, ići ćeš šest mjeseci u zatvor. Glupost, osvojio je tuđi stan, zašto da upadne u još jedan? To, dakle, što je netko osuđen ili nije osuđen na hrvatskom sudu ne znači apsolutno ništa. Zato što ni hrvatski sudovi ne znače apsolutno ništa. To je vidljivo čak i na slučaja mog premlaćivanja. Splitski sudac Stanko Grbavac oslobodio je HOS-ovce samo nekoliko dana prije isteka apsolutnog zastarnog roka kako se na tu presudu ne bismo mogli žaliti. Zato nije teško uz takve suce dobiti potvrdu o nekažnjavanju, samo što ona niti što vrijedi, niti što dokazuje.
Upravo su HOS-ovci bili glavni u tim deložacijama?
Radije bih kazao da su bili veoma aktivni u provalama i pljačkama. Da, moja se organizacija u Splitu posljednjih mjeseci otimačine tuđih stanova s HOS-om vrlo često sretala. Oni su tada već bili dio 114. brigade, bili su dio vojne hijerarhije, a nipošto ne odmetnuta horda. Iza njih je stajala državna politika, što se – i to na čitav niz načina – potvrdilo i nakon nasilja u Poljičkoj i domino-efekta njegovih posljedica. Nakon što je incident izazvao reakciju više bitnih međunarodnih organizacija, uključujući UN, i bio opširno popraćen u utjecajnim europskim medijima, dogodio se novi incident s hapšenjem grupe švicarskih TV novinara. Oni i ja uhapšeni smo i odvedeni u Loru, ali oni ni po koju cijenu nisu htjeli predati snimljeni materijal, od kojeg su za nekoliko dana, kod kuće, montirali dokumentarac.
Što se tada dogodilo?
Dalmatinski komitet je godinama na dnevnoj osnovi surađivao s UN-ovim centrom za ljudska prava i utjecajnim subjektima vani. Detaljno i dokumentirano izvještavali smo o nasilju ili zločinima iz domene našeg djelovanja. Zato ne čudi da je specijalni izvjestitelj UN-a za bivšu Jugoslaviju Tadeusz Mazowiecki odmah intervenirao kod hrvatskih vlasti tražeći prekid nasilja. HOS-ovci su napravili veliku glupost: odjeknulo je da su pripadnici regularne Hrvatske vojske teško ozlijedili predsjednika jedne nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. Ne može se baš reći da je moje ranjavanje zaustavilo brutalne vojničke deložacije nakon veljače 1994. u cijeloj Hrvatskoj. Pridonijeli su tome, možda i više od nas, svojim dotadašnjim angažmanom brojne moje kolege i kolegice širom zemlje, ali je činjenica da su nakon toga događaja takve deložacije prestale. Država koja je bila opsjednuta etničkim čišćenjem nastavit će to činiti nekim drugim metodama, no nakon početka veljače 1994. zabilježili smo u nekoliko mjeseci ukupno onoliko deložacija koliko ih se do tog datuma znalo odigrati za jednog jedinog vikenda.
Skandalozno je i drsko da Ivo Baldasar, čovjek koji je devedesete proveo u Italiji, dolazi nama, koji smo se sve vrijeme ovdje tukli protiv fašista, docirati što je i kakva je zapravo 9. bojna HOS-a “Rafael vitez Boban”
Kako se postavljala Vojna policija?
Dok su trajale deložacije, na snazi je bilo naređenje generala Mate Laušića o postupanju u takvim situacijama. Vojna policija imala je tek zapisati imena prisutnih u stanu ne istražujući tko je legalni stanar, a tko je upravo provalio. Potom su trebali otići. Legalni stanari izletjeli bi iz stana u roku od pola sata. U svibnju 1994. isti je zapovjednik zamijenio to naređenje novim, kojim je mogućnost deložacija u dotadašnjem obliku bila definitivno osujećena. To pokazuje da su nasilne deložacije bile sve vrijeme pod kontrolom. Bilo je, naime, dovoljno ispisati pola stranice papira i progoni bi bili prekinuti. Vojna policija je imala odlučujuću ulogu i bila je glavna transmisija političke volje, koja je od ministra obrane Gojka Šuška išla preko Laušića na zapovjednike bojni. Bilo je tako u vrijeme dok su sjedišta Vojne policije u raznim krajevima Hrvatske funkcionirala kao logori, poput Kulina ili Lore, na primjer, a ista transmisija bila je ključna i za osiguranje nečasne uloge Vojne policije prilikom vojničkih deložacija.
Koliko je bilo vojnih stanova i kako je tih godina bilo živjeti u njima?
U cijeloj Hrvatskoj bilo je oko 35.000 stanova Vojno-stambenog fonda. Čak i da ih je nekoliko tisuća napušteno, ostaje ih 20 do 25 tisuća. Važno je uočiti da nitko u njima tih godina ni na tren nije bio siguran. Stanari nisu znali hoće li baš tu noć doći vojnici i istjerati ih na ulicu. Ako dođu, ni Bog im ne može pomoći. Gotovo 100.000 stanara takvih stanova živi i spava u strahu. Sistem ih ne brani, prepustio ih je nasilnicima, kao što su naši HOS-ovci. Jasno je da je za mnoge to bilo neizdrživo te ih je natjeralo da odu iz Hrvatske i bez toga da su fizički bili izbačeni.
HOS-ovci su bili veoma aktivni u provalama i pljačkama. Da, moja se organizacija u Splitu posljednjih mjeseci otimačine tuđih stanova s HOS-om vrlo često sretala. Oni su tada već bili dio 114. brigade, bili su dio vojne hijerarhije, a nipošto ne odmetnuta horda. Iza njih je stajala državna politika
Koliko je takvih stanova bilo u Splitu?
Obično se spominje brojka od nekih 6000. Dio njih stanari su napustili početkom rata i otišli iz Hrvatske. No postojala su tri načina osvajanja stanova. Najprije, do kraja 1992. godine, vojnici, policajci i civili provaljuju u prazne stanove, potom od početka 1993. do veljače 1994. HV provaljuje u vojne stanove i nasilno izbacuje legalne stanare, nehrvate, dok od svibnja do zime 1994. na osnovu formalno valjanih odluka upravnih organa ili sudova iz stanova koje je stanarima dodijelila JNA izbacuju Hrvate. Deložacije u kojima su akteri HOS-ovci pripadaju ovoj drugoj vrsti, a Dalmatinski komitet se njima posebno bavio. Prema podacima koje je tada medijima dao Mladen Bajić splitskom tužilaštvu prijavljeno je 270 takvih deložacija, a poslije ih je bilo još tridesetak, te je procijenio da prijavljene deložacije predstavljaju tek trećinu stvarne brojke. To znači da ih je samo pod Marjanom bilo barem 800. Toliko ih je bilo i u Zagrebu, a mnogo ih je bilo u Osijeku, Karlovcu, Sisku i drugdje. Tako dolazimo do procjene od oko 10.000 osoba izbačenih na ovaj način tokom 1993. i početkom 1994. iz 3000 stanova.
Kakva je bila uloga tužilaštva?
Više stranaka nam je tih godina opisalo kako su ih vojni tužioci nagovarali da ne prijavljuju da su deložirane. Iako se vremenom pokazalo da je Hrvatskoj nanio veliku materijalnu štetu te bio svojevrsni suučesnik ratnih zločina, tadašnji zamjenik vojnog tužioca Mladen Bajić jedini je tada žrtvama deložacija savjetovao suprotno, da ostanu u Hrvatskoj i bore se za svoja prava, odnosno stanove iz kojih su silom bili izbačeni. Njegovi pravni savjeti deložiranima bili su dragocjeni.
HOS-ovci nikada nisu bili kažnjeni?
Tatiana Termačić, voditeljica UN-ovog centra za ljudska prava u Zagrebu, dobila je nakon incidenta u Poljičkoj obećanje ministra Šuška da će osujetiti ponavljanje vojničkih deložacija i kazniti aktere napada na mene, osobito Barbu. Iz MORH-a su obavijestili UN da je Ivan Perkušić kažnjen, ne sjećam se više je li izbacivanjem iz vojske ili suspenzijom, uz zabranu nošenja uniforme i oduzimanje oružja. No malo nakon toga stranke s Blatina prijavile su da paradira po kvartu u uniformi i okićen svim vrstama oružja.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Ne domoljublju neoustaša!
(Nakon prozivanja gradonačelnika Splita Ive Baldasara u zagrebačkim antifašističkim krugovima se proširila vijest da splitski antifašisti nisu iskazali negodovanje zbog postavljanja spomenika neoustaškim formacijama HOS-a njihove 9. bojne ”Rafael vitez Boban”, a što je ”blagoslovio” Baldasar, što je pak izazvalo lavinu reakcija od kojih smo najvažnije prenijeli na ovom portalu.
Prof. emeritus dr. sc. Josip Milat, predsjednik Udruge antifašista i antifašističkih boraca Splita, dao je izjavu za Slobodnu Dalmaciju kao predsjednik Udruge, a ne kao član vodstva splitskog SDP-a, a na upit novinarke Milene Budimir u povodu javnog istupa braniteljskih udruga Splita da su i branitelji HOS-a antifašisti.
Izjava je objavljena u petak 16. svibnja 2014., ali je cenzurirana, odnosno bitno kraćena. Iz razloga striktno vezanih uz etiku novinarstva donosimo Milatovo stajalište, a u kurzivima su dijelovi izjave kojih je redakcija Slobodne Dalmacije izbacila iz izjave prof. Milata. Uredništvo portala Autograf.hr).
Smatramo da je svaka žrtva žrtva i da svakoj posebno nevinoj žrtvi treba odati pijetet, ali ipak nismo spremni niti ćemo ikada biti spremni prihvatiti da su da su partizanske i nacifašističke žrtve iste, nikada nećemo prihvati stav da su partizani bili zločinačka vojska, a nacifašistička, ustaška i četnička oslobodilačke. Niti jedan se zločin ne može opravdati, ali je ipak nedopustivo izjednačavati partizane i ustaše
Raduje me i kao predsjednika Udruge antifašista Splita i kao čovjeka koji je uvjeren u civilizacijsku vrijednost antifašizma čuti da su predstavnici udruga nastalih iz Domovinskog rata spremni prihvatiti antifašizam kao civilizacijsku vrijednost.
Posebno me raduje čuti, a vjerujem i sve humanistički opredijeljene ljude, da su spremni pridružiti nam se na obilježavanju obljetnica antifašizma i odavanju pijeteta žrtvama fašizma.
Mi antifašisti smo uvijek uz odavanje počasti antifašistima s jednakim pijetetom odavali i počast poginulim borcima Domovinskog rata – cvijeće smo polagali jednima i drugima.
Mi uvijek i bez fige u džepu tvrdimo da je mladost koja je išla u NOR – 1941. imala iste ideale – borbu za slobodu – kao i mladost koja je išla u Domovinski rat – oba su bila oslobodilačka.
Također smatramo da je svaka žrtva žrtva i da svakoj, posebno nevinoj žrtvi treba odati pijetet, ali ipak nismo spremni niti ćemo ikada biti spremni prihvatiti da su da su partizanske i nacifašističke žrtve iste, nikada nećemo prihvati stav da su partizani bili zločinačka vojska, a nacifašistička, ustaška i četnička oslobodilačke.
Niti jedan se zločin ne može opravdati, ali je ipak nedopustivo izjednačavati partizane i ustaše.
U svakom ratu je žrtava na obje strane, jer ipak, rat je rat, ali i u tom nesretnom ratu nema mjesta zločinima i bez obzira na činjenicu da je rat sam po sebi zločin. I u NOR-u, partizanskom kao i u Domovinskom ratu bilo je devijacija, pa i zločina, ali je nedopustivo zbog te činjenice partizane proglašavati zločincima, a zanemarivati zločine počinjene u Domovinskom ratu. Zločini su uvijek individualni i treba ih procesuirati, nije ih moguće ničim opravdati.
Mi smatramo da je po svom povijesnom karakteru poklič “Za dom spremni”, i još uz ustaško znakovlje, isto ono što u Njemačkoj znače ”Sieg Heil” ili svastika (…) Poštivati antifašizam znači poštivati i Republiku Hrvatsku. Bit će nam čast da ubuduće zajednički odajemo pijetet žrtvama kako partizanskog tako i Domovinskog rata, ali ne i uz ustaške pozdrave i ustaško znakovlje
Zato nam nije prihvatljivo da se Domovinski rat pokušava predstaviti kao slijednik ideologije NDH, jer to onda nije antifašizam. Nije svaki ustaša, a pogotovo domobran, bio fašist. Uostalom i u Hitlerovoj Njemačkoj i Mussolinijevoj Italiji je djelovao pokret otpora i mnogi su bili antifašisti.
Ipak, ne može se zanemariti činjenica da ustaše nikada nisu ratovale protiv nacifašista, već da su im bili saveznička vojska.
Mi antifašisti ne prihvaćamo niti ćemo ikada prihvatiti stav da je hrvatska vojska u Domovinskom ratu bila ustaška, ali ne prihvaćamo ni stav da se na ustaštvu gradi domoljublje ili da se domoljublje i Domovinski rat prikazuju kao nadogradnja na NDH.
Mi smatramo da je po svom povijesnom karakteru poklič “Za dom spremni”, i još uz ustaško znakovlje, isto ono što u Njemačkoj znače ”Sieg Heil” ili svastika.
Mi također smatramo da se moramo okrenuti budućnosti. Zato svako iskreno pridruživanje udruga nastalih iz Domovinskog rata civilizacijskim vrijednostima antifašizma, na čemu se temelji Republika Hrvatska kao i cijela Europa, primamo s neskrivenim zadovoljstvom. Jer poštivati antifašizam znači poštivati i Republiku Hrvatsku.
Bit će nam čast da ubuduće zajednički odajemo pijetet žrtvama kako partizanskog tako i Domovinskog rata, ali ne i uz ustaške pozdrave i ustaško znakovlje.
Naša je budućnost zajedništvo, a ne podjela, demokracija, a ne diskriminacija, humanizam, a ne totalitarizam. Istraživanje, da ne kažem prekopavanje povijesti, posebno bez plemenitih namjera, nikada nikome nije donijelo sreću, pa neće ni nama. Jednom je jedna poznata ličnost kazala: ”Po povijesti se relativno lako hoda, hrabrost je poviriti u budućnost”.
Pismo debilu na čelu Splita
Štovani gospodine Debilu,
vjerujem da nadimak kojim ste u ovome dopisu oslovljeni neće kod Vas izazvati zlovolju, pošto se – barem u određenim krugovima – uvriježio još od prošlih lokalnih izbora, na kojima ste nakon žestoke političke borbe pobijedili g. Kretena. Tada ste, želeći valjda naglasiti svoju integrativnu misiju, nadasve plemenitu namjeru da programski okupite sve slojeve ovdašnjeg pučanstva, upotrijebili glazbenu metaforu i izjavili kako u trenucima opuštanja uživate slušati ”i Cohena i Thompsona“.
U spomenutim krugovima odmah je prostrujalo logično pitanje – ”Zar može postojati takav debil koji s jednakim užitkom sluša Cohenove i Thompsonove pjesme?“ – no odgovor je stigao iz izbornoga štaba Vaše (socijaldemokratske) partije: Može, zove se Ivo Baldasar i kandidat je SDP-a za gradonačelnika Splita!
Ishod je poznat, osobito Vama, ishod je posljedica one vrste političkog mamurluka kada građani zaključe da je ”bilo tko bolji od onoga Kretena“.
U petak, 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom – kada sav civilizirani svijet obilježava završetak Drugog svjetskog rata – prisustvovali ste svečanome otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a ”Rafael vitez Boban“, jedinici iz zadnjega rata koja nosi naziv po čuvenome ustaškom vojskovođi, ratnome zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, i tom prilikom održali jedan krasan govor
Sada ste, g. Debilu, pokazali da su Vaše glazbene preferencije mnogo više od obične muzike. U petak, 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom – kada sav civilizirani svijet obilježava završetak Drugog svjetskog rata – prisustvovali ste svečanome otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a ”Rafael vitez Boban“, jedinici iz zadnjega rata koja nosi naziv po čuvenome ustaškom vojskovođi, ratnome zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, i tom prilikom održali jedan krasan govor.
Prizor je općenito bio dojmljiv: u publici više stotina ljudi, mahom u crnom, oko Vas skupina viđenijih neofašista s nabreklim vratnim žilama, a oko spomenika u stavu mirno pripadnici pravaške postrojbe, s crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama veličine šake na kojima se koči ustaška parola ”Za dom spremni“.
Jeste li se osjećali ugodno, g. Debilu? Pretpostavljam da jeste, jer kada je jedan od komandanata jedinice, umirovljeni pukovnik Marko Skejo, nazočne pozdravio istim nacističkim pozdravom – ”Za dom spremni!“ – oklijevali ste svega sekundu-dvije, a zatim orno pridružili svoje dlanove pljesku razdragane svjetine. Osim toga, među okupljenima se zatekao i sam Marko Perković Thompson, Vaš glazbeni idol, čovjek čije koračnice, kako velite, uživate slušati. Šteta što je Leonard Cohen zbog nekih razloga izostao.
Uvaženi g. Debilu,
ovim putem želim Vam javno čestitati na maestralnom utjelovljenju vladajućeg cinizma. Gotovo da je riječ o konceptualnoj umjetničkoj gesti, hrabrome iskoraku kojim se eliminiraju zadnje iluzije i do srži demaskira sustav proklamiranih vrijednosti o kojima Vaši stranački drugovi diljem Hrvatske drže redovite pjevane mise.
Prizor je općenito bio dojmljiv: u publici više stotina ljudi, mahom u crnom, oko Vas skupina viđenijih neofašista s nabreklim vratnim žilama, a oko spomenika u stavu mirno pripadnici pravaške postrojbe, s crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama veličine šake na kojima se koči ustaška parola ”Za dom spremni“
Postavi li tkogod logično pitanje – ”Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!
Meni, doduše, nije baš najjasnije zbog čega je vojna formacija nazvana po nacističkome oficiru uopće zakonom dopuštena, a kamoli da joj se podiže spomenik, niti razumijem zašto nositelji fašističkog znamenja, čim su stupili na javnu površinu, nisu privedeni u najbližu policijsku stanicu, no Vas, kao pragmatičnog političara, zainteresiranog za osjetljivu problematiku nacionalnog jedinstva, to ne mora brinuti.
Hoće li Vas korisnici usluga pritom smatrati antifašističkim fašistom ili fašističkim antifašistom – hoćete li svoje glazbene simpatije udijeliti Leonardu Thompsonu ili Marku Perkoviću Cohenu – od sporedne je važnosti, dok god Vaša uzvišena nakana nije opterećena misaonim stranputicama kakve se, avaj, vrzmaju po glavi ovoga potpisnika: na primjer da gori od ustaša mogu biti samo oni koji ih opslužuju antifašističkom ambalažom.
Stoga Vas, g. Debilu, navodni gaf na spomenutoj svečanosti nije mogao zaobići. Obraćajući se svečarski raspoloženoj rulji, rekli ste: ”Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…“, što je kod okupljenih izazvalo oduševljenje i salve odobravanja, a i sami ste se šeretski nasmijali svojoj tobožnjoj zabuni. Ali nije se radilo o zabuni, g. Debilu! Zar ima veće pobjede nad antifašizmom od prizora u kojem nominalni ljevičar, na Dan antifašizma, veliča jedinicu koja nosi ime ustaškoga vojskovođe i čiji su pripadnici postrojeni u fašističkim uniformama?
Postavi li tkogod logično pitanje – ”Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!
Ovim Vas pismom, g. Debilu, želim ohrabriti da se ne opravdavate, da odbacite zadnje ostatke stida, da ponosno stanete iza svojih riječi, makar one bile ispljunute nehotično, jer nije Vam se dogodilo nikakvo verbalno otkliznuće, nego greška strukturalne prirode, takoreći, lapsus in fabula, erupcija realnosti u samome središtu antifašističke obmane. Ponekad je jedino retoričkim gafom moguće izreći punu istinu. Zbog toga je, g. Debilu, Vaš nastup bio ljekovit!
Slutim da su mu prethodile zanimljive diplomatske aktivnosti, pošto je isprva bilo zamišljeno da se spomenik HOS-ovoj bojni otkrije 10. travnja, na dan proglašenja Endehazije – kada ste, usprkos tome, potvrdili svoj dolazak – no sva je prilika da ste u kasnijim pregovorima iskamčili promjenu datuma, utanačili termin s nešto drugačijim simboličkim nabojem, što se naposljetku i organizatorima svidjelo: u redu, umjesto klasičnoga ustaškog derneka, imat ćemo raskošan spektakl cinizma, s lijevim gradonačelnikom u ulozi službene maskote.
Dogovor je zapečaćen Vašom znamenitom izjavom da između bojne ”Rafael vitez Boban“ i Prvoga splitskog partizanskog odreda ”za mene nema razlike“, jer su se ”jednako borili za Hrvatsku“.
Podsjećam Vas da su slične pomirbene ideje opsjedale pokojnoga Franju Tuđmana, toliko da je, slijedeći primjer Francisca Franca, u Jasenovcu planirao prirediti magijski obred s miješanjem kostiju ustaša i njihovih žrtava, a onda poprište ukrasiti granitnim spomenikom sa šahovnicom dimenzija nebodera, međutim, sirotan je ostao nerealiziran, ispostavilo se kako ipak nije toliki debil da svoje zamisli provede u djelo. Ali vi jeste, g. Debilu!
Cijenjeni g. Debilu, primite izraze najiskrenije potpore ovoga skromnog potpisnika. Poučno je bilo vidjeti kako se bezbolno uklapate u crni ambijent, kako od srca plješćete pukovniku Skeji, ordinarnom ustaši, dok s pjenom na usnama proklinje one što su ”Boga našeg razapeli“, misleći po svemu sudeći na Židove, i dok podno spomenika u obliku klesanoga falusa skraćenog za glavu izriče zakletvu: ”Kristovi smo apostoli, mi smo za dom spremni!“
Vaša odvažnost naprosto plijeni! Vaša je snaga u Vašoj mentalnoj oštećenosti! Pitam se što bi mogao biti sljedeći podvig: možda da službeno pohodite misu zadušnicu za Antu Pavelića u splitskoj Crkvi sv. Dominika ukoliko je pater Luka Prcela pristane pomaknuti na Dan ustanka ili – zašto ne – na 29. novembra?
Cijenjeni g. Debilu,
primite izraze najiskrenije potpore ovoga skromnog potpisnika. Poučno je bilo vidjeti kako se bezbolno uklapate u crni ambijent, kako od srca plješćete pukovniku Skeji, ordinarnom ustaši, dok s pjenom na usnama proklinje one što su ”Boga našeg razapeli“, misleći po svemu sudeći na Židove, i dok podno spomenika u obliku klesanoga falusa skraćenog za glavu izriče zakletvu: ”Kristovi smo apostoli, mi smo za dom spremni!“
Skejin Isus i Vaš lapsus, to Vam je isti Đavo, gospodine Debilu. To je isti par rogova pod zastavom. To je ”jedina i vječna Hrvatska“. A to je i zalog svetog kontinuiteta, koji – naizgled paradoksalno – u Vašem slučaju nije zajamčen tvrdokornom isključivošću, već, kao što iz svoje lijeve perspektive volite naglasiti, liberalnom otvorenošću i odsustvom predrasuda. Uostalom, nije li svejedno hoćemo li u Splitu njegovati fašizam i postrojavati crnokošuljaše zbog ideološke zatucanosti kakva je krasila g. Kretena ili zbog demokratske širine kakva krasi Vas, g Debilu?
Jedino što će – s obzirom da je g. Marko Perković rezervirao mjesto u neposrednoj blizini mikrofona – biti malo teže zadovoljiti sve muzičke ukuse. To Vam je, nadam se, poznato: kada glazbenici poput Thompsona uživaju počasni status, glazbenici poput Cohena obično su na turneji, putuju u stočnim vagonima prema nekom od Auschwitza.
S osobitim štovanjem,
Viktor Ivančić
(Prenosimo s portala Peščanik.net).