novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Izbori u Bosni i Hercegovini nešto su tragičniji od izbora u Republici Hrvatskoj, ali oni, baš kao svaki izbori, u potpunosti odgovaraju političkoj i društvenoj stvarnosti zemlje u kojoj se izbori odigravaju, odnosno, potpuno jednoznačno rečeno, rezultati izbora odgovaraju stanju javnog uma te države. [Read more…]
Ivo Komšić
Srednja Bosna je ključ opstanka Bosne i Hercegovine nakon ratnog i poratnog razmještanja njenog stanovništva, progona i ”humanih preseljenja”. To je bila u ratu, to je i danas.
Prije nego je krenuo u otvorenu agresiju na BiH, Radovan Karadžić je u valovima izvlačio bosanske Srbe iz centralne Bosne, kao i iz Sarajeva. Do aprila 1992. godine taj proces etničkog čišćenja je već bio završen. To je bilo neskriveno, cijeli proces se odvijao preko Kiseljaka. [Read more…]
Ivo Komšić
Neke ljude koji se bave politikom ili se uguravaju u politiku ne treba opisivati niti njihove stavove tumačiti, dovoljno ih je citirati. U tu kategoriju spada i Mate Granić.
Angažirajući se u posljednje vrijeme, s pozicije savjetnika hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, dao je nekoliko izjava koje ne bi zasluživale nikakvu pažnju da se u njima ne prepoznaje zvanična politika Republike Hrvatske prema BiH. [Read more…]
Božo Kovačević
Foto: Telegram
Čini se da je predsjednici Republike bilo važnije da pod svaku cijenu u drugom tjednu nove godine otputuje u inozemstvo nego to što će tim putovanjem postići. Kako je putovanje u Afganistan iz sigurnosnih razloga moralo biti odgođeno, odlučila se za posjet Turskoj. Tako se morala zadovoljiti prolazom pored kičaste Erdoganove garde umjesto da se uz grah iz kotla druži s vojnicima u Afganistanu što joj je, čini se, jedna od snažnijih potreba. [Read more…]
Robert Bajruši
“Da imam u promilima šansu, ja bih referendum o neovisnosti održao”, izjavio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu za Deutsche Welle. Zatim je, kako bi pokazao da nisu u pitanju snovi nego ozbiljan plan, u završnom dijelu intervjua iscrtao dijelove BiH, koji bi se ujedinili u, ono što zovemo, Velika Srbija.
Bila bi to kompenzacija za gubitak Kosova (makar je Dodik u novu državu ucrtao i Kosovsku Mitrovicu), a usput je uslijedila poruka bošnjačkom lideru Bakiru Izetbegoviću neka ne prijeti oružjem jer su Srbi spremni ratovati, ako zatreba.
Kao da je ovo 1992., a ne 25 godina poslije, što pokazuje koliko se odmaklo u pomirbi i normalizaciji na Balkanu.
Crtajući nove državne granice, možda Dodik samo ispituje do koje granice može ići?
Ne, jer ovdje nije riječ o provokacijama nego malignoj politici. Jučer je otišao korak dalje i izgovorio bezrezervni kompliment na adresu Ratka Mladića, koji čeka presudu za zločine kakvi u u Europi nisu počinjeni nakon 1945.
“Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju obrane slobode srpskog naroda, gdje god on bio”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci.
Istina, lako se verbalno junačiti dok “legende” čekaju odluku prema kojoj će ostatak života provesti iza rešetaka.
Nije li Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, u zadnje vrijeme blizak politički saveznik Milorada Dodika?
To je podatak koji pokazuje koliko je zamršena situacija u susjednoj državi. Dok se Hrvatska i Srbija svako malo svađaju, hrvatske vlasti u Zagrebu i Mostaru radije surađuju s Dodikom nego da pokušaju naći kompromis s Izetbegovićem i Bošnjacima.
Onda nepametni Izetbegović prijeti da će spriječiti izgradnju Pelješkog mosta i tako dodatno produbljuje nepovjerenje, a sve to vrijeme Dodik iscrtava novu državu, koja bi došla nedaleko od Zagreba.
Zato je za Hrvatsku opasno to što, osim tijekom rata, BiH nikada nije bila nestabilnija nego danas.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
Petar Preradović
Jezik je bojno polje politike. U pravilnim ciklusima od četiri (četiri?) godine rasprave se ponavljaju, argumenti vade iz naftalina i jezični dušobrižnici imaju svojih pet minuta. [Read more…]
Tomislav Jakić
Opet jednom, i to u vrijeme vladanja onih koji su se kleli kako će nas izvesti iz sučeljavanja što sežu u prošlost i povesti putem prema budućnosti, aktualne su podjele i optuživanja karakteristična za prve godine samostalne Hrvatske. [Read more…]
Goran Flauder
Nakon što ju je predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović u rujnu 2015. prozvala da će ostati zabilježena u hrvatskoj povijesti po ”dvije antologijske izjave: da je Hrvatska izvršila agresiju prema BiH i da teroristi putuju biznis klasom”, Vesnu Pusić je u prošlotjednom Otvorenom HTV-a za isto prozvao i glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić. [Read more…]
Bosna se na trenutak ponovo vratila u fokus javnosti, u kojemu je nije bilo još od rata. Svi se utrkuju da protumače, objasne, definiraju – što se to zapravo događa, kakvoga je karaktera, etničkoga ili socijalnog, autohtonog ili politički insceniranog, ova pobuna što se širi od velikih središta do najmanjih gradića, te kakve će rezultate i posljedice proizvesti. Od komentara i analiza koje su mi do ovoga časa bile dostupne, i koje smjeraju na to da kažu “punu” i “pravu” istinu, većina boluje od jedne boljke – od manjka suzdržanosti i metodičke skromnosti. A u promišljanju o ovomu što se, još uvijek nascentno i neprevrelo, zbiva na ulicama bosanskih gradova ona je najpotrebnija.
Pomišljam da bi jedan zaobilazni put u opisivanju i tumačenju mogao možda na sve to baciti više svjetla nego svi izravni pokušaji, a on se sastoji u maloj vježbi koja će pokazati kako se međusobno suprotstavljaju, ukrštaju, dopunjuju, pa u zajedničkom besmislu potiru tri mainstream tumačenja iz triju virtualnih nacionalnih središta – srpskoga, hrvatskog i bošnjačkog. Prikazat ću ih u sublimiranom vidu; ekstenzivno navođenje, uz opširne citate, bilo bi mnogo živopisnije i zabavnije, ali bi odnijelo previše prostora.
Srpsko tumačenje je jednostavno do rudimentarnosti: protesti nisu ni socijalni ni građanski, sve je to inscenirano od bošnjačke politike iz Sarajeva sa ciljem da se razgradi dejtonska struktura Bosne i Hercegovine, sruši Republika Srpska i napravi unitarna BiH. Kao i obično, najglasniji izvikivač ove teze je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Glavni “dokaz”: protesti se događaju samo tamo gdje žive i vladaju Bošnjaci. Srpski narod (a i hrvatski, dodaje Dodik, koji se često postavlja kao branitelj hrvatskih interesa, bez zamjerki i bez ikakve nelagode kod velikih Hrvata u Hercegovini) nije ni historijski ni politički naivan da bi nasjeo na ovaj plan.
Hrvatsko stajalište (odavno grubo reducirano i politički poistovjećeno s “hrvatskom” Hercegovinom, a praktično s onim što zastupaju Dragan Čović i HDZ) nije bitno drukčije. Protesti su izrežirani da bi se srušile institucije Federacije BiH i kantona, te uvela nova, unitarna konstrukcija Federacije u kojoj bi Hrvati bili posve majorizirani i obespravljeni od Bošnjaka. Plan je sadržavao i namjeru da se protesti prenesu na “hrvatska” područja, ali narod na to nije nasjeo. Najjezgrovitije je ovu zajedničku srpsko-hrvatsku konstrukciju izrazio vjerni urednik vjernoga Čovićeva podizdanja Večernjeg lista: “Cilj je ‘bosansko proljeće’ prenijeti na hrvatska i srpska područja, a nakon sukoba uspostaviti bošnjačku državu”.
U osnovi bošnjačkoga tumačenja, kakvo uz zanemarljive razlike zastupaju B. Izetbegović (SDA) i Lagumdžija (SDP), jest teza da su protesti izrežirani i organizirani iz različitih domaćih i vanjskih centara, koji ni o čemu drugome ne misle nego o dezintegraciji Bosne i Hercegovine i o getoiziranju Bošnjaka ili čak o njihovom uništenju kao naroda, a da se u tome mogu i moraju prepoznati i prsti “velikosrpskih i velikohrvatskih projekata”.
Izetbegović: “Cilj je uništiti vlast tako da nje nema nikako na teritorijima koje je branila Armija RBiH i gdje žive Bošnjaci”. Lagumdžija ne zaostaje, pa tvrdi kako u svemu tome ima udjela i Evropska unija, čija “desnica” radi na stvaranju mišljenja kako je stanje najgore “tamo gdje su Bošnjaci”, a cilj je podjela Bosne i stvaranje trećeg entiteta.
Ovdje je važno dodati da bošnjačka scena nije kompaktna, pojavio se otvoreni politički rat između dvojca Izetbegović-Lagumdžija i Fahrudina Radončića (SBB), ministra državne sigurnosti. On uporno tvrdi da su protesti “pobuna naroda protiv državne mafije i sistemske korupcije” koja je državu i građane opljačkala i bacila na koljena, a protivnici mu imputiraju da je bio organizator onoga dijela protesta koji su prvoga dana u Sarajevu imali vandalski oblik paljenja administrativnih zgrada i uništavanja javne imovine. Po njima Radončić to radi iz želje za vlašću, a još više po nalozima nekih tajnovitih domaćih i svjetskih sila koje su protiv Bosne i Bošnjaka.
Frapantno je kako su srpsko-hrvatsko i bošnjačko stajalište u potpunom suglasju u tumačenju karaktera i porijekla protesta. Oba stajališta, naime, proteste politiziraju i “nacionaliziraju”, oba pribjegavaju teoriji zavjere pripisujući ih kojekakvim tajnim službama, zloćudnim agenturama, zakrinkanim planovima, i oba pokazuju potpuno jednako zastrašujuće sljepilo i gluhoću pred onim što je najevidentnije kao motivacija i pojavni oblik ovoga događanja: ogromno socijalno nezadovoljstvo i elementarni gnjev, koji svoje uzroke i adrese pronalazi u nesposobnim strukturama vlasti i u bahatim, socijalno neosjetljivim i korumpiranim političarima.
Potrebno je napomenuti da sve tri nacionalpolitičke interpretacije demonstracija imaju masovnu i masivnu podršku od medija i tzv. nezavisnih analitičara i komentatora. Ovi u oštrini formulacija, u pravilu zasnovanih na neistinama i/ili paranoičnim projekcijama, čak idu ispred političara.
Tako će komentatori s hrvatske strane zahtjev za ukidanjem kantona, koji se u demonstracijama čuo sasvim marginalno, ekscesivno, i nije ušao ni u jedan od ozbiljnih proglasa, gromoglasno ponavljati kao krunski dokaz da su protesti unitaristička bošnjačka podvala (firma Raspudić&Lučić, na primjer, ali i mnogi drugi, pojedinci i mediji). Bošnjački pandani, pak, paroksistički kvalificiraju proteste kao “genocidni plan da se Bošnjaci zatvore u geto”, kao “demonstraciju okupacije Bošnjaka”, “potpuno urušavanje državnih institucija”, iza čega stoje “naručioci koji čuvaju svoju anonimnost” (F. Muhić, F. Alispahić, E. Duraković i dr.).
Uz takvu orkestraciju nije nimalo čudno da tzv. obični ljudi, narod, prihvaćaju te programirane laži i fantazije kao tvrdu istinu. To je ono žalosno stanje koje Mirko Kovač opisuje efektnom figurom: kada “pjesnik i kaplar misle isto”.
Šefovi izvršnih vlasti u tuzlanskom, bihaćkom, sarajevskom i zeničkom kantonu podnijeli su ostavke, dok političari s viših razina i ne pomišljaju na povlačenje, sva im je pažnja usmjerena na izbore koji dolaze u listopadu i na to kako će zadržati pozicije u vlasti i pri vlasti. To je motiv koji ih ujedinjuje i zbog kojega su spremni proizvesti i najfantastičnija tumačenja protesta da bi ih kompromitirali, čak kriminalizirali.
Ista je to vrsta straha i u Lagumdžije-Izetbegovića, i u Čović-Dodika, samo što je prvoj dvojici mečka zaigrala pred vratima, a druga se dvojica boje svoje, koja još drijema. Nije ih teško razumjeti: silazak s vlasti, eventualni dolazak novih garnitura sposobnih i spremnih da počnu rasijecati polipsku mrežu korupcije i raditi na istinskom demokratskom i socijalnom uređenju države, mnoge od vladajućih bi za čas razotkrio kao šampione zloupotreba.
Činjenica da su protesti izbili samo u Federaciji BiH, i to u onim gradovima u kojima su dominantni Bošnjaci, a da ih nema u “hrvatskim” krajevima i u Republici Srpskoj, često se koristi kao argument da pobuna nema socijalni nego nacionalni, bošnjački karakter. To ne rade samo političari iz svojih manipulacijskih razloga, niti samo spomenuti nacional-novinari i analitičari, to se može čuti i od dobronamjernih i politički nezainteresiranih, ali površnih i slabo upućenih komentatora.
Geografija protesta na prvi pogled daje takvu mogućnost. (Iako, valja radi potpune istinitosti podsjetiti da se demonstriralo i demonstrira i u “hrvatskim” kantonima, primjerice u Orašju i Livnu, a i u “srpskom” Prijedoru, ali to rade prijedorski Bošnjaci, što je jedna sasvim posebna, na osobit način bolna priča.) O geografiji pobune prof. Enver Kazaz ima opservaciju, s kojom nema razloga ne složiti se, kada govori o “unutaretničkim, bošnjačkim socijalnim protestima” i o tome da je “u ovoj zemlji klasna solidarnost etnički definirana”, što, pak, upozorava na zastrašujući stupanj opće socijalne urušenosti.
Težina i istinitost ove opservacije počiva na civilizacijski regresivnom razvoju, započetom u ratu, a koji se nastavlja i danas, unutar kojega je u Bosni i Hercegovini došlo do političkoga poistovjećenja dijelova teritorija s narodom koji je tu u većini, što je rezultat ratnih politika i etničkoga čišćenja.
Tako, barem kada dobronamjerni autori konstatiraju da su protesti bošnjački jer se događaju u onim gradovima u Federaciji gdje su Bošnjaci većina, morali bi biti svjesni da time čine politički nevidljivom, irelevantnom i beznačajnom, činjenicu da na protestima u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici, itd. aktivno i ravnopravno sudjeluju tamošnji građani raznih nacionalnih identiteta, pa, naravno, i Hrvati i Srbi. I vice versa, pred tom činjenicom je isto tako pogrešno patetično kliktati, a i to rade mnogi, kao pred vrhunskim dokazom idealne multietničnosti ove pobune građana. Takva je to prokleta bosanska “dijalektika”, i tu nema pomoći: svako pojednostavljivanje put je u promašaj.
Ima, međutim, ova stvar još jednu važnu dimenziju. Osim nacionalnosti, u geografiji protesta valja vidjeti da se radi o urbanim sredinama, socijalno stratificiranim, s manjom ili većom industrijskom i radničkom tradicijom, s razvijenom infrastrukturom, te da je sve to destruirano, što u ratu, što u poslijeratnoj kriminalnoj tranziciji i privatizaciji.
To je mnogo plodnije tlo za pojavu autohtonoga socijalnog revolta nego drugdje. U Republici Srpskoj, barem u njezinom zapadnom i sjevernom dijelu, ima nekoliko sličnih sredina, ali su tamo svi eventualni socijalni porivi još zagušeni debelim i teškim slojem entitetskog nacionalizma-patriotizma. Doduše, opozicijski političar Mladen Ivanić upozorava da bi tome uskoro mogao doći kraj i da bi se mogli pojaviti slični socijalni nemiri kao u Federaciji BiH.
Na “hrvatskim” prostorima nema ni minimuma opisanih uvjeta za bilo kakav revolt, za što, uostalom, uslijed malobrojnosti stanovništva i njegove slabe socijalne raslojenosti nema ni neophodne kritične mase. Mostar (zapadni), Ljubuški, Livno – tu počinje i završava lista sredina s kakvom-takvom tradicijom modernoga urbaniteta.
Umjesto što se veliki Srbi i veliki Hrvati diče i hvastaju time što, eto, nisu nasjeli i dopustili da im se preliju demonstracije i zahtjevi za sklanjanjem korumpiranih vlasti i za poboljšanjem životnih prilika, imali bi mnogo više razloga da se zamisle: kakvo značenje ima i što o njima govori ta socijalna letargija i cinizam s kojim se odnose spram događaja u “bošnjačkim” dijelovima Federacije.
Možda bi stid zbog socijalne zakržljalosti bio adekvatnije osjećanje? Nije nemoguće da će već sutra doći vrijeme kada će se svi zajedno kajati što se nisu solidarizirali, i stvorili uvjete za pokretanje velikoga pospremanja u Bosni i Hercegovini, na osnovama jednoga posve novoga društvenog konsenzusa.
Teorije o tome da se socijalna pitanja ne mogu i ne trebaju otvarati prije nego što budu riješena nacionalna samo su smokvin list za surovi etnonacionalizam, koji pak u hercegovačko-hrvatskom slučaju nije ništa drugo do sredstvo za perpetuiranje vlasti jedne te iste stranačke firme, kojoj su se Hrvati predali na upravljanje već četvrt stoljeća, i njezinoga aktualnog šefa-vlasnika. A autori koji dilaju tu teoriju nisu drugo do firmina i šefova intelektualna sluščad, ma kako sami sebe doživljavali.
Prognoze? Osim ostavki vlada u četiri kantona za sada je malo realnih izgleda da bi se ovaj val nezadovoljstva mogao realizirati u obliku ozbiljnih i krupnih promjena. Nešto važno se događa u Tuzli, gdje je u toku “strukturni dijalog” između parlamenta kantona i organiziranih predstavnika demonstranata na temelju racionalno postavljenih zahtjeva. Između ostaloga, postignut je dogovor o ukidanju one sramne prakse da funkcioneri kojima isteče mandat još godinu dana primaju plaću i imaju druge beneficije. Sličan proces odvija se u Sarajevu, Zenici i Mostaru. Plenum građana i građanki u Sarajevu formulirao je prošloga petka navečer svoje zahtjeve skupštini kantona; za dalji razvoj stvari bit će vrlo važno kako će kantonalni parlament reagirati na njih.
Nejasno je što će biti sa zahtjevom demonstranata, koji su kao zajednički usvojili plenumi građana iz svih kantona, da ostavku podnese i vlada Federacije BiH. Do sada su Nermin Nikšić, predsjednik vlade Federacije i njegov partijski šef Lagumdžija to kategorično odbacivali.
Rekoh na početku da je potrebna skromnost u zaključivanju, pogotovo u prognoziranju. Nitko ne može znati na što će ova pobuna izaći, hoće li proizvesti promjene ili će se razbiti o mračnu hridinu monstruoznoga političkog sistema kojim su se vlastodršci majstorski naučili koristiti pretvarajući sve demokratske uzuse i procedure u nakaznu karikaturu.
Kada su na početku 20. vijeka u Bosni nastali zameci industrijskoga radništva, pojavio se i prvi štrajk: radnice u sarajevskoj tvornici ćilima zatražile povećanje mizernih plaća. O tomu piše Ivo Andrić u priči Štrajk u tkaonici ćilima, a vrsni poznavalac Andrićeva djela njemački profesor Robert Hodel piše o toj priči, zaključujući po njoj, i po drugim djelima, kako je pisac Andrić – socijalni skeptik. Između ostaloga “dokaznog materijala” Hodel navodi scenu u kojoj pohapšene radnice u policijskom zatvoru prkose nadmenome austrijskom direktoru policije tako što mirno sjede i povazdan – pjevaju! A što bi pjevale, nego ono jedino što znaju, sevdalinku:
Propjevala bulbul tica – misli zora je.
Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove!
Ja sam luda, ja sam mlada, pa ne umijem.
Kad si luda, kad si mlada, što se udaješ?
Na sarajevskim protestima promatrao sam jednoga dana grupu postarijih ljudi, u neuglednoj odjeći, slabo njegovanih, po svoj prilici bivših radnika nekog od industrijskih giganata propalih u kriminalnoj privatizaciji. Mirno stoje pred jakom žičanom ogradom koja ih dijeli od policajaca što čuvaju zgradu federalne vlade i u njoj Lagumdžijinoga premijera Nikšića s njegovim ministrićima, razvili su neke transparente, i pjevaju – što? Pjevaju poznatu Merlinovu neosevdalinku:
Bosnom behar probeharao,
Mene život razočarao.
Svuda behar na nju miriše,
A ja uzdišem.
Osim razoružavajuće nježnosti ima u tom prizoru nekoga, ako se tako smije reći, vedrog beznađa – ovim ljudima kao da je više stalo do toga da onima tamo, iza debelih zavjesa i stakala, pokažu da ne pripadaju istome soju, nego da postignu neka silna i konačna prava. Doista, je li u ovome, ovakvom našemu svijetu mudro biti išta drugo do – socijalni skeptik?
Post scriptum. Gornji tekst bio je već završen, kad se pojavila vijest o zločinu u zapadnom Mostaru: nasred ulice, pred gimnazijom “Fra Grgo Martić” u kojoj radi, napadnut je profesor Josip Milić. Najprije je zatekao svoj automobil s probušenim gumama, pozvao je policajce koji je su napravili zapisnik i otišli, zatim je nazvao vulkanizera, pa dok ga je čekao, iz svoje čeke iskočila su dvojica toljagaša i brutalno ga pretukli nogama i bejzbol palicama, desna ruka mu je slomljena, te je završio na operacijskom stolu. Milić je predsjednik Unije neovisnih sindikata Federacije BiH, bio je angažiran u mostarskim demonstracijama zbog čega ga je policija hapsila, a za koje, vidjeli smo, Dragan Čović i njegovi “analitičari” tvrde da su uvezeni iz istočnoga Mostara i da su organizirani od bošnjačkih stranaka kao pokušaj “državnog udara”.
Uz materijalne štete nastale paljevinom i pljačkom nekih javnih zgrada u mostarskim demonstracijama, kako svi s olakšanjem ističu, nije bilo ljudskih žrtava i, što je osobito važno, nije bilo žrtava koje bi bile rezultat međunacionalnoga sukoba. Ni atentat na Josipa Milića nije stvar međunacionalnog sukoba; on je očito žrtva jednonacionalnog napada izvedenoga po osmišljenom i jasno naručenom scenariju, tipičnom za batinaške totalitarne režime.
Žrtva, i upozorenje: danas Milić, sutra svatko tko narušava jednoumnu nacionalnu idilu pod kontrolom Partije i Vođe.
Donji tekst je već bio napisan, kada su u bosanskohercegovačkim gradovima izbile demonstracije koje su sve zaprepastile žestinom i širinom. Njihova temeljna motivacija je svakomu jasna: strašno socijalno stanje u kojemu ljudi žive i opća besperspektivnost, koja naročito bolno pogađa nezaposlene, penzionere, mladu generaciju. S druge strane, mnogo je zagonetaka i pitanja u vezi s organizacijom protesta, s eventualnim političkim inicijatorima iz sjene, kao i u vezi s činjenicom da su neredi ograničeni na gradove u Federaciji BiH, i to najviše na one u kojima je očigledna većina bošnjačkoga naroda.
Od svih političara koji su do ovoga trenutka izašli pred javnost najizrazitiji demagoško-politikantski pokušaj kapitaliziranja ovih događaja demonstrirao je Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH. A Željko Komšić i Bakir Izetbegović svojim su ridikuloznim izjavama pokazali apsolutno pomanjkanje bilo kakve autorefleksije. Oni, naime, baš kao da su kakvi volonteri nevladinoga sektora, a ne članovi najvišega državnog tijela, Predsjedništva BiH, koji godinama planduju u samome vrhu političkoga života, izjavljuju kako su za sve ovo “krivi političari”, koji su “neosjetljivi za socijalno stanje građana”…
*
Da je politički život u Bosni i Hercegovini u stanju kliničke smrti, to odavno znaju i vrapci pod strehom, a sada je došlo do ušiju i evropskim funkcionerima u Bruxellesu i u Strasbourgu, odakle u Sarajevo učestalo stižu izrazi “zabrinutosti”. U podtekstu čuje se i nešto kao prijetnja: ako bosanskohercegovački političari ne nađu rješenje u famoznom slučaju Sejdić-Finci i ne ugrade ga u izborni zakon, međunarodna zajednica neće priznati legitimitet izborima koji dolaze u listopadu ove godine ako i budu održani.
A Peter Sorensen, uglađeni mladi gospodin koji rezidira u Sarajevu s titulom specijalnoga predstavnika EU u BiH, izjavljuje da “postoji mehanizam kojim Evropska komisija može primorati političare u BiH da postignu dogovor o pitanju Sejdić-Finci, a to je dovođenje političara do zaključka da li BiH želi ili ne želi da dalje napreduje na putu evropskih integracija”.
Jake li prijetnje i još jačega li “mehanizma”!
Stranački lideri koji u svojim rukama drže konce (ne)dogovaranja mogu se na sve ovo samo cinično i zadovoljno naceriti. Njima svima, naime, itekako odgovara da se u Bosni i Hercegovini ništa ne mijenja, a najmanje od svega im treba “put u Evropu”. Razlozi su brojni i različiti – jedni u Dodika, drugi u Čovića, treći u Lagumdžije, da pobrojim samo tu trojicu koji trenutno imaju najveći utjecaj u “procesu dogovaranja”.
Dodik zna da se bilo kakvom evropeizacijom Bosne i Hercegovine njegova naci-vizija Republike Srpske suši i vene, postaje prazan pojam. Čoviću je jasno da je zakonskim sređivanjem slučaja Sejdić-Finci prema presudi Evropskoga suda njemu lično i njegovoj stranci biva izbijena iz ruku izuzetna pozicija onoga od čije volje trenutno sve zavisi, iako je objektivno minoran. Lagumdžija, koji je urnebesnim manipulacijama u Federaciji BiH (čak i kršenjem Ustava) te skrivenim dealom s Dodikom, uspio sa samo 17-postotnim izbornim rezultatom ovladati Federacijom i velikim dijelom njezinih glavnih resursa, zna da bi pozitivne promjene sve to razgolitile i onemogućile ubuduće.
No, postoji i razlog koji im je svima zajednički i vrlo osoban: strah od scenarija sanader, koji je najbolje spriječiti ostankom na vlasti ili pri vlasti, a to, pak, možeš jedino ako evropski put za Bosnu i Hercegovinu držiš zatvorenim i neprohodnim što god je duže moguće.
Milorad Dodik ni dosada nije se ustezao od antievropske i antinatoovske retorike, već kako mu je kada bila potrebna u populističke svrhe. U posljednje vrijeme u tome, međutim, prednjači Zlatko Lagumdžija. Nakon što su se iz Evropskoga parlamenta napokon čule uravnotežene ocjene o separatističkim i centralističkim političkim tendencijama kao jednakoj opasnosti za Bosnu i Hercegovinu, Lagumdžija je dao oduška svome bijesu.
Optuživši “Evropljane” da time rade na “podjeli Bosne”, udario je u najjače patriotske talambase: “Ako je dilema BiH ili perspektive u EU, hvala lijepo! Mi nismo zainteresirani za takvu perspektivu u EU i NATO!” A za eventualno nepriznavanje izbora Evropljanima poručuje: “Ako ćemo imati člana Predsjedništva kojeg ne priznaju EU, Vijeće Evrope, najvažnije je da to budu izbori koje će priznati narod BiH”.
Ovo je potpuna novost u Lagumdžijinoj retorici, kojemu su uvijek do sada usta bila puna zaklinjanja u bezrezervnu predanost, njegovu ličnu i njegove stranke, integraciji u EU i NATO kao jedinoj šansi za Bosnu i Hercegovinu. Što se to dogodilo sa samoproglašenim prvakom socijaldemokracije i “građanske orijentacije” u političkom životu Bosne i Hercegovine – mogao bi se netko upitati.
Tko god prati Lagumdžijinu praksu kako na unutarpartijskom tako i na “vanjskom” planu, zna da tu odavno nema ničega novog i neočekivanog. Još od neslavno okončane avanture s tzv. Alijansom za promjene prije dvanaest godina moglo se jasno vidjeti da je to političar s ogromnim, upravo nezajažljivim apetitom za ličnu vlast i moć i s još većim manjkom političke vizije i osjećaja za potrebe države i njezinoga stanovništva.
Da je za ostvarenje onoga prvog spreman na najprljavije manipulacije i smicalice, najbolje je pokazivao brutalnim i sistematskim uklanjanjem svih ljudi od integriteta i političkoga nerva u SDP-u, poslije čega je, okružen mediokritetima koji mu se klanjaju, ostao sam na čelu stranke. Otkazao mu je čak i sasvim prosječni Željko Komšić, a, evo, u najnovije vrijeme i jedini preostali esdepeovac iz Banje Luke Slobodan Popović.
A svojim makinacijama pri sastavljanju vlade Federacije nakon izbora 2010. (u čemu je, doduše, imao sekundante i iz međunarodne zajednice i OHR-a) išao je tako daleko da je otvoreno prekršio ustav Federacije, te je otvorio vrata kaosu i potpunoj blokadi kojoj se ne nazire rješenje ni kraj.
Za dugotrajno održavanje u vrhu političkoga života Lagumdžija i njegov SDP imali su zahvaliti iluzijama koje su uspješno “prodavali” godinama. Najkrupnija od njih je deklamativno protivljenje nacionalizmu i odanost antifašizmu i „tekovinama NOB-a“, uz populistički proračunato njegovanu titolatriju, s obzirom na povelik broj građana BiH koji, iz perspektive socijalne deklasiranosti, čeznutljivo i nekritički prizivaju Tita i njegovo doba.
Tako se održavao privid da su ova partija i njezin čelnik važan alternativni faktor uz koji se trebaju vezati mogućnosti promjena i izlaska iz začaranog kruga stagnacije i političko-socijalne depresije. Toj iluziji podlijegali su i međunarodni faktori, čiju je podršku Lagumdžija dugo uživao i od nje vukao mnoge osobne benefite.
Sada je očito da su se svi ti kapitali istrošili. A dolaze izbori, i s njima dvostruka noćna mora: ne samo sve izvjesnija kazna glasača i gubitak vlasti, nego i ispostavljanje grdnih računa za sav kaos i nazadak što ga je Lagumdžija svojim postupcima proizveo od izbora 2010. godine.
Napokon je spala i antinacionalistička kruna s glave. Sada je već i posljednjim naivčinama jasno da je Lagumdžija samo jedan od varijeteta etnonacionalne politike u BiH, trenutno daleko eksplicitniji u nacionalističkom stavu od čelnika “čistih” bošnjačkih nacionalnih stranaka S. Tihića i B. Izetbegovića (SDA) i F. Radončića (SBB), te da je njegova priča o socijaldemokraciji, o ljevici i o “građanskoj državi”, “državi za čovjeka” samo jeftina opsjena.
Što mu je na kraju još jedino preostalo u zalihama za manipulaciju u pripremi za izbore? Najtrivijalnije sredstvo svakog nacional-patriotizma, balkanskoga pogotovo – eurofobija. Eto tačke u kojoj Lagumdžija i Dodik, dva samoproglašena lažna socijaldemokrata, napokon ruku pod ruku pocupkuju po istim notama, u istome kolu.