Svaki pojedinačni život može se promatrati kao potka unutar sveukupnoga tkanja života. Naš je život prepleten životima drugih. Da bi čovjek ozbiljio samoga sebe kao cjelovito biće, treba da je u interakciji s drugima: drugi su mu istodobno i zrcalo njegove jedinstvenosti i njegove vlastite drugosti. Naš identitet nikad nije samo naš: on je drugome ”drugi” jednako kao i što je identitet drugoga nama ”drug” sve dok ga ne pripitomimo i ne prisvojimo.

 

Drugost nije svodiva tek na puku drugost druge osobe. Živimo i usred vlastite drugosti, suprotstavljenosti ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti i savjesti. Ova suprotstavljenost nije tek prostor borbe, nego i plodno tlo integracije. Cjelovitost se ozbiljuje dijalogom, praštanjem, pomnim slušanjem svake drugosti: i naše vlastite, kao i drugosti drugog. Međusobnom prepoznavanju ime je gostoljubivost. ”Ja” svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, ”ja” se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, baš kao što drugom i jesam – drugi.

 

Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra.

Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra

 

Ljubav prema nama samima prvo je pravo koje nam valja tražiti da bismo mogli voljeti drugoga. A svoje vlastito djelovanje možemo legitimirati ponajprije tako da mu dajemo za pravo u djelovanju drugoga. Uvažavati druge znači poštovati njihovu sposobnost i slobodu odabira, inicijative, djelovanja, evolucije i promatranja koliko i vlastite. Tek se u ovoj međuovisnosti uvažavanja može govoriti i o pravednim institucijama.

 

Kada pristajemo svijet dijeliti na ‘‘mi’‘ i ‘‘oni, ‘‘mi’‘ smo, dakako, ispravni, normalni, isti, a ‘‘oni’‘ su oni ‘‘drugi’‘: ne samo različiti od nas, nego najčešće, kako mislimo, i nama inferiorni. Srbi Hrvatima i Hrvati Srbima, kršćani muslimanima i muslimani kršćanima, vjernici nevjernicima i nevjernici vjernicima, muškarci ženama i žene muškarcima itd.

 

Dakako, sve ovisi iz koje perspektive promatramo: onima tko su za nas ‘‘drugi’‘ i mi smo to isto njima. Između nas i drugih, bez obzira na to s koje smo strane, odnos moći. A moć koja sebi prisvaja prava bez dužnosti, počiva na ‘‘imati’‘. Ne na ‘‘biti’‘, ne na prepoznavanju.

 

Negiranje ili ugrožavanje čijega prava da bude što jest ili tko je odabrao biti, počinje s nama, našim zanemarivanjem temeljne ljudske dužnosti: brige za druge. Kada ne prianjamo uza svoju dužnost, i sami sebe lišavamo privilegija prava. Kada drugima negiramo njihovo pravo da budu drukčiji od nas, krećemo se u prostoru nasilja u kojem bivamo zatvoreni u svoju istost.

 

Tko smo zapravo? Na čemu temeljimo naš višak vrijednosti u odnosu na druge? Na naciji, religiji, moralnoj ispravnosti, zdravlju, našim zaslugama? Dok sve to ‘‘imamo’‘, borit ćemo se i da zadržimo i strahovati da ne izgubimo, a dok jesmo slobodno ono što jesmo, dijelit ćemo obilje svojega bivanja svima bez razlike. Čak i kada nam ostane samo naša različitost.

 

Bojimo se onih koji su različiti od nas jer se bojimo naših vlastitih mogućnosti da sami budemo drukčiji, da dopustimo da nas ljudi i život mijenjaju, da se prepustimo dinamici sazrijevanja, trajnoga rasta i otkrivanja.

Braniti vlastita najdublja uvjerenja ne znači smatrati ih najboljima i jedino mogućima. Tek bol odricanja od našega prava da smo u pravu pripravlja prostor za istinski dijalog. Dijalog nas nuka na trajno preispitivanje vlastitih gledišta i uvjerenja, nužno uvjetovanih

 

Svijet dijelimo na ‘‘mi’‘ i ‘‘oni’‘ samo kada ne prihvaćamo vlastiti nutarnji svijet u kojem prebiva mnoštvo glasova među kojima samo u tišini možemo razabrati onaj najdublji glas jedinstva. Jedinstva u kojem pripitomljujemo naše vlastite drugosti i u kojoj su sve mogućnosti otvorene.

 

Samo se siromašni, bolesni, hendikepirani, marginalizirani ne osjećaju ni nad kim superiornima. Čak ni kad su u većini. Stoga se Isus najradije družio s njima.

 

A mi se često i nad njima, ukoliko ne prihvaćamo vlastito siromaštvo, osjećamo superiornima svojom velikodušnošću.

 

Samo onaj tko prihvaća svoje vlastite drugosti, može prihvatiti i tuđe. I razumjeti ih u ljubavi.

 

Moje najdublje ‘‘ja’‘ ne može biti obuhvaćeno nikakvim ‘‘mi’‘. Čak i kada pripadam određenoj grupi po slučajnosti rođenja i odgoja ili po svjesnom odabiru, moje ‘‘ja’‘ više je od moje pripadnosti. Ono obuhvaća i moj vlastite i tuđe drugosti te se osjeća odgovornim za njih i brine za njih. Ne zbog njih.

 

Jedino ‘‘mi’‘ koje doista postoji, jest ‘‘mi’‘ kao zajednički nazivnik ljudskim bićima. A i to ‘‘mi’‘ tijesno je povezano s cjelokupnošću živih bića, svemira, života. S Bogom samim koji daje da kiša pada pravednicima i nepravednicima i da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, nad istima i drukčijima.

 

Za dijalog s drugima nismo kadri prije nego što zapodjenemo dijalog sa samima sobom, prije nego što sebi priznamo da i u nama prebiva mnoštvo glasova u prijeporu, pa ih je razabirati pritom ne dajući prednost jednom glasu dok ne čudnemo i druge.

Kršćanska univerzalnost nije u tomu da svi ljudi moraju vjerovati u Krista da bi bili spašeni, nego je u tomu da Krist kao ozbiljena ljudskost spašava sve ljude. Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da će ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osjećati te pravo na tu slobodu priznavati svakom čovjeku

 

Drugi nam može značiti tek kad s njim komuniciramo o onomu što je nama važno priznajući mu pravo opiranja našim pretpostavkama i tvrdim uvjerenjima što nam se čine po sebi razumljivim. Nije posrijedi tek odluka da se drugoga pasivno podnese, ili čak štuje, nego da ga se prihvati u njegovu traganju za vlastitom istinom.

 

Braniti vlastita najdublja uvjerenja ne znači smatrati ih najboljima i jedino mogućima. Tek bol odricanja od našega prava da smo u pravu pripravlja prostor za istinski dijalog. Dijalog nas nuka na trajno preispitivanje vlastitih gledišta i uvjerenja, nužno uvjetovanih.

 

Dakako, ima zgoda kad nam vlastita uvjerenja nalažu reći Ne, ali to razgovor ne čini nedijalogičnim. Razgovarati s drugim ne znači nastojati da on bude istoga mišljenja kao i ja, nego znači ozbiljno uzeti u obzir njegovu istinu te biti kadar učiti od njega. Tek tada možemo ne samo izraziti našu vlastitu samostojnost, nego i prihvatiti samostojnost drugoga.

 

Prihvatiti dijalog s drugima znači prepoznati zajedništvo ljudske sudbine unutar zajedničke povijesti. Naša uvjerenja oblikuje povijesno iskustvo. Budući da smo dionici različitih iskustava, ne dajmo da nas to ograničava, nego nek nas učini osjetljivijima za ono što je više od iskustva, dublje od povijesne istine.

 

Čovjek nije tek stanovnik svojega sela, grada ili zemlje, nego je naseljenik planeta Zemlje, pa je ona njegov dom. Ovakva nam perspektiva omogućuje da se iz usmjerenosti na sebe okrenemo univerzalnomu, da iz sebična bdijenja nad vlastitim identitetom pohrlimo drukčijemu.

 

Razlike između ‘‘ja’‘ i ‘‘ti’‘, ‘‘mi’‘ i ‘‘oni’‘, između vidljivoga i nevidljivoga, tjelesnoga i duhovnoga, prirode i kulture potječu od našega uvjerenja da možemo biti izgovoreni tek jednim glasom. Međutim, u polifoniji svijeta mnoštvo je glasova u kozmičkom skladu.

 

Kršćanska univerzalnost nije u tomu da svi ljudi moraju vjerovati u Krista da bi bili spašeni, nego je u tomu da Krist kao ozbiljena ljudskost spašava sve ljude. Ljudska univerzalnost nije u tomu da svi moraju biti istoga uvjerenja da bi ostvarili zajedništvo, nego u tomu da će ljudi ostvariti zajedništvo kada budu mogli i umjeli slobodno misliti i osjećati te pravo na tu slobodu priznavati svakom čovjeku.

 

A jedan je jedini kralj u kraljevstvu dijaloga: slušanje.