Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Kardinalova nada
Olivier Legendre umro je 20. listopada ove, 2014. godine. Ostavivši za sobom svoju suprugu, petero djece i čitatelje koji su u brojnim njegovim tekstovima – posebice u dvjema knjigama: Kardinalove ispovijesti (Confession d’un cardinal, 2007.) i Kardinalova nada (L’espérance du cardinal, 2011.), što su postigle rekordnu nakladu i ne samo u Francuskoj – prepoznali vlastite nade za Katoličku crkvu.
Olivier je odrastao u tipičnoj katoličkoj obitelji, štoviše pohađao je i katoličku školu: Notre Dame Sainte-Croiy u Neuuillyju, molio spuštene glave i sklopljenih ruku u crkvi te kao mladić razmišljao o svećeničkom pozivu. Ne usudivši se masturbirati jer će ‘‘od toga oslijepiti“, ušao je u brak bez prethodnih seksualnih iskustava. Sa svojom ženom imao je petero djece, kako i priliči ‘‘dobroj katoličkoj obitelji“. Među utemeljiteljima je Scouts unitaires de France (SUF), jednog od najvećih katoličkih udruženja mladeži u Francuskoj. Bio je katolički novinar, dobro je, iznutra poznavao život crkvene hijerarhije, pa i vatikanske.
Kako piše u svojoj knjizi Zašto vjerujem (Pourquoi je crois, 2014. ) Olivieru je kako je sazrijevao u vjeri postalo tijesno biti katolik. Jednoga dana rečenica iz Evanđelja: ‘‘Ti si sin moj ljubljeni“ dotakla ga se iznutra: prepoznao se u tom sinu kojem se Bog obraća i to je promijenilo njegov život. S Bogom više nije imao religijske odnose, nego odnose povjerenja i ljubavi
Kako piše u svojoj knjizi Zašto vjerujem (Pourquoi je crois, 2014. ) Olivieru je kako je sazrijevao u vjeri postalo tijesno biti katolik. Jednoga dana rečenica iz Evanđelja: ‘‘Ti si sin moj ljubljeni“ dotakla ga se iznutra: prepoznao se u tom sinu kojem se Bog obraća i to je promijenilo njegov život. S Bogom više nije imao religijske odnose, nego odnose povjerenja i ljubavi. I tako je od katolika postao i postajao – kršćaninom. Biti katolik pitanje je pripadnosti, biti kršćanin pitanje je učeništva.
‘‘Kardinala“ iz svojih knjiga, čovjeka koji voli svoju Crkvu i stoga može o njoj kritički i otvoreno govoriti, sreo je uz Poov ležaj. Poo je bio siromašan čovjek u posljednjem stadiju side, umirao je. Kardinal je pozvao Oliviera da mu se pridruži u posjeti mu. Sjedili su šutke uz Pooa, kardinal ga držao za ruku.
Kasnije je pitao Oliviera: ‘‘Znate li zašto sam vas poveo Poou?“. ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati ljudsku nesreću?“ Nikako!“ ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati kako koga usmjeriti prema Bogu?“ ‘‘Još manje! Zvao sam vas jer je to njemu, Poou važno. Njemu je potrebno znati da je njegov život dragocjen te da vi i ja zbog toga nalazimo vremena boraviti s njim“.
Olivier je tada shvatio da je nama kršćanima upravo tu mjesto, da bi tu trebala biti Crkva : zajedno s onima koji trpe, ne zato da im činimo dobro, nego da im dopustimo da ga oni čine nama – da nas evangeliziraju.
Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom ‘‘mi“, nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao ‘‘prave“, nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.
Kardinal iz Legendreovih knjiga najvjerojatnije nije stvarna osoba, ili barem ne utjelovljena u određenoj osobi imenom i prezimenom, nego izražava razmišljanja, želje i nade onih kardinala, dakle ne samo vjernika laika, pa ni samo svećenika, koji se ne zadovoljavaju dogmatskom i identitarnom zatvorenošću Vatikana u njegovoj reakciji na zbilje trećega milenija i njegovih novih izazova
Upravo nas najslabiji dio nas samih jedino istinski evangelizira.
Kardinal iz Legendreovih knjiga najvjerojatnije nije stvarna osoba, ili barem ne utjelovljena u određenoj osobi imenom i prezimenom, nego izražava razmišljanja, želje i nade onih kardinala, dakle ne samo vjernika laika, pa ni samo svećenika, koji se ne zadovoljavaju dogmatskom i identitarnom zatvorenošću Vatikana u njegovoj reakciji na zbilje trećega milenija i njegovih novih izazova. Stoga, kada je izabran kardinal Jorge Mario Bergoglio za papu, mnogi su pomislili: ‘‘Pa to je izabran Legendreov kardinal!“ Po mnogočemu doista mu je nalik, a karakteristike njegova kardinala prepoznajemo i među kardinalima koji su se na Sinodi o pastoralu obitelji opredijelili za neisključivost.
Olivierov kardinal zalaže se za promjene u Crkvi: za rasterećenje od doktrinarnoga tereta, za dijalog i traženje načina na koji kršćanska vjera i u naše vrijeme može biti živom, za pravo i svećenika i laika da govore o svojoj Crkvi otvoreno, da svi zajedno tražimo nove načine vjerovanja.
Kršćanska kultura tzv. Zapada – kaže kardinal – kultura je oblikovana pod utjecajem institucionalne Crkve više nego pod izravnim utjecajem Evanđelja. A ta Crkva je, nažalost, nametanjima svojih pravila, moralističkim jadikovanjima nad svijetom, kadikad priječila Evanđelju izravan put do ljudskoga srca. Crkva je izgubila svoju sposobnost da privlači ljude, ne zato jer je svijet postao lošijim nego što je bio ranije, nego zato što ona sama nije živjela dostatno i jasno prema Evanđelju niti ga je umjela interpretirati njim samim. No, kriza je prilika za ‘‘novu evangelizaciju“ same Crkve.
Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava
Kriza vjere i kriza morala neće jenjavati, postajat će sve težima sve dok se povijesno klatno toliko ne udalji od svojega središta da će se neminovno morati vratiti k njemu. Samo, pod koju cijenu?! Hoće li se Crkva i dalje baviti samom sobom, svojim utjecajem, brojem, a ne Isusovom porukom? Hoće li se i dalje nalagati svijetu da se mora promijeniti, umjesto da se počne baviti onim što sama može pružiti svijetu.
Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava.
Nije riječi o tome da se umjesto desnima, konzervativnima da za pravo lijevima, progresivnim katolicima, ili obrnuto, nego da se svi zajedno i jedni druge, bez obzira na naše različitosti u stavovima i načinu življenja vjere, prepoznamo kao članove iste Crkve.
Crkva je zajednica ne-moćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja. I upravo na tome počiva Olivierova, kardinalova i uopće i kršćanska i ljudska nada.
Proizvodnja malograđanštine
Čini se kao da katoličanstvo u Hrvata u ove naše dane ima tek jednu svrhu – da služi malograđanštini.
No, što to zapravo znači biti malograđanin? Kao da smo riječ, premda ne i njezin sadržaj, izbacili iz opticaja zajedno s Nušićem, Popovićem i Krležom. A jedva tko da još čita Baudelairea, Flauberta ili Brechta. Ili uopće ozbiljno čita ma koga vrijednoga čitanja.
Treba li uopće tko razum da bi bio vjernik? – pitat će i koji svećenik ne videći ništa neinteligentnoga u tom pitanju.
Obrazovanje svećenika sve se više svodi na poopćavanje izvučeno iz drugoga, prošlotisućljetnoga konteksta te riječi ostaju ispražnjene od svojega značenja. Što nam još danas znače, primjerice, riječi: ljubav, milosrđe, pravednost i istina?
Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja
Temeljito obrazovanje i znanje kakvo nije zaboravilo o svemu pitati izbacili smo iz Crkve zajedno s modernizmom a pokopali ga sa socijalizmom. Nisu se nisu pojavili u javnom životu Crkve u Hrvata ni s demokratskim oblicima političke koegzistencije i liberalizacijom običaja.
Katolicima je dovoljno da budu podložni uputama svojih pastira: da kimaju glavom i šute radeći po svome i ne misleći o tom. Da budu naprosto ‘‘ofce“.
Glasovi ‘‘direktora savjesti“, kako se govorilo u XVIII. stoljeću, upozoravaju ih da u osiromašenoj zemlji moraju živjeti umjereno, da su Hrvati katolici i katolici u Hrvatskoj ‘‘dobri Hrvati“, skeptični su prema znanju i obrazovanju oblikovanu nakon XIX. stoljeća, ženama savjetuju da u lošim brakovima ‘‘nose svoj križ“, djeci da se ne druže sa homoseksualcima čak i ako su im rođaci i prijatelji, a mladima da moraju biti protiv svih ‘‘neurednosti“ ne samo u svom nego i u tuđem seksualnom životu.
Katolicima u Hrvatskoj preostaje da trajno bdiju nad svojom doličnošću, zatvarajući time krug dopustivoga i nedopustivoga, da ne priznaju postojanje različitih, pluralističkih stavova ni u društvu ni, ne daj Bože, u svojim zajednicama. Kao da je svijet odjednom postao monolitan ne bi li se katolici mogli ograditi od strahova koji podrivaju njihova utočišta.
Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk
Svećenici se često ponašaju i govore kao da još nismo izašli iz maniheizma u kojem postoje samo dobri i zli, a dobri su… ‘‘zna se“ te tvrde da je sve što ne valja u našoj državi posljedica prikrivenih ostataka komunizma. Crkvenoj hijerarhiji kao da je stalo da ljudsko biće u Hrvatskoj bude svedeno na hrvatsko biće, ljudovanje na hrvatovanje, a hrvatska država na veličinu kakva župna dvora u kojem ćemo pobožno slušati vjeronauk.
Katolicima u Hrvatskoj preostaje da slušaju Thompsona i saznaju iz njegovih pjesama tko je još uvijek kriv za nastalu situaciju te i dalje budu spremni prolijevati krv svojega hrvatskoga bića za Boga i domovinu. Popisivati im je svaki listić što mu ga tutne pred lice kakav Markićin aktivist, slušati svećenike kako govore o grijehu i zlu, a na osobitim crkvenim svečanostima gledati ih kako pozdravljaju najprije ljude koji važno sjede u prvim redovima.
Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik.
Vjeran katolik skriva se svojoj malograđanštini i tako je trajno proizvodi: na teološkim fakultetima, po župama, u obiteljima. A riječi pape Franje ‘‘Molim vas, ne zapadajte u mediokritet koji vas snižava i čini sivima“, radije tumači u odnosu na deklarativno, a ne na intelektualno i egzistencijalno življenje vjere. Tako će vjernik u Hrvatskoj svoju osrednjost, sivilo i bljutavost hraniti fundamentalizmom, a svoj fundamentalizam hipokrizijom: pretvaranjem da jest ono što, čini se, ipak nije – Isuov učenik
Vjernici koji ne žele biti ‘‘ofce“, osjećaju se kao izgnani iz vlastite Crkve: prozivat će ih, nazivati neprijateljima. čak službenicima đavla. Jer još uvijek je prilično nezamislivo u lijepoj našoj da vjernici budu obrazovani, da mogu pristajati uz tzv. lijeve političke opcije, da umiju razlikovati odluke vlastite savjesti od sekularnih zakona, da ne žele nikoga isključivati ili diskriminirati… Pa ni vjernike kojima je dovoljno da nedjeljom pokažu svoju ulickanu obitelj čiji članovi se svađaju preko tjedna. Pa ni one uniformne liberalne progresiste koji ne prihvaćaju da bi i među katolicima moglo biti ljudi koji misle svojom glavom i koji ne žele živjeti pod tiranijom mediokriteta.
Biti katolik u Hrvatskoj doista znači biti u svemu osrednji: zalagati se sam za svoje malo dvorište, uvažavati čiji identitet na temelju onog ‘‘što“, a ne ‘‘tko“, kliziti po rubovima mikrofašizama u žuđeni totalitarizam jednoga velikog ‘‘mi“-stada na ispravnom putu.
To znači biti zaražen fundamentalizmom kojega nije briga za nauk vjere nego za unaprijed određen način na koji taj nauk nek bude tumačen i življen.
Autoritet argumentacije, kritičko mišljenje, hermeneutička očišta – to je za koga drugog. Neka oni tamo čitaju Bibliju razno-raznim metodama, a mi ćemo se držati, barem kad nam odgovara, doslovnoga tumačenja ljudske kao Božje riječi, kao da bi Bog imao samo jednu jedinu riječ za izraze svega spektra svoje istine i ljepote.
Ne biti osrednji katolik ne znači samo gorljivo živjeti svoju vjeru, nego ju i gorljivo trajno dovoditi u pitanje ostajući otvoren novim pitanjima i nikad zadovoljavajućim odgovorima.
Biti katolik u Hrvatskoj doista znači proizvoditi malograđansku i mediokritetnu crkvu i istu takvu državu. Riječju: imati ‘‘pokondirenu tikvu“ i biti ‘‘na rubu pameti“.
Isus kao cinik
Cinički način življenja valja smjestiti unutar poimanja ideje ‘‘istinskoga života“ u grčkoj filozofiji. Cinička škola, namijenjena izvanbračnoj djeci koja nisu imala prava kao ostali građani, bila je starogrčka filozofska škola u kojoj je poučavao Antisten iz Atene (ime škole najvjerojatnije potječe od atenske škole Kynosarges u kojoj je poučavao). Pripadnici ove škole isticali su bespotrebnost kao ideal: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba, a što ima manje potreba, to je slobodniji. Naučavali su jednostavan i oskudan život u skladu s prirodom (Diogen je odbacio čašu kad je vidio da može piti iz ruke), a temeljna djelatnost im bila parezija – trajno i otvoreno kazivanje istine.
Riječ ‘‘parezija“ (grčki: parrhēsia) nalazimo i kod evanđelista i kod Pavla. Uglavnom ju koriste kada govore o svjedočenju Evanđelja. Pritom valja razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini, među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti.
Prvi crkveni oci pareziju su tumačili kao znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda ju izgubio. Origen, Metodije Olimpijski i Atanazije tvrde da je otvorenosti nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne griješiti, nego se ne mora skrivati od istine.
Prema cinicima četiri su temeljne odrednice ‘‘istinskoga života“: neprijetvornost, neovisnost, pravednost i autarkija. Neprijetvornost se odnosi na jedinstvo i sklad između misli i djela, neovisnost na život slobodan od poroka, tj. od svega onoga što čovjeka čini ovisnim, pravednost na život prema određenim načelima i pravilima. Naposljetku, istinski je život autarkija, život u kojemu se posjeduje samoga sebe, vlada sobom te koji je sebi identičan. U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krepost umjerenosti.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično. Mnogi teolozi su to već bili zamijetili.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično
Istinski se život glede prijetvornosti ostvaruje kao parezija, kao otvoren, slobodan i hrabar govor. Isus, poput cinika, ne samo da slobodno, neopterećeno i hrabro govori pred drugima, nego govori tako da je svojim životom u cjelini angažiran u tomu govoru te poziva na takvu angažiranost i svoje slušatelje.
Njegov je govor neodvojiv od njegova života. Biti za njegov govor znači biti za njega samog, kao što i biti protiv njegova govora znači biti protiv njega samog. Jednako tako, njegov se neprijetvoran govor očituje u izravnosti.
Poput cinika, on ne okoliša, ne koristi birane riječi i retoričke stilske figure. Svojim izravnim govorom provocira, želi uznemiriti te stoga ne izbjegava paradoksalan i skandalozan govor. Što želi jest – reakcija slušatelja. Pritom je, dakako, pripravan i na moguću negativnu reakciju, na mržnju, nasilje, pa i na smrt. Svoju neprijetvornost izriče samim svojim životom.
To se jednako tako odnosi i na drugo svojstvo istinskoga života: neovisnost. Neovisnost Isus ostvaruje siromašnim, jednostavnim životom. Siromaštvo nije samo indiferentnost spram posjedovanoga bogatstva, nego stvarno odreknuće od bogatstva. Dakle, neovisnost se upisuje u samo Isusovo tijelo. On je, poput cinika, neke vrsti prosjaka koji traži adoksiju – prijezir. Prijezir drugih upravo ga potvrđuje u njegovu ‘‘istinskom životu“. Stoga se služi ironijom kao sredstvom parezije. Susrećemo ju posebice u njegovim prispodobama.
Onaj tko otvoreno govori istinu jest preziratelj ne zato jer bi prezirao druge, nego zato jer ne gleda na ljude, nego na istinu – istinu stavlja u središte. Istinska osoba ne može ne biti preziratelj jer ne dopušta da se ma što uspoređuje s istinom. Služi se ironijom jer želi otvoriti nemisleće osobe prema istini, preciznije: potaknuti ih da misle.
Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život i njegovo prirodno ponašanje. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome
Treće, cinici, pa ovdje i Isus, radikaliziraju i istinski život pod vidom pravednosti. Pravednost postaje načinom življenja, ali tako da odbacuje konvencionalnu pravednost, uobičajena ljudska načela i pravila. Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život u njegovom nutarnjem prirodnom tijeku. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome.
Četvrto, cinici svoju autarkiju, vladanje sobom i posjedovanje samoga sebe, ne izriču brbljanjem o njoj, nego svojim ponašanjem. Isusovo ustrajanje u apsolutnoj autarkiji uvijek je negativno shvaćeno, kao usmjereno protiv nekoga, dakako nekoga tko ima određenu političku i/ili duhovnu moć. Cinici sebe smatraju ‘‘anti-kraljevima“, dakle onima koji se rugaju svim pokušajima ljudi budu moćni, da budu ‘‘kraljevi“. Izruguju se ljudskim moćnicima, institucijama moći i vladanja.
Isus ne govori teorijski o istini i ne privlače k njoj svojim lijepim riječima, nego se svojim tijelom bori za istinu i brani ju svojim životom. Štoviše, poput cinika, žrtvuje se za drugoga, pripravan sve učiniti za drugoga. Računa s tim da će biti odbačen, napadnut i prezren, ali mu je nakana da upravo kao takav, kao ‘‘prezreni kralj“, upozori na istinsko kraljevanje, na istinsku autarkiju.
Isusu je važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Posebice je oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam kaže, ‘‘jedno govorili, a drugo činili“ (Mt 23, 1-7). Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija (pretvaranje da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću). I onda i u naše vrijeme.
Nema ”Crkve u Hrvata”
Jedna od mojih najvažnijih kolumni u Novome listu, pored onih koje su me u ljeto 1995. pretvorile u prvog novinara koji je opisao hrvatske zločine nakon ”Oluje”, bila je kolumna koju sam posvetio prvoj godišnjici apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u povodu proslave 900. obljetnice osnutka zagrebačke nadbiskupije, 10. i 11. rujna 1994.
Iako sam želio istaknuti strašan skandal koji se tada dogodio na Kaptolu jer je katolički tjednik Glas Koncila, odlukom Ivana Miklenića, odlučio prešutjeti u potpunosti tu obljetnicu i cenzurirati Papu još jednom (te godine Glas Koncila se često bavio cenzurom, a i inače taj list je cenzorski uređen, pa je tako najprije cenzurirao Papino protivljenje akciji ”Oluja”, a onda je cenzurirao riječi kojima je zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić osudio nedjelja hrvatskih snaga, što je učinio 13. kolovoza 1995. tijekom polaganja kamena temeljca za obnovu od pobunjenih Srba do temelja srušene crkve svetog Vida u Okučanima), namjera mi je bila, kao i danas, istaknuti prevažne riječi Ivana Pavla II. u zračnoj luci Pleso, u zagrebačkoj katedrali i, napose, na zagrebačkom Hipodromu pred gotovo 700.000 vjernika.
Tada, 1995., kao i danas, 20 godina nakon povijesnoga prvoga Papina posjeta Republici Hrvatskoj, želio sam podcrtati nekoliko temeljnih misli: da je Ivan Pavao II. bio antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, da je Hrvatsku nekoliko puta smjestio na Balkan, da je upozorio na opasnost nacionalističkih pretjerivanja, pa tako ni jednom nije koristio klerofašističku sintagmu ”Crkva u Hrvata” te da je naredio Katoličkoj crkvi, ”Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, kako ju je nazvao čim je sletio na Pleso, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama
Tada, 1995. , kao i danas, 20 godina nakon povijesnoga prvoga Papina posjeta Republici Hrvatskoj želio sam podcrtati nekoliko temeljnih misli: da je Ivan Pavao II. bio antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, da je Hrvatsku nekoliko puta smjestio na Balkan, da je upozorio na opasnost nacionalističkih pretjerivanja, pa tako ni jednom nije koristio klerofašističku sintagmu ”Crkva u Hrvata” te da je naredio Katoličkoj crkvi, ”Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, kako ju je nazvao čim je sletio na Pleso, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama.
Na Plesu je, 10. rujna 1994., uzvraćajući riječima kojima mu je Franjo Tuđman iskazao dobrodošlicu, već odmah na početku govora prvi puta jasno rekao gdje se to Hrvatska nalazi: ”Sveta stolica nastavlja upotrebljavati sva raspoloživa sredstva za nadvladavanje postojećih napetosti i za ponovnu uspostavu pravednosti i mira na Balkanu.”
I odmah je prešao na bitno: ”Nužno je promicati kulturu mira, nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravi patriotizam, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznom i plemenitom velikodušjem. Bez te kulture mira, rat uvijek vreba iz zasjede, i tinja također pod pepelom lomljivih primirja. Kršćanskom nadom želim upravo upotrijebiti ovu svečanu priliku da uzdignem svoj ožalošćeni vapaj (apel): neka napokon zamukne govor oružja i neka se srca otvore oduševljenom zadatku izgradnje mira!”
Papa Ivan Pavao II. biva prešućen u Glasu Koncila i 20 godina nakon tih epohalnih dana i govora jer ne paše furioznim nacionalistima s Kaptola 8, kao što im nije odgovaralo 1995., nakon ”Oluje” kada su bestijalno slavili ”neviđenu humanost ratovanja”, da se čuje kako je prioritet bio i ostao djelovati ”u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnog, pravednog, složnog i solidarnog društva” i da se to tiče svih građana ”bez razlikovanja po jeziku, religijskim baštinama i nacionalnim osjećajima” te ”osobito Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”.
Dakle, još jednom, za papu Ivana Pavla II. ne postoji ”Crkva u Hrvata”, već samo univerzalna Kristova crkva, a to bi danas bila Crkva u kojoj su, kao Božja djeca i Isusova braća Josip Bozanić i Porfirije Perić, u kojoj bi trebali biti sve ljubljenice i ljubljenici pravde i mira, da, i taj nesretni Vlado Košić, Crkva u kojoj su, napokon, i kršćani koji pišu i doprinose ovom portalu: Jadranka Brnčić, Peter Kuzmič, Branimir Pofuk, Ivan Markešić, Claudia Keller-Pilsel, moja malenkost i mnogi drugi.
Papa Ivan Pavao II. biva prešućen u Glasu Koncila i 20 godina nakon tih epohalnih dana i govora jer ne paše furioznim nacionalistima s Kaptola 8, kao što im nije odgovaralo 1995., nakon Oluje kada su bestijalno slavili ”neviđenu humanost ratovanja”, da se čuje kako je prioritet bio i ostao djelovati ”u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnog, pravednog, složnog i solidarnog društva” i da se to tiče svih građana ”bez razlikovanja po jeziku, religijskim baštinama i nacionalnim osjećajima” te ”osobito Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”
Nije Papi slučajno izletilo to da je Hrvatska na Balkanu; on će to kazati još ravno 8 puta: jednom na susretu sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te bogoslovima u večernjoj molitvi u zagrebačkoj katedrali, a sutradan, 11. rujna, još 7 puta tijekom propovijedi koje se Glas Koncila ne želi prisjetiti jer bi je onda trebalo analizirati, a iz toga izvući odgovarajuće zaključke. Neće oni? Ne brinite, hoću ja! Osim toga, kako bi se Glas Koncila bavio tim zadaćama, kada se u intervjuu s apostolskim nuncijem u Njemačkoj, nadbiskupom Nikolom Eterovićem, koji kaže da je Papi sugerirao što reći na zagrebačkom Hipodromu, pa se time, kao, GK podsjeća na važnu obljetnicu, koristi jezik koji su rabile ustaše, pa će tako napisati ”Otče”, a ne ”Oče” ili ”Otca” umjesto ”Oca”?
Svaki puta iznova je Papa pozivao sve da se krene u hitan zadatak pomirenja i bratskog zagrljaja, u prvom redu s onima koji su nametnuli i izazvali rat.
U propovijedi Ivan Pavao II. na Večernjoj u zagrebačkoj katedrali je rekao: ”Pred vama je, predragi svećenici i redovnici, težak zadatak: pomiriti ljude s Bogom i čovjeka sa čovjekom. To je vaša hitna dužnost, poglavito u sadašnjem teškom povijesnom trenutku, kada je ovaj apsurdni i surovi rat opustošio balkanske zemlje, okomivši se i na vašu domovinu, iskopavši ponor mržnje koji samo Evanđelje može nadvladati.”
Pa onda i ovo: ”Neka vaš narod smogne snage da oprosti i, kad je potrebno, da traži oproštenje. Za to je potrebna poniznost i otvorenost duše, ljubav prema istini i traženje pravoga mira. Vama, apostolima i svjedocima oprosta i pomirenja, povjeravam tu tešku ali neizbježnu zadaću. Neka iz vaših riječi i iz vašega ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi, pripali oni bilo kojem narodu ili etničkoj grupi, sinovi istog Oca koji je na nebesima. Bez obzira na sadašnje teške prilike, u toj perspektivi treba vidjeti i ekumenski dijalog koji je toliko na srcu vama i vašim Pastirima. Vjerni zapovijedi Gospodina, nemojte sustati na tom putu.”
Ali, da, to je ono što se prešućuje, prešućuje se da su Glas Koncila i ostali nacionalisti palili i žarili, ubijali i proganjali (da, naravno, Glas Koncila je u tome bio i ostao suučesnik jer je poticao na zločin grijehom nečinjenja onih zadataka koje je Papa zadao godinu dana ranije!), dok je Ivan Pavao II. u Vatikanu, žalostan i bijesan, pamtio kako je Hrvatima rekao: ”Volite braću Srbe”.
A rekao je to ovako:
Za papu Ivana Pavla II. ne postoji ”Crkva u Hrvata”, već samo univerzalna Kristova crkva, a to bi danas bila Crkva u kojoj su, kao Božja djeca i Isusova braća Josip Bozanić i Porfirije Perić, u kojoj bi trebali biti sve ljubljenice i ljubljenici pravde i mira, da, i taj nesretni Vlado Košić, Crkva u kojoj su, napokon, i kršćani koji pišu i pridonose ovom portalu: Jadranka Brnčić, Peter Kuzmič, Branimir Pofuk, Ivan Markešić, Claudia Keller-Pilsel, moja malenkost i mnogi drugi
U propovijedi na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu najprije je stao tumačiti našu drevnu i slavnu povijest, naročito nakon plodova djelovanja dvojice slavenskih apostola, Ćirila i Metoda, koji su ”doista značajno utjecali na vjerski i kulturni razvoj cijelog Balkanskog poluotoka”.
Glas Koncila ne želi da se pamte ključne rečenice Papina govora jer te rečenice obvezuju: ”Sva ta povijest milosti postaje danas za sve poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama”, rekao je Papa i onda je uslijedio šok: ”Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija!”
Bio sam tamo i gotovo da mogu pamtiti škrgut zubima Franje Tuđmana kada je Ivan Pavao II. rekao i ovo: ”Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!”
”Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju.”
Ne, neću i ne smijem prepričavati onaj gromoglasni poziv. Neka riječi govore same za sebe:
”Ti, Zagrebačka Crkvo, koja danas slaviš 900 godina milosti Gospodnje, pozvana si, zajedno s drugim Crkvama u Hrvatskoj, da budeš apostol obnovljene sloge. Ne podsjeća li nas Koncil, da je Crkva ‘sakrament’ ne samo prisnog jedinstva s Bogom, nego i jedinstva cijelog ljudskog roda? (usp. Lumen gentium, 1).
”Neka vaš narod smogne snage da oprosti i, kad je potrebno, da traži oproštenje. Za to je potrebna poniznost i otvorenost duše, ljubav prema istini i traženje pravoga mira. Vama, apostolima i svjedocima oprosta i pomirenja, povjeravam tu tešku ali neizbježnu zadaću. Neka iz vaših riječi i iz vašega ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi, pripali oni bilo kojem narodu ili etničkoj grupi, sinovi istog Oca koji je na nebesima. Bez obzira na sadašnje teške prilike, u toj perspektivi treba vidjeti i ekumenski dijalog koji je toliko na srcu vama i vašim Pastirima. Vjerni zapovijedi Gospodina, nemojte sustati na tom putu”
U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama.
Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav.
Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe.
Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.
To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.”
Taj put ”jedinstva i mira”, da, gospodo s Kaptola 8 te svih drugih crkvenih adresa, taj put bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, reče Papa, ”nitko ne smije izbjegavati”.
I to, kaže Papa, nije imperativ samo vjere, već prije svega razbora, koji prethodi vjeri:
”Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.
U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!
Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. ‘Oče’, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna!
”Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka”
Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?
‘Oče naš’ uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, poštovani i voljeni.
Vrijeme je da Zagrebačka crkva kao i cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja.”
Tako reče Ivan Pavao II., sveti, treba dodati, jer tako vole da se kaže ovi iz Glasa Koncila. Ali, ne, ne može Ivan Pavao II. danas progovoriti kao prije 20 godina jer gdje će onda bratija s negacionizmom holokausta? Gdje će kaptolaši sakriti ismijavanje žrtava jasenovačkog logora smrti? Gdje će sisački biskup Vlado Košić pospremiti svoju srdžbu i bijes spram ćirilice, te – kako ju je nazvao – ”sotonske zamke” koja Hrvate u Vukovaru pretvara u žrtve, ne 1991., već danas, ravnima onima posljednjih kršćana u Iraku?
“Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.”
Zašto o ovome nema riječi u Glasu Koncila? Zato što je to list licemjerja kao što je licemjer i izdavač toga lista, zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić, koji je ove nedjelje u Mariji Bistrici rekao ovo: ”Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrtoga stola u zemlji ropstva.”
”Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš’, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete?”
Bozaniću smeta navodna šutnja intelektualaca?! Pa on je najveći šutljivac i mutikaša. On, koji cenzurira svetog Ivana Pavla II.; on, koji neće istinski ekumenizam; on, koji dopušta govor mržnje u Glasu Koncila; on, koji se smije ubijenima u Jasenovcu; on, koji izmišlja nekakve svoje crkve: ”Crkvu u Hrvata”, pak i ”Stepinčevsku crkvu”; on, koji od 1997., izbjegava medije i nema petlje odgovoriti ni na najjednostavnija novinarska pitanja; on, koji se utaborio iza visokih bedema, rešetaka i kamera, kao da je mafijaš na Siciliji; on, koji ne pamti kada je posljednji puta iskoristio javni prijevoz; on, koji se drži kao princ, premda mu je papa Franjo rekao da se ne smije tako ponašati; on, koji bi novom ”Olujom” potjerao ”komunjare”; on, kojem se živo fućka za rastuću nacionalističku netrpeljivost – ta i sam je plaća, pokriva, promovira i supotpisuje; on, koji je pokazao da nije spreman žrtvovati se za bližnje ni za domovinu.
Eh, da, zbog toga svega treba prešutjeti govore Ivana Pavla II. u Zagrebu 1994. Treba izbjeći analize i treba se kao vrag tamjana bojati zaključaka.
Ali ne šutimo svi kao Bozanić. Stoga, zaključno, teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, locus theologicus hrvatske suvremene teologije bit će – ako se želi biti u ”znaku vremena” – hrvatska ”nacionalna stvarnost”, rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.
Istina, dosta se zakasnilo; kad su se još nedavno širile Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro; iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju. Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.
Religija u postsocijalizmu
Dvadeseto stoljeće obilježeno je mobilizacijom ateizma u političke svrhe. Poslije Revolucije 1917. u Rusiji je za Lenjina vladalo još ozračje relativne tolerancije prema fenomenu religije jer na nju se gledalo kao na nužan proizvod ugnjetavanja i materijalne prakse proletarijata: kao ‘‘izokrenuta svijest o svijetu“ religija će naprosto iščeznuti pred znanstvenom obaviještenošću i uklanjanjem uzroka njezina nastajanja.
Kasnije je, pod utjecajem dogmatske interpretacije Marxovih i Lenjinovih tekstova, Staljin otpočeo žestokim represijama protiv religije. Štoviše, Sovjetski Savez i njegove satelitske države učinili su antiteizam temeljem vlastite ideologije, a represivne su prakse (uznemiravanja, društvene degradacije, hapšenja) varirale u intenzitetu, ovisno o zemlji u kojoj su se provodile.
Nakon razlaza Tita sa staljinizmom 1948. u socijalističkoj je Jugoslaviji politička vlast uglavnom bila manje isključiva u odnosu na religiju nego u drugim socijalističkim i komunističkim zemljama. Premda je, dakako, preuzeo glavninu crkvene imovine većinskih kršćanskih Crkava (Katoličke i Pravoslavne), socijalistički režim vodio je pomirljiviju politiku prema religijskim praksama, prepuštajući ih privatnoj sferi.
Možda upravo zbog represija i društvenoga marginaliziranja što su ih, posebice u prvoj fazi socijalizma, doživljavali pojedini istaknuti svećenici i vjernici te možda upravo zahvaljujući činjenici da religiji nije omogućen pristup u prostor javnoga života i obrazovanja, pridržan za marksističku indoktrinaciju, Crkve su se u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo, pred jasno definiranim ‘‘neprijateljem“ učvršćivale u kvaliteti. Priznati se javno vjernikom nije bio tek izraz pripadnosti religijskoj tradiciji, nego osobni izbor i čin svjedočenja vjere
Ateisti iz javnoga kulturnog života kritički su se obrušavali na negativne aspekte iz povijesti Katoličke crkve kao institucije (Križarski ratovi, Inkvizicija, razdoblje korumpiranih i moralno dekadentnih papa iz obitelji Borgia), no rijetko izrijekom posve negirali mogućnost vjere kao takve ili se izjašnjavali kao antikršćani.
Možda upravo zbog represija i društvenoga marginaliziranja što su ih, posebice u prvoj fazi socijalizma, doživljavali pojedini istaknuti svećenici i vjernici te možda upravo zahvaljujući činjenici da religiji nije omogućen pristup u prostor javnoga života i obrazovanja, pridržan za marksističku indoktrinaciju, Crkve su se u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo, pred jasno definiranim ‘‘neprijateljem“ učvršćivale u kvaliteti. Priznati se javno vjernikom nije bio tek izraz pripadnosti religijskoj tradiciji, nego osobni izbor i čin svjedočenja vjere. Katolička crkva se pokazala dovoljno zrelom da prihvati i provodi smjernice Drugoga vatikanskog koncila, a pojedini obrazovani svećenici otvorenima za dijalog sa svijetom.
Što se zapravo dogodilo simboličkim činom rušenja Berlinskog zida 1989, odnosno propašću komunističke ideje i pokušaja njezinoga političkog ostvarenja? Dalekosežnost toga golemoga povijesnog loma tek počinjemo naslućivati: nestanak socijalističko-komunističkoga poretka s političke scene nije značio tek propast jednoga totalitarnog sustava, nego i gubitak ravnoteže na kojoj je, za tzv. Hladnoga rata, počivao cjelokupan svjetski poredak. Gubitkom uzajamnih izazova i korekcija među moćnim društvenim ideologijama, komunističkom i liberalnom, s vremenom sve su se više očitovali njihovi stvarni nedostaci. Socijalizam je bio krivi lijek, ali je bolest što ju je prouzročio liberalni kapitalizam i koja se počela širiti diljem svijeta bila i jest itekako prava.
Nudeći svijetu ostvarenje ljudskoga posvemašnjega razotuđenja i socijalizam kao tehniku toga ostvarenja, komunizam je čovjeka nastojao lišiti prava na individualne slobode i raspolaganje privatnim kapitalom te se, naposljetku, i uz mnoga dobra rješenja socijalne politike, pokazao nesposobnim nositi s tržišnom konkurencijom. Liberalni model uređenja svijeta potkopavao je socijalizam svojim prestižnim gospodarskim potencijalom, a očekivanja ljudi u postsocijalizmu iznevjerio upravo onim čime ih je bio privlačio: deklaracijama o slobodnom društvu, zauzimanjem za individualne slobode, slobodu poduzetništva, transgraničnost, ljudska prava.
Prema novoj tranzicijskoj ideologiji prelaska iz totalitarističkoga u demokratsko društvo, koja je odmijenila onu marksističku, činilo se da, ukoliko se strogo poštuju kulturne i ekonomske institucije, ne bi trebalo biti prevelikih prepreka na putu do demokracije. Cilj – ‘‘liberalizacija“, ‘‘privatizacija“, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti – činio se određenim, a njegovo dosezanje zajamčeno. Međutim, vrijeme postsocijalizma pokazalo se kao vrijeme trauma, vrijeme zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideoloških suočavanja s prošlošću
Zatečeno gubitkom ravnoteže, pluralističko društvo s tržišnim gospodarstvom našlo se pred otvorenim geopolitičkim prostorom u nedoumici kako da ga organizira na nov način. Više ne raspolaže konstruktivnom, pokretačkom idejom, a sve se alternative pokazuju neizvjesnima. Polarizacija se više ne stvara na temelju ideološko-političkih, nego na temelju civilizacijskih i tržišnih razlika. Svijet se više ne dijeli na Istok i Zapad, čak ne ni na ‘‘lijeve“ i ‘‘desne“, nego na – bogate i siromašne.
Prema novoj tranzicijskoj ideologiji prelaska iz totalitarističkoga u demokratsko društvo, koja je odmijenila onu marksističku, činilo se da, ukoliko se strogo poštuju kulturne i ekonomske institucije, ne bi trebalo biti prevelikih prepreka na putu do demokracije. Cilj – ‘‘liberalizacija“, ‘‘privatizacija“, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti – činio se određenim, a njegovo dosezanje zajamčeno. Međutim, vrijeme postsocijalizma pokazalo se kao vrijeme trauma, vrijeme zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideoloških suočavanja s prošlošću.
Hegemonizam i ideološko nijekanje nacionalnih identiteta u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je glavno neuralgično mjesto procesa otpočeta slomom komunizma. Lančano raspadanje višenacionalnih država – budući da se bivšim bratskim nacionalnim entitetima umjetno stvorene države htio nametnuti jedan: srpski (koji se oduvijek najtješnje identificirao s jugoslavenskim) – nije se, čini se, moglo dogoditi drukčije nego ratnim sukobom. Proces nacionalne homogenizacije i identifikacije u bivšoj Jugoslaviji zatekao je tzv. Zapadnu Europu posve nespremnom: ne mogavši ga dugo vremena pravilno shvatiti i kanalizirati i sama je pridonijela stvaranju novih trauma u mladim državama te bitno usporila njihovo iscjeljivanje.
Traumatska situacija bitno je narušila i narušava zdravlje demokratskoga procesa u zemljama bivše Jugoslavije.
Umjesto pluralističkoga, multikulturnog društva – nacionalizmi; umjesto suživota različitih etniciteta – opetovano brojanje kostiju žrtava iz ranijih sukoba te izjednačivanje žrtava kolaboracije i revolucije; umjesto revizije i čišćenja pamćenja – antikomunistički revizionizam; umjesto uspostavljanja novoga društveno-gospodarskog sustava na temelju privatnog vlasništva – nacionalno državotvorstvo, prvobitna akumulacija kapitala i korumpiranost elite; umjesto jasnih programa lijeve i desne političke opcije – borba za vlast; umjesto odgovorne demokratičnosti – pasivnost građana; umjesto slobode religija – tendencije fundamentalizmima, umjesto ekumenizma – nesposobnost dijaloga, umjesto katoliciteta – katolicizam; umjesto vjere – politizirana religija.
Povratak religije u javnu političku, kulturnu, obrazovnu sferu bio je proces koji se nametnuo znatno snažnije od procesa povratka pojedinaca vjeri, tj. zadovoljavanja religijskih potreba osobnim izborom i odlukom. Najezda religioznosti bila je kolektivnoga, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te je podrazumijevala konfesionalnu a ne vjersku deklarativnost. Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva je religioznost hranila sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postali su važniji od duhovnih – vjerske zajednice i vjerski službenici bili su servis društvenog rituala, a kršćanstvo često služilo kao društvena mimikrija
U socijalističkom sustavu nije bilo radikalnoga prekida s religijskom tradicijom, ne samo kao prostorom prakticiranja religijskih praksi, nego i prostorom kulturnoga i nacionalnoga kontinuiteta, a marksistička demonizacija religije samo je ojačala njezin politički potencijal. Stoga je većinska Katolička crkva od samoga početka borbe za državnom nezavisnošću u Hrvatskoj bila i njezin glavni akter. Institucionalna Crkva i mlada država su od toga uvelike profitirale mobilizirajući ljude svaka za svoje interese. Konfliktni, ratni okvir pridonio je brzoj i instrumentalnoj revitalizaciji javne uloge tradicionalne religije i Crkve u konfesionalnoj homogenizaciji, mobilizaciji i zaštiti nacionalnoga identiteta.
Naglo afirmirana, Crkva je odjednom, i ne svojom zaslugom, postala toliko javno uposlenom i uspostavljanjem političkog saveza s državom i održavanjem nade ratom napaćenih ljudi da se činilo kako će za vrlo kratko vrijeme nadoknaditi višedesetljetnu društvenu potisnutost i stigmatiziranost.
Međutim, povratak religije u javnu političku, kulturnu, obrazovnu sferu bio je proces koji se nametnuo znatno snažnije od procesa povratka pojedinaca vjeri, tj. zadovoljavanja religijskih potreba osobnim izborom i odlukom. Najezda religioznosti bila je kolektivnoga, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te je podrazumijevala konfesionalnu a ne vjersku deklarativnost.
Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva je religioznost hranila sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postali su važniji od duhovnih – vjerske zajednice i vjerski službenici bili su servis društvenog rituala, a kršćanstvo često služilo kao društvena mimikrija.
Zasluge institucionalne Katoličke crkve u osamostaljivanju Hrvatske zasigurno su neosporive, ali to je otprilike sav njezin udio u demokratizaciji traumatiziranoga tranzicijskoga društva koje grca u problemima globalizacijskoga procesa i društveno-ekonomskoj krizi. Štoviše, Crkva zaostaje i za općim kretanjima u društvu. Dok građanske civilne udruge i spontani demokratski pokreti pokazuju sve više zrelosti u demokratičnosti, tj. spremnosti na dijalog i zalaganje za ljudska prava (takvu je političku zrelost pokazala, primjerice, studentska blokada na Filozofskom fakultetu ili prosvjed protiv profitom uvjetovanih urbanističkih zahvata u Zagrebu), Katolička crkva i njezine udruge ostaju po strani.
Premda govori da njezin posao nije politika te ne stvara ozračje za slobodno političko djelovanje svojih vjernika, miješa se u politiku, sugerirajući neizravno ili izravno za koje bi kandidate valjalo glasati, pri čemu daje prednost onima koji potiču spregu nacionalnoga i vjerskoga, osnažujući na taj način mentalitet kakav isključuje različite političke opcije. Skandale u svojim redovima prešućuje i zataškava, nije spremna preispitati vlastitu prošlost, posebice neke svoje postupke u vrijeme Drugoga svjetskog rata, te se pokazuje posve nesposobnom za uvažavanje tuđih kritika i, dakako, za autokritiku.
Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no, zapravo, očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati
Ateisti i agnostici u Hrvatskoj su u velikoj manjini – prema istom popisu stanovništva iz 2001. deklariralo se 132.000 agnostika (3%) i 98.000 ateista (2.2%). Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no, zapravo, očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati.
Do koje mjere, zapravo, nisu precizno definirana, kao što očito nisu jasno razgraničene ni kompetencije Crkve i laičke države, najbolje svjedoči neusuglašenost Zakona o izboru Predsjednika i Ustava. Naime, iako se novi predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Ivo Josipović javno deklarirao kao agnostik, za vrijeme predsjedničke inauguracije morao je legalistički prisegnuti na Boga u kojega ne vjeruje.
Utjecaj institucionalne Katoličke crkve iznimno je velik. Podupire ga argument statistike: prema popisu stanovništva iz 2001. u Hrvatskoj se čak oko 90 % stanovništva deklariralo kršćanima, štoviše katolicima. Hrvatski sabor je 1997. ratificirao četiri sporazuma između Hrvatske i Svete Stolice te otada Crkva ima pravo na povrat crkvene imovine, na vjeronauk u školama i vrtićima, vojne dušebrižnike, predstavnike u Vijeću hrvatske državne televizije i emisije u programu, a uvelike utječe i na donošenje zakona (primjerice: o neradnoj nedjelji, umjetnoj oplodnji, buci…).
Riječju: Katolička je crkva prožela sve pore javnoga života te, u sprezi s državnom vlašću koja si među vjernicima osigurava glasove na budućim parlamentarnim izborima, nametnula manjinama – pripadnicima drugih konfesija i religija te nereligioznim osobama i osobama kojima je važnija vjera od religije – svojevrstan kulturno-religijski totalitarizam. Njemu se sve više ljudi i udruga opire, čak i među vjernicima što izaziva negodovanje crkvenoga vrha. Nadati se da će odustati od svojega nacionalističkoga i imperijalističkoga projekta te se napokon početi baviti onim što im je temeljno poslanje. Ili su to zaboravili?
Ubijati nećeš
Religije same po sebi nisu uzrok sukoba među ljudima i narodima premda su često dobro opravdanje za zapodjenuti kakav. No, religije očito ne nude ni razrješenja sukoba. Ili ih vjernici nisu kadri prepoznati u svojim religijama unatoč tomu što je većini njih temeljna poruka – nenasilje i ljubav. Ili, drugim riječima: zabrana ubojstva.
U vremenima kada sukobi među ljudima i narodima postaju sve češći i žešći, nije izlišno prisjetiti se vjeronauka. Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga.
U tome su suglasne sve monoteističke religije: judaizam, islam i kršćanstvo. A ipak, svjedoci smo politizaciji religija kakva dopušta relativizaciju zabrane ubojstva. Čak i u našim svakodnevnim razgovorima o dnevnoj politici. Na nju uglavnom ne možemo utjecati, ali zacijelo možemo imati svoj stav o sredstvima njezina provođenja. Tim više ukoliko smo vjernici. Zabrana ubojstva nije utopija, nego negativni izričaj afirmacije naše ljubavi prema Bogu. A onda, dakako, i prema ljudima, svim živim bićima, prirodi i kozmosu.
Ako je Bog stvorio čovjeka, i ne samo čovjeka nego cjelokupnu prirodu i sav kozmos, kao mjesto svojega samoočitovanja, jasno je da je ubojstvo, štoviše svako nasilje, negiranje toga očitovanja. U konačnici: ubojstvo samoga Boga
U naše će vrijeme revni katolici u svom govoru protiv, primjerice, pobačaja, biti dosljedni logici ljubavi prema Bogu i njegovu samoočitovanju, ali u mnogim drugim slučajevima će ju napustiti. Katolički moralisti će odobravati nanošenje smrti, bez obzira na to kakva su sredstva uporabljena, ako je motiv dopuštena samoobrana, ovlašteno smaknuće zločinca, pa čak i sudjelovanje u ‘‘pravednom ratu“. Dakle, u nekim je slučajevima ubojstvo dopušteno, čak legitimno.
Zapovijed ‘‘Ubijati nećeš“ u biblijskom tekstu jasna je, a semantika bogata uputama kako da se istakne važnost prijevoda u tumačenju ove Zapovijedi. Upotrijebljen glagol racá u hebrejskome znači umoriti, tj. ubiti s predumišljajem. Biblija, međutim, kao što je znano, ne isključuje primjenu nasilja: kroz cijelu povijest izraelskoga naroda teče mnogo krvi. Biblijski pisci ništa ne skrivaju: ni ubojstvo što ga je počinio Kajin, ni izdajstvo Josipa što su ga počinila njegova braća, ni ubojstvo što ga je počinio Mojsije prije no što je bio započeo svoje proročko poslanje.
U Tori ubiti je dopušteno, štoviše, naređeno u stanovitim okolnostima. Primjerice, dopuštena je smrtna kazna davljenjem, kamenovanjem, vješanjem ili zalijevanjem tekućim olovom. Njome su se kažnjavali zločini idolatrije, blasfemije, vračanja, preljuba ili kršenja Šabata. U ono vrijeme ubiti čovjeka nije imalo većeg značenja.
Stoga se zapovijed ‘‘ubijati nećeš“ pojavila se kao najvažnija inovacija u krvoločnoj sredini onoga doba. Prije obznanjivanja te zapovijedi šteta prouzročena ubojstvom bila je prepuštana procjeni krvnih osvetnika. Međutim, poslije njezina proglašavanja sav se zakon sveo na odredbu: oko za oko i zub za zub.
“Bog govori, ali, avaj, čovjek odgovara” reče Paul Claudel. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na zapovijed: ne ubijati
Tako se u slučaju zločina kazna primjenjivala samo na osobu koja ga je počinila, a ne, kao u drugim lokalnim antičkim običajima, na članove i na dobra njezine obitelji. Zakon odmazde tako je obilježavao prijelaz sa zakona jačeg, slobodna da se osvećuje kako mu se prohtjedne, na nov zakon koji je kaznu i pretrpljenu štetu stavljao u razmjeran odnos, što je revolucionaran skok u evoluciji ljudskog morala.
Kur’an to prilagođuje islamu: Biće za biće, oko za oko, nos za nos, uho za uho, zub za zub. Rane se zadaju u skladu s odmazdom. Tko se smiluje briše vlastite grijehe. Tako odmazda radije zagovara oprost grijeha nego da vrši brzu pravdu.
U Evanđelju zapovijed više ne izriče u negativnom, nego u afirmativnom obliku. Zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: ‘‘Čuli ste da je rečeno ‘Oko za oko, zub za zub’. A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi’“ (Mt 5,38). Tako je i Isus tumačio ovaj zakon kao načelo pravedne naknade.
Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen čovjek nadilazi norme koje jamče društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bića Adonaju/JHVH čiju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
Džihad, krivo preveden protuslovnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu
U judaizmu zabrana ubojstva apsolutno je načelo. Štoviše, zajedno s idolopoklonstvom i preljubom/brakolomstvom, umorstvo je jedan od triju teških prekršaja kakvi se ni pod kojom izlikom ne bi smjeli počiniti, čak ni pred smrtnom prijetnjom. Vladajući moral u tradicijskom judaizmu nalagao je uzdržavanje od svakog nasilja.
Nastanak cionističkog pokreta imao je za posljedicu posvemašnju upitnost morala nenasilja nastala iz skrupulozne primjene Šeste (Pete) zapovijedi. Jakov se morao zaodjenuti Ezavovom odjećom. U poremećenom razdoblju cionistički je pokret usvojio laički moral koji relativizira doseg ove Zapovijedi te prihvaća upotrebu vojne sile u obrambene svrhe. “Bog govori, ali, avaj, čovjek odgovara” reče Paul Claudel. Taj odgovor sučelice životu i smrti ovisi o osobnoj slobodi. Varira s obzirom na osvjedočenost i interpretaciju kojom svatko ponaosob reagira na zapovijed: ne ubijati.
Dok je to bila religija katakombi koju je progonila vlast Rimskog Carstva, kršćani su, kao i Židovi, bili žrtve nasilja a ne njegovi poticatelji. No, obraćenje Carstva na kršćanstvo početkom IV. stoljeća pretvorilo je novu službenu religiju u sredstvo moći. Otada je bilo vrlo teško odvojiti duhovno od vremenitog.
Rimske kršćanske legije imale su zadatak da se bore protiv svake nekršćanske moći. Vojna sila je svoj mač preuzela od kršćanske ideologije nenasilja i time nju izobličila. Ukratko, kršćanstvo je interijoriziralo nasilje od kojeg je trpjelo u svojim počecima, potom su njegove vođe od njega pravili sredstvo ekspanzije, dominacije i ugnjetavanja. Invazije, koje su rezultirale križarskim ratovima, slijedile su suludu logiku svetog rata.
Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima
Poput kršćanstva, i islam se na bojovan način probio na vrh ogromnog carstva. Prekrio je sve azijske i afričke posjede Bizantskog Carstva, osim Male Azije, k tomu još i Perziju, Afganistan, središnju Aziju i Pirenejski poluotok. Jasno je da taj gigantski teritorij nije bio osvojen pukim propovijedanjem. Zaista, Kur’an preporučuje poštovanje naroda Knjige (židova i kršćana) u mjeri u kojoj se oni podvrgavaju vremenitom autoritetu muslimanskog suvereniteta…
Tako je usud kršćanske ili židovske manjine u islamskoj zemlji bio manje težak od usuda židova ili muslimana u kršćanskoj zemlji. Jednako poput kršćana, ni muslimani nisu oklijevali u tome da svoju vojnu moć upere protiv vlastite braće. Bilo da je riječ o svađama oko nasljedovanja Muhammeda, o endemičnim sukobima među klasama ili među suparničkim dinastijama, o animozitetu između Arapa i Perzijanaca ili Arapa i Turaka, ili o ratovima među modernim arapskim državama, čini se da je islam, kao i kršćanstvo, često bio nemoćan da uguši ubojito nasilje svojih pristaša.
Džihad, krivo preveden protuslovnim terminom “sveti rat”, znači ponajprije borbu koju pojedinac mora voditi protiv vlastitih strasti u naporu da promiče Allahovo kraljevstvo, u sebi samom i u svijetu.
Emmanuel Lévinas preriče zapovijed intenzivirajući je i poosobljujući: ‘‘Ne ubij me“. Ova disproporcija otvara mogućnost za nadilaženje okvira pravednosti i potvrđuje je u njezinu temeljnu moralnom projektu koji je u konačnici – ljubav. Ljubav ima svoju ulogu upravo u središtu same institucije zajednice kakvu konstituiraju pozitivno, bezinteresno pravo: ona u nužnu bezinteresnost pravednosti unosi slobodno zaduživanje unutar uzajamne solidarnosti.
Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima.
Čemu pamtiti Šou
Židovi su žrtve jednoga genocida bez presedana. Nikad još dotad jedna država nije odlučila i objavila, pod autoritetom svoje najviše odgovornosti, da određena skupina ljudi mora biti istrebljena i to, ako je moguće, u potpunosti, što je odluka koju je, potom, sustavno (uredno, pedantno, birokratsko-metodično, tehnički i industrijski) primjenjivala svim sredstvima koja su joj bila na raspolaganju. Postavši gospodarom Njemačke, zaboravljene u “distribuciji” kolonija, III. Reich je, poslije svoje munjevite pobjede na Istoku, započeo križarsku vojnu protiv “judeo-boljševizma” koji je osvajao njegov Lebensraum u središnjoj i istočnoj Europi.
Da bi nastanila te “pradavne njemačke zemlje”, prvo je trebalo – zbog demografskih i rasnih razloga – rastjerati i eliminirati na desetke milijuna untermenschen “pod-ljudi” – pod-ljude Židove, Rome, mentalno bolesne i hendikepirane – ne zaboravljajući pritom slavensku elitu u Poljskoj i Sovjetskom savezu. Tako stvoren kaos u punom srljanju u rat, pridonio je radikalizaciji genocida što ga je Hitler bio odavno želio.
Sjećanje na Šou odredilo je način na koji su Izraelci vodili i doživjeli Šestodnevni rat. Riječ je o teologiziranu ratu, shvaćenom kao dvostruko svetom s uvjerenjem da je njime izbjegnut novi Holokaust i da je omogućio osvajanje biblijskih teritorija. No, nedavni događaji svjedoče o tome da Izrael zapravo nije osvojio teritorije, nego su teritoriji osvojili njega
Zanimljiva je činjenica da Šoa nije odmah poslije Drugog svjetskog rata ušla u izraelski politički diskurs. Čak naprotiv. Sve do 1960, tj. suđenja nacističkom zločincu Eichmannu u Jeruzalemu, vladalo je vrijeme zaborava. Mlada nacija se gradila na kibucniku, snažnom i zdravom zemljoradniku. Tek je Eichmannov slučaj izazvao promjenu odnosa prema Šoi.
Ben Gurion, arhitekt nove nacionalne politike, smatrao je Šou krajnjim očitovanjem sudbine izraelskog naroda osuđena na trajni Izlazak, sudbine koja se može preobraziti u ulazak u Obećanu zemlju samo uspostavom države na drevnoj izraelskoj zemlji. Sjećanje na Šou odredilo je način na koji su Izraelci vodili i doživjeli Šestodnevni rat. Riječ je o teologiziranu ratu, shvaćenom kao dvostruko svetom s uvjerenjem da je njime izbjegnut novi Holokaust i da je omogućio osvajanje biblijskih teritorija. No, nedavni događaji svjedoče o tome da Izrael zapravo nije osvojio teritorije, nego su teritoriji osvojili njega.
Izraelska povjesničarka Idith Zertal piše: ‘‘Ako je prisjećanje na genocid nekad služilo za izgradnju jedne moći i volje za moći nasuprot potpune židovske nemoći za vrijeme Šoe”, odsad se “Auschwitz – kao inkarnacija apsolutnoga zla – redovno spominje kada se Izrael nađe pred političkim problemima i problemima sigurnosti s čijim se posljedicama dosad nije htio suočiti niti platiti cijenu”.
Govor o Šoi posvuda je prisutan (u zakonima, sudovima, školi, molitvi, poeziji, spomenicima i komemorativnim knjigama) i postao je temeljem izgradnje izraelskoga kulturnog pamćenja, kulture i – politike smrti. Idith Zertal dodaje: “Putem Auschwitza – koji je postao glavnom referencom pred svijetom sustavno definiranim kao antisemitskim i neprijateljskim – Izrael se urešuje aurom sakralnosti, aurom najveće žrtve, te se pokazuje neproničnim za kritiku i razuman dijalog s ostatkom zajednica nacija”.
Politika dobroga pamćenja Šoe ne bi dopuštala da Šoa bude potisnuta na povijesnu marginu jer joj mjesto u povijesnoj matrici koja ju jedina može očuvati kao nešto što se doista dogodilo: perspektiva istinitosti sve nas obvezuje na “dužnost pamćenja”. No, s druge strane, pretjeranim govorom o Šoi, posebice unutar židovskih zajednica koje ponekad kao da jedini materijal za oblikovanje svojega identiteta crpe iz događaja Šoe, izlažemo se opasnosti da ostanemo slijepi za nesreće drugih u našoj suvremenoj povijesti te i dalje sudjelujemo u proizvodnji politike smrti
Dakako, Židovi ne samo da imaju pravo pamćenja Šoe, nego su tu užasnu apogeju progonstava što su proteklih stoljeća obilježavali njihov život u Europi dužni urezati u mramor pamćenja. No, pretpostavi li se da se pamćenje poigrava s opasnostima koje mu prijete, od instrumentalizacije do sakralizacije, pamćenje Šoe kakvo bi pripadalo isključivo Židovima neće ju moći sačuvati od zaborava. To bi predstavljalo dvostruku tragediju: za žrtve, ubijene na određen način po drugi put; i za sve čovječanstvo koje ovo mučeništvo upozorava na to što je sve čovjek kadar počiniti. Kao da, kako je govorio Jacques Derrida, “to“ i “nikad više to” nije “pored nego ispred nas”.
Politika dobroga pamćenja Šoe ne bi dopuštala da Šoa bude potisnuta na povijesnu marginu jer joj mjesto u povijesnoj matrici koja ju jedina može očuvati kao nešto što se doista dogodilo: perspektiva istinitosti sve nas obvezuje na “dužnost pamćenja”. No, s druge strane, pretjeranim govorom o Šoi, posebice unutar židovskih zajednica koje ponekad kao da jedini materijal za oblikovanje svojega identiteta crpe iz događaja Šoe, izlažemo se opasnosti da ostanemo slijepi za nesreće drugih u našoj suvremenoj povijesti te i dalje sudjelujemo u proizvodnji politike smrti.
Postavljajući pitanje nemoći pred događajem kao što je Šoa najdublje moguće zadiremo u vez solidarnosti među ljudima. Šoa se dogodila i budući da još ni izdaleka nismo izašli iscijeljeni od njezinih posljedica, neprestano ju nanovo proizvodimo: u Kambodži, Ruandi, Bosni, Sudanu, Ukrajini, Iraku, Siriji, Palestini.
“Ako iz Holokausta izvučemo ‘pouku’ – piše britanski povjesničar Ian Kershaw, autor gigantske biografije o Adolfu Hitleru – čini mi se neizbježnim reći – priznavajući jedinstveni značaj Holokausta u povijesti – da se naš svijet još nije definitivno odrekao sličnih grozota (…) Više nije riječi o tome da se Holokaust ‘tumači’ jedino kao židovska povijest ili kao povijest odnosa Židova i Nijemaca, nego o tome da se nastoji razumjeti patologija modernih država, da se pita o ‘civilizaciji’, tom tankom sloju laka kojim su premazana napredna industrijska društva”.
Endlösung ili “konačno rješenje”, tj. nacistički plan totalnog zatiranja Židova samo je krajnja izvedenica koncepcije o superiornosti jedne rase, naroda ili skupine nad drugima. Riječ je o ideologiji totalitarizma na djelu utemeljenoj, zapravo, u strahu od drugog.
Činjenica da se koncipirao pojam “zločina protiv čovječnosti” omogućila je da se čovječanstvo ponovno samo razumijeva kao jedno tijelo. Sav ljudski rod postaje spremnim javno i spektakularno optužiti se za zločine koje je počinio, u konačni, protiv samoga sebe
Stvorena da bi raskrstila s kršćanskim antisemitizmom, država Izrael se razvila hraneći novi, arapski antisemitizam. Suvremeni izraelski Židovi, nevjerni, po mišljenju Jeana Daniela, Normana Finkelsteina i mnogih drugih, poruci Auschwitza, ne razlikuju barbarstvo, kojega su bili žrtve naprosto zato što su bili rođeni i što su postojali, od nevolja s kojima se susreću zbog onoga što čine slobodno i suvereno.
“Po prvi put u posljednjih dvije tisuće godina Izraelci su gospodari svoje nacionalne sudbine. Sada su i u području činjenja (akcije), a ne samo bivanja (bića). No, evo, kako neki se od njih, zauvijek zasjenjeni kobnošću Zla, pokazuju nesposobnima razlučiti između strahota koje su podnijeli u Auschwitzu i ratova kojima su u Izraelu izloženi zajedno sa svojim neprijateljima”.
Izrael je danas zatvorenik svojih mitova, svojih strahova, svoje interpretacije povijesti. Veliki oslobodilački pokret cionizam se pretvorio u društvo zatvorenika sa svojom fantastičnom vojnom moći, žrtvom vlastitih osvajanja.
Da bi se uspostavio novi poredak vrijednosti, stare je nužno “pospremiti” u pamćenje tako da ne ugrožavaju sadašnjost ili budućnost. A to je moguće jedino putem izglađivanja starih razmirica, a ne opetovanim potezanjem pitanja o krivici i odgovornosti koje staru razmiricu vraća u žarište te obnavlja stari krug bez razrješenja. Jedini radikalan način “izglađivanja” jest prekid sa starom logikom: uvođenje praštanja umjesto pravednosti.
Praštanje je politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja, a pravo na milost onkraj je svakog prava. A takav bezuvjetan oprost čovjek još, zapravo, nije tražio. Da jest, zločini se više ne bi mogli ponavljati. Hoće li, kako tvrdi Jankélévitch, agonija čovječanstva trajati sve do njegovih posljednjih dana, ovisi o svima nama i o svakom od nas
Drugim riječima, čin pamćenja, samooptuživanja, pokajanja, mirnog odazivanja na optužbe nužno je prenijeti onkraj pravne instance ili instance država-nacija. Nadalje, upravo je taj proces omogućio stvaranje koncepta ljudskih prava, kao i osnivanje međunarodnih sudova na kojima se razmatraju slučajevi “zločina protiv čovječnosti”.
Činjenica da se koncipirao pojam “zločina protiv čovječnosti” omogućila je da se čovječanstvo ponovno samorazumijeva kao jedno tijelo. Sav ljudski rod postaje spremnim javno i spektakularno optužiti se za zločine koje je počinio, u konačni, protiv samoga sebe.
No, postoji opasnost, ukoliko ćemo dosljedno ići tim putem, tj. počnemo li se optuživati i tražiti oproštenje za sve zločine počinjene u prošlosti protiv čovječnosti, da više nikoga nećemo moći smatrati nevinim, a, samim time, nitko neće moći biti sudac. Svi smo esencijalno, neizbrisivo obilježeni naslijeđem raznih zločina. Međutim, djeca ne bi trebala nositi teret grijeha svojih roditelja.
Praštanje, zapravo, nije ni normalno ni normativno ni sredstvo normalizacije. Ono, da bi bilo vjerno sebi, treba ostati iznimno i osobito, nemoguć čin – prava svrha mu je da prekine uobičajeni tijek povijesti i povijesnu zakonitost i temporalnost. Paradoksalno, praštanje može oprostiti samo neoprostivo. Nije riječ o tome da se oproste zločini protiv čovječnosti, nego da čovjek sam sebi oprosti što je čovjek sposoban za takve zločine. Opraštanje, nenasilje, pravednost, mir i ljubav ne mogu biti tek plodovi ljudskih nastojanja.
Praštanje je politički čin o kojem ne može odlučiti politička volja, a pravo na milost onkraj je svakog prava. A takav bezuvjetan oprost čovjek još, zapravo, nije tražio. Da jest, zločini se više ne bi mogli ponavljati. Hoće li, kako tvrdi Jankélévitch, agonija čovječanstva trajati sve do njegovih posljednjih dana, ovisi o svima nama i o svakom od nas.
David je postao Golijat
Otvoreno pismo protiv napada izraelske vojske na civile u Gazi
Izrael ima, kao i svaka država, pravo na obranu, ali ne i na brutalne razmjere te obrane. Tim više što je riječ o obrani od vojno neusporedivo slabijeg protivnika – Palestine koju Izrael desetljećima drži pod okupacijom. U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava.
U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu.
Za kršenje međunarodnoga prava valjalo bi optužiti i Hamas, koji vlada Gazom, jer je nasumice ispaljivao rakete na izraelsko tlo, ponekad u gusto naseljena mjesta, premda prouzročivši neusporedivo manje žrtava i štete od one što ju je u Gazi i Rafahu počinila izraelska vojska.
U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava. U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu
Svjetske sile još nisu Izrael pozvale na odgovornost zbog ratnih zločina. Sjedinjene Države, glavni izraelski saveznik, kao ni EU, nisu iskoristile svoj utjecaj da zaustave krvoproliće. Washington ustrajno glasa protiv rezolucija o Izraelu koje donosi Vijeće za ljudska prava, Opća skupština UN-a i Vijeće sigurnosti UN-a. U Hrvatskoj se o tom pitanju javno nije očitavala ni jedna politička stranka ili istaknuti političar. A ni vjerska zajednica.
A u međuvremenu djeca su u Gazi danima bivala ubijana – u prosjeku svaki sat po jedno – a da nisu imali kamo pobjeći ili se skloniti. Nemoguće je na to šutjeti!
Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju.
U svojoj povijesti od 1941. do 1945. hrvatska država je progonila Židove i smještavala ih u logore te je naša osobita obaveza da se aktivno zalažemo protiv i najneznatnijeg iskazivanja antisemitizma. No, upravo ta obaveza daje nam pravo kritizirati izraelsku vladu kada ona progoni palestinski narod pridonoseći time opetovanoj proizvodnji nasilja.
Izrael je rođen onoga dana kada je David pobijedio Golijata. Izraelci ekstremne desnice i rasističkih nagona pretvaraju Izrael u Golijata koji gnječi Davida.
Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju
Situacija je neodrživa, primirja ne bivaju poštovana, premda demokratski izabrano političko tijelo, Hamas u pregovorima nije ravnopravan partner i bojati se da će drama potrajati. Stoga apeliramo na jaču stranu da učini iskorak iz ovoga začaranoga kruga te rješavanju složene političke situacije pristupi uporabom diplomatskih, a ne vojnih vještina.
Apeliramo na vjerske vođe svih vjeroispovijesti u Svetoj zemlji da u vjernicima probude vjeru u moć nenasilnog otpora protiv ekstremista u vlastitim narodima. Taj poziv možda se čini idealistički naivnim, ali u mnogim nerješivim političkim situacijama donio je ploda i sačuvao brojne živote. Tako je, primjerice, prije 25 godina u Istočnoj Europi, gdje je rijetko tko vjerovao u moć nenasilja, ”baršunasta revolucija” uspjela.
Molimo državnike i vlade naših zemalja da uspostave kontakte s političkim dužnosnicima s obje zaraćene strane i zalažu se za nenasilno rješavanje političkog sukoba.
Neka se ne sakrivaju iza svjetskih i europskih institucija, nego pokažu smjelost i umješnost izravnoga razgovora s ”neprijateljima“.
Rizik ”prvog koraka“ u izgradnji povjerenja među zaraćenim stranama zacijelo je manji nego stanje trajnoga rata.
Holokaust nad židovskim narodom u Drugom svjetskom ratu bio je neviđen barbarizam i strahota. Svakako je duboka sramota po našu zajedničku ljudskost. Upravo zato neka u XXI. stoljeću ne doživimo agoniju palestinskoga naroda!
Šalom, selam, mir!
Jadranka Brnčić
Anna-Maria Gruenfelder
Claudia Keller-Pilsel
Drago Pilsel
Branimir Pofuk
Gaza se i nas, i mene tiče
‘‘Molimo za prestanak rata u Izraelu“ – čut ćemo ovih dana u molitvama i željama vjernika. ‘‘Neka bude mir među Palestincima i Židovima“ – slogan je što ćemo ga, kad se pojavi na našim Facebook stranicama, rado ‘‘lajkati“ iz udobnosti svojih fotelja.
Naravno da na stravične prizore ubijene i ranjene djece u Gazi ne možemo ostati ravnodušni. Ali jednako tako ćemo ih, poneseni poslovima i brigama naše svakodnevice, lako zaboraviti do sljedećih odgledanih ili pročitanih vijesti. Neki od nas će, nakon nemoćna uzdaha, uzeti svoj ručnik i otići na plažu ili bazen. Ili barem do omiljena kafića na ćaskanje s prijateljima.
Drugi među nama, navikli na razgovore o svjetskoj politici, možda ćemo raspravljati o opravdanosti ili neopravdanosti akcije izraelske vojske te ponovno raspredati o povijesti izraelsko-palestinskih sukoba te ga iznova tumačiti jedni drugima.
Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi je ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći ! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!
Koliko god razmjena informacija na Internetu pridonosi, s jedne strane, tome da brže i detaljnije dobijemo informacije o tome što se događa u svijetu te jasnije razaberemo pouzdane od manipulativnih, toliko, s druge strane, ljudske nesreće počinjemo promatrati kao virtualnu stvarnost, kao stanovite predstave na pozornici svijeta koja nas se zapravo osobno, duboko ne tiču ukoliko se ne događaju nama.
A nužno se događaju i nama, u njima smo ukoliko pripadamo istoj ljudskoj vrsti!
Rat se ne događa samo na bojištima, nego i među svjetonazorima i stavovima. A upravo oni i proizvode ratove. Stoga je važan i naš, i moj stav. Ono što, zapravo kako mislimo, kad tad se na ovaj ili onaj način ozbilji.
Dakako, o pokretanju i prestajanju ratova odlučuju moćnici, ali mi odlučujemo hoćemo li u njima sudjelovati ili ne. A sudjelovanje ne počinje samo političkim opredjeljenjima i pristajanjem na mobilizaciju, nego ravnodušnošću prema drugima i osjećajem da smo usred ma kakva sukoba nužno mi u pravu te da to pravo smijemo svim sredstvima braniti. Čak i ako nikad ne bismo uzeli pušku u ruke. Zato nas se ono što se događa u Gazi itekako tiče.
Ne postoji etički neutralna pozicija. Ne postoji ‘‘pravedan“ stav koji opravdava ili okrivljuje ‘‘obje strane“ ili objema paušalno želi mir. Nismo li se osjećali izigrano i napušteno u Hrvatskoj kada se to nama događalo u ratu sa srpskom vojskom i paravojskom što ga je svijet tumačio kao građanski, štoviše plemenski rat?
Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi je ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!
‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe. Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas, poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!
Naravno, situacija u Izraelu je psihološki, simbolički i povijesno vrlo složena. Naravno da su se preživjeli Židovi poslije Drugoga svjetskog rata morali negdje smjestiti.
Da se narodi ne mogu dijeliti na loše i dobre, da i među Izraelcima i među Palestincima ima različitih stajališta i ponašanja. Naravno da Izraelci vojne akcije svoje države doživljavaju kao pitanje preživljavanja…
Ipak, valja jasno reći: Židovi su poslije Drugoga svjetskog rata ušli u Palestinu za britanskog mandata i Britanci su ih pustili da budu kolonizatori; politika izraelske države je imperijalistička: Palestince drži kao taoce i ne da im živjeti na njihovoj rodnoj grudi ni odobrava osnovna ljudska prava; a Hamas je legitimno izabrano političko tijelo u palestinskoj vladi.
Istina je da je u Hamas u svojoj povelji iz 1988. artikulirao svoju želju da razori Izrael, da ima povijest suicidalnih napada na izraelske građane, da ih trenutno napada raketama, da pripada širem Muslimanskom bratstvu. No, definirati Hamas isključivo kao terorističku organizaciju, ili ga povezivati s organizacijama kao što su al-Qaeda, al-Shabaab ili ISIS značilo bi ne razumjeti njegovu svrhu. Većina Palestinaca, premda ne svi, podržava ga jer, koliko god igrao prljavu i uzaludnu igru, on se jedini bori za političku opciju palestinske neovisnosti.
Činjenica da su Židovi preživjeli Šou te da su u strahu od palestinske vojske, ne daje im opravdanje za genocid nad Palestincima. To je zlouporaba vlastite patnje. ‘‘Nikad više“ znači nikad više ni za koga!!!
Kada je riječi o ljudskoj nesreći, pitanje o tome tko je politički u pravu ne bi trebalo biti prvo pitanje, premda i njega valja nužno postavljati. ‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe.
Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas, poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!
Biti nam je uz njih, ali ni protiv koga. Svakako ne protiv Židova!
Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko. Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli
Svako političko opredjeljenje u sebi skriva opasnost da ponovno uspostavlja antagonizme. Odatle porast antisemitizma u svijetu. Osjećaj da smo u pravu opet, eto, proizvodi, uvjerenje da oni drugi to nisu te da ih može i ne biti! Biti uz one koji su u pravu ne daje nam pravo da isključujemo one druge. Tada proizvodimo isti krug smrti.
Biti nam je na strani žrtava! Bez takva opredjeljenja, istinskog mira neće biti nigdje.
Istinskog mira ni u Hrvatskoj neće biti sve dok ne budemo na strani onih koji su trpjeli ili bili ubijeni rukom pripadnika našega naroda. Sve dok nam istinski ne bude žao što su ubijeni ljudi u Gospiću, Paulinu Dvoru, Miljevcima, logoru Lora Varivodama, u obitelji Zec, u Ahmićima. Ćelebićima, Čemernu, Doljanima, Dretelju, Duši, Gabeli, Lašinskoj dolini, Mokronogama… “Nikad više”!! Inače ćemo trajno proizvoditi ono “uvijek iznova” u novim konstelacijama i s istim opravdanjima!
Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko.
Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli.
Golda Meir je po završetku Šestodnevnog rata rekla: ‘‘Kada nastupi mir, možda ćemo s vremenom moći oprostiti Arapima što su ubili naše sinove, ali ćemo im teže oprostiti što su nas prisilili da ubijemo njihove“. Jake riječi. Premda to što su nas tzv. neprijatelji primorali na ubijanje, ne bismo trebali njima teško oprostiti, nego sebi. Mi smo ti koji smo u toj situaciji držali svoje prste na okidaču, ne oni.
Svi moramo promijeniti svoj način mišljenja. Htjeti da rata više ne bude. Htjeti to pod svaku cijenu! I pod cijenu vlastita života! Što znači izjaviti da smo religiozni ili humani ukoliko je to samo deklaracija o pripadnosti, a ne istinsko življenje dubinskoga sadržaja onoga što nam religija ili humanost kojoj pripadamo nudi? Što nam znači ako sav svijet zadobijemo, a izgubimo svoju dušu?! Naša obećana zemlja tamo je gdje nam je srce. A neka to bude šalom, mir!
- « Previous Page
- 1
- …
- 20
- 21
- 22
- 23
- 24
- …
- 26
- Next Page »