Ma stvarno… Ima li tu nešto što mi još ne znamo? Je li Tomislav Karamarko sastavio izborne liste kao konfident i tajni agent Ive Sanadera? Pa će se nekadašnji HDZ-ov premijer, koji tek što nije pušten iz zatvora, čim izađe pojaviti na televiziji da bi objavio kako on, od tog trenutka, preuzima stranku, izbore, Domoljubnu koaliciju u đuture, te metke i kuburu za dvoboj s Milanovićem? [Read more…]
Vrati pare, Roberte!
Nema sreće Ivo Sanader, opet neće na slobodu, jer sud ne prihvaća ponuđenu nekretninsku jamčevinu. Teško je u ovom trenutku zaključiti ostaje li Sanader u Remetincu za razliku od Milana Bandića i braće Mamić zato što ovi imaju bolje stojeće prijatelje ili vještije odvjetnike koji učas skupe novac, ili je po srijedi i jedno i drugo. [Read more…]
Moramo li se ispričati Ivi Sanaderu?
Svi smo ljuti na njega – kaže mi nedavno jedan još uvijek bliski prijatelj Ive Sanadera, prognozirajući da bivšem premijeru, koji je postao simbolom korupcijskog zla u hrvatskoj državi, život na slobodi neće biti ništa lakši od onoga u Remetincu. [Read more…]
Milanovićeva ŠOK koalicija
Obnašanje vlasti neosporno je smisao bavljenja politikom, no savezi koje proteklih dana pokušava sklopiti premijer Zoran Milanović kako bi ostao na vlasti ispod su razine dobrog ukusa. [Read more…]
Porotnik 8: Što ako je Sabor pogriješio?
Previše je na kocki da bismo odlučili, a da bar ozbiljno ne razgovaramo – tako argumentira Porotnik 8, kojega u klasičnoj verziji znamenitoga filma ”Dvanaest gnjevnih ljudi” glumi Henry Fonda.
Stariji će se sjetiti toga remek-djela iz 1957., svakako jednoga od najboljih ikada snimljenih o sudovanju: [Read more…]
Ženama ne pakirati
U politici se javlja sve više žena – osvetnica, borkinja i vizionarki – koje se ne mogu zauvijek otpisati samo zbog toga što su ih iz njihovih stranaka svrgnuli svojeglavi muškarci. Jadranka Kosor, Mirela Holy i Aleksandra Kolarić nisu se povukle u zavjetrinu nakon srdžbe stranačkih bogova, kao što su to učinili mnogi njihovi muški kolege. [Read more…]
Karamarkova ezoterija
Zbog čega se HDZ-u toliko žuri preuzeti potpunu vlast u državi? Gospodarski program nemaju. Nude samo ezoteričnu teoriju novodomoljublja Tomislava Karamarka, a ona sve jače destruira ovo ionako nestabilno društvo.
Kad se netko toliko verbalno upire dokazati vlastitu ljubav prema domovini, osporavajući je svima drugima, samo mi produbljuje uvjerenje kako uopće nije siguran u tu svoju ljubav, a uvjerena sam i u to da ima problem s vlastitim nacionalnim i političkim identitetom.
Nije to nimalo čudno za Tomislava Karamarka.
Njegov politički put je put lutanja stazama moćnih. Sigurno mora biti teško objasniti samome sebi, a onda i drugima, kako se možeš malo zaklinjati u Josipa Manolića i Franju Gregurića, onda malo u Franju Tuđmana, pa ga prevariš sa Stipom Mesićem, pa se prebaciš na Ivu Sanadera, snubiš kratko Jadranku Kosor, da bi u sezoni 2014/15. završio opet ljubeći Franju Tuđmana. Ako to nije kriza političkog identiteta, ne znam što jest.
Zbog čega se HDZ-u toliko žuri preuzeti potpunu vlast u državi? Gospodarski program nemaju. Nude samo ezoteričnu teoriju novodomoljublja Tomislava Karamarka, a ona sve jače destruira ovo ionako nestabilno društvo
Ova, posljednja faza Karamarkove potrage za domoljubom u sebi odvija se u punoj raskoši pred očima i u ušima cijele nacije te ozbiljno računa na varljivu prirodu ljudskog pamćenja.
Evo, na primjer, Karamarko u povodu 25. obljetnice Prvog općeg sabora HDZ-a kaže kako je ”zlo korupcije i samopromocije zakinulo HDZ, ali i čitavu Hrvatsku”. U ovu stranku je ušao tek 2011, na poziv Jadranke Kosor koju je ubrzo brutalno izbacio i skupa s njom – u virtualnom svijetu – izbrisao povijest HDZ-a od 1999. do 2012.
Prema toj, Karamarkovoj povijesti HDZ-a, nakon smrti Franje Tuđmana u spomenutoj stranci i sa spomenutom strankom, dok je on nije preuzeo, nije se događalo ama baš ništa.
U Karamarkovom malom novodomoljubnom svijetu nije bilo Ive Sanadera, nije Ivo Sanader bio predsjednik HDZ-a i vladao Hrvatskom od 2003. do 2009, nije ni HDZ pod vodstvom Jadranke Kosor nastavio vladati do izbornog poraza 2011. Sanader i Kosor oslanjali su se na Karamarka, ali i na iste ljude na koje se danas oslanja Karamarko – od Milana Kovača, preko Ivana Šukera i Vladimira Šeksa, do Božidara Kalmete.
Kad se netko toliko verbalno upire dokazati vlastitu ljubav prema domovini, osporavajući je svima drugima, samo mi produbljuje uvjerenje kako uopće nije siguran u tu svoju ljubav, a uvjerena sam i u to da ima problem s vlastitim nacionalnim i političkim identitetom
I Kosor i Sanader danas u javnim nastupima aktualnog predsjednika HDZ-a uživaju status lorda Voldemorta – onih čije se ime ne spominje. Njihove godine za Karamarka i stranku su izbrisane. Sanaderove godine ispraznile su nam džepove, duše i državnu blagajnu, Kosoričine godine donijele su nam Karamarka na poziciji šefa opozicije.
Karamarko je povjesničar, a povijest, kažu, pišu pobjednici. U HDZ-u je pobijedio i izbrisao dio stranačke povijesti. Htio bi pobijediti i u Hrvatskoj – hoće li htjeti izbrisati značajan dio svoje političke povijesti?
U tim ”izbrisanim godinama” Tomislav Karamarko bio je šef glavne tajne službe, a zatim i ministar unutarnjih poslova. Na dužnosti šefa POA/SOA-e bio je od 2004. do 2008, a s te dužnosti otišao je na onu ministra policije, na kojoj se zadržao do HDZ-ovog odlaska s vlasti.
Prema svjedočanstvima na suđenju za slučaj Fimi media, u kojem je HDZ nepravomoćno osuđen za udruživanje u zločinačku organizaciju te da se okoristio za više od 24 milijuna kuna izvlačenjem novca iz državnih tvrtki, spomenuta pljačka Hrvatske počela je 2004. i nesmetano se odvijala sve do 2009.
Naravno, to nije i jedini kriminalni slučaj u kojem je sudjelovao HDZ-ov i Karamarkov šef Sanader, ali to sad više nije ni važno.
Sigurno mora biti teško objasniti samome sebi, a onda i drugima, kako se možeš malo zaklinjati u Josipa Manolića i Franju Gregurića, onda malo u Franju Tuđmana, pa ga prevariš sa Stipom Mesićem, pa se prebaciš na Ivu Sanadera, snubiš kratko Jadranku Kosor, da bi u sezoni 2014/15. završio opet ljubeći Franju Tuđmana. Ako to nije kriza političkog identiteta, ne znam što jest
Tomislav Karamarko danas se predstavlja kao domoljubni borac protiv zla korupcije i htio bi da mu povjerujemo kako je baš on taj pravovjerni Hrvat spasitelj za kojim, zahvaljujući nesposobnom i bahatom Zoranu Milanoviću, čezne sve više ljudi u ovoj depresivnoj zemlji.
Međutim povijesna je činjenica da je upravo Tomislav Karamarko propustio povijesnu priliku da dokaže svoju bezuvjetnu ljubav prema domovini.
Bio je na dužnostima na kojima je i mogao i morao znati, a onda i spriječiti da se odigra brutalna operacija neviđene pljačke hrvatskog naroda.
Nije učinio ništa.
Ako nije znao, onda je bio posve nesposoban za dužnosti koje su mu bile povjerene, a htio bi biti hrvatski premijer.
Ako je ipak znao, a nije učinio ništa, onda nikad od njega iskrenog patriote.
(Prenosimo s tportala).
Milanoviću, a što ćeš sad?
S ovih predsjedničkih izbora Hrvatska nije izišla samo podijeljena, nego rascijepljena. Ako su kandidati i gledali koliko-toliko unaprijed, opće ozračje raskola nisu determinirale njihove programske razlike, nego ideološka podvojenost njihovih aparat i pristaša, koja se i dalje uglavnom hrani prošlošću, u kojoj se opet sukobljavaju ustaše i partizani, Hitler i Stalin, kao da je 1945 bila jučer, kao da nije svanula ni 1948, kamoli 1989.
Hrvatska je zemlja čvrsto zagledana unazad. Zemlja spremnija za sukob nego za razvoj. To nitko izvan nje ne može promijeniti – a Hrvatska neće.
Ove je izbore izgubio Ivo Josipović, naravno, ali demiurg poraza je Zoran Milanović, s vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije. Iako se u tom pogledu može govoriti o čvrstom kontinuitetu od druge vlade Ive Sanadera, preko vlade Jadranke Kosor, do, evo, posljednje godine sada vladajuće koalicije koja je uzalud kukurijeknula, pa sama sebe spravila u lonac.
Ove je izbore izgubio Ivo Josipović, naravno, ali demiurg poraza je Zoran Milanović, s vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije. Iako se u tom pogledu može govoriti o čvrstom kontinuitetu od druge vlade Ive Sanadera, preko vlade Jadranke Kosor, do, evo, posljednje godine sada vladajuće koalicije koja je uzalud kukurijeknula, pa sama sebe spravila u lonac
Naime, u pogledu privrednog nazadovanja dvije jedine snažne stranke – Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija – postigle su prešutni konsenzus.
Možda bi se konsenzusom moglo smatrati, u ovoj našoj sarkastično paradoksalnoj državi, što nitko nije više učinio za popularnost SPD od Tomislava Karamarka, te što mu se Zoran Milanović nesebično odužio, ne samo sapunajući dasku svom kandidatu, nego navalivši mu na pleća i vrat breme neuspjeha bez ikakve optimistične perspektive.
Kako sada stvari stoje, Zoranu Milanoviću ostaje još nepuna godina političkog života, do sljedećih parlamentarnih izbora. Ne čini se uopće više upitnim hoće li preživjeti, pitanje je samo koja će dijagnoza pisati u umrlici političkog pokojnika: da li ”zgasnuo kao nepopravljiv šeprtlja“ ili ”barem je poginuo junački“.
Jadranka Kosor – čija se Vlada činila nenadmašno nesposobnom i nevoljnom, dok su joj se kadrovski odabiri pokazali ama baš suicidalnima – bila je tih svojih očito posljednjih mjeseci ipak usredotočena na jedan cilj, ne za samu sebe i svoj opstanak, nego za Hrvatsku: na ulazak u Evropsku uniju, koji nije bio zajamčen kad joj je predana vlast. To joj nedovoljno priznaju, i nije fer.
Zoran Milanović je potkraj prošle godine ipak, jednom i napokon, svoj prznički karakter upregao korisno, da podrži ministra Lalovca protiv ostalih svojih ministara razmetnih i da održi tekući budžetski deficit barem djelomice pod kontrolom.
Pitanje je, naravno, je li barem u ovu izbornu nedjelju shvatio koliko je njegovo dosadašnje taktiziranje bilo samoubojstveno po njega, po njegovu stranku i, na žalost, po Hrvatsku, hoće li tvrdoglavo narcisoidno nastaviti po svojoj dosad zajamčeno gubitničkoj putanji, ili će barem na kraju svoje prekratke političke parabole učiniti nešto da ga ne bude sram…
U preostalih deset mjeseci može životariti, optužujući sve i svakoga osim sebe, kao i dosad – ili može, prekasno ali časno, ruknuti u ostvarenje Plana 21, na temelju kojega je izabran i koji je izdao, izdavši prvo svoje birače a onda, kao kolateralnu žrtvu, i dosadašnjeg predsjednika Josipovića.
Može pokušati postići konsenzus s oporbom o promjeni izbornog sustava (nikada nije lijepo da ga mijenja sama stranka na vlasti, etički nije dopustivo da to čini sama u posljednjoj predizbornoj godini), kako bi sastav Sabora izvukao iz pohlepnih kandži stranačkih vrhuški i vratio ga, koliko je to moguće, samim biračima.
Može provesti, uz nos klijenteli i vlastite i suparničkih stranaka (što može izgubiti, napokon?), temeljit teritorijalni preustroj i jamačno pojeftiniti mastodontski državni aparat na razinama od općina do Republike, a možda i tog dinosaura učiniti efikasnijim. Može spriječiti klijentelističko uhljebljivanje stranačkih pijavica u javnim poduzećima uvodeći obvezatne natječaje i ombudsmana za nadzor nad njima. I tako dalje.
Pitanje je, naravno, je li barem u ovu izbornu nedjelju shvatio koliko je njegovo dosadašnje taktiziranje bilo samoubojstveno po njega, po njegovu stranku i, na žalost, po Hrvatsku, hoće li tvrdoglavo narcisoidno nastaviti po svojoj dosad zajamčeno gubitničkoj putanji, ili će barem na kraju svoje prekratke političke parabole učiniti nešto da ga ne bude sram dok sljedećih četrdesetak godina bude hodao među stanovnicima ove države usredotočene na povijest, i sam kao nov element sporne prošlosti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Zokija poslati u PM
Hrvatska demokratska zajednica je u posljednjih petnaest godina imala četiri predsjednička kandidata od kojih je Kolinda Grabar-Kitarović, objektivno, najslabija.
I Mate Granić 1999., i Jadranka Kosor 2004. i Andrija Hebrang 2009. bili su krupnije, snažnije, uglednije političke figure, a opet nitko od njih troje nije dobio izbore, čak ni ozbiljnije ugrozio prvo Stipu Mesića, a kasnije Ivu Josipovića. Dvojica, dapače, Granić i Hebrang, nisu ni ušla u drugi krug.
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?
Naprosto, ovo nije ista ona politička liga. Da je za HDZ prekjučer igrao Hebrang, Kosor ili Granić, svatko bi od njih troje, uvjeren sam, slistio Josipovića. Da je Tomislav Karamarko imao boljeg kandidata, još bi možda u nedjelju navečer sve bilo gotovo, građani Hrvatske nazdravili bi novom šefu države i prije odlaska na skijanje.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao. Nema takvog političkog talenta. Da je sam John Fitzgerald Kennedy ustao iz groba da predstavlja SDP, jednako bi prošao na predsjedničkim izborima 2014., nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića.
Upravo njemu predsjednička kandidatkinja HDZ-a može zahvaliti za neočekivanu glasačku omiljenost, premijeru koji zapravo ni sam više ne zna svoj politički smisao.
Primijetili ste, jedino čega se taj još može sjetiti kad ga upitaju zašto je na vlasti, jest nepouzdana, sve klimavija tvrdnja kako bi njegovi suparnici bili gori. Ni u večeri izbora nije to propustio kazati.
“Ljudi, nemojte se navući na HDZ. Prošle su samo tri godine, to su još uvijek isti ljudi”, zavapio je ponovno Milanović, kao ono janje u crtanom filmu otprije mnogo godina, što je bespomoćnim glasićem dosadno cmizdrilo: “To je vuk! To je vuk!”
I kako nas priča uči, ti su povici sve uzaludniji. Selo je iscrpljeno od kmečanja, seljaci više ne vjeruju u vuka. Jedva da će ostati ijedan naivac u idućih godinu dana, koliko nas dijeli od sljedećih parlamentarnih izbora.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao (…) nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića
Iznenađujući uspjeh HDZ-ove kandidatkinje u prvome krugu predsjedničkih izbora ozbiljno bi trebao zabrinuti esdepeovce, makar onu dvojicu-trojicu razumnijih, koji se još nečim dadu zabrinuti. Za 365 dana stvari će samo biti gore.
Karamarku koncem 2015. neće trebati ni slabi kandidati kao što je Grabar-Kitarović.
Zorana Milanovića porazit će neoblanjanom jelovom daskom, goblenom, sapunom od lavande, vunenim čarapama, metlom, kacijolom, baterijama od volta i po, čime god se sjete. Da vrećicu smrznutog graška stave na listić kraj Zorana Milanovića, vrećica smrznutog graška će dobiti izbore.
“This time next year”, što bi rekao Delboy iz “Mućki”, Zoran Milanović će oko ponoći ostati sam u izbornom stožeru Socijaldemokratske stranke, skamenjeno gledajući izborne rezultate na velikom displeju, i onakav skroman i strog prema sebi, kakvim ga je dragi Bog dao, ni tada neće kontati što ga je snašlo.
“Gospodine, hoćete vi još dugo?” upitat će ga nervozno čistačica s kantom vode u ruci.
…Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku (…) Mala otočna državica Pizda Materina
Ne trebaju nam Vidoviti Milan ili Fatma Nur Dženet da proreknu taj potop. Esdepeovci imaju dovoljno vremena da se za njega pripreme.
Najbolje da za izborni stožer unajme prostoriju u kakvom pogrebnom poduzeću, a na pozivnicama za koktel sitno štampaju: “Molimo biti pošteđeni izraza sućuti.”
To je kao amen, malo se još zaista može učiniti da se SDP spasi. Pomoglo bi svakako da se oproste sa šefom, kupe mu zlatni sat, ugraviraju nekakvu dirljivu i, naravno, potpuno lažljivu zahvalu na poleđini, pa sve pažljivo i izokola mu dođu: “Ti si, Zoki, sigurno već umoran nakon svega dobrog i plemenitog što si učinio za našu hrvatsku domovinu…”
Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku. Šest sati leta od Manile. Mala otočna državica Pizda Materina.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Lažni hrvatski generali
Znaju li u, javno sve prisutnijem, Hrvatskom generalskom zboru tko je među njima pravi general, a tko uopće nije general? Pitanje je sasvim na mjestu kad se uzme u obzir da neki od istaknutih članova tog udruženja nikada nisu dobili generalski čin, a u službenim tijelima zbora vode se kao generali, te se usput i široj javnosti predstavljaju za generale.
Dva istaknuta predstavnika Hrvatskoga generalskog zbora i člana Upravnog odbora Zbora Željko Sačić i Ivan Bobetko predstavljaju se kao brigadni generali, a da to nisu. Da nemaju generalski čin potvrđeno nam je u Uredu predsjednika RH.
– Navedenoj gospodi nije dodijeljen čin generala Oružanih snaga Republike Hrvatske, niti su u takav čin bili promaknuti od predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske – stoji u odgovoru koji smo dobili od pročelnika Vojnog kabineta predsjednika Republike, brigadnog generala dr. sc. Ivice Kindera.
Znaju li u, javno sve prisutnijem, Hrvatskom generalskom zboru tko je među njima pravi general, a tko uopće nije general? Pitanje je sasvim na mjestu kad se uzme u obzir da neki od istaknutih članova tog udruženja nikada nisu dobili generalski čin, a u službenim tijelima zbora vode se kao generali, te se usput i široj javnosti predstavljaju za generale
Ivan Bobetko, sin je mnogo poznatijega generala Janka Bobetka. Ostao je poznat i po incidentu što ga je izazvao u prvom sazivu Hrvatskog sabora, nakon prvih višestranačkih izbora, kada je torbom iz klupe gađao zastupnika Srpske demokratske stranke Milana Tanjgu.
Pričuvni brigadir je od svibnja 1994. Željko Sačić, poznat kao ratni načelnik stožera specijalne policije MUP-a i vatreni govornik na braniteljskim prosvjedima. Ovaj “general”-političar osnivač je i stranke Akcije za bolju Hrvatsku.
Prema pojašnjenju iz MUP-a, “ukazom o dodjeli činova, promaknuća i prevođenju u činove pričuvnih časnika Oružanih snaga RH predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman je 1992. godine dodijelio Željku Sačiću čin – pričuvnog pukovnika“.
– Uf…Zašto me to pitate? Pa dobro, znam da nisu generali – neočekivano otvoreno će general zbora Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora kojeg je naš poziv zatekao negdje na putu za volanom automobila.
– Na web-stranicama Zbora i u javnosti se predstavljaju za generale, a da to nisu. To nije baš lijepo prema građanima, a ni pošteno prema palima za našu domovinu – velimo generalu.
– Pa nisam znao za te podatke na našim internetskim stranicama. Ispravit ćemo tu pogrešku – kaže Miljavac, nakon čega nas je ljubazno pozdravio i prekinuo telefonsku liniju.
I izvan redova Hrvatskoga generalskog zbora, na političkoj sceni, ima onih koji se kite generalskim zvjezdicama. Među takvima je i Marko Lukić, prvi zapovjednik specijalne jedinice MUP-a u Domovinskom ratu. Lukić, inače predsjednik stranke Zavjeta za Hrvatsku, ima čin pukovnika.
I izvan redova Hrvatskoga generalskog zbora, na političkoj sceni, ima onih koji se kite generalskim zvjezdicama. Među takvima je i Marko Lukić, prvi zapovjednik specijalne jedinice MUP-a u Domovinskom ratu. Lukić, inače predsjednik stranke Zavjeta za Hrvatsku, ima čin pukovnika. Da priča bude do kraja bizarnija, na jednoj od obljetnica akcije “Plitvice”, podno sjena poginulih, političkoj sviti Lukić se predstavio za generala. Govoranciju “generala” pažljivo su slušali tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor, tadašnji ministar obrane Branko Vukelić i cijeli vojni vrh predvođen šefom Glavnog stožera, generalom Josipom Lucićem
Da priča bude do kraja bizarnija, na jednoj od obljetnica akcije “Plitvice”, podno sjena poginulih, političkoj sviti Lukić se predstavio za generala. Govoranciju “generala” pažljivo su slušali tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor, tadašnji ministar obrane Branko Vukelić i cijeli vojni vrh predvođen šefom Glavnog stožera, generalom Josipom Lucićem.
I u Splitu se možemo pohvaliti s jednim generalom koji to nije. Radi se o Vladimiru Bencu koji se voli novinarima predstavljati za brigadnoga generala. Kako nam je potvrđeno u Uredu predsjednika RH, ni Benac taj čin nikada nije dobio.
Benac se proslavio s nekoliko spektakularnih akcija; upad automobilom u zgradu Policijske uprave splitsko-dalmatinske županije, pucanje u strop predvorja Gradskog poglavarstva Splita, sa zoljom u ruci na više sati je zatočio gradonačelnika Ivicu Škarića…
Učestale su i novinske osmrtnice u kojima se pored imena pokojnika, poput izvjesnog Tomislava Mesića, navodi generalski čin. U MORH-u, a ni u MUP-u, za “generala” Mesića nikada nisu čuli.
Zanimljivo da pojedine “generalske fatamorgane” vuku korijene iz vremena Jugoslavije. Eklatantan je primjer Izidora Štroka, narodnog heroja NOB-a i oca hrvatsko-engleskog biznismena Gorana Štroka.
– Nosio sam kompleks tate generala – kazat će Štrok u razgovoru za jedan dnevni list u studenome 2007. godine.
Vojne enciklopedije i leksikoni bivše JNA, kao i popisi narodnih heroja Jugoslavije, nigdje ne navode da je Izidor Štrok bio general.
U arhivskim primjercima beogradske “Borbe”, zagrebačkog “Vjesnika” u izdanju od 7. lipnja 1984. godine, objavljenima nakon pokopa Izidora Štroka, izvještava se o sprovodu španjolskog borca, jednog od osnivača partizanskih jedinica u NOB-u, zapovjedniku partizanske brigade “Braća Radić” i zapovjedniku 32. divizije. Ni u osmrtnicama nema slova o generalskom činu Izidora Štroka koji je u mirovinu otišao s činom – pukovnika.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »