U prvoj kolumni mislio sam se osvrnuti na reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja – teme koja je sada aktualna u našoj akademskoj zajednici. Ali odlazak Vladimira Pavlinića, kojega sam osobno poznavao, potaknuo me da napišem njemu posvećenu kolumnu. [Read more…]
Vladimir Pavlinić: ”Živim u emigraciji. Opet kao neprijatelj”
(Opaska uredništva: U povodu preminuća našeg kolumniste Vladimira Pavlinića, u Londonu u nedjelju 25. rujna u 93. godini života, ponavljamo intervju koji je dako kolegi Denisu Derku za Večernji list. Posebnim ćemo se tekstom oprostiti od dragog nam Vladimira. R.I.P.)
Hrvatski novinar, urednik i slikar Vladimir Pavlinić rođen je 5. studenog 1929. godine u Dubrovčanu nedaleko od Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju. U Zagrebu je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te Bogoslovni fakultet, a studirao je i slikarstvo. U enciklopedijama se navodi i podatak da je 1953. godine zaređen za svećenika. Bio je supokretač i prvi glavni i odgovorni urednik više nego utjecajnog Glasa Koncila, i to od 1963. pa do 1972. godine. U Glasu Koncila je obavljao i poslove lektora uporno ignorirajući Novosadski dogovor. [Read more…]
Vladimir Pavlinić: ”Živim u emigraciji. Opet kao neprijatelj”
Hrvatski novinar, urednik i slikar Vladimir Pavlinić rođen je 5. studenog 1929. godine u Dubrovčanu nedaleko od Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju. U Zagrebu je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te Bogoslovni fakultet, a studirao je i slikarstvo. U enciklopedijama se navodi i podatak da je 1953. godine zaređen za svećenika. Bio je supokretač i prvi glavni i odgovorni urednik više nego utjecajnog Glasa Koncila, i to od 1963. pa do 1972. godine. U Glasu Koncila je obavljao i poslove lektora uporno ignorirajući Novosadski dogovor. [Read more…]
Ponekad je ljekovitije opsovati udbaše
U nakladi Umjetničke organizacije Knjigohvat iz Varaždina prije dva mjeseca objavljena je knjiga Nikice Mihaljevića “Emigrantska pisma Borisa Marune”. Imao sam tu knjigu u rukama i dok sam prošlog tjedna pisao kolumnu posvećenu preminulom Jakši Kušanu koji je desetljećima u Londonu uređivao i izdavao hrvatski emigrantski časopis “Nova Hrvatska”. [Read more…]
Oporuka emigranta kojem je “nova Hrvatska” uništila snove
Riječka izdavačka kuća Otokar Keršovani objavila je 2000. godine, u biblioteci “Svjedočanstva” knjigu Jakše Kušana pod naslovom “BITKA ZA NOVU HRVATSKU”. Naslov otisnut upravo tako, velikim slovima, može se pročitati i na način da Kušan piše o bitci za novu Hrvatsku, u smislu mlade, samostalne i slobodne države naspram svim njenim starim oblicima u kojima je postojala i opstajala kao platforma za onaj famozni “tisućljetni san”. [Read more…]
Jakša Kušan – čovjek kojemu je u slobodi oduzeta slobodna riječ
Tiho je otišao – ne sa scene, nego zaboravljen iza scene – jedan znameniti hrvatski čovjek 20. stoljeća: Jakša Kušan, eminentni predstavnik jedne generacije i jednoga dugog vremena borbe za slobodnu Hrvatsku.
Trideset i dvije godine on je, u osami i oskudici izgnanstva, bio slobodan glas za suvremenu demokratsku državu. Kad je država bila ostvarena, prostor za slobodan glas on je izgubio, stjeran je u šutnju.
Kad mi je prijatelj, nekoć njegov izvandomovinski suborac, ujutro 29. srpnja javio da je Jakša prošle noći preminuo, prvo sam upitao sebe i krug nas preživjelih iz onih dana: Koja će mu biti hvala?
Na odgovor nije trebalo čekati: Hrvatska televizija je u glavnom dnevniku dolje na brzoj traci ispisala samo: ”Preminuo publicist i novinar Jakša Kušan”. Tutto quanto. Iznad je tekla svakodnevna slika premijera Plenkovića uz priču natenane gdje je sve danas bio, što i koga posjetio. Onda su došle minute i minute sjećanja na popularnog pjevača koji je umro prije godinu dana. Kruha i igara! Kruh i nije više bitan.
Jakša Kušan rodio se 1931. u Zagrebu, studirao pravo u Zagrebu i Beogradu. G. 1955. izbjegao je u Englesku, gdje je s nekolicinom mlađih izbjeglica pokrenuo neovisan mjesečnik Nova Hrvatska. U Londonu je ujedno studirao međunarodnu politiku na London School of Economics. List je od 1974. do 1990. izlazio kao dvotjednik i bio najutjecajnije političko glasilo u hrvatskoj emigraciji na svim kontinentima.
”U toj našoj provincijalnoj, nesretnoj i u osnovi funeralnoj emigrantskoj priči … Jakša Kušan bio je apsolutni izuzetak”, pisao je prije 20-ak godina britki kritičar svega i svakoga Miljenko Jergović, u prikazu Kušanove tada objavljene knjige ”Bitka za novu Hrvatsku”. Kušan je, kaže, ”postao svjestan da je njegov list bio i ostao svijetli izuzetak u jednoj prilično mračnoj priči i da nije imao baš nikakva utjecaja na ono što se dogodilo 1990…”
Dogodilo se to da iz inozemstva nisu pristigli demokrati, nego oni koji su se htjeli dobro naplatiti za svoje emigrantske patnje i Hrvatsku vratiti 50 godina unatrag, u godinu 1941.
Kad sam se kao svjež izbjeglica g. 1973. u Beču, prije odlaska u London, dnevice družio s privremeno izbjeglim književnikom Petrom Šegedinom, čitali smo Novu Hrvatsku. On je u Kušanovim uvodnicima uočio neobičnu zrelost političkog realizma, osobito u gledištu da se oslobođenje Hrvatske iz Jugoslavije neće moći ostvariti bez suradnje s hrvatskim komunistima. Suprotno fantazmagorijama ostaloga emigrantskog tiska svih boja.
Taj se dio predviđanja poslije obistinio, ali Kušan, kao ni ostali koji smo mu se pridružili, nije u svoju dalekovidnost uključio mogućnost da bi se ti naši komunisti u odlučnom času udružili s primitivnim ustašoidnim elementima iz emigracije, a demokrate otpirili.
Takvo je gledanje valjda uočio stari komunist Tuđman, te je još sredinom 70-ih godina počeo uspostavljati tajne dodire s Kušanovim krugom. Dokumente o njegovim suđenjima i svoje nove knjige dostavljao je nama, objavljivali smo ih i prevodili za strane medije i političare.
Kako su se 80-e godine primicale kraju, on je svoj krug pouzdanika u emigraciji pomicao na kanadsko-australske pavelićevsko-luburićevske organizacije. U isto vrijeme Udba je efektno razbijala redove Hrvatske seljačke stranke na tim kontinentima. Koje su bile koordinacijske linije, može se samo nagađati.
Nekoć korisni Kušan ”izgorio” je kod Tuđmana i prije nego što se, pun nada i planova, preselio u Hrvatsku. Kad je Tuđman u lipnju 1990. bio mene pozvao iz Londona u Gornji grad na razgovor o osnivanju hrvatske novinske agencije, u jednome trenutku oštro me je pogledao i upitao: ”Što to tamo taj vaš Kušan u Londonu piše?!” Nisam shvatio na što cilja. ”Piše neprijateljski o meni i HDZ-u. To što govori u svome uvodniku nedopustivo je!”
Poslije sam potražio o kojem je tekstu riječ. U ožujku 1990, u broju 5 Nove Hrvatske opširan uvodni komentar bio je osvrt na upravo održani Prvi opći sabor HDZ-a, i tu među inim stoji:
”… Dva mjeseca prije izbora, na tako brojnom skupu hrvatskih političkih aktivista, najmanje je vremena posvećeno pravim političkim pitanjima. Sabor je završio bez određenog predizbornog programa, a oni rijetki govornici koji su imali što reći i takvom programu mogli nešto doprinijeti ostali su u sjeni govornika kojima je glavno bilo da izazovu pljesak u dvorani.”
I dalje: ”Jedna jalova i sasvim primitivna nazovipolitička utakmica o tome tko je ‘veći Hrvat’, utakmica koja je već dosadila i u emigraciji, preselila se eto na domovinsko tlo”.
U zaključku je riječ o međusobnim napadajima i suparništvima: ”Glasači očekuju da taj nacionalni preporod političari dočekaju sa što umjerenijim stranačkim i osobnim zahtjevima”.
Takvo slobodno razmišljanje, koje je Jakša Kušan profesionalno slijedio svih dugih godina protivljenja komunističkom diktatu ujednačene misli, bilo je dovoljno novoobraćenom demokratu Tuđmanu da Kušana munjevito opečati kao neprijatelja naroda. Spužvom su prebrisane one godine kad se osjećao slabim i nesigurnim te su mu Kušan i njegov krug bili potrebni za intervencije i osobnu promociju u slobodnom svijetu. Od toga pečata Kušan se nije oslobodio do smrti. Što su zorno pokazali urednici HRT-a s prozirno prijezirnih pet riječi kojima su izvijestili naciju o odlasku velikog sugrađanina.
*
Govoreći o šutnji oko Kušana i Nove Hrvatske, ne treba prešutjeti napor jednoga novinara publicista da se ona prekine. Nikica Mihaljević prvi se oko g. 2000. počeo baviti emigrantološkim temama. Istraživao je periodiku i skupljao građu, nastojeći razbiti stereotip o neprijateljskoj emigraciji, koji je bio na snazi u bivšoj državi, da bi takvo gledanje bilo naslijeđeno u hrvatskoj državi. Objavio je tri knjige: “Za vratima domovine”, “Između svastike i petokrake” i “Emigrantska pisma Borisa Marune”.
U Forumu, Republici, Književnoj republici i nekim zbornicima pisao je o Novoj Hrvatskoj te isticao Kušanovu liberalno-demokratsku orijentaciju. Tu sintagmu preuzeli su i drugi i dolazi do razlikovanja starih i novih ustašoida. Tim su putem nastavili i neki mlađi, pa su nastajale i disertacije.
Na objavu još čekaju rukopisi “Zbornik radova londonske Nove Hrvatske” i “Bibliografija NH”. Kad je Kušan bio zamoljen za suradnju na tome, opaženo je kako ga je to podizalo iz depresije zbog marginalizacije u koju je bio bačen.
Ovdje potpisani posljednjih je mjeseci surađivao s Kušanom na priređivanju za tisak novoga, znatno obogaćenog izdanja njegove memoarsko-dokumentacijske knjige ”Bitka za novu Hrvatsku” (Keršovani, 2000.). Zadnjih dana, u stanju kad je već teško govorio, ponavljao je pitanje prijateljima: ”Kako stoji s tiskanjem knjige?” Ponuđena je nekolicini izdavača, no nije doživio odgovora na posljednje pitanje koje ga je mučilo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Jakša Kušan – čovjek kojemu je u slobodi oduzeta slobodna riječ
Tiho je otišao – ne sa scene, nego zaboravljen iza scene – jedan znameniti hrvatski čovjek 20. stoljeća: Jakša Kušan, eminentni predstavnik jedne generacije i jednoga dugog vremena borbe za slobodnu Hrvatsku. [Read more…]
Ante Tomić bez znanja
U svojem napisu ‘‘Valjalo bi rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Šušak 29. 11. na svinji napisao Tito“ (Jutarnji list, 25. siječnja, Autograf.hr, 28. siječnja, Osvrt dana, ”Proročanstvo o svinji”) Ante Tomić se zalaže, onako usput, u ležernom tonu, konfabulirajući temu kako mu tog časa pade na pamet, za posao naznačen u naslovu. Nije razvidno što bi se uopće moglo dobroga iz toga posla poroditi.
Ali, opet, što bi neko povjesničarsko povjerenstvo sa J. Jurčevićem, ili M. Valentićem, ili J. Krištom, ili M. Jarebom, ili I. Goldsteinom, ili I. Bancem, ili I. Rendićem Miočevićem (da dalje ne nabrajam naše dične historiografe) na čelu zaključilo o onom primitivnom činu fašistoidnoga bolvana Šuška. Najvjerojatnije ništa, kao što to može zaključiti i svatko drugi koji se nije zlopatio po fakultetima, institutima i kojekakvim sličnim zavodima.
Što bi se, nastavlja svojom logikom Ante Tomić, moglo očekivati od (hrvatske) političke emigracije kad su to ”ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, nezavisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada, bili (…) neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”
I sam Ante Tomić uspijeva sagledati tanušnost svojega motiva/asocijacije ustvrdivši da je ”stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica”, no ipak, taj Šuškov postupak kazuje nešto ”o našoj zemlji i o našem narodu” nanoseći mu, dakako, određenu štetu. Slažem se s Tomićem! To je još jedna od bezbroj hipoteka koje su samozvani hrvatski dobročinitelji natovarili na leđa hrvatske države i svih hrvatskih građana (bez obzira na pripadnost nacionalnu, vjersku, političku).
Da bi zorno pokazao o kakvoj je šteti riječ, Tomić poseže za usporedbom u vrlo slikovitom primjeru: ”U isto vrijeme kad se naš budući ministar u Kanadi kojekako snalazio kao otpadnik od jugoslavenske države, u Parizu kao njegov takoreći subrat živi Milan Kundera, bjegunac iz socijalističke Čehoslovačke. I Kundera je, što bi se reklo, neprijateljska emigracija. Ogorčeno se buneći protiv režima Gustáva Husáka, on piše svoj suvremeni klasik Nepodnošljivu lakoću postojanja.”
Uočavamo ”nesrazmjer”! Što je zaključak: ”Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras!”.
Jer, ”Djela antikomunističkih disidenata nešto su možda najbolje što je europska književnost tada imala, a izuzmemo li nekoliko zbirki zbilja prekrasne, oštroumne, gorke i duhovite lirike pokojnog Borisa Marune, Hrvati nisu napisali ništa od toga.” (Drago mi je da nije zaboravio Marunu, ali nisam znao da mu je poezija ”zbilja prekrasna”!).
Dakle, Hrvati (izuzevši Marunu-pjesnika, a Marunu analitičara, esejista i polemičara Tomić ne poznaje) u evropskim razmjerima (što će reći svjetskim) ”nisu napisali ništa” jerbo su bili ”neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”. Dvije kategorične tvrdnje koje ne dozvoljavaju nikakvu sumnju u autorovo stajalište. ”Tras! Ravno u glavu… Prči mu mater, tko će dulje čitati”
A što bi se, nastavlja svojom logikom Ante Tomić, moglo očekivati od (hrvatske) političke emigracije kad su to ”ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, nezavisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada, bili (…) neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”.
Dakle, Hrvati (izuzevši Marunu-pjesnika, a Marunu analitičara, esejista i polemičara Tomić ne poznaje) u evropskim razmjerima (što će reći svjetskim) ”nisu napisali ništa” jerbo su bili ”neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”. Dvije kategorične tvrdnje koje ne dozvoljavaju nikakvu sumnju u autorovo stajalište. ”Tras! Ravno u glavu… Prči mu mater, tko će dulje čitati.”
Ovu ocjenu o hrvatskoj političkoj emigraciji kao da je pisao Nino Pavić tamo negdje 1980-ih godina! Ili neki zatucani i zasukani udbaš, jer bilo je udbaša koji su jako dobro razlikovali razne struje u emigraciji i intelektualno-duhovne razine među iseljenicima. No, dakako, kao i uvijek u stvarnosti, kolo vode ovi primitivci i plitkoumnici, kako u Udbi, tako u politici, pa, evo, i u novinarstvu.
A činjenično stanje je sasvim drugačije. Ne samo da Hrvati nisu dali svoj obol riznici evropske emigrantske književnosti, nego su na nekim područjima bili prvi! Tako, Ante Ciliga (1898.-1992.) tiska 1938. kod pariškog Gallimarda knjigu ‘‘U zemlji velike laži“ koja je bila prva u istinitom prikazivanju staljinističke zbilje u SSSR-u iz prve ruke. I nizom drugih knjiga poslije II. svjetskog rata Ciliga razotkriva zablude sovjetskoga i ostalih komunizama. Nadalje, u knjizi ‘‘Sam kroz Europu u ratu“ (1954.) iznosi kritiku nacionalsocijalizma i staljinizma, ustaštva i jugoslavenskoga komunizma.
A činjenično stanje je sasvim drugačije. Ne samo da Hrvati nisu dali svoj obol riznici evropske emigrantske književnosti, nego su na nekim područjima bili prvi! (…) Jakša Kušan (1931.), novinar i publicist, urednik i izdavač londonske Nove Hrvatske, izdaje 32 godine te najznačajnije emigrantske novine (od 1974. dvotjednik), o kojima je i Krleža pohvalno govorio
Bogdan Radica (1904.-1993.), autor čuvene ‘‘Agonije Evrope“ (1940.), kao emigrant objavljuje vrhunske knjige putopisno-memoarske proze ‘‘Sredozemni povratak“ (1971), ‘‘Hrvatska 1945“ (1974), ‘‘Živjeti-nedoživjeti, I-II“ (1982.-1984.) te u dugom novinarsko-publicističkom stažu mnoštvo članaka, analiza, eseja, kolumni, polemika, prikaza i osvrta o životu i djelovanju emigracije i zbivanjima u domovini po emigrantskom najprominentnijem tisku (Hrvatski glas, Hrvatski glasnik, Journal of Croatian Studies, Danica, Nova Hrvatska, Hrvatska revija i dr.).
Jakša Kušan (1931.), novinar i publicist, urednik i izdavač londonske Nove Hrvatske, izdaje 32 godine te najznačajnije emigrantske novine (od 1974. dvotjednik), o kojima je i Krleža pohvalno govorio.
U njima je on sam i cijeli niz vrlo značajnih suradnika ostavio trajno i visokokvalitetno svjedočanstvo o hrvatskoj političkoj emigraciji 1945.-1990. Osim Kušana, tu su T. Rađa, Ch. Cviić, puk. I. Babić, B. Maruna, B. Radica, M. Vidović, M. Meštrović, G. Saganić, B. Salaj i dr.
Vinko Nikolić (1912.-1997.) pored zbirki poezije objavio je i nekoliko knjiga emigrantološke tematike: ‘‘Pred vratima domovine, I-II“, 1966.-1967., zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata ‘‘Stepinac mu je ime, I-II“, 1978.-1980., te vlastite dnevničke zapise ‘‘Tragedija se dogodila u svibnju“, 1984-1985., spomen-zbornik ‘‘Bleiburg: uzroci i posljedice“, 1988. Godine 1951. zajedno s A. Bonifačićem pokreće časopis Hrvatsku reviju, najznačajniji kulturni i književni časopis u iseljeništvu, koju od 1955. uređuje sam sve do osamostaljenja Hrvatske.
Niti je hrvatska politička emigracija imala samo Šuške, kao što ni češka politička emigracija nije imala samo Kundere. Zašto ovako bezočno raditi u korist vlastite štete! Eto, da parafraziramo samoga Antu Tomića: Što je novinar bez znanja? Odgovor dajte sami
Časopis je riznica nevjerojatnog kulturnog blaga. Uz časopis Nikolić pokreće i Knjižnicu HR u kojoj je objavljeno 66 svezaka izuzetne kvalitete i vrlo uglednih autora (D. Žanko, M. Dugeč, V. Grubišić, S. Hrastovac, B. Maruna, , V. Vida, M. Vidović, K. Vasilj i dr.).
Ovo je samo neznatan dio intelektualnog, kulturnog i političkog djelovanja u hrvatskoj političkoj emigraciji. Za ostalo trebalo bi nam znatno više prostora.
Ante Tomić ne samo da daje nezasluženo značenje i nepripadajući značaj Šuškovom primitivističkom činu, nego jednostavno govori koještarije. Recimo, još spominje ”Đurekovićeve pamflete”, a duboko sumnjam da ih je ikad vidio, a nekmoli čitao tih pet Đurekovićevih knjiga.
Ergo: niti je hrvatska politička emigracija imala samo Šuške, kao što ni češka politička emigracija nije imala samo Kundere. Zašto ovako bezočno raditi u korist vlastite štete! Eto, da parafraziramo samoga Antu Tomića: Što je novinar bez znanja? Odgovor dajte sami.