novinarstvo s potpisom
Zlatko Hasanbegović
Recitativ poeme ”Jama” Ivana Gorana Kovačića, čiji je uvodni dio u dojmljivoj tišini prepunoga Novinarskog doma u Zagrebu izgovorio književnik Zoran Ferić, mogao bi ostati zapamćen kao simbol zahtjeva za ostavkom ministra kulture umjetničke inicijative Kulturnjaci2016, koji su održali prvu u nizu javnih tribina, odlučni da ne odustanu od temeljnog zahtjeva, da Zlatko Hasanbegović odstupi s ministarskog mjesta. [Read more…]
Ovog proljeća trideset je godina prošlo od albuma “Das ist Walter”, sarajevske grupe Zabranjeno pušenje. Treća pjesma na A strani “Put u središte rudnika Kreka Banovići” bila je posvećena rudarima. Novi primitivizam predstavljao je gestu autoironije, kojom je jedan grad izlazio iz svoje kulturološke čahure i time, nakratko, postao kulturna prijestolnica Jugoslavije.
Novi primitivizam nosio je ruganje režimu i sveopću karnevalizaciju svakodnevice, ali se kroz njega, nekako potiho, zavukla ta fantastična umjetnost male priče, i posvete kroz priču. Umjetnost oblikovanja fabule kroz niz tačnih i istinitih fragmenata, prenijetih iz stvarnosti, po kojoj će ostati upamćen amblematski sarajevski pisac Dario Džamonja, ali i jedan od najvećih europskih filmskih redatelja epohe – Emir Kusturica. Pričanje malih priča, nizanje nijemih slika, i to bez ijedne izgovorene riječi, stilski je najdosljednije znao izvesti kazališni redatelj Mladen Materić. Danas zaboravljen, i skrajnut, da ne bi kome smetao.
Pjesma “Put u središte rudnika…” ovako je započinjala: “On pomisli kako bi petak bio ljepši/ samo da nije subota radna/ Blagi bože, on misao nastavi/ Ova noć je previše hladna.” Oni koji slušaju tu muziku, kažu da je Springsteen umio tako, da započne pjesmu kojoj se već na početku zna da će ispričati priču o cijelome njegovome svijetu, i njegovoj zemlji. Ali ti se u to nisi miješao, nisi se uživljavao, naprosto jer nisi Amerikanac.
Ovo, međutim, jesi, ili si ovo mogao biti. U tim zeničkim i kakanjskim jamama, po rudničkim horizonitima i njihovim stijenama, ima i tvoga DNK. A da je to tvoj svijet, možda si najprvo shvatio s tom pjesmom Zabranjenog pušenja. Imao si osamnaest, i bio dovoljno mlad za rudara.
Najvažnije su, međutim, bile treća i četvrta strofa. Treća zbog one narativne slike oko koje se pjesma okupi, i zbog koje, koliko god mi to htjeli, Dylan ili Springsteen ne mogu biti glasovi našega svijeta, jer njihove slike nisu naše nesreće: “Otkud ti, u pola tri/ Raspotočje gori/ To mu ču žena Vinka, panika i vika,/ Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti.” Četvrta strofa je priča o nerazumijevanju i o raspadu društva, čiji je on, rudar s donjih horizonata, bio jedan od amblema: “Njegov duh sad gleda TV/ I smije se na dobrotvorne koncerte/ Njegov duh obilazi zamkove/ Revolucionara iz pedeset i neke.”
I koliko si samo puta u tih sedam godina, sve do 1991, skakao u prvim redovima na riječi: “Otkud ti, u pola tri”, iz kojih izroni taj strašni refren: “Raspotočje gori!” I gorjelo je Raspotočje tih blagoslovljenih, riječima i pričama bogatih osamdesetih, u kojima se akumulirala mitologija i sentimentalni odgoj za sljedećih petnaest generacija, kao što je Raspotočje gorjelo desetljećima prije toga, i kao što gori danas. Jedina mala stanka u tom dugom nizu umiranja i stradanja, u tom zatrpavanju živih ljudi u njihove duboke rudarske grobove, bila je za vrijeme zadnjega rata. Samo tada Raspotočje nije gorjelo.
U onome ratu, pak, 1944, nakon što im je stariji sin poginuo u njemačkoj vojski, tvoji su spašavali mlađega Dragana od ustaškoga vojačenja tako što su ga preko veze poslali u rudnik da kopa. Prvo u Kakanj, a onda u samo srce zemlje, u Raspotočje. Kasnije je u Ljubljani završio metalurgiju, postao je veliki direktor u metalurškom kombinatu u Zenici, pa predstavnik jugoslavenske metalurgije u Moskvi, ali mu je zauvijek ostalo to poštovanje prema rudniku, tom živom grobu, i prema rudarima, koji su vazda uzalud i za tuđi račun gradili bolji svijet. Ustvari, hranili su svoje porodice.
Ono od čega stradaju rudari u rudniku mrkog ugljena zove se “gorski udar”. Strašna, kao neka lirska formula smrti, ova sintagma ustvari predstavlja: “iznenadno nekontrolirano urušavanje većih količina stijena u podzemnim prostorijama rudnika, uzrokovano otkopavanjem rude”. Raspotočje je oduvijek bilo nestabilna jama, a kako se nalazi skoro pa usred grada, kad počnu zavijati sirene za uzbunu, cijela Zenica zna što se dogodilo.
Bosanski rudari nemaju priliku da budu klaustrofobični. U jamu se mora. Oni ne pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. Zamislite kako je to kad se nad vama zatvori majka zemlja, a nalazite se na nekoliko stotina ili koju hiljadu metara dubine. Dubina Raspotočja je 750 do 800 metara. Zenički rudnik ima tri jame: Stara jama, Stranjani i Raspotočje. Oko tisuću ljudi silazi u jame. Među njima su devedeset četiri žene.
Međusobno, rudari se zovu – komorati. Osim gorskih udara, zeničkim jamama prijeti metan, poznate su po tom eksplozivnom plinu bez boje, mirisa i okusa. U eksploziji metana, 1982. u Raspotočju je ostalo trideset devet mrtvih komorata. I: “Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti”. Preživjeli silaze nazad u jamu, i tako traje do penzije. Za one koji mirovinu dočekaju. Bosanski rudari žive kratko. Stradaju im pluća i srce, zglobovi, bubrezi, strada im sve. Kroz jamu se hoda, ali i puže. Usko je i tamno unutra.
Vijest o stradanju zeničkih rudara, o gorskom udaru u jami Raspotočje, do kojeg je došlo u četvrtak, 4. rujna u 16 i 30, kad su na dubini od dvjesto metara ostala trideset četiri čovjeka, objavljena je u hrvatskim novinama kao da se nesreća dogodila u Kini. Da se zbila, recimo, u Čileu ili u Sjedinjenim Američkim Državama, izvještaji bi bili širi i temeljitiji.
Ali bit će da nije bilo mjesta zbog vijesti o islamskoj opasnosti, o fundamentalistima, džihadistima, islamistima, mudžahedinima, fedainima i ostalim muslimanima koji prijete Europi, i na koje svakodnevno upozorava State Department i njegovi medijski detašmani diljem svijeta.
Zanimljivo je, međutim, kako je Bosna blizu kada pišemo i govorimo o islamskoj opasnosti, a tako je daleko kada je riječ o pet mrtvih rudara. Da, naravno, danas su muslimani većina u zeničkim jamama. Oni su, a ne Bilal Bosnić, ta famozna islamska opasnost. Mogli bi izazvati sućut, razumijevanje i solidarnost kod ljudi, što je za Večernji list i njegove komentatore, ali na žalost ne samo za Večernji, veća prijetnja po Hrvatsku nego kalifat hodže Bagdadija.
Ali pustimo sad taj nemili svijet, obuzet mržnjom i opsjednut podjelom planeta na Hrvatsku i Antihrvatsku. Držimo se onoga ljudskijeg i dubljeg. Dubokog, po prilici, kao Raspotočje.
Još tad, kada je Zabranjeno pušenje zapjevalo tu pjesmu, primijetio si, skačući ispred pozornice, kako se u tebi dogodilo nešto neobično. Ciničan prema partizanima, osloboditeljima iz 1945, ciničan prema svima koji govore da su nešto učinili za tvoju i za opću dobrobit, pa si im sad nešto dužan, osjetio si grizodušje prema njima dolje.
Ne, nisi zbog toga sišao u rudnik, nisi postao sindikalni vođa ni kontrarevolucionar iz 1985, nego si naprosto shvatio da te rudari drže na površini zemlje i da si jedino njima dužan. Minutu šutnje, sućut, dobrovoljni prilog, samodoprinos, osmijeh. Tako je i danas, i zato je Raspotočje tebi blizu koliko god je drugima daleko. Tamo dolje tvoja je domovina. Jedino tamo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Pazite ovo. Najprije jedan skup u Brezovici, a onda drugi skup na Jazovki. Vijesti su bile tipično lipanjske, vrijeme kada se ideološko-logička besmislenost hrvatskog društva doslovno razgrana između blagdana i praznika. Upinjanje da me se uvjeri je li Brezovica logično vodila Jazovki ili je Jazovka Brezovičin vrhovni sud bili su naši i kokoš i jaje zbog čega nam život tu već stotinjak godina i izgleda poput kokošinjca; neuredan, usran, raščerupan, s postavljenim prečkama na koje, mislim na one više, pod svaku cijenu i bez obzira na sve želimo sletjeti.
Pritom kokodačemo, kukuričemo, kljucamo jedni drugima oči, hvatamo za vratove i očajno grčevito lupamo krilima. Jama-šuma, šuma-jama. Ispada da mi se cijelo postojanje odvija u trokutu povijest – šuma – jama. Je li to “hrvatski trokut”, začarano područje u kojem se gube rezon, razum i životi da nikada više ne budu pronađeni. Misteriozno mjesto gdje nema smisla tragati za logikom, nego jednostavno treba udahnuti, zaroniti i pokušati isplivati gdje će te već struja odnijeti.
Teško se miriti s time, s odvratnim osjećajem nemoći koji donosi neprekidno ponavljanje povijesti. Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio.
Ispalo je da sam do nekih svojih dvadesetih obišao tek pola krvlju naplavljenog područja i trebalo je početi novu turu. U tom trenutku svojevrsne samospoznaje da sam, kako god okrenem i bez obzira na koju se vojsku pozivao, potomak ubojica, postalo mi je jasno i to da naši preci, da bi napunili sve te jame, nisu stigli raditi ništa drugo nego haračiti i ubijati. I da, povremeno su morali povaliti neku istomišljenicu radi potomstva, tek toliko da druga strana dugoročno ima koga hvatati i masakrirati.
Da bismo postali sudionici u zločinu, moju se generaciju uvjeravalo kako se sve to činilo za naše dobro i da i mi moramo paziti kakav ćemo svijet ostaviti svojim potomcima. Hvala vam, pređi, ali iskreno vjerujem kako je bolje onima koji dolaze poslije nas, ako budu imali sreće, ne ostaviti nikakav svijet, kamoli ovakav. Da nam se djeca vucaraju po šumama i oko jama, nije to budućnost koju zamišljam za mlade niti smatram da ima previše inteligencije u imperativu nastavljanja pradjedovskih ratova i štafetnog prenošenja mržnje.
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije.
Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu.
Bez obzira na to što je “najusamljeniji čovjek, najjači čovjek”, ljudima nikada nije lako ostati samima. Osjećaju se nelagodno u svom individualitetu jer se iza sebe ne mogu sakriti. Zato se i danas šulja po Brezovici i izviruje iz Jazovke, ne da bi se suočili sa samima sobom nego da bismo špijali što radi druga strana.
Kolektiv nikada nije mogla obuzeti pamet, ali njime vrlo lako zavlada ludilo. Zbog toga prema pradjedovskom naslijeđu osjećam iskreno gađenje, jer me i iz tjeskobe svojih grobova traže da se određujem prema njihovim parametrima.
Ono što sam bez ikakve greške ipak od njih mogao naučiti i što prihvaćam jest da fašizam može spavati pod bilo kojim ideološkim znakom. Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama. Uglađenost u obavljanju prljavih poslova i uništavanja života može dobiti oku i savjestima ugodnu formu, ali to ne znači da to nije i dalje ostalo uništavanje života.
U tom svjetlu ideologija prošlog biva strašilom za budućnost i sve se svodi na proces udomljavanja pokornosti. Zato je i primijenjen atensko-antički model demokracije koja nije iznjedrena da bi jamčila slobodu slobodnih, nego je netko proračunato procijenio kako baš taj model može prevladavajuću masu robova držati pokornom u iluziji slobode.
Dok se ne riješi okova prošlosti, dok ne dokine ideologiju i religiju i dok nacionalni kolektiv ne ostavi u nekoj šumi ili zakopa u jami, pojedinac neće biti slobodan. Bez obzira na to za koga glasao i koliko puta godišnje izlazio na izbore.
Vrijeme u kojem živimo ne krije istine u epohalnim događajima nego u svakodnevici. Zato se stvari i ne mijenjaju, jer smo kroz banalizaciju svakodnevice uvjereni u vlastitu neznatnost. Pa nam pradjedovi i dalje komandiraju životima, određujući pravila ponašanja shodna perspektivi parcela na kojima su zaglavljeni, čineći da i mi ništa ne možemo vidjeti osim – zemlje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Rat će još dugo biti najveći kulturni događaj na ovim prostorima, sudeći i po zahtjevu riječkih dragovoljaca Domovinskog rata da se zabrani kazališna predstava ”Aleksandra Zec”, a da je nisu ni pogledali.
Obično se tako nešto traži za ono što smatramo skarednim ili čega se bojimo. Tko u priči o ubojstvu nevine dvanaestogodišnje djevojčice može pronaći nešto nedolično za uprizorenje ili se ima čega plašiti kada u ovoj zemlji za njezinu smrt nisu kažnjeni ni oni koji su je hladnokrvno likvidirali na pravdi Boga? Koliko god im to na prvi pogled zvučalo apsurdno, upravo su dragovoljci trebali pozvati svoje članstvo da se ovoga puta upute u kazalište i sami se uvjere što im je to htio reći Oliver Frljić.
Ne samo branitelji već i svi oni u čije su se živote rat i ratna zbivanja duboko, nemilosrdno i neizbrisivo upleli možda bi se između tame dvorane, svjetala pozornice i glumačke igre suočili sami sa sobom onako kako to nisu uspjeli svih ovih godina. Možda bi oči u oči s ”Aleksandrom Zec” koja se piše pod navodnim znacima bilo potpuno drugačije iskustvo od onog s Aleksandrom Zec iz novinskih napisa i medijskih interpretacija kojima smo do sada bili izloženi.
Da i jedan gledatelj, koji je možda i prvi put u životu otišao u kazalište, nakon odgledane predstave doživi da su umjetničke istine dublje i istinitije od onih povijesnih, ma kako ih je do tada tumačio, bila bi to pobjeda i ”Aleksandre Zec” i Aleksandre Zec. I dokaz da su obje žive.
Da bilo tko od onih koji uzalud inkvizicijom pokušavaju zaustaviti umjetnost, nakon ovog svog teatarskog iskustva shvati da ne postoje ”naša” i ”njihova” djeca, već samo djeca, baš kao što ne postoje ”naši” i ”njihovi krvnici”, već samo krvnici, koji su bez obzira na nacionalnu pripadnost isto, braća u zločinu, baš kao što su ubijena srpska i hrvatska djeca isto, žrtve u nevinosti, onda bi ova predstava imala itekakvog smisla.
Jer, ”Aleksandra Zec”, ma što ti (za)branitelji o tome mislili, predstava je o svakom poginulom djetetu imenom i prezimenom, a ne nacijom i brojkom 400, kojom vatropiri segregacije najmlađih žele omalovažiti nevinost žrtve Aleksandre Zec. I drugi put je hladnokravno ubiti zabranjujući i predstavu koja po njoj nosi ime.
Kada bi se dakle dogodilo nemoguće, da barem Milan Ivkošić i Mile Biondić pogledaju ono što bi najradije izbrisali i iz kazališta izađu stubokom promijenjeni, onda bi se to zvalo katarzom. I znali bismo da za sve nas ima nade. Jer, ovo nije samo priča o jednom zločinu, o jednoj obiteljskoj tragediji već i o civilizacijskom porazu hrvatskog društva i države koji će biti našom sramotom sve dok se s njime izravno ne suočimo.
Ako na to nismo bili spremni u stvarnosti, uđimo u kazalište i budimo toliko hrabri ogledati se s jednom običnom poetskom simfonijom. Kada se nadležne institucije i autoriteti nisu usudili uzeti pravdu i moralnu odgovornost u svoje ruke, moralo je to učiniti kazalište.
– U umjetnosti, na sreću, za razliku od prava, ne postoji zastara, objašnjava Oliver Frljić zašto je morao postati autor ove predstave. Samo zato da se više nikada ne bi ponovila Goranova ”Jama”:
Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?
(Prenosimo s portala Novoga lista)
