Damir Grubiša
Može se reći da Hrvatska ulazi u ovaj drugi semestar 2022. godine u strmom usponu što će reći s punim vjetrom u leđa, što se tiče Europske unije. [Read more…]
Tri hrvatska europska uspjeha i njihovo naličje
Igre redistribucije
Janis Varufakis
Olimpijsko finale na 100 metara samo što nije počelo. Na pucanj startnog pištolja publika skače na noge. Sprinteri su potrčali. Ali posle 30 metara trkač na čelu usporava, kao da se solidariše sa trkačima koje je ostavio iza sebe. Mada se sprinterima to nije dopalo, uvedena su nova pravila kojima se ograničava najveća dozvoljena distanca između pobednika i trkača na začelju.
To je analogija koju konzervativni protivnici redistribucije bogatstva imaju na umu dok lamentiraju nad “politikama zavisti”. Bogataše zamišljaju kao sprintere koje nezadovoljnici pokušavaju da uspore zakonima i previsokim porezima.
Ali život nije sportsko takmičenje i rezultati ne zavise samo od talenta i treninga.
Život više liči na arenu u starom Rimu u kojoj oklopljeni gladijatori kasape nenaoružane žrtve, koje u ovom slučaju nisu gubitnici zbog nedovoljnog ulaganja truda, već zbog asimetrične raspodele oružja na početku.
Pedesetih i šezdesetih godina 20. veka rad i inovativnost su vas mogli podići iz siromaštva i otvoriti vam put do bolje pozicije na društvenoj lestvici.
Ali to je bilo moguće samo zato što je super-bogatima, naročito bankarima, društvo nametalo određena ograničenja u pogledu načina na koje mogu koristiti svoje bogatstvo.
Sa ukidanjem postavljenih ograničenja, nakon rušenja sistema iz Breton Vudsa i opšte finansijalizacije ekonomije koja je usledila, našli smo se u svetu u kom rad i kreativnost ne garantuju adekvatnu nagradu.
Problem sa kojim se većina ljudi danas suočava, naročito mladih, nije to što im izmiču investicione superzvezde poput Warrena Buffetta.
Umjesto gubljenja vremena na rasprave o neefikasnim porezima, treba novac iz centralnih banaka usmjeriti u javne investicije i razbiti velike korporacije koje imaju monopol na manje tvrtke te dio njihovih dionica deponirati u fond socijalnog kapitala iz kojeg će se financirati univerzalna osnovna dividenda, piše bivši grčki ministar Janis Varufakis
Problem je u tome što su u svojim pokušajima sputani stagnirajućim investicijama i platama, a to je posledica činjenice da se bogati danas bogate i dok spavaju, na načine koji nemaju nikakve veze sa uloženim trudom, preduzimljivošću ili štedljivošću.
Deo problema su i veliki inovatori. Jeff Bezos je bio dalekovid, revolucionisao je sistem maloprodaje i obogatio se.
Ali koji deo njegovog bogatstva od 200 milijardi dolara je nagrada za dobru poslovnu ideju i pokazani preduzetnički duh?
A koji deo je proistekao sam od sebe iz prethodno akumuliranog bogatstva?
Na takva pitanja nije moguće precizno odgovoriti, ali činjenica je da najveći deo svetskog bogatstva više ne stiže do inovatora i ljudi koji obavljaju poslove važne za funkcionisanje društva.
Dok se bogatstvo koncentriše u veoma malom krugu, ostatak ekonomije se pretvara u pustinju.
To nije ništa novo. Odavno znamo da velika tržišna moć uvećava bogatstvo, koje onda dodatno uvećava tržišnu moć. To je suština problema: za produktivnost i zapošljavanje ništa nije pogubnije od prevelike koncentracije tržišne moći.
Da upotrebimo onu analogiju konzervativaca, najbrži trkači ne mogu pobediti ako su najbogatiji prethodno pretvorili stazu u živo blato za sve ostale.
Zato se najteže siromaštvo i najveći broj “smrti iz očaja” registruje tamo gde je koncentracija bogatstva najveća.
Šta bi trebalo preduzeti tim povodom? Kako redistribuirati bogatstvo na pošten i efikasan način?
Često se govori o porezima na imovinu. Ali porezi na imovinu koji su zakonski i politički ostvarivi ne bi značajnije umanjili razorni nivo nejednakosti koji smo dostigli.
Štaviše, to bi konzervativcima omogućilo da dovedu u pitanje čitav projekat redistribucije bogatstva postavljanjem pitanja koja nisu neumesna: Treba li država da izbaci siromašnu naslednicu iz kuće zato što više nije u stanju da plaća porez?
I kako ćemo uopšte utvrditi vrednost neke imovine, na primer, kolekcije poštanskih maraka, ako je prethodno ne iznesemo na tržište?
Dobra vest je da postoje proverene metode redistribucije bogatstva, bez narušavanja bilo čijih prava i kršenja etičkih načela. Theodore Roosevelt je 1906. rasparčao Standard Oil i druge kartele, uprkos brojnim kritičarima koji su ga napadali zbog ugrožavanja duha preduzetništva i inovativnosti.
Posle sloma Vol strita 1929, drugi Roosevelt, Franklin Delano, slušao je iste takve napade dok je pokušavao da zlog duha finansija vrati nazad u bocu. Theodore i Franklin Roosevelt su u dva poteza ostvarili redistribuciju bogatstva kakva inače ne bi bila moguća bez revolucije.
Naravno, moćni pronalaze načine da se oslobode nametnutih stega. Posle rušenja sistema iz Breton Vudsa 1971, karteli i Vol strit su brzo povratili moć. Tri megakompanije, BlackRock, Vanguard i State Street, poseduju bar 40 odsto svih američkih javnih kompanija i gotovo 90 odsto onih koje su kotirane na Njujorškoj berzi.
Dogovaranje i nameštanje cena je van kontrole, jer svaki direktor zna da je megakorporacija kojoj njegova firma pripada u kontaktu sa direktorima rivalskih firmi koje joj takođe pripadaju.
Život više liči na arenu u starom Rimu u kojoj oklopljeni gladijatori kasape nenaoružane žrtve, koje u ovom slučaju nisu gubitnici zbog nedovoljnog ulaganja truda, već zbog asimetrične raspodele oružja na početku
Rezultat su više cene, usporavanje inovacija, opadanje investicija i plata.
Moć je dodatno koncentrisana posle implozije Vol strita 2008, kada su banke počele da pumpaju reke novca u finansijski sistem.
Koristeći novac iz centralnih banaka, džinovski karteli su izmišljali nove složene oblike zaduživanja i kupovali sopstvene akcije, što je njihove cene podiglo u stratosferu, uskraćujući tako svetu investicije u kvalitetna radna mesta i zelenu infrastrukturu.
Megakompanije imaju i druge hobije, kao što su uzurpiranje tržišta i kupovina političara i regulatornih agencija, čime uništavaju liberalnu demokratiju.
Kada je stigla pandemija i gurnula realnu ekonomiju u još dublju depresiju, svet finansija se potpuno odvojio od realne ekonomije i pretvorio kapitalizam u neku vrstu tehno-feudalizma.
Da bismo demontirali ovaj režim, moramo primeniti unapređene verzije intervencija koje su izveli Theodore i Franklin Roosevelt. Umesto gubljenja vremena na rasprave o neefikasnim porezima na imovinu, progresivne snage treba da se koncentrišu na strategiju koja uključuje tri elementa.
Prvo, novac iz centralnih banaka treba usmeriti isključivo na podršku javnim investicijama u zelenu infrastrukturu i druga javna dobra. Drugo, korporacije koje monopolizuju velika tržišta koja su same stvorile – kao Amazon i Facebook, na primer – treba rasparčati.
Najzad, deo akcija velikih korporacija (da kažemo, 10 odsto) treba deponovati u fond socijalnog kapitala iz kog će se finansirati univerzalna osnovna dividenda.
Takva kombinacija politika inspirisanih zakonima protiv trustova i Nju dilom iz prošlih vremena mogla bi da oživi našu ekonomiju, revitalizuje demokratiju i sačuva planetu.
Da je politička ekonomija sportska arena, bilo bi jasno ko je favorit za zlatnu medalju.
(Prenosimo s portala Novosti. Prijevod teksta objavljen je izvorno na portalu PEŠČANIK).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Kupiti polovnjaka od HDZ-a?
Na nedavno održanom ekonomskom skupu HDZ-a, uz ugledne ekonomiste iz Münchena, u prvom je redu sjedio i zastupnik CDU-a u Bundestagu Klaus-Peter Willsch, jedan od ekonomskih savjetnika stranke Tomislava Karamarka. Iako u Njemačkoj prilično marginalan političar, Willsch je u svojem protivljenju spašavanju Grčke postavio pitanje koje može biti inspirativno na više načina: biste li od ovih političara kupili polovni automobil ili ne?
O tome kako Karamarkov HDZ kotira kod Merkeličina CDU-a, možda najbolje svjedoči činjenica da su im ”dali” Willscha kao savjetnika s obzirom na to da je unutar stranke i frakcije smatran otpadnikom i nekonstruktivnim smetalom, pa ga se poslalo da gastarbajterira u Jugoistočnoj Europi kao predstavnik njemačkih demokršćana
Prošloga je tjedna bilo zanimljivo u Bundestagu. Njemački parlamentarni zastupnici glasali su o tome hoće li podržati novi paket pomoći za Grčku koji je ispregovaran u hičkokovski napetim pregovorima između nove vlade u Ateni i europskih institucija.
Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble održao je govor u kojemu je apelirao na zastupnike da ”Nijemci imaju odgovornost učiniti sve što je potrebno kako bi Europa ostala zajedno” te je zaključio da se euro ne može smatrati neuspjehom. Doajen njemačke politike dodao je i kako biti u EU-u znači pokazati solidarnost, što očekuje i od Sirizine vlade koja ”ne može samostalno odlučiti koji je pravi put”.
Nakon duge rasprave Bundestag je glasao i s ogromnom većinom podržao Schäublea i nastavak pomoći Grčkoj, što su skoro pa jednoglasno podržali zastupnici SPD-a, Zelenih i Ljevice, dok je zapravo najviše protivnika bilo u stranci financministra i kancelarke Angele Merkel. Među najglasnijim otpadnicima u odnosu na CDU-ovu politiku pomoći Grčkoj svakako je i Klaus-Peter Willsch, član Bundestaga od 1998., koji je oštro napao Schäublea, a još oštrije grčku vladu.
”Pogledajte tog Ciprasa, pogledajte tog Varufakisa! Biste li od njih kupili polovni auto? Ako je odgovor ne, onda i danas glasajte s ne. Muke će se samo nastaviti”, grmio je s govornice Bundestaga Willsch koji je pak prethodno izjavio da ”svaki put kad čuje Schäubleov glas na radiju, mijenja stanicu”.
Sad se pitate kakve veze Willsch, taj njemački političar drugog ešalona, ima s Hrvatskom? O, pa itekako ima! Naime, Klaus-Petera Willscha HDZ-a je još prošle godine hrvatskoj javnosti predstavio kao velikog ekonomskog stručnjaka CDU-a koji svojim savjetima i utjecajem pomaže u izradi gospodarskog programa stranke, koji će, po svemu sudeći, postati gospodarski program RH nakon sljedećih parlamentarnih izbora.
O tome kako Karamarkov HDZ kotira kod Merkeličina CDU-a, možda najbolje svjedoči činjenica da su im ”dali” Willscha kao savjetnika s obzirom na to da je unutar stranke i frakcije smatran otpadnikom i nekonstruktivnim smetalom, pa ga se poslalo da gastarbajterira u Jugoistočnoj Europi kao predstavnik njemačkih demokršćana.
U svakoj normalnoj državi Šuker bi davno bio politička povijest, jer je riječ o posve nevjerodostojnom i nesposobnom političaru, ali u Hrvatskoj se njega poziva da komentira ekonomsku politiku aktualne Vlade i dijeli lekcije. Da umreš od smijeha! Tj. biste li kupili polovni auto od Ivana Šukera?
Ipak, od Willscha se nešto može naučiti o HDZ-u i Tomislavu Karamarku te navodno spasonosnom gospodarskom programu koji se porađa u tajnosti, pa se ne zna točno ni kad se na njemu počelo raditi ni gdje se dosad stiglo ni kada će biti gotov. Treba zapravo postaviti isto pitanje koje je Willisch pitao u vezi Ciprasa i Varufakisa: ”Pogledajte Tomislava Karamarka, pogledajte HDZ! Biste li od njih kupili polovni auto?”
Odnosno, vjerujete li da će Karamarko i njegova beskonačna koalicija doista održati obećanja i provesti taj program? Još gore, je li Karamarko s poslušničkim HDZ-om, koji napuštaju ljudi s karijerama i imenima, uopće u stanju provesti gospodarski program kada dođe na vlast?
Pa u cijeloj stranci postoji samo jedan vjerodostojan ekonomist, a to je Goran Marić, dok su najave da bi Ivan Šuker mogao ponovno biti ministar financija više nego skandalozne s obzirom na to da je riječ o čovjeku koji se istaknuo s milijun i pol rebalansa i hvalio time da uopće nije pročitao ugovor kojim je Ivo Sanader predao Inu u ruke MOL-a.
U svakoj normalnoj državi Šuker bi davno bio politička povijest, jer je riječ o posve nevjerodostojnom i nesposobnom političaru, ali u Hrvatskoj se njega poziva da komentira ekonomsku politiku aktualne Vlade i dijeli lekcije. Da umreš od smijeha! Tj. biste li kupili polovni auto od Ivana Šukera? Biste li ga kupili od stanovitih Pastuovića i Ćorića koji se u medijima spominju kao ekonomski magovi Karamarkova HDZ-a?
Napravimo i malo usporednu analizu Ciprasa i Karamarka, da vidimo od koga bismo prije kupili polovni automobil. Aleksis Cipras (rođen 1974.) diplomirani je inženjer i magistar arhitekture s iskustvom rada u građevinskom sektoru te autor nekoliko studija o urbanizmu. Kroz svoje školovanje bio je uvijek i politički aktivan, a od 2009. predvodi Sirizu, u kojoj je uspio okupiti i ujediniti raznolike ljevičarske frakcije.
Tko je i što je Tomislav Karamarko znamo. Neovisno o tome kako politički naginjete, objektivno sagledavanje Ciprasa i Karamarka definitivno teži k zaključku da ćete bolje proći ako polovni auto kupite od aktualnog grčkog premijera, a ne budućeg hrvatskog
Cipras nikad nije bio šef kabineta nekog političara grčke desnice, niti je bio šef kampanje nekog političara grčke ljevice, nije se prostituirao za političke i policijske pozicije, nije nikad bio dio vlade koje je opljačkala Grčku. Tko je i što je Tomislav Karamarko znamo. Neovisno o tome kako politički naginjete, objektivno sagledavanje Ciprasa i Karamarka definitivno teži k zaključku da ćete bolje proći ako polovni auto kupite od aktualnog grčkog premijera, a ne budućeg hrvatskog.
Što se pak tiče Janisa Varufakisa, riječ je o svjetski priznatom ekonomistu koji je predavao na fakultetima od Sydneyja do Teksasa, autoru nekoliko knjiga koji također ima iskustva rada u privatnom sektoru s obzirom na to da je bio ekonomski savjetnik kompanije za izradu videoigara. Biste li prije kupili polovni auto od njega ili od bilo koga iz HDZ-a? Tko bi uopće mogao biti HDZ-ov Varufakis, koji će to stručnjak takvog kalibra ući u Karamarkovu vladu. (Prethodno je pitanje retoričko.)
U redu, za Klaus-Petera Willscha sam pogled na Ciprasa i Varufakisa otkriva da su nevjerodostojni, prevrtljivi, lažljivi, ovakvi i onakvi, ali onda nije jasno što se pita Willsch dok savjetuje HDZ i dok gleda Karamarka. Bi li Willsch kupio polovni automobil od Karamarka?
Ili je on tek tu da hrvatskim građanima proda priču kako mi trebamo kupiti taj automobil, tj. spasonosni gospodarski program HDZ-a iako odlično znamo tko nam ga prodaje?
Naravno da je moguće da nam Karamarko i HDZ ovaj put konačno nude ispravan automobil, ali mi nije jasno kako se ne osjećati kao teška budala ako auto ponovno kupuješ od ekipe koja je prethodno bezbroj puta prevarila?
No najvažnije što HDZ pak može naučiti od Willscha jest kako izgleda jedna normalna, europska demokratska stranka. Willsch je, dakle, već godinama javna i glasna opozicija vlastitoj stranačkoj šefici, dok vlastitog ministra financija čak i vrijeđa po medijima.
Zato bi hrvatski birači na sljedećim parlamentarnim izborima trebali polovni auto kupiti od nekoga od koga dosad nisu kupovali. Ja bih prije taj polovni auto kupio, primjerice, i od Mate Kapovića i od Bože Petrova. Jer se sve što su ljudi u Hrvatskoj kupovali od HDZSDP-a pokazalo kao najgori škart, duboko štetan za ekonomsko i društveno zdravlje nacije
Zanimljivo, nije ni ukoren niti izbačen iz CDU-a. Jasno, nema ga u Merkeličinim kadrovskim križaljkama, ali to je vrhunac ”sankcija” koje je Willsch doživio za svoju unutarstranačku opoziciju. Nitko ga nikad nije nazvao ”zecom iz SPD-ova šešira”, nitko mu nije prijetio da mora glasati u skladu s politikom CDU-a u Bundestagu, niti je to on učinio.
Koliko bi nekakav hrvatski Willsch preživio u Karamarkovom (ili bilo kojem prethodnom) HDZ-u? Bi li se opetovano našao na izbornoj listi stranke za Sabor?
Zato bi hrvatski birači na sljedećim parlamentarnim izborima trebali polovni auto kupiti od nekoga od koga dosad nisu kupovali. Ja bih prije taj polovni auto kupio, primjerice, i od Mate Kapovića i od Bože Petrova. Jer se sve što su ljudi u Hrvatskoj kupovali od HDZSDP-a pokazalo kao najgori škart, duboko štetan za ekonomsko i društveno zdravlje nacije.
(Prenosimo s tportala).