Odlukom predsjednika Romana Herzoga, od 1996. godine 27. siječnja je upisan u službeni državni kalendar Savezne Republike Njemačke kao Dan sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. U mnogim zemljama širom svijeta taj se datum obilježava i kao Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Pa tako i u Hrvatskoj. [Read more…]
Kolindin skandal u Jasenovcu
Za povjesničara Tvrtka Jakovinu tajni posjet predsjednice Republike Jasenovcu apsolutno je – skandalozan.
”Franjo Tuđman je za vrijeme Domovinskog rata tajno i nenajavljeno posjećivao bojište i ratom ugrožena područja. Visoki američki dužnosnici tako postupaju kada posjućuju ratne zone poput Iraka i Afganistana”, kazao je Jakovina. [Read more…]
Jasenovačke žrtve opominju
(Opaska uredništva: zbog spriječenosti autora, koji se nalazi u Turskoj gdje mu se upravo dodjeljuje počasni doktorat, a u povodu komemoracije u Jasenovcu, donosimo govor koji je predsjednik Josipović održao 2010., na početku mandata, na mjestu toga ustaškog logora smrti).
Govor predsjednika RH Ive Josipovića na obilježavanju 65. obljetnice proboja logoraša Jasenovca, 18. 4. 2010., Jasenovac [Read more…]
Hrvatski ratovi sjećanja
Premda se u osnovi slažem s uredništvom portala Autograf.hr u ocjeni pisma predsjednika Obiteljske stranke Mate Knezovića, objavio sam u studiji slučaja na mojoj web stranici o (anti)fašizmu u Hrvata i Knezovićevo pismo i odgovor veleposlanika Kraljevine Norveške u Republici Hrvatskoj, NJ. E. Henrika Ofstada, kao i izvješće s Osnivačke skupštine Antifašističke lige Republike Hrvatske (od 26. ožujka 2015. godine), Povelju AFL-a, (usvojenu 9. svibnja 2014.) te intervju Slavka Goldsteina Jutarnjem listu, jer se radi o jednom od suosnivača AFL-a i autoru iznimne knjige-opomene ”1941. godina koja se vraća”. [Read more…]
Suživot s ustašama
Moj prijatelj (valjda smo još prijatelji) Vjekoslav Magaš, novinar desničarskog lista ”Hrvatski tjednik” iz Zadra, napravio je u Madridu intervju s najstarijom kćerkom Ante Pavelića Višnjom Pavelić (Zagreb, 31. svibnja 1923.), u povodu 70. godišnjice propasti tzv. Nezavisne države Hrvatske. Naslov intervjua koji se ističe kao glavna tema broja na naslovnici navedenog tjednika (broj 550 od 9. travnja 2015.) je ”Višnja Pavelić, svjedok vremena: ‘Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske’.” [Read more…]
To my dear Ustasha voters
Pohvalila se Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuima za uskrsne trobroje Jutarnjeg i Večernjeg lista imenima svojih novih savjetnika. Iako je po tko zna koji put ponovila kako ”svoju ulogu predsjednice Republike Hrvatske vidi upravo u prostoru postizanja ‘nacionalnog sporazuma’ oko odgovora na ključna pitanja gospodarskog oporavka”, ni u jednom ni u drugom listu nije otkrila tko će joj biti savjetnik za tu ključnu oblast gospodarstva, jer to vjerojatno još ni sama ne zna. [Read more…]
Rajhsštrumpfirer Bujanec
Jedan od popularnijih mitova u mojoj profesiji jest onaj o političkim redikulima, živopisnim likovima negdje sa same margine prirode i društva, koji opstaju samo na interesu javnosti, jednako senzacionalističkih medija i društvenih higijeničara, te preživljavaju hraneći se njihovom ironijom i sarkazmom. Nikad zapravo ta rasprava nije završena: treba li politički talog ignorirati ili na njega treba upozoravati na vrijeme?
Bezbroj je primjera za to. Jako dobro sjećam se vremena kad je politički redikul nedostojan pažnje ozbiljnog novinarstva bio, recimo, Vojislav Šešelj. Visoki, ćosavi četnički vojvoda s naočalama iz socijalnog na Čukarici i šubarom sa štanda na željezničkom kolodvoru, što je sa staturom i intelektom dvolitrene Coca-Cole izgledao poput poslovođe dućana u Staroj Pazovi – i nije znao izgovoriti slovo ”r“, pa je gvanice Svbije bez gveške utvvđivao na cvti Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica – dušu je bio dao za ismijavanje ideje o Vevikoj Svbiji.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića
Stvari su, kako znamo, uskoro prestale biti smiješne, i nakon svega, dvadeset pet godina kasnije, ostale su hiljade trulih kostura u plitkim grobnicama i pitanje: je li Vojislav Šešelj proizvod medija ili društva, treba li dakle pisati o političkim redikulima?
Velimira Bujaneca posljednji put sam spomenuo valjda prije dvadeset godina, kad je kao perspektivni kadar Mladeži HDZ-a, a onda i mlada pravaška naci-zvijezda, narcisoidno pozirao za novine u crnoj SS-uniformi s kukastim križem na nadlaktici, nudeći se Hitler-Jugendu izjavama kako ”njemački neonacisti prezrivo nastupaju prema Srbima, ali prema Hrvatima nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji su im intelektualno i borbeno dorasli“, učeno tješeći naciju kako ”dugoročno gledano možda sve i nije tako crno, jer ukoliko nakon uništenja njemačke vojne moći 1945. internacionalisti unište i njemačko gospodarstvo, moglo bi se dogoditi ono što smo već jednom u povijesti vidjeli.“
”Nisu u Jasenovcu Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države“, govorio je tada rajhsštrumpfirer Velimir Bujanec, upozoravajući kako taj model historijski nije potrošen.
”Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov ”Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: ”Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između.“
Omaleni, crnokosi nacistički i narcistički kamarad s pažljivo njegovanom frizurom i obrvama mladog Führerova privatsekretära Rudolfa Hessa, što je sa staturom i intelektom limenke Coca-Cole Zero izgledao poput nesigurnog ministranta u župi u Šestinama koji ne zna s djevojkama – ”treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, ispovijedio se na kraju novinarima – dušu je bio dao za ismijavanje razbuđenog nacifašizma u Hrvatskoj. I nije, kako pamtimo, bio jedini.
Namnožili su se u to vrijeme politički redikuli poput štakora, ali iste stvari kao oni već su govorili i predsjednik države i njegovi ministri i generali, i nesretni Bujanec je nestao u masi.
”Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov ”Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: ”Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između“
Nakon svega, dvadeset godina kasnije, ostala je nacistička retorika ”naših djedova ustaša“ kao jezični standard hrvatskog javnog govora.
I pitanje: jesu li redikuli bili tipovi poput Šešelja ili Bujaneca, ili smo redikuli zapravo bili mi? Tko je, naime, bio tamo, na samoj margini prirode i društva?
I što? Dvadeset godina kasnije, opskurni je mladi rajhsštrumpfirer izrastao u nadrkanu televizijsku zvijezdu, sad već stature i intelekta cisterne Coca-Cole Zero iz dućana s autićima, s vlastitim kabelskim televizijskim showom što ga je narcisoidno i maloumno, kopirajući Latinovu ”Latinicu“ kopiranu Marićevom srpskom ”Ćirilicom“, nazvao – ”Bujica“.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića.
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. ”Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom.
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. ”Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom
Nekako, naime, baš nakon tog skandala – kako je već običaj da nacionalna zvijezda ima kokainski skandal, i kako je već red da ne naudi njegovu renomeu, jer znamo da mu je i kokain i prostitutku smjestila Udba – Bujanca je baš onako krenulo, i u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar Kitarović njegova će emisija postati glavni HDZ-ov komunikacijski kanal, kojim će u sljedećim mjesecima prodefilirati svi likovi iz Kolindinog štaba u Hypo Centru i VIP-lože na Markovom trgu.
Dvadeset godina kasnije, eto, nekadašnji tupavi palanački neonarcist u uniformi Schutzstaffela jedan je od stupova društva, opinion-maker kojega će novoizabrana predsjednica na koncu izabrati za prvi ekskluzivni intervju te večeri, rado viđen gost u štabovima i šatorima, na domjencima, koncertima, tribinama i predsjedničkim inauguracijama – a da se ni u jednom trenutku, ni za jedno slovo, nije odmakao od adolfescentske retorike iz vremena kad smo mislili da je marginalni politički redikul i pitali se treba li o takvima pisati.
Pa zaključili da ne treba.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Jasenovcem do Boga
”Ateizam znači bezboštvo, dakle odgajanje bez Boga. Tvrde da je to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se bez Boga i protiv Boga ne odgaja plemenite ljude, a vrlo često se odgaja takve koji su stvorili Oswiecim.”
Tako stoji u izdvojenom okviru na trideset devetoj stranici udžbenika katoličkog vjeronauka za osme razrede osnovne škole “S Kristom u život” u izdanju Kršćanske sadašnjosti, na koji je ovih dana na društvenim mrežama upozorila jedna zabrinuta majka.
U poglavlju “Ateizam i vjerska ravnodušnost”, autori udžbenika – uz svesrdnu zakonsku, moralnu i financijsku ispomoć sekularne Države, sekularne Vlade i resornog sekularnog Ministarstva – uče našu djecu i kako su ateisti “bezumnici”, i kako se ateizam valja “suzbiti” kao “neprihvatljiv”, i kako se ateizmom Bog niječe “u ime čovjeka i njegovih vrijednosti”, a ljudi postaju ateisti kad se “previše zanose znanjem”.
”Ateizam znači bezboštvo, dakle odgajanje bez Boga. Tvrde da je to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se bez Boga i protiv Boga ne odgaja plemenite ljude, a vrlo često se odgaja takve koji su stvorili Oswiecim”
Kakve veze, međutim, s ateizmom ima Oswiecim, stari trgovački gradić u Malopoljskom vojvodstvu na jugu Poljske?
Autori, vidjet ćemo, ne znaju mnogo, ali znaju barem jedno: znaju o čemu govore kad kažu kako se ne valja “previše zanositi znanjem”. Da znaju još ponešto, znali bi valjda i da Oswiecim nisu stvorili ateisti, naprotiv: taj gradić su iz ranosrednjovjekovnog kaštela stvorili upravo kršćani, pače katolici, prije devet stotina godina, u vrijeme svetog Otta Bamberškog, misionara što je lijep komad slavenski paganske Pomeranije preveo u danas upravo hrvatski katoličku Poljsku. Zašto onda naši vjeroučitelji kažu da “ateizam odgaja takve koji su stvorili Oswiecim”?
Nesretni je Oswiecim, naime, mnogo poznatiji po transkripciji kojom su ga bilježili njemački trgovci u srednjem vijeku, nazivajući ga Auswintz, odnosno – Auschwitz.
Zašto, međutim, najstrašniji koncentracijski logor nacističke njemačke pišu na poljskom, kao Oswiecim, dakle imenom kojim se u Hitlerovom Reichu nikad nije zvao? Iz neobrazovanosti – jer znanje vodi u ateizam – ili čiste, destilirane gluposti? Ili možda njemačkom logoru, nazivajući ga poljskim Oswiecimom, autori udžbenika zatiru trag? U tome, naime – u zatiranju tragova zločinu – hrvatski su vjeroučitelji jako dobri.
Zašto onda autori udžbenika nisu napisali i kako ateizam “vrlo često odgaja takve koji su stvorili”, recimo, Jasenovac? Osim što su ga “stvorili” i formalno isti “takvi koji su stvorili Oswiecim”, Jasenovac je Hrvatima kudikamo osobnije “iskustvo najnovijih događanja”, a učenicima hrvatskih osnovnih škola i poprilično bliži od Oswiecima
Klinci, jasno, pojma nemaju što je Oswiecim. Zahvaljujući osebujnom hrvatskom obrazovnom sustavu i katoličkom revizionizmu – eno upravo Glas Koncila već godinama sustavno negira Holokaust – slabo znaju i što je Auschwitz. Što će dakle reći vjeroučitelji kad ih učenici na satu, obrađujući lekciju “Ateizam i vjerska ravnodušnost”, budu pitali što je to Oswiecim?
Po udžbeniku “S Kristom u život”, po planu dakle i programu odobrenom i financiranom od strane Države, vjeroučitelji će im reći da je to koncentracijski logor kojega su osnovali ateisti. Ima li još pitanja? Nema. Čak i djeca u osmom razredu osnovne škole znaju da su u logorima koje su otvarali ateisti morali biti ubijani vjernici.
Svašta se do sad o nacizmu čulo i naučilo u hrvatskim školama i akademskim ustanovama, ali teorija da su koncentracijske logore stvorili ateisti nešto je posve novo.
Autori udžbenika mogli su, na primjer, napisati kako ateizam “vrlo često odgaja takve koji su stvorili” komunističke gulage: ako ništa drugo, Staljinov je Sovjetski Savez bio malo ateističkiji od Hitlerova Trećeg Reicha. Najzad, baš svi glavari nacističke partije i arhitekti “konačnog rješenja” židovskog pitanja, od Hitlera do Himmlera, bili su odgajani u smjernim katoličkim obiteljima: sâm Hitler, iako mu je otac bio skeptik, čak je i pjevao u crkvenom zboru i sanjao da će biti svećenik.
Prihvatimo li čak i da je kasnije postao ateist – a nije, već tupa teutonska okultistička baba-gatara iz noćnog programa RTL-a – pa kao ateist “stvorio” Auschwitz, ispada da su u Njemačkoj u Boga vjerovali samo Židovi i komunisti. Osim ukoliko dopustimo da je logor u Auschwitzu “stvorio” njemački i europski antisemitizam.
Samo što bi tada, jebiga, djeci morali objasniti a) kako su točno “takvi koji su stvorili” Jasenovac bili odgojeni uz Boga, dakle u “plemenite ljude”, ili pak b) kako su to točno ustaše kao šegrti Holokausta bili ateisti. A onda bi morali objasniti i c) zašto ih je Crkva blagoslivljala u ime Boga, i zašto su “takvi koji su stvorili“ Jasenovac – istrijebljujući u njemu Srbe i Židove – polagali prisegu zaklinjući se Bogom Svemogućim nad pištoljem, kamom i Raspetim Kristom
Njemački i europski antisemitizam čitav je pak izronio iz kršćanstva: smije li se onda reći kako Crkva “odgaja takve koji su stvorili Auschwitz”? Logikom hrvatskih vjeroučitelja smije.
Naši vjeroučitelji, međutim, za primjer strašnih posljedica odgoja bez Boga ne navode gulage, već upravo Auschwitz, besramno tako zloupotrebljavajući politički korektnu i društveno prihvatljivu metaforu zla kako bi veličanstveno obrnuli tezu i najstrašniji zločin u cjelokupnoj povijesti čovječanstva pripisali “odgoju bez Boga”, kozmički pokvareno zazivajući šest milijuna pobijenih Židova za svjedoke u svom inkvizitorskom procesu protiv ateizma.
Zašto onda autori udžbenika nisu napisali i kako ateizam “vrlo često odgaja takve koji su stvorili”, recimo, Jasenovac? Osim što su ga “stvorili” i formalno isti “takvi koji su stvorili Oswiecim”, Jasenovac je Hrvatima kudikamo osobnije “iskustvo najnovijih događanja”, a učenicima hrvatskih osnovnih škola i poprilično bliži od Oswiecima. Najzad, objasnili bi vjeroučitelji, Jasenovac su i sami Nijemci zvali Auschwitz des Balkans, “balkanski Auschwitz”.
Samo što bi tada, jebiga, djeci morali objasniti a) kako su točno “takvi koji su stvorili” Jasenovac bili odgojeni uz Boga, dakle u “plemenite ljude”, ili pak b) kako su to točno ustaše kao šegrti Holokausta bili ateisti. A onda bi morali objasniti i c) zašto ih je Crkva blagoslivljala u ime Boga, i zašto su “takvi koji su stvorili“ Jasenovac – istrijebljujući u njemu Srbe i Židove – polagali prisegu zaklinjući se Bogom Svemogućim nad pištoljem, kamom i Raspetim Kristom.
Vjeroučitelji na plaći hrvatske države to, međutim, neće učiti hrvatsku djecu. Opasno je – naučili smo danas – kad djeca uče i znaju. Ljudi postaju ateisti kad se “previše zanose znanjem”.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Duhovne vježbe u Jasenovcu
Približavaju se dva, za mnoge neupućene i za mnoge umorne i dotučene građane, možda relativno nevažna sudska spora, ali ja ću kazati, bez straha da me se optuži da pretjerujem ili da si izgrađujem mučenički identitet, vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije i prilika da se odlučno pokaže kako je važno ustrajati u borbi protiv kulture smrti i protiv mržnje, etničke i bilo koje druge.
U četvrtak 18. rujna u 11. sati na Općinskom sudu u Osijeku (soba 21, kod sutkinje Spomenke Rodić) pozvan sam se pojaviti jer me kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, nadasve katolički teolog i sveučilišni profesor dr. sc. Ivica Šola tuži (ovih dana vidimo u polemici koja se odvija u Večernjaku da je to osoba, po meni, upitne moralne vrijednosti i svakako uljez u hrvatskoj publicistici i među osobama koji se bave kolumnističkim radom, što ću kasnije pojasniti) jer sam mu navodno prouzročio nekakvu duševnu bol kada sam na portalu Politika plus, gdje sam objavljivao prije pokretanja ovoga portala, za njega napisao, otprilike, da je Glavaševa metla koja mete pod od neprijatelja njegova HDSSB-a navodeći da to radi jer vraća određene usluge (što se u žargonu opisuje kada da je netko ”kupljen”).
Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima, pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima
U toj tužbi se, što je jako zanimljivo, Ivica Šola predstavlja kao novinar, iako će na pasja kola ovih dana izvrijeđati zastupnicu čitatelja i bivšu glavnu urednicu Večernjeg lista Ružicu Cigler, koja ga je takvim tretirala kada mu je pojasnila da je autoplagijatom, ”onanijom”, ”parazitskim novinarstvom”, kolumnom koju je najprije prodao Glasu Slavonije (2011.), a ovih dana prepisao i opet prodao Večernjem listu obračunajući se još jednom, ali opet i klevetama i podmetanjima, s prof. dr. sc. Dejanom Jovićem (imputirajući mu da je napisao kako su četnici antifašisti), a preko njega i s predsjednikom Ivom Josipovićem, ugrozio vjerodostojnost Večernjeg lista, unakazio našu novinarsku profesiju, te poslao jako lošu poruku mlađim kolegama i onima, da i njima, kojima Šola predaje, pazite sad, etiku i medijsku kulturu (ajme, jadni studenti, jadna naša mladež!).
Dakle, Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima.
I zato je to suđenje od velike važnosti za naše društvo, pa se nadam da će biti adekvatno popraćeno od kolegice i kolege novinara.
Nešto važnija stvar od izmišljenih duševnih boli ovoga osječkoga muljatora i ovoga odista sramotnoga intelektualca, je tužba koju je protiv mene podignuo još jedan promotor zla (Dejan Jović je uvjeren da bi Šola, jednom na vlasti, organizirao neko adekvtano ”rješenje”, valjda konačno, za srpsko pitanje u Hrvatskoj, za one koji su po ukusu etičara Šole ”sigurnosni problem” za našu zemlju), Vukovarski stožer.
Još jednom ću ponoviti da bude jasno što sam želio kazati kada sam ih identificirao kao ”neoustašku gamad”: tuži me, dakle, Udruga Vukovarski stožer iz Vukovara, pa ću se 2. listopada u 9 sati naći pred sucem Marijanom Bertalaničem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (Ilica 207, soba 008) da vidimo jesam li ili nisam počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – sramoćenjem, opisano po čl. 148. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH. I to će biti važno za našu javnost!
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu), ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više, nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam ja bio hrvatskim braniteljem
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu) ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam i ja bio hrvatskim braniteljem.
Samo gamad može širiti takvu vrstu netrpeljivosti prema Srbima, samo gamad može tako ružno manipulirati osjećajima izmučenih vukovarskih i drugih Hrvata među koje ubrajam i moju majku. Da, Josiću, gamad si jer maltretiraš moju staru i bolesnu majku, koja ima sina heroja Domovinskoga rata. I za to ćeš se mojoj majci i meni na sudu ispričati.
Ispričati se moraš i svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima namećeš mržnju koju širiš dok razbijaš imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuješ nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih si digao ustanak i agresiju.
Kako bih se pripremio za oba suđenja, otišao sam na intenzivne duhovne vježbe na području nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora smrti i prisilnoga rada Jasenovac. Stajao sam u tišini u prostorima muzeja, u tami, okružen uspomenama ubijenih Srba, Roma, Židova i drugih, te nepoćudnih Hrvata, mahom antifašista.
Zašto sam otišao baš u Jasenovac? Zato jer je Jasenovac bio logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nacije prema naciji, mjesto na koje moramo doći, kao što svaki Japanac obavezno posjećuje Hirošimu, da promislimo načine i oblike učenja i obrazovanja protiv svakog oblika nasilja i genocida ako smo ljudi kojima je stalo do Ustava naše zemlje, do suosjećanja i do snažnog kritičkog stava prema zločinu i nasilju općenito.
Ja tvrdim da ”etičar” Ivica Šola iznevjeruje evanđelje, da je okrenuo leđa srpskim mučenicima u Osijeku, da servisira medijske potrebe stranke jednog ratnog zločinca i da je odrađivao dug prema tom ratnom zločincu, pa makar i najmanji.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam
Tvrdim pak da Tomislav Josić ne čini dobro Republici Hrvatskoj, da promovira segregaciju i etničku netrpeljivost te da zajedno sa svojim stožerašima još više unakazuje lice ratom izmučene domovine.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam.
Dok sam obavljao kratke ali vrlo intenzivne duhovne vježbe u Jasenovcu, pitao sam jednu kustosicu što ju je najviše pogodilo, to jest, što ju je najviše uznemirilo u bavljenju tako teškom građom i problematikom? Ukazala mi je na jedan prestrašan dokument koji se nalazi u arhivi i u knjizi Narcise Lengel-Krizman ”Genocid nad Romima, Jasenovac 1942.”, koju je objavila 2003. ustanova koje sam posjetio i izdavač Jesenski i Turk.
Riječ je o pismu ustaške policije iz Županije onoj (Župskoj redarstvenoj oblasti) u Brodu na Savi, datiranom u Županji 5. lipnja 1942. (Tajni broj: 307/1942.): obavještava se naslov da su ”pokupljeni svi cigani” i da im je sve oduzeto (stoka, kuće, roba, alati, zemlje…. sve!).
Da, znam, to se manje-više zna, ali ono što zaustavlja dah, što ti tjera suze na oči dok stojiš u tami jasenovačkog muzeja pokušavajući dokučiti dimenzije te tragedije, dok pokušavaš imaginirati te krikove, taj strah, taj posljednji trenutak prije nego što te ustaša udari toljagom po glavi i baci u Savu ili u neku rupu, je to što ”cigani” nisu nestajali kao pojedinci, brojalo ih se samo ”u vagonima”!
Oh, Ivice Šola, oh, Tomislave Josiću, oh, neprijatelji istine, čujte, jer kažu jedni ustaše drugima: ”Prema dosada stiglim podatcima cigani su prepraćeni (u Jasenovac) u 83 vagona…”. Dodaju da ih je moglo biti ”preko 2000”.
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene. Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene.
Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave.
Mene srce stišće, mene boli duša.
I ja ću sucima u Osijeku i Zagrebu kazati zašto je to tako: zato jer ustaštvo traje i zato jer zvijer nije nahranjena.
U Jasenovcu učimo da postoji obaveza i nužnost sjećanja jer, ”Ne ponovilo se!” Ovdje, gdje djelujem kao teolog, novinar i antifašist, postoji još jedna važnija obaveza: braniti ljudska prava, braniti Ustav, braniti naše jastvo.
Ne postoji ništa svetije od ljudskoga života i, ma koliko to koštalo, ja nikada neću ustupiti pred onima koji ga ugrožavaju ili omalovažavaju.
Gospođo sutkinjo Rodić, gospodine suče Bertalanič, izvolite me osuditi ako mislite da su Šola i Josićevi stožeraši u pravu, ako su Srbi morali plutati Dravom dok su uzorni katolici okretali svoja leđa toj rijeci ili ako je pošteno da se Srbe u Vukovaru podsjeća na 25. travnja 1941. kada je Ante Pavelić zabranio ćirilicu i ozakonio teror nad Srbima.
Ja, vidite, vjerujem da ima Boga i znam da On to ne smatra ispravnim. Ja, osim toga, vidim razapetoga Sina Božjega, vidim u Isusu razapetoga Židova, razapetoga Roma i razapetoga Hrvata. A vidim, osim toga, nažalost, i krvnike, Hrvate i druge.
U čemu je stvar s Bozanićem?
Neka vas ne iznenadi kratkoća ovotjedne kolumne. Situacija je toliko očita da treba malo riječi da se opiše budalasto ponašanje zagrebačkog kardinala.
Hoće li doći taj dan kada se o svetkovini Velike Gospe nećemo naslušati teoloških ali i politoloških koještarija, proturječnosti i nedosljednosti? Jer, evo, da se u kladionicama možete kladiti na to da će Bozanić opet lupetati, ja bih bio bogat čovjek. Bogat, mislim, u parama. U petak u Mariji Bistrici, na misi koju je predvodio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić je rekao da bez svijesti o vlastitoj povijesti nema budućnosti te da njeno iskrivljavanje i prekrajanje dovodi do krize nade i identiteta.
”Iskrivljavanje povijesti, neprestano prekrajanje povijesnih udžbenika, razaranje mehanizama koji povezuju iskustva sadašnjeg naraštaja s prošlim, dovodi do krize nade i vizije budućnosti, do krize identiteta. Možemo se pitati zašto se to čini. Čemu promicati nešto što nije izišlo iz duše hrvatskoga bića, niti mu koristi? Premda smo posljednjih godina upozoravali da takvi pokusi neće donijeti ni gospodarsko blagostanje, niti zadovoljstvo hrvatskomu društvu, bezobzirno su se poduzimali koraci koji su bili nalik prkosu protiv dobra domovine”, kazao je Bozanić u propovijedi.
Majke ti mile, o čemu taj govori?! I što to govori? On, čiji se list Glas Koncila upušta u negiranje holokausta u NDH, nama govori o nekakvom ”iskrivljavanju povijesti”?! Ha, tko će ga znati, možda kardinal misli da je promocija antisemitizma i glancanje jaja Anti Paveliću nešto od presudne važnosti za opstanak ”duše hrvatskog bića”, što god njemu ta sintagma značila
Majke ti mile, o čemu taj govori?! I što to govori? On, čiji se list Glas Koncila upušta u negiranje holokausta u NDH, nama govori o nekakvom ”iskrivljavanju povijesti”?! Ha, tko će ga znati, možda kardinal misli da je promocija antisemitizma i glancanje jaja Anti Paveliću nešto od presudne važnosti za opstanak ”duše hrvatskog bića”, što god njemu ta sintagma značila.
Hajde da vidimo: koga on to proziva, ministra Mornara? Pa Mornar nije ustao iz kreveta i oprao zube nakon imenovanja, a već je trčao prema Kaptolu 31 na raport i na instrukcije. Tko sada priprema teren za prekrajanje povijesnih udžbenika osim društvance revizionista koje su isusovci okupili, a Tomislav Vuković promovira u Bozanićevom katoličkom tjedniku?
Za one kojima je to promaklo: prije nekoliko tjedana, u broju 30, od nedjelje 27. 7. 2014., objavljen je intervju s, kako se predstavlja, povjesničarom Mladenom Ivezićem koji je i autor knjige ”Titov Jasenovac”.
Intervju Ivezića u glavnom glasilu Katoličke crkve u Hrvatskoj (u BiH ga se gotovo uopće više ne čita) prepun je nevjerojatnih podataka koji, kako je ustanovio kolega Predrag Lucić u komentaru u Novome listu (kojeg ovdje prenosim), ”vrijeđaju zdravu pamet, a trebaju umanjiti krivnju fašističkog režima NDH-a za zločine protiv čovječnosti u logoru Jasenovac”.
”Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko tisuću umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično”, objašnjava Ivezić. Pa nastavlja o zatočenim Židovima kao onima koji su ”bili potrebni kao majstori” i konstatira: ”Ostali su bili otpušteni: 630 iz Jasenovca bijahu dragovoljci u 13. SS-Handžar diviziji!” Da ne bude zabune, Ivezić govori o Židovima, upozorava Lucić.
Glas Koncila glasilo je Zagrebačke nadbiskupije. Ivezićev istup o Jasenovcu u Glasu Koncila i njegovo pozivanje na svjetski poznatog osporavatelja holokausta znači da i Zagrebačka nadbiskupija dijeli sumnje prema samom počinjenju holokausta. Ako i nije svjestan da je učinio nevjerojatno zlo, nadbiskup Josip Bozanić je formalno suodgovoran i kriv što se s Kaptola poziva da se obavezno čitaju knjige u kojima se tvrdi da se holokaust nije dogodio, i to u kontekstu teme o Jasenovcu!
Skandalozna je i civilizacijski neprihvatljiva činjenica da Ivezić uopće izriče takve tvrdnje o jednom od najstravičnijih konclogora smrti na području Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata u kojem su stradali Židovi, Romi i Srbi samo zato jer su to bili, kao i mnogi Hrvati zbog svojih političkih uvjerenja, svjetonazora i vjere. I to još u glasilu Katoličke crkve.
No, dok s jedne strane bezočno minimizira žrtve Jasenovca, Ivezić pak gotovo posprdno govori o žrtvama Šaranove jame u sklopu logora Jadovno.
”Njezina je dubina 7 metara, a prosječni promjer ni 4 metara. Da ste ih slagali kao sardine, ne bi stalo 500 ljudi. Sedam minuta u jednom kadru snimali su jamu izvana i iznutra. Nigdje ni kamenčića, gole stijene, nema ni košćice!”, zaključuje Ivezić.
Ivezić ne staje, pa kaže: ”Koliko je jasenovački mit proizvod izopačene svijesti govore nam i česta zatočenička priznanja o epidemiji tifusa. Svi liječnici su bili zatočenici i oni su, premda epidemiologijski obrazovani, širili laži da će vlast ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima!!! Tako se širio tifus”, kaže Ivezić, čije znanstvene teze nalaze prostora u Glasu Koncila, kazat će kolega Lucić.
Glas Koncila glasilo je Zagrebačke nadbiskupije. Ivezićev istup o Jasenovcu u Glasu Koncila i njegovo pozivanje na svjetski poznatog osporavatelja holokausta znači da i Zagrebačka nadbiskupija dijeli sumnje prema samom počinjenju holokausta.
Ako i nije svjestan da je učinio nevjerojatno zlo, nadbiskup Josip Bozanić je formalno suodgovoran i kriv što se s Kaptola poziva da se obavezno čitaju knjige u kojima se tvrdi da se holokaust nije dogodio, i to u kontekstu teme o Jasenovcu! Davor Butković u Jutarnjem listu se pitao: ”Je li zagrebački kardinal svjestan realne političke težine (i štete) toga pothvata Glasa Koncila?”
Bozanić i kompanija, svi ti silni Košići, Vukovići, Miklenići, ne smiju dopustiti da se istraži do koje je mjere ustaški pokret, osnovan na Kaptolu 4 (prva ćelija je tu nastala), crkveno djelo te da navodni svetac Alojzije Stepinac i nije mogao činiti drugo negoli zagrliti ustaše i žmiriti na galopirajući antisemitizam. To se nastavlja i danas. Eno, biskup Košić se nahvalio ustaša i toliko ih silno cijeni da ustašom smatra čak i popa Marka Mesića i fra Luku Ibrišimovića koji su akteri ustanka krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča
Ma, problem je vrlo jednostavan: Bozanić i kompanija, svi ti silni Košići, Vukovići, Miklenići, ne smiju dopustiti da se istraži do koje je mjere ustaški pokret, osnovan na Kaptolu 4 (prva ćelija je tu nastala), crkveno djelo te da navodni svetac Alojzije Stepinac i nije mogao činiti drugo negoli zagrliti ustaše i žmiriti na galopirajući antisemitizam. To se nastavlja i danas.
Eno, biskup Košić se nahvalio ustaša i toliko ih silno cijeni da ustašom smatra čak i popa Marka Mesića i fra Luku Ibrišimovića koji su akteri ustanka krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča. ”Onda se kao kula od karata rušilo Osmanlijsko carstvo i dizali su se ustanci u Lici i Slavoniji.”
Koliko su ozbiljni likovi poput Bozanića i većine u episkopatu govori preporuka biskupa Košića mitropolitu crnogorskom Amfilohiju (SPC) ”da tamo gdje postoji spor zbog ćirilice i latinice uvedemo glagoljicu”! (SIC, u intervjuu portalu Tjedno, 29. srpnja: ”Antifašizam je maska zločinačkom komunizmu”).
Elem, sve će oni riješiti: potjerat će komunjaru Ivu Josipovića s Pantovčaka i instalirati pravu katolkinju Kolindu Grabar Kitarović (mada mi nije jasno zašto je Josipović sporan, a KGK, kao šefica zločinačke mašinerije NATO pakta, nije), zatim će na vlast doći njihovi: Vaso, Markićka, može i Glavaš, zašto da ne…, konačno, talibanizirat će zemlju uzduž i poprijeko. Samo, avaj, što će reći svijet?
Kakav svijet, jebate led?! Onaj koji plješće izraelskoj vladi (eh, da, jednoj dragoj gospođi koja se napljeskala sam rekao: ”Hvala vam lijepa i nisam više kolumnist židovskoga glasila Ruah Hadaša”), koji izmišlja arapska proljeća ne bi li svugdje sijao strah i razaranje, koji roni krokodilske suze za preostale iračke kršćane?
Ne brinite za takav svijet. Najprije brinite za prve susjede ukoliko niste sigurni da će zaista stati uz vas kad vam pozvoni na vrata Bozanićeva i Košićeva policija.