Od svih učenja Hrvatske televizije najgore nije ni da su ustaše bili borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, ni da je Ante Pavelić bio židovski dobročinitelj, ni da je Jasenovac srbokomunistička konfabulacija i komunistički logor za vjerne Hrvate-katolike, ni da su u bici na Staljingradu poraženi naši. Najgore nije ni HTV-ovo učenje kako je zemlja ravna ploča, a Adolf Hitler mili striček i igračka domoljubnih hrvatskih dječaka i djevojčica. [Read more…]
Svjetlo Saše Britvića
Nebo se oblacima nježno prislonilo na mirogojske brežuljke maglovito prigušujući plamen jeseni u krošnjama. Kiša je čas nečujno sipila, a čas pljuskom spuštala šušteću zavjesu nad riječi i glazbu kojom smo se oproštali od Saše Britvića. [Read more…]
RH ne smije taktizirati, mora promovirati solidarnost
NACIONALNO STAJALIŠTE U SJENI O POLITICI EU SPRAM IZBJEGLIČKE KRIZE POVODOM IZVANREDNOG EU SUMMITA 23. RUJNA 2015.
Ovo Nacionalno stajalište u sjeni pripremili su stručnjaci i stručnjakinje za politiku azila, ljudska prava i politiku izgradnje mira okupljeni u Inicijativu ”Dobrodošli“ koju koordinira Centar za mirovne studije uoči izvanrednog summita EU o izbjegličkoj krizi, zakazanog za 23. rujna 2015. godine u Briselu. Stajalište je upućeno Vladi RH i javnosti. [Read more…]
Emina Bužinkić: ”Tražimo kvalitetan građanski odgoj i obrazovanje”
(Opaska uredništva: Portal Autograf.hr u potpunosti podržava inicijativu za uvođenje predmeta Građanskog odgoja i obrazovanja te će se bezrezervno staviti na raspolaganju ne samo GOOD inicijativi već ćemo naš portal staviti u funkciji promicanje što kvalitetne rasprave oko potrebnoga kurikuluma).
O čemu se radi u kampanji “Naučimo biti veliki”, koju je “GOOD inicijativa” pokrenula povodom početka školske godine? [Read more…]
Sekularizam pomaže Crkvi
Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, na poziv zahumsko-hercegovačkog i primorskog episkopa Grigorija Durića, sudjelovao je u petak, 6. veljače na otvorenju simpozija “Teologija u javnoj sferi”, koji je organiziran u sklopu proslave eparhijske slave sv. Ignacija Bogonosca u Trebinju. [Read more…]
Šator u Savskoj je ilegalan!
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili.
Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno. Tako je i službeno postalo ono o čemu se priča mjesecima, ali nitko osim Freda Matića, ministra branitelja i Franka Vidovića, zastupnika SDP-a, o tome nije javno govorio.
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili. Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno
Prema Zakonu o javnom okupljanju kojim se reguliraju prosvjedi, u Zagrebu se prosvjedovati bez dozvole može na Trgu Francuske Republike. Što policija planira poduzeti i zašto ništa do sada nije poduzela, u policiji nam nisu odgovorili iako je za pretpostaviti da se ništa nije poduzimalo iz pragmatičnih političkih razloga jer se radi o osjetljivoj skupini prosvjednika.
Ali se onda opravdano postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke.
Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, kaže kako nije riječ o organiziranom prosvjedu, već o spontanom okupljanju i dodaje da on nije organizator odnosno da organizatora zapravo ni nema.
”Nisam u organizaciji jer nje ni nema. Riječ o tome da su se ljudi spontano okupili. Ako policija misli da ne postupamo po zakonu, onda zna kako treba postupiti”, kazao je Deur.
Upitan ne misli li da nelegalnim prosvjedom branitelji zapravo šalju krivu poruku o sebi jer se u svojim istupima često pozivaju na zakone i pravo, a sami ih zaobilaze, odgovara protupitanjem: ‘Što bi se dogodilo da izraelski, američki ili bilo čiji veterani rata prosvjeduju? Premijer njihove države odmah bi ih primio na razgovor, a kod nas to nije slučaj.’
Opravdano se postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke
Prema navedenom Zakonu prosvjed može zabraniti načelnik nadležne policijske uprave, a predviđene kazne za organizatore su od dvije do 50.000 kuna.
Prosvjed u Savskoj ušao je u 103. dan.
U policiji navode da ni vatromet organiziran u izbornoj noći kada je Kolinda Grabar Kitarović izabrana za predsjednicu nije bio prijavljen, a zbog njega je, podsjetimo, promet Savskom cestom bio nakratko prekinut. Od Policijske uprave nije bilo zatraženo, niti je sukladno tomu bilo izdano odobrenje za izvođenje javnog vatrometa 11. siječnja 2015. u zoni Savske ceste ispred broja 66.
Međutim, utvrđeno je da je došlo do korištenja pirotehničkih sredstava neutvrđenog razreda osoba čiji identitet nije poznat. S obzirom na to da se radilo o nenajavljenom i spontanom izlasku većeg broja građana, policijski službenici nisu primijenili represivne mjere jer se u vidu, pored ostalog, imalo i okolnosti u kojima se u znatnom broju radilo i o osobama s invaliditetom.
Naime, kod takvih postupanja dužni su uzeti u obzir i sve ustavne i zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu navedene kategorije građana, a u prvom redu ističe se obveza poštovanja načela razmjernosti i zaštite osoba s invaliditetom.
(Prenosimo s tportala).
Oslobađanje ”Zvezde”
U kultnom filmu Slobodana Šijana i Duška Kovačevića ”Maratonci trče počasni krug” ima ona scena kad klinci, nagrađeni nekom sićom, jure kroz varošicu i viču: Ponovo radi bioskop! U današnjem osetljivom trenutku, kad sve u kulturnom i društvenom polju deluje uzdrmano i sklono osipanju, teško je bilo očekivati da neki događaj može da se izdvoji.
Mesecima traje štrajk sedam hiljada advokata koji je blokirao srpsko pravosuđe (ministar, miljenik Malog i Velikog, ne odstupa), traje štrajk prosvetnih radnika (sa minimalnim održavanjem nastave), štrajk zdravstvenog osoblja (sem u urgentnim slučajevima), legendarni Filozofski fakultet je poduže blokiran jer se dekanat nateže oko nekih minornih zahteva pobunjenih studenata (zaplašujući javnost da će uskoro morati policija da, nedajbože, interveniše).
I unutar svega toga nešto što nije štrajk ili blokada, već pozitivna akcija. Grupa mladih filmskih autora i studenata provalila je u poodavno zaključan bioskop ”Zvezda”, odmah preko puta Gradske skupštine, na Terazijama, preduzela akciju čišćenja i deratizacije i pokazala da ”ponovo radi bioskop”!
I unutar svega toga nešto što nije štrajk ili blokada, već pozitivna akcija. Grupa mladih filmskih autora i studenata provalila je u poodavno zaključan bioskop ”Zvezda”, odmah preko puta Gradske skupštine, na Terazijama, preduzela akciju čišćenja i deratizacije i pokazala da ”ponovo radi bioskop”! U obilju depresivnih događanja ova akcija pod naslovom ”Pokret za okupaciju bioskopa” digla je na noge celokupnu kulturnu javnost
U obilju depresivnih događanja ova akcija pod naslovom ”Pokret za okupaciju bioskopa” digla je na noge celokupnu kulturnu javnost. Posle sedam godina zatvaranja očiju pred gangsterskom privatizacijom 14 beogradskih bioskopa (izvedenom voljom ondašnjih gradskih vlasti, sa udelom u deobi plena) dugo zakatančen nekadašnji bioskop ”Zvezda” osvojen je i sada se tamo održava neprekidni filmski festival.
Proteklih dana podrška pristiže sa svih strana. To je zasad sve na golim rečima. Što će reći: niko nema hrabrosti da zaviri u papire koje je potpisao tajkun (u međuvremenu odležao na robiji, vratio deo pljačke, ali od toga za kulturu nikakve vajde). Pomenuti (iz ondašnjeg Dinkićevog štaba) nije ispunio najvažniji uslov: dve godine produžetka bioskopske delatnosti, dovoljno da mu se oduzmu stečena prava i da se gradu vrate bioskopi.
Barem četiri koja su između dva rata gradili bogati Beograđani: ”Zvezda” (nekadašnji ”Koloseum”), ”20 oktobar” (nekadašnji ”Luksor”), ”Jadran” i ”Balkan” ne sa namerom da se tamo danas usele kockarnice i striptiz barovi. Sadašnja retorička podrška mladim filmskim entuzijastima je opasna, jer se izgleda čeka zamor ljudskog materijala. A traži se da se samo pogledaju ugovori i reši stvar za 2 minuta. Ima li hrabrih u kovitlacu serijskih pljački i korupcije?
Pošto sam u nekoliko navrata već doticao ovu kriminalnu privatizaciju (pred zakonom i u medijima neprestano se pominju 24 sporne privatizacije, ali se ništa ne pokreće sa mrtve tačke, pogađate zašto!), ovde moram da dodam neka podrobnija objašnjenja.
Posle rata stvoreno je javno preduzeće ”Beograd film” sa zadatkom da brine o prikazivanju filmova u glavnom gradu. Negde početkom šezdesetih u Beogradu je bilo četrdesetak bioskopa, ali se desetak godina kasnije ova brojka istopila: otpali su neki bioskopi po lokalnim i vojnim domovima kulture. U međuvremenu je filmski medij doživeo nekoliko tehnoloških revolucija (unapređenja), ali se ništa bitno nije ulagalo u prestonične bioskope, tako da je njihova tehnička baza ostala na nivou pre uvođenja sinemaskopa, stereo-ozvučenja, nove digitalne tehnologije.
Posle sedam godina zatvaranja očiju pred gangsterskom privatizacijom 14 beogradskih bioskopa (izvedenom voljom ondašnjih gradskih vlasti, sa udelom u deobi plena) dugo zakatančen nekadašnji bioskop ”Zvezda” osvojen je i sada se tamo održava neprekidni filmski festival
Uz ogromno osiromašenje radnog naroda, naraslu pirateriju video-izdanja u uličnoj ponudi (najnoviji holivudski hit i danas se u Knez Mihajlovoj može kupiti za dva evra!) bioskopi su propadali i samo se čekalo kad će biti, smišljenom akcijom lokalnih dilbera, prodati kao staro gvožđe. A iza ugla su čekali tajkuni, nafatirani novom tranzicijskom pljačkom, da te prostore pretvore u kockarnice i striptiz barove.
U trenutku kad je gradska skupština predala mrežu od 14 bioskopa Agenciji za nekretnine, sedam bioskopa je već bilo zakatančeno i prepušteno olimpijadi miševa i bubašvaba, a sedam je bilo na izdisaju – jer malo ko je imao volje da gleda filmove u uslovima provincijskih domova kulture od pre pola veka.
Gradska uprava je krajem 2007. prodala mrežu od 14 bioskopa novokomponovanom tajkunu Nikoli Đivanoviću za 9,3 miliona evra, a ovaj je trostruko naplatio ovu investiciju već prvom transakcijom nekom tranzicijskom moćniku. Odmah po objavljivanju ovog skandaloznog čina (podvlačim: ”Beograd film” nije bio vlasnik bioskopa, već samo onaj ko održava ovo javno dobro) napisao sam dva oštra komentara podvlačeći da je diletantizam gradske uprave verovatno potpomognuta vladajućom koruptivnom tehnikom koja se nazivala ”deset odsto”.
U julu sledeće godine zazvonio mi je telefon i javio mi se pomenuti Đivanović. Pozvao me je na kafu i konsultaciju. Najpre sam mislio da odbacim svaku mogućnost susreta, ali, na drugoj strani, kopkalo me je da vidim ”licem u lice” ovog junaka nove mafijaške estrade. Otišao sam u kancelarije novog vlasnika ”Beograd filma” (ovih dana sam iz njegove nekadašnje fotelje dao intervju pred kamerama ovog Pokreta!), dočekao me je mlad čovek prepoznatljivog nastupa (glavni junaci sličnih marifetluka, tandem Kolesar – Janjušević, već su prošetali kroz medije, prošli tobož neke istražne radnje i – od toga ništa!)
Ponudio me je kafom, pored njega je bio neki njegov saradnik (znao sam ga kao zalutalog u svakom pogledu). Rekao mi je NĐ da je čitao moje komentare, da se na mene ne ljuti (čuj, kakvo milosrđe!). Rekao mi je da je sve bilo legalno.
Uz ogromno osiromašenje radnog naroda, naraslu pirateriju video-izdanja u uličnoj ponudi (najnoviji holivudski hit i danas se u Knez Mihajlovoj može kupiti za dva evra!) bioskopi su propadali i samo se čekalo kad će biti, smišljenom akcijom lokalnih dilbera, prodati kao staro gvožđe. A iza ugla su čekali tajkuni, nafatirani novom tranzicijskom pljačkom, da te prostore pretvore u kockarnice i striptiz barove
Zamolio sam ga da mi pokaže ugovor sa Agencijom. Nema problema, reče i predade mi snop papira. Bilo je tamo stavki koje nisam ni pokušao da razaznam, ali sam našao ključnu – preuzeo je obavezu da u funkciji održi do tada aktivne bioskope – rok: dve godine.
Kad sam ga zapitao da li će voditi računa o ovoj obavezi, nadmoćno se nasmejao. Zar mislite da sam ja budala? Nisam otvarao akademski spor da li je budala ili bandit, ali sam mu skrenuo pažnju da sud lako može da proceni narušavanje ove stavke i vrati nekretnine pređašnjem vlasniku, gradu. Dasa se nadmoćno osmehnuo: koji sud! Mnogo je bolje znao kako se naše klimavo pravosuđe drži pred ovim mahinacijama. Kraj razgovora.
Pre toga mi je ipak rekao da je smislio dobitničku varijantu: ponudiće jednom uglednom filmskom reditelju da jedno vreme vodi bioskop ”Balkan” kako on smatra da može. Ne znam da li je u tom trenutku već imao u rukavu ime Darka Bajića, vlasnika međunarodne firme Magic Line.
Uglavnom, već na jesen svečano je ”Balkan” proglašen art-bioskopom za autorske filmove, naša lakoverna filmska javnost, koja do tog trenutka nije pisnula, progutala je udicu, uz veliku medijsku pompu krenuo je bioskop sa Bajićevim propalim spektaklom ”Na lepom plavom Dunavu” i još ponekim filmom, ispred bioskopa otvoren je, po uzoru na Hollywood, Bulevar sumraka sa nekoliko imena uglednih filmskih ljudi ispod staklene ploče. Godinu dana kasnije zatvara se ”Balkan”, a kad prođete pored i potražite one ploče, jad: uništena su i razbijena znamenja naših velikana.
I dalje bez ikakvog protesta u javnosti Đivanović je preostale bioskope ”deponovao” na neke fiktivne firme, u decembru 2010. je prodao još četiri bioskopa, a onda je uhapšen marta 2011.
Optužnica, smešna, kao ona čuvena iz američkog pravosuđa kad su Al Capone i Bugsy Siegel bili tuženi zbog neplaćanja poreza. Đivanoviću je kazna od tri godine smanjena na dve, nagodio se sa Tužilaštvom da državi isplati 3,1 milion evra. Nešto od toga je vratio, ali naša kultura od toga nije dobila ne cent. Od robijanja Đivanovićevog nismo imali nikakve vajde, jer ostaje ono kapitalno pitanje: može li deo bioskopa da se vrati radnom narodu?
I tu je sada velika opasnost. Sve je to razrađena retorika, ali ako se ne pokrenu institucije i ne preseče stvar (…), energija mladih se troši iz dana u dan. Bio sam kod njih, govorio pred njihovim kamerama, ponudio sam sve što mogu. Video sam da dolaze i stariji Beograđani, donose hranu (…) Iz razgovora sa onima koji vode ovu akciju video sam veliku zrelost: odbijaju ma kakvo svrstavanje pod neku partijsku zastavu, njih zanima samo da se održi bioskop koji je sedam godina bio zasut prašinom i otpadom
Sad se vraćamo u sadašnjost: mladi filmski ljudi, koje predvodi rediteljka nagrađivanog filma ”Neposlušni” Mina Đukić, od 21. novembra održava svakodnevni, pa i noćni program, uz veliku podršku medija (konačno su se probudili i otkrili tajkuna u našoj filmskoj sredini!) i velikog dela kulturne, pa i političke javnosti. Deklarativnu podršku im je dao, podsećam, gradski sekretar za kulturu (uz opasnu ogradu: da ipak vidimo šta piše u pravnim papirima, čovek još nije imao vremena!), ljudi iz Ministarstva kulture, Republički odbor za medije i kulturu, mnogi istaknuti filmski i kulturni radnici.
I tu je sada velika opasnost. Sve je to razrađena retorika, ali ako se ne pokrenu institucije i ne preseče stvar (vraćanje po ugovoru), energija mladih se troši iz dana u dan.
Bio sam kod njih, govorio pred njihovim kamerama, ponudio sam sve što mogu. Video sam da dolaze i stariji Beograđani, donose hranu, hrana im stiže iz obližnjih restorana gratis, sjajno. Neki građani prilažu novac!
Iz razgovora sa onima koji vode ovu akciju video sam veliku zrelost: odbijaju ma kakvo svrstavanje pod neku partijsku zastavu, njih zanima samo da se održi bioskop koji je sedam godina bio zasut prašinom i otpadom.
Kad sam ušao u sobu koja im služi kao osnovni štab, primetio sam u uglu plavokosu devojčicu koja na podu spava umotana u neko ćebe, ćilim, šta li! Rekoh domaćinima da ne možemo tu da razgovaramo da je ne probudimo (u drugim uglu, druga devojčica u snu!), a domaćini hladno rekoše: To je noćna smena, navikle su one.
Kad sam izašao na ulicu, udarile su mi suze na oči, jer me prizor one dece podsetio da se u mom domu tako spavalo u vreme bombardovanja Srbije 1999.
Ako današnja mladež mora da prolazi kroz ista iskušenja, a ne bude nikakvog pozitivnog ishoda, utonućemo konačno u civilizacijsku pomrčinu. A već se prilično smrknulo, kao u onoj fantastičnoj prozi Danila Kiša.
Prijetnja javnom interesu
Nepravomoćna presuda novinarki Slavici Lukić zahtijeva komentiranje, kako u pogledu slobode novinarskog izvještavanja, tako i u pogledu utvrđivanja što je javni interes. Smatram da ta presuda Općinskog suda u Zagrebu ugrožava i novinarsku slobodu i javni interes.
Postoji teza da se nepravomoćne presude ne komentiraju – ali to se, u trodiobi vlasti, odnosi samo na pripadnike vlasti: zakonodavne, izvršne, odnosno sudbene. U inoj javnosti te se presude i te kako komentiraju.
Novinara uvjerenoga u svoju istinu ne može pokolebati ni sudska presuda, a trebali bismo vjerovati da ima takvih mimoza koje se poviju pred novinskim člankom?
Postoji teza i da komentar znači pritisak na sudstvo. Izražavanje mišljenja nije samo po sebi pritisak, sve dok se eksplicite ili implicite ne prijeti posljedicama u slučaju ovakve ili onakve presude. Novinara uvjerenoga u svoju istinu ne može pokolebati ni sudska presuda, a trebali bismo vjerovati da ima takvih mimoza koje se poviju pred novinskim člankom?
Ako ih i ima, onda im nije mjesto u sudstvu nego u kontemplativnom redu ili osami budističkog samostana. Ako nema ni implicitne prijetnje – povik o pritisku jest sam pritisak, ali na pravo javnosti.
Ako sam to razjasnio, a vjerujem da jesam, onda možemo preći na meritum. Novinarka je kažnjena globom u visini 80-dnevne zarade (dakle država joj oduzima plod više od tri radna mjeseca) jer se tužitelj našao uvrijeđenim njezinim vrednosnim sudom da je tužitelj nedovoljno “stabilna, sređena i visokostručna ustanova”, a – pazi sad ovo! – “zakonska je naime pretpostavka da je svatko (…) stabilan, sređen, pa može se reći i visokostručan (…)”. Stoga, zaključuje Sud, iznošenje suprotnih tvrdnji škodi časti i ugledu, te je kažnjivo djelo.
Sud je – i to je zapravo gore od same presude – iz cjelokupnog konteksta izdvojio pola rečenice (i to rečenice koja ima funkciju stilske figure) i na njoj sazdao obrazloženje presude, izvan društvenog, a eventualno i kriminalnog konteksta koji je novinarka istraživala i opisala
Da mi neki student ovo napiše u seminarskom radu, vratio bih mu ga, da prvo nauči elementarnu logiku. Dakle, svaki od ovih nesretnika kojima je oduzeta visokoškolska diploma može tužiti i svoju ustanovu i onoga tko to piše, jer je zakonska pretpostavka da je svatko visokostručan!
Naravno, nije problem u obrazloženju (iako ono govori o visokostručnosti nekih koji potpisuju diplome na Pravu, ne kažem kako), nego u osporavanju prava novinara da iznosi poredbeni vrednosni sud o nekom poduzeću.
Sud je – i to je zapravo gore od same presude – iz cjelokupnog konteksta izdvojio pola rečenice (i to rečenice koja ima funkciju stilske figure) i na njoj sazdao obrazloženje presude, izvan društvenog, a eventualno i kriminalnog konteksta koji je novinarka istraživala i opisala.
Dobro, Slavica Lukić nije Krleža – ali po toj logici bi ne samo Krleži, nego i pokojnom Tenžeri mogli oduzeti sav radni vijek, sve 80 po 80 dana, za jetke polurečenice. Najčudesnija rečenica u obrazloženju presude glasi: “…pa je jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja očito neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog.”
Činjenicu da je među deset privatnih poliklinika, koje dobivaju najviše novca od HZZO-a, privatni tužitelj godišnje dobivao 26 milijuna kuna više od ostalih devet zajedno – sud niti vidi, niti u njoj naslućuje razlog novinarskog interesa, ali mu je “svakako neopravdan”
Činjenicu da je među deset privatnih poliklinika, koje dobivaju najviše novca od HZZO-a, privatni tužitelj godišnje dobivao 26 milijuna kuna više od ostalih devet zajedno – sud niti vidi, niti u njoj naslućuje razlog novinarskog interesa, ali mu je “svakako neopravdan”. Napokon sam shvatio zašto zapravo kažu da je pravda slijepa.
Da, zaista, zašto neki novinar nešto istražuje i ocjenjuje, zašto neko glasilo to objavljuje? Sudu u Zagrebu to je nepoznato. Sud u Zagrebu nije doznao da je Vijeće Evrope na Četvrtoj ministarskoj konferenciji o politici sredstava masovnog komuniciranja, u Pragu 7-8 prosinca 1994, dogovorilo i objavilo ovo načelo: “Održavanje i razvitak izvorne demokracije iziskuju postojanje i jačanje slobodnoga, neovisnoga, pluralističkoga i odgovornog novinstva.
Taj se zahtjev ogleda u potrebi da novinstvo: informira pojedince o djelovanju javne vlasti i o djelovanju privatnog sektora, omogućujući im tako da formiraju svoje mnijenje; omogući pojedincima odnosno skupinama da izražavaju mnijenja, pridonoseći time da o tim mnijenjima budu obaviještena i javna i privatna tijela, te društvo u cjelini; podvrgava djelovanje različitih tipova vlasti stalnome kritičkom preispitivanju.”
Sud – da skratimo – kažnjava novinara koji radi svoj rad kako zahtijeva Vijeće Evrope i time preventivno zastrašuje ostale novinare ako se usude iznositi vrednosne sudove na štetu onoga tko ugrožava javni interes
Inkriminirani tekst je u funkciji informiranja o djelovanju javne vlasti i privatnog sektora, ali i u funkciji podvrgavanja kritičkom preispitivanju vlasti, jer je upravo jedna od emanacija izvršne vlasti (u zdravstvenom sektoru) omogućila – istražila je, obrazložila i smatra novinarka – da poduzeće dobije pretjerano mnogo novca za investicije koje nisu u potpunosti od javnog interesa.
Sud – da skratimo – kažnjava novinara koji radi svoj rad kako zahtijeva Vijeće Evrope i time preventivno zastrašuje ostale novinare ako se usude iznositi vrednosne sudove na štetu onoga tko ugrožava javni interes.
Posebno je pitanje, koje još treba istražiti, brani li ta presuda partikularne poslovne interese jedne konkretne vjerske zajednice. Ako se njezin visoki predstavnik ne žaca ovih dana javno veličati ratni zločin i ratnog zločinca, nije li logično posumnjati da još manje otpora ima spram pljačke novca iz fondova koje građani prisilno pune? Osobito kada mogu prodati Boga za više od 30 srebrnjaka.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Treba spasiti Novi list
Nekoliko je razloga zbog kojih je današnja vlast u Hrvatskoj dužna spašavati novine koje su u većinskome vlasništvu Alberta Faggiana, čovjeka o kojemu, zapravo, ne znamo ništa, osim da je strastveni hobist i entuzijast, kolekcionar umjetnina.
Prvo, i najmanje važno: Novi list, Glas Istre i Zadarski list važne su institucije lokalnih i mjesnih tradicija, kulturne, političke, identitetske utvrde, čije bi miniranje proizvelo ozbiljnu komunalnu štetu, a bilo bi, vjerojatno, pogubno i po odnos periferije i centra, lokalne zajednice i Hrvatske kao cjeline.
Ukinite Glas Istre, poslušajte ridikulozne prijedloge Hrvoja Hribara i ugasite filmski festival u Puli, prekrižite i prebrišite još ponešto što je dio kohezivne hrvatske tradicije na poluotoku i onda se upitajte, ako to pitanje na kakvom referendumu već ne postave sami građani: zašto bi Istra i dalje ostala u Hrvatskoj? Kao okupirani teritorij? Možda kao Krim?
Vlada Zorana Milanovića usmrtila je Vjesnik, novine koje su prethodno ubijane dvadeset godina, tako da je odgovornost za njihov nestanak podijeljen sa svim prethodnim vladama. Mrcvarenje Novog lista, Glasa Istre i Zadarskog lista nemaju, međutim, s kime dijeliti
Drugo, i važnije: Glas Istre, a naročito Novi list, ponešto manje Zadarski list, u opustošenoj su, moralno i materijalno devastiranoj Hrvatskoj glasila građanske javnosti, ustavobranitelji, čuvari Republike i one rječice iz preambule hrvatskoga ustava koja je, u hrvatskome slučaju, istoznačnica za slobodu: antifašizma, dakle.
Davljenje Glasa Istre, gušenje Novog lista, pretvaranje novinara u gladne proletere i beskućnike podrška je onome novinarstvu koje budućnost ove zemlje vidi u segregaciji manjina, zabrani ćirilice i abortusa, ukidanju demokracije, klerikalizaciji društva i stvaranju novoga hrvatskog panteona, na kojemu će biti mjesta i za Luburića, Pavelića, Francetića.
Katil ferman lokalnim novinama, ovjeren u Zagrebu i poslan u Rijeku, Pulu i Zadar bi, pod tobožnjom ekonomskom izlikom, doveo Hrvatsku na korak od konačnoga ukidanja institucije slobodne javnosti. A fašizam nije ništa drugo nego društvo bez javnosti. Francova Španjolska ionako je ideal Jamara i njegove pobožne družine.
Glas Istre, a naročito Novi list, ponešto manje Zadarski list, u opustošenoj su, moralno i materijalno devastiranoj Hrvatskoj glasila građanske javnosti, ustavobranitelji, čuvari Republike i one rječice iz preambule hrvatskoga ustava koja je, u hrvatskome slučaju, istoznačnica za slobodu: antifašizma, dakle
Ali treći razlog zbog kojega je vlast u Zagrebu dužna spašavati Faggianove novine od propasti je taj što ih je ona, hrvatska državna vlast, u tu propast i gurnula. Legenda kaže da je stanovitog Ježića, neotesanog trgovca naftnim derivatima, u Novi list doveo Ivo Sanader i da je on, Ivo Sanader, naredio da se Ježiću novine prodaju za nikakve novce. Za sedam kuna ili jedva malo skuplje. Nije važno o čemu i o komu sve legenda šuti, gdje je u tom trenutku bio stanoviti Mance, što je radio vječni Branko Mijić, na što danas aludira, ma tko bi drugi, nego baš gazda Faggian, jer uza sve to ostaje činjenica da su država, vlada i njezin premijer izručili Novi list tom Ježiću.
A nakon što je on pošteno ojadio svoje novine, još i više novinare i pisce koji su u Novom listu pisali i najviše slobodnu javnost, kao spasitelj pojavio se Albert Faggian. Ustvari, nije se pojavio, nego je delegiran, opet u ime države, u ime lokalnih vlasti, u ime stranaka koje su zavladale državom nakon rušenja HDZ-a.
Jer samo država i vlast mogle su naći nekoga tko će opet jeftino, za sedam kuna ili jedva malo skuplje, kupiti nešto što je za demokraciju neprocjenjivo.
I da, umalo zaboravismo, prije toga je vlast omogućila Albertu Faggianu da uđe u vlasništvo Glasa Istre. Istina, bila je to lokalna, istarska vlast, ali njezini predstavnici danas sjede u Zagrebu.
Davljenje Glasa Istre, gušenje Novog lista, pretvaranje novinara u gladne proletere i beskućnike podrška je onome novinarstvu koje budućnost ove zemlje vidi u segregaciji manjina, zabrani ćirilice i abortusa, ukidanju demokracije, klerikalizaciji društva i stvaranju novoga hrvatskog panteona, na kojemu će biti mjesta i za Luburića, Pavelića, Francetića
Ovaj novinski čitatelj tradicionalno je slab na IDS, branit će tu stranku u svakome kavanskom razgovoru, u novinama će o njoj govoriti kao o jedinoj čvrstoj antifašističkoj stranci u Hrvatskoj, koja je od Istre načinila oazu kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije, ali IDS-ov grijeh prema Glasu Istre jednak je Sanaderovom grijehu prema Novom listu.
Istraga bi, ako je bude, trebala pokazati je li Albert Faggian presipanjem iz šupljeg u prazno izvlačio novce i financijski uništavao Novi list ili sve troje svojih novina. Ali i bez toga taj čovjek je u više navrata pokazao da novine ne razumije, da ne razumije čemu one služe i zbog čega izlaze, što sadrže osim mnoštva slova i još više fotografija. Osim toga, za razliku od svojih umjetnina, Faggian svoje novine naprosto ne voli. I to je, zapravo, najtužnije, jer da ih voli i da ih čita, sigurno bi kao bistar čovjek o novinarstvu nešto i naučio.
U svom programatskom tekstu, pod pomalo kriptičnim naslovom “Istina je k’o novčić – ima pismo i glavu” – kojim kao da čitateljima sugerira pod kojom je kutijicom loptica, od tri kutije što ih hitro vrti kakav kolodvorski poduzetnik – objavljenim u Novome listu 29. ožujka, Faggian pravda otpuštanje stotinjak radnika u godini dana činjenicom da i nakon toga novine izlaze.
Ne samo da pravda, nego i napada: “Pa, zar se netko ne zapita što je, onda, radilo tih stotinu ljudi sve te ranije godine?” Svaki čitatelj novina na svijetu lako bi odgovorio na ovako mudro postavljeno pitanje: tih stotinu ljudi, ili većina njih, činili su razliku u kvaliteti novina. Između cijepanja drva i proizvodnje novina jedna je veoma važna razlika: kubik drva bit će jednako kvalitetno iscijepan i ako ga cijepa jedan čovjek i ako sjekirama zamahuje pedeset ljudi istovremeno.
Ovaj novinski čitatelj tradicionalno je slab na IDS, branit će tu stranku u svakome kavanskom razgovoru, u novinama će o njoj govoriti kao o jedinoj čvrstoj antifašističkoj stranci u Hrvatskoj, koja je od Istre načinila oazu kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije, ali IDS-ov grijeh prema Glasu Istre jednak je Sanaderovom grijehu prema Novom listu
Malo dalje Faggian kaže da je “novinarstvo nekada bilo vrlo profitabilna djelatnost”, a danas nije, pa se plaće moraju smanjivati, troškovi rezati. Kada je to bilo i kada je prestalo biti? I što se, zapravo, u novinama i s novinama plaća? Zna li gospodin Albert? I zašto je, zapravo, “ušao” u Glas Istre, zašto je kupovao Novi list kada je sve to ionako neisplativo i kada su novinari toliko nezahvalni da ga okolo tužakaju, žale se po sudovima, pozivaju europske institucije koje se bave slobodom javne riječi?
Tako je to u kapitalizmu, sliježe ramenima gospodin Albert. Ali zar se u kapitalizmu vlasnik sredstava za proizvodnju ne trudi zaraditi i zar se u poslovne transakcije ne ulazi isključivo iz financijskih, dakle kapitalističkih interesa? Zašto je ušao u Glas Istre, zašto je potom kupovao Novi list? Možda iz karitativnih razloga?
Razlozi Alberta Faggiana, zapravo, nisu ni važni. Kao ni razlozi Zdravka, je li ono bješe Zdravko?, stanovitog Ježića? Važni su razlozi države i državnih vlasti i njihovoga postupanja prema medijima. Vlada Zorana Milanovića usmrtila je Vjesnik, novine koje su prethodno ubijane dvadeset godina, tako da je odgovornost za njihov nestanak podijeljen sa svim prethodnim vladama. Mrcvarenje Novog lista, Glasa Istre i Zadarskog lista nemaju, međutim, s kime dijeliti.
U toj stvari grijeh HDZ-a je, danas, ipak manjinski. Ali posljedice bi mogle biti strašne: i onaj jadni i tužni Vjesnik bio je nekakvo glasilo javnosti, a važnost ovih triju novina daleko nadmašuje njihove naklade, pa i kvalitetu na čijem su rušenju zdušno radili i Albert Faggian i Robert, da, ipak je Robert, a ne Slavko ili Zdravko, stanoviti Ježić. Njihovo uništenje bi, vehementno rečeno, bilo ravno veleizdaji. Kraj slobodne javnosti i zadnji korak u fašizam.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Religija u javnosti
Više od četrdeset godina nakon objavljivanja knjige francuskoga personalista Emanuela Mouniera ‘‘Angažirana vjera“ (Kršćanska sadašnjost, 1972.) na hrvatskom smo jeziku dobili knjigu koja tematizira društvenu, ali i političku odgovornost vjernika i vjerskih institucija, kao i njihov društveni i politički angažman. Razlog tolikom jazu između 1972. i 2013. godine posve je neshvatljiv, posebno imajući u vidu ambivalentnost i krizu kršćanskoga govora u javnosti, i to ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i u ovih naših dvadeset godina hrvatske samostalnosti.
Neobjavljivanje djela takve tematike u nas može ukazati samo na činjenicu da je vjerski govor u hrvatskoj javnosti samorazumljiva činjenica čija se narav ne treba dodatno preispitivati, dok se u jugoslavenskom slučaju nepostojanje religijskoga govora u javnosti taj govor pomirio sa svojom nevidljivošću i postao je puka ”religija srca“ i privatnosti.
Vjerski je govor u hrvatskoj javnosti samorazumljiva činjenica čija se narav ne treba dodatno preispitivati, dok se u jugoslavenskom slučaju nepostojanje religijskoga govora u javnosti taj govor pomirio sa svojom nevidljivošću i postao je puka ”religija srca“ i privatnosti
Na ovom primjeru neobjavljivanja naslova ove tematike (jer, ipak, izdavaštvo i knjige koje se (ne)objavljuju u velikoj mjeri ukazuju na probleme s kojima se susreće određeno društvo, a u našem hrvatskom slučaju najčešće na probleme koje se želi izbjegavati, pa je stoga i manjak mnogih knjiga koje će uputiti na drugačije razumijevanje problema) možemo ukazati i na dva pola unutar kojega se kreće knjiga Miroslava Volfa ‘‘Javna vjera: kršćani i opće dobro“, objavljena u riječkom Ex librisu 2013. godine.
Ta dva pola predstavljaju, s jedne strane potpunu privatizaciju religije, a s druge ono što, pozivajući se na ideološkog vođu Muslimanskog bratstva Sayida Qutba, Volf naziva ”totalitarnim zasićenjem“ religijske prisutnosti u javnosti.
S privatizacijom religije naše je društvo poprilično upoznato jer je jedan oblik takve religioznosti kojoj je bilo zapriječeno javno djelovanje bio prisutan u komunističkoj Jugoslaviji. Kako će fra Ivan Šarčević, čiji smo prikaz knjige imali prilike čitati na ovome portalu, u svom sjajnom pogovoru knjizi ”Kako preobraziti naš stari svijet?“ napisati o jugoslavenskom režimu: ”Bio je to represivni režim koji je više u javnosti, nego u svakodnevnom, običnom životu, nasilno ‘ušutkavao’ pluralnost i razlike… te isključivao religiju iz područja društvenog odlučivanja“.
Takav sustav religiju je ”potjerao“ u područje privatnosti, te u takvom sustavu kršćani, ali i pripadnici drugih vjerskih zajednica, nisu imali ni prava ni mogućnosti u ime svojega kršćanskog identiteta sudjelovati u društvenim i političkim procesima.
S privatizacijom religije naše je društvo poprilično upoznato jer je jedan oblik takve religioznosti kojoj je bilo zapriječeno javno djelovanje bio prisutan u komunističkoj Jugoslaviji. Kako će fra Ivan Šarčević, čiji smo prikaz knjige imali prilike čitati na ovome portalu, u svom sjajnom pogovoru knjizi ”Kako preobraziti naš stari svijet?“ napisati o jugoslavenskom režimu: ”Bio je to represivni režim koji je više u javnosti, nego u svakodnevnom, običnom životu, nasilno ‘ušutkavao’ pluralnost i razlike… te isključivao religiju iz područja društvenog odlučivanja“
Nastankom samostalnih država na tlu bivše Jugoslavije, kaže Šarčević, ”probuđene i povampirene nacionalne i konfesionalne razlike zanijekale su transcendentalni korijen ljudskoga postojanja kao i zajedničke biblijske korijene“.
Drugim riječima, konfesije su se na javnome prostoru pojavile ne samo kao čimbenici društvenih i političkih procesa nego vrlo često i kao ključni faktori u usmjeravanja političkih i društvenih procesa naših društava, toliko se baveći tim novostečenim privilegijama da su prečesto zaboravljale na svoje osnovno poslanje, onu proročku i kritičku dimenziju politike koju Volf toliko u knjizi naglašava.
U današnje vrijeme nalazimo se u posve drugačijoj situaciji. Svjedoci smo velike prisutnosti vjerskoga govora u javnosti i zagovaranja kršćanskih vrednota na posve drugačiji način no što je to bio slučaj devedesetih godina, kada se religija pojavila kao jedna od (ključnih!) nositeljica etničkoga i/ili nacionalnoga identiteta.
Ta razlika ponajprije se očituje u želji i odlučnosti vjerskih zajednica da utječu na društvene i zakonodavne procese, čemu smo imali prilike svjedočiti prošle godine u raspravama oko referenduma o brakovima pripadnika istoga spola, kao i u žučnim raspravama oko uvođenja zdravstvenog odgoja u obrazovni sustav.
U svim tim raspravama ukazala se sva bijeda koliko javnoga vjerskoga govora toliko i govora sekularnih medija o vjerskome identitetu i njegovome angažmanu. Upravo ta dihotomija, između, s jedne strane ”totalitarnog zasićenja“ religijom (koje se u našem hrvatskom slučaju više približilo zasićenju religijskim vrednotama američke religijske desnice, o kojoj Volf na nekoliko mjesta govori, a čiji program kao da su prepisali pripadnici udruga u Hrvatskoj koje zagovaraju nešto što uporno nazivaju kršćanskim vrednotama) i, s druge strane, ušutkavanja religijskoga glasa na javnome prostoru, što je bila želja mnogih pojedinaca i medija u tim raspravama, a bila je vrlo prisutna u našim nedavnim prijeporima.
Konfesije su se na javnome prostoru pojavile ne samo kao čimbenici društvenih i političkih procesa, nego vrlo često i kao ključni faktori u usmjeravanja političkih i društvenih procesa naših društava, toliko se baveći tim novostečenim privilegijama da su prečesto zaboravljale na svoje osnovno poslanje, onu proročku i kritičku dimenziju politike koju Volf toliko u knjizi naglašava
Mogućnost, ali i narav religijskoga govora u javnosti vrlo je složena tema koja ovisi o mnogim čimbenicima, primjerice, o političkome poretku, o političkoj kulturi, ali i, što je vrlo važno, o razumijevanju uloge vjerske zajednice unutar jednoga društva. Ta posljednja dimenzija posebno je bila problematična u našemu kontekstu.
Pozivajući se na većinu onih koji, barem nominalno, dijele kršćanska uvjerenja, rasprave su se u nas vodile oko obrane kršćanskih vrednota od nadolazeće globalizacije, liberalizma, a čuli smo tu i mnogo opasnije i grublje riječi od strane pripadnika i čelnika vjerskih institucija.
To svođenje religijskoga govora na obranu moralnih načela (i to vrlo konzervativnih) u Hrvatskoj je dovelo u pitanje samu narav kršćanskoga govora i stavova, vrednota za koje se kršćanstvo treba zauzimati. Također, dovelo je u pitanje i sam identitet kršćanstva koji se u javnoj percepciji u Hrvatskoj, s pravom, u potpunosti poistovjećuje s onim opcijama koje strastveno žele očuvati stare vrednote, tradicionalna uvjerenja, umjesto da stave ta uvjerenja na kocku zarad stvaranja društva i pojedinca koji će mijenjati postojeći društveni sustav imajući u vidu ono osnovno kršćansko poslanje, ono proročko, koje je uvijek usmjereno na kritiku postojećeg (i religijskog) stanja.
U ovom se nalazi stalna opasnost i kršćanskoga govora i identiteta. Opasnost od zatvaranja u svoje tradicionalne norme i vrednote ili od prilagođavanja postojećem društvu, čime se gubi ono suštinsko u kršćanskoj vjeri – da bude stalna kritika svih postojećih sustava moći, pa i onih religijskih. A ti religijski sustavi prečesto, napose u našim složenim i pluralnim društvima, ne uzimaju u obzir isto toliko složene i pluralne identitete pojedinaca, pripadnika društva unutar kojeg djeluju te vrše nad njima ”nasilje“ u ime vjerskih vrednota.
Strah od sve veće pluralizacije javnoga prostora, ali i ponajprije zbog nepoznavanja naravi pluralnih društava i vrednota koje ta pluralizacija sa sobom nosi, vjerske zajednice najčešće nagoni ili na ono što će Volf nazvati stvaranje alternativnog društva, ”Crkve kao alternativne države“, ili na snažan angažman vjernika i vjerskih institucija da se religijske vrednote obrane od poplave sve većeg broja svjetonazora koji utječu na pojedinca i društvo i mijenjaju tradicionalna uvjerenja i obrasce (i moralnog) ponašanja te ih, ponekad i radikalno, dovode u pitanje
Zanimljivo je primijetiti, što su učinili i mnogi prije ovoga teksta, da religijske institucije ni na koji problem u hrvatskom društvu nisu toliko snažno reagirale koliko na područje morala ili, još točnije, spolnoga morala i vrednota, želeći valjda stvoriti kršćansku moralnu oazu unutar ovoga bezbožnog i moralno izopačenog svijeta.
Strah od sve veće pluralizacije javnoga prostora, ali i ponajprije zbog nepoznavanja naravi pluralnih društava i vrednota koje ta pluralizacija sa sobom nosi, vjerske zajednice najčešće nagoni ili na ono što će Volf nazvati stvaranje alternativnog društva, ”Crkve kao alternativne države“, ili na snažan angažman vjernika i vjerskih institucija da se religijske vrednote obrane od poplave sve većeg broja svjetonazora koji utječu na pojedinca i društvo i mijenjaju tradicionalna uvjerenja i obrasce (i moralnog) ponašanja te ih, ponekad i radikalno, dovode u pitanje.
Budući da ovaj tekst služi kao uvod i najava okruglog stola koji će se održati u antikvarijatu Ex libris u Rijeci, 17. ožujka 2014. u 19 sati, želio sam samo dati ocrt onoga o čemu mislim da valja progovoriti u bilo kojoj iole ozbiljnijoj raspravi o naravi kršćanskoga identiteta i njegovome javnome angažmanu.
Javni angažman vjernika je nužan jer vjerski identitet nije samo ”privatna stvar“ već zahtijeva i cjelovito djelovanje, privatno, društveno i političko. Nijekanje te naravi identiteta je vršiti nasilje nad vjerskim identitetom, ali i obrnuto, čežnja za stvaranjem boljeg i pravednijeg društva, ”u ime Boga“, nauštrb uvjerenja onih koji ne dijele ta uvjerenja, također predstavlja nasilje nad njihovim identitetima.
O ovim i mnogim drugim pitanjima javnoga vjerskog govora na spomenutom će okruglom stolu govoriti:
fra Drago Bojić, bivši urednik Svjetla riječi iz Sarajeva
Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu
Neven Šantić, politolog, Rijeka
Zoran Grozdanov, urednik u Ex librisu