novinarstvo s potpisom
Saša Drach, ”Priče o Jazzu i drugi zapisi”, Zagreb, Sandorf, 2017.
U jednom od nebrojenih pokušaja ne bi li našao nešto (kako se to nekad među muškom emotivnom nedonoščadi govorilo) za pod jaja, danas klasik, uvijek erotoman, Milko Valent, bio je subjektom prigovora kojega mu je uputio objekt njegove jebežljivosti. Odolijevajući Zizijevoj izravnosti, djevojka mu je rekla: Milko, ti misliš da je sve u seksu! Ne, al je seks u svemu, odgovorio je Valent. [Read more…]
Dolazili nam ovih dana Placido, Paul Morrissey (Smiths), a bogami, i Richard Wagner. Prva dvojica nastupala su u arenama (ne baš mnogo popunjenim, ekonomska katastrofa čini svoje). Nesrećnog Dominga Plácida su vodali od gradonačelnika, koji mu je tutnuo neki poklon u kesi (sadržaj je operski velikan doznao tek u hotelskoj sobi), do samozvanog srpskog Lettermana Ivana Ivanovića, koji je posle niza bljutavih i nepristojnih viceva (njegova specijalnost koja uvek pali) odglumio velikog operskog fana. Plácido je bio ljubazan u svakoj situaciji; da je otišao u Somaliju, verovatno bi se sa istom srdačnošću ponašao – to je civilizacijski stav za puno uvažavanje.
Wagnerova poznata opera ”Majstori pevači iz Nűrnberga” direktno je prenošena u HD tehnici (bioskop CineplexX, Shopping Center Ušće, subota, 13. dec., 17,50-24 sati). U sjajnim tehničkim uslovima – džinovsko platno, pun stereo-zvuk – bio je to veliki doživljaj za sve prisutne (dobro popunjena Sala 1).
Ovaj prenos uživo ostvaren je u ciklusu prenosa iz nenadmašne njujorške Metropolitan opere. U isto vreme, od 6. decembra do 9. maja iduće godine, na Drugom i Trećem programu Radio Beograda prenosi se isti repertoar, ukupno 19 opernih predstava iz godišnje ponude Meta.Na radiju sam često pratio neka od ovih izvođenja, ali sam otišao da Wagnera i vidim. Bio je to neuporediv doživljaj.
Poznato je da izvođenje Wagnerovih dela zahteva osamdesetočlani orkestar, vrhunske pevače, džinovski hor – malo koja operska kuća može to sebi da dozvoli. Pod dirigentskom palicom Sir Jamesa Levinea i na raskošno opremljenoj sceni Meta pratili smo ovo najduže i najzabavnije Wagnerovo delo gotovo bez daha. Bezmalo 6 sati!
Velika operska i jazz zvezda Renée Fleming u uvodu je pozdravila gledaoce širom sveta (blizu 30 miliona prodatih ulaznica!), u pauzama je razgovarala sa dirigentom, solistima, scenografom, kostimografom (6 EMI nagrada!), dok je ogroman broj nečujnih kamera pokrivao sve što se događalo, uz čudesno kristalan zvuk (mala tajna kako je to postignuto!). Iako se priprema da bude metropola na vodi i hlebu (ovo drugo je gotovo postignuto), Beograd se ovim programom uključio u niz najvećih gradova kulture. Makar nečim, uteha.
Ova Wagnerova opera je jedino delo ovog kompozitora na repertoaru Meta, pre nekoliko godina tamo je izveden i ”Parsifal”, ali tada nije bilo mogućnosti da se uživo prati izvođenje. Koliko mogu da se prisetim, Beogradska opera je pre mnogo godina imala njegovog ”Holanđanina lutalicu” (možda pod naslovom ”Leteći Holanđanin”) i pošto sam kao samoškolovani muzički aficionados do te faze pratio uglavnom radove italijanskog belcanta (ono što je u to doba bilo dostupno), zanimalo me je kako je ovaj muzički revolucionar pristupio operi. Beogradsko izvođenje nije bilo mnogo ubedljivo (minorni orkestar, najpre brojčano), a sem jedne solistkinje ostalo nije bilo za dugo pamćenje.
Ali zahvaljujući razvoju radija (stereo i druga unapređenja) i pojavi digitalnih snimaka na CD-u, Wagner je moja zakasnela strast. Pre nekoliko godina dokopao sam se tetralogije ”Niebelunga”, upravo u živom izvođenju sa Levineom i ansamblom Meta (DVD audio-izdanje). Rado bih to ponovo doživeo u živom prenosu, ali valja sačekati. Pre deset godina sam, našavši se u Berlinu u svojstvu izveštača sa filmskog festivala Berlinalea, prolazio pored čuvene Bečke opere i primetio da je sledećeg dana kultna opera ”Walkűra”. Došao sam pola časa ranije, naivno prišao blagajni da bi mi ljubazni ženski glas saopštio da je predstava rasprodata pre dva meseca!
Stao sam ispred ulaza, oko mene su se vrzmali elegantni, stilski besprekorno obučeni tapkaroši (kakav događaj, takvi i tapkaroši!) nudeći mi divno mesto za samo par stotina evra! Ipak, dva minuta pred početak, u tihom očajanju, prišao sam blagajni ponovo i doznao da postoji ulaznica za stajanje, ciglo petnaestak eura! Bio sam srećan, otišao na tu galeriju u visini raskošnog lustera i iz ptičje perspektive pratio petočasovno izvođenje! Imao sam savršen zvuk, orkestar je bio duboko ispod mene i slao mi svoje harmonije u najčistijem stanju, ali od scenografije nisam video gotovo ništa, sem prva tri-četiri metra pozornice sa kojih su glavni pevači slali svoje deonice.
Pošto je predstava imala dve velike pauze, silazio sam na donju galeriju i sedeo na mestima čiji su vlasnici u to vreme šetali predvorjem. Uostalom, celu mladost sam proveo na fudbalskim tribinama u stojećem stavu (sve dok pre tri decenije nije prestao da se igra fudbal, a postalo važnije divljanje huliganskih i fašističkih grupacija).
Ovo izvođenje ”Walkűre” i danas zvoni u mojoj memoriji.
Drugi veliki susret sa Wagnerom sam imao u manhajmskoj Operi prošle jeseni, kad je na repertoaru bio prvi deo ”Niebelunga” – ”Rajnsko zlato”. Ovo izvođenje je te godine dobilo nacionalno priznanje za najviši domet. Imao sam sreću da kao akreditovani izveštač sa Filmskog festivala Mannheim-Heidelberg dobijem mesto u četvrtom redu, izvođači su bili besprekorni, od orkestra do svih solista, a reditelj je smelo stavio mitsko zbivanje opere u ambijent klasičnog, felinijevskog cirkusa, dok su izvođači bili obučeni u raznim klaunovskim funkcijama od glupog Avgusta, do iluzionista i raznih zabavljača.
Bio sam zbunjen kad je uvodna scena sa rajnskim vilama-sirenama predstavljena sa dvema pevačicama koje su kao kabaretske plesačice (zgodne, ali prilično obnažene, vrlo nevagnerovski) pevale uvodne deonice sa pokretnih trapeza na pet-šest metara iznad naših glava: pobojao sam se da mi nešto neočekivano ne padne u krilo!
Vraćam se ”Majstorima pevačima” koji su me u ovoj 33 izvedbi (na koju nas je upozorila šarmantna Renée) iznenadili mnogim komičnim prizorima i renesansnom raskalašenošću (ništa čudno pošto je Wagner gotovo četvrtinu stoleća, između 1845. i 1868., istraživao atmosferu velikog trgovačkog grada Nűrnberga u 15. veku).
Pomenuo sam visoke tehničke standarde prenosa, ali me je posebno fasciniralo kako je relizator prenosa (očigledno prethodno pažljivo proučivši celokupnu partituru opere) besprekorno, u deliću sekunde uključivao malu solističku deonicu na flauti ili rogu, da bi u sledećim sekundama to isto ponovio sa nekim drugim instrumentom.
Pošto često pratim TV prenose (ili snimke, svejedno) simfonijskih koncerata na našem Javnom servisu, sa žaljenjem sam se navikao da realizatori programa (od kojih ne mogu da očekujem poznavanje partiture, jer oni sutra prenose partijske kongrese, a preksutra fudbalske tekme) ”stižu” partituru ”plivajući” kamerama s leva na desno, ili obratno, po poznatom ruskom principu ”raspašoj!”
Za sve njih, pa i za urednike i muzičke saradnike TV BGD, ovo je mogla da bude pokazna vežba. Ali, razumem ih, teška su vremena, ko bi se još podvrgao Wagnerovoj terapiji kad ima verovatno drugih zabava ili uteha u životu.
Velika se graja posljednjih dana nadigla zbog jednog kluba u susjedstvu katedrale, koji je glasnom muzikom ometao u molitvi jednog starog svećenika. Šibenski biskup Ante Ivas bio je tako iživciran da se na propovijedi na Veliku Gospu oglasio protiv akustičkog nasilja pod svojim prozorom i na njega se čak, kažu, požalio Tomislavu Karamarku, vođi najveće opozicijske stranke.
Kada je policijska patrola naposljetku ugasila stereo uređaj u rečenom klubu, rastjerala goste, a ugostitelju nakon kraćeg verbalnog okršaja dala besplatni polupansion, noćenje i doručak u postaji, javnost je to doživjela kao odmazdu crkvenog velikodostojnika. Krenula je onda polemika, neumjerena i uvredljiva, upravo onakva kakve polemike i trebaju biti.
Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana.
Nema tu zaista ništa neobično. Jednak se sukob mogao zapravo dogoditi bilo gdje, u Švicarskoj ili Norveškoj kao i u nas, i teško je jednostavno i bez ostatka izabrati stranu, odlučiti tko ima veće pravo, oni što bi spavali ili oni što bi plesali. Ipak, šibenski slučaj ima nekoliko lokalnih osobitosti i folklornu boju kakve Norvežani ili Švicarci, lucky bastards, ne bi poznaju.
Šibenski biskup Ante Ivas, za početak, i sam je na neki način, ne naročito uspješan, ali estradni radnik. On je prijatelj i suradnik Marka Perkovića Thompsona, koji je na posljednjem albumu uglazbio jednu njegovu pjesmu, a Thompson, kako znamo, ne svira nekakvu nježnu i tihu baroknu crkvenu muziku na lutnji i čembalu. To je hard rock, uštekano i žestoko, praskavi gitarski rifovi i bjesomučno čekićanje basova.
Da je pajdo Thompson napržio Telecastera, koji na užas dijela građanstva, i u doba i u nedoba, prži iz mnogih naših kafića i klubova, Ivas ne bi zvao redarstvo, nego bi se široko smiješio i pljeskao, razdragano mrdajući ugojenim biskupskim tijelom.
Đavlu i kućni red, nek’ se mlađarija zabavlja, zaključio bi zacijelo časni monsinjor. Ništa mu decibeli ne bi smetali. Nikakvo nasilje on tu ne bi vidio, pa ni ako bi pjevač u nekom trenutku izvukao mač i dugačku čeličnu oštricu zvonko zabio u pozornicu. Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem.
Kućni red, građanska doličnost, red i mir, zanimljivo, nemaju ništa protiv Darija Kordića. Zbog ratnog zločinca biskupi neće zvati policiju. Da se slučajno zatekao prije mnogo godina u Ahmićima, Antu Ivasa možda ne bi ni probudili hici i lupanja, jauci i zapomaganja muslimanskih žena.
Premda se zora jedva digla i bilo je upravo skandalozno da netko u tu uru, kad pošten svijet spava, diže takvu divljačku larmu, stari svećenik ne bi revoltirano skočio iz postelje i zvao policiju. Jazz improvizacije pod prozorom katedrale uznemirile su ga daleko strašnije nego što bi se uzrujao vrištanjem tromjesečnog djetešca, najmlađe žrtve ahmićkog pokolja, zbog kojega je prijatelj njegova prijatelja Thompsona u Haagu fasovao cijelih četvrt stoljeća robije.
Pa i ova ugledna i učena gospoda što danas brane Ivasa, redom su jednaki. Nijedan se ne bi pobunio da ga je usred noći probudio dernek Merčepovih štakora iz kuće mesara Mihajla Zeca.
Nitko od njih ne bi izašao na prozor i u mrzli prosinački mrak ogorčeno viknuo: “Pa, dobro, kakav je to način, ovdje ljudi spavaju!” premda je kričanje dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, da ga je netko mjerio u decibelima, nesumnjivo prekoračivalo dopuštenu količinu buke. Mnoga bi zla bila spriječena da se u takvim prilikama netko pozvao na jednostavni akt poput kućnog reda i savjesno alarmirao predstavnike represivnog aparata, ali opisane akustičke agresije tada zbog nečega nisu smetale čvrstom i krepkom snu naših biskupa, a ne smetaju im, kako vidimo, ni danas.
U čitavoj je biskupskoj konferenciji bio zapravo samo jedan koji je imao poštenja i hrabrosti dignuti glas protiv takvih gadosti, ali njegove kosti odavno leže ispod kamenog poda šibenske katedrale.
Skoro je dvadeset godina prošlo od prerane smrti biskupa Srećka Badurine, a još se uvijek osjeća tragični gubitak toga mudroga, ekumenski pomirljivog franjevca. Govorilo se kako će on naslijediti Kuharića na čelu Crkve i možemo, nažalost, samo pretpostaviti kakva bi ta crkva danas bila da je vodi netko tko se jedva mjesec nakon Oluje u Biskupiji kod Knina pred dvije tisuće ljudi drznuo zažaliti za izbjeglim Srbima i osuditi pljačku i palež njihovih kuća, riječima kako “nas evanđeoski sadržaj, moralnost i duhovnost koju baštinimo obvezuje” da se “kajemo za nepravde koje smo sami počinili, za zlo koje smo sami prouzročili”, te da izrazimo “spremnost da se sve nepravde isprave”.
Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Piše: Jelena Kovačević
Zoran Scout Ivančić, Foto: Lupiga
Aktivist Zoran Scout Ivančić, Zagrepčanin sa sarajevskom adresom, na dočeku u zagrebačkoj zračnoj luci osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću uputio je povik: “Sotono, ubojico!” i jedva je izbjegao teže posljedice.
Ivančić, koji je javnosti dosad bio najpoznatiji kao jedan od organizatora prošlogodišnjih prosvjeda za dodjelu JMBG-a bosanskohercegovačkoj djeci, ispričao je za Večernji list što se događalo na Plesu i zašto je bio na dočeku Kordiću, osuđenom za smrt 116 osoba u pokolju u Ahmićima.
Što vas je nagnalo da na dočeku Dariju Kordiću poviknete: “Sotono, ubojico?” Što vas je motiviralo da budete prisutni na dočeku?
Povikao sam to jednostavno zato što je to činjenica. Dariju Kordiću je dokazana odgovornost za masovna zlostavljanja i ubojstva civila. Za razliku, primjerice od Gotovine i Markača. On ih nije vlastoručno počinio, ali je za njih nesumnjivo odgovoran. To što sam sebe, uz pomoć pojedinih pripadnika hrvatskog klera i Tuđmanovih pobočnika predstavlja kao sveca, karizmatika, branitelja vjere i nacije, blasfemično je i otkriva njegovu manipulatorsku, sotonsku narav.
Inače sam često u Zagrebu. Ovoga puta sam došao na koncert VIP Jazz Festivala u ZKM-u. Carla Bley je dio povijesti jazza, prijateljica mog pokojnog prijatelja Boška Petrovića i nisam mogao propustiti taj koncert. I bio sam u pravu, koncert je bio fenomenalan.
Jutro nakon koncerta, prijateljica Sabina i ja smo odlučili otići u zračnu luku Pleso jer smo vidjeli na društvenim mrežama da će Dario Kordić koji je nekidan pušten iz zatvora imati organiziranu dobrodošlicu. Kako oboje smatramo da je odavanje počasti osuđenom i potvrđenom ratnom zločincu neprilično i vrijeđa pravo i pravednost i vrijeđa kako žrtve, tako i preživjele pokolja koje je on naredio, odlučili smo protestirati protiv takvog prijema.
Podsjećam, radi se o osobi koja nije nikad priznala i pokajala se za svoje zločine, i time se opravdava mit da je on nevin i da je šutnjom zaštitio prave počinitelje. Kako može biti heroj netko tko štiti ubojice ili naredbodavce? To se zove omerta i spada u mafijaški, a ne kršćanski moralni kodeks.
Jeste li planirali vikati to što ste izvikivali? Zašto ste ponijeli transparente i koja je bila njihova poruka?
Ponijeli smo transparente na kojima je bilo samo jedno, broj 116. To je broj ubijenih ljudi u Ahmićima, pokolju koji je Dario Kordić naredio, a koji je dokazan u procesu kao dobro organizirano masovno ubojstvo civila, a ne ratna operacija. Od toga je bilo jedanaestero djece, najmlađa žrtva je bila beba od 3 mjeseca. Nisam planirao što ću vikati, plan je bio samo da pokažemo transparente, reagirao sam instinktivno, u tom trenutku. Pao mi je na pamet fra Majstorović-Filipović, hrvatski fratar iz perioda Drugog svjetskog rata kojeg su u zbog okrutnosti i zločina nad Srbima u bosanskim selima i u Jasenovcu i Staroj Gradišci prozvali fra Sotona.
Kako komentirate atmosferu na aerodromu, s obzirom na masu koja Kordića dočekala uzvikom “Za dom – spremni”?
Atmosfera je više ličila na atmosferu na aerodromu Borongaj za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, nego na zračnu luku Pleso u zemlji članici Europske unije u 21. stoljeću. Po parkiranim autima moglo se zaključiti da su sudionici proslave većinom došli iz Bosne i Hercegovine, iz Dalmatinske zagore i dijaspore. Prema mojim informacijama, došao je i autobus iz Busovače, koji je platila općina Busovača, rodno mjesto Darija Kordića. Čime ne želim opravdati izostanak reakcije javnosti u Zagrebu.
Kako komentirate postupanje policije prema vama i to što ste zaradili prekršajnu prijavu, a vaši napadači nisu privedeni?
Reakcija pripadnika policijskih snaga i njihov odnos prema meni je bio adekvatan i ovim putem im se zahvaljujem. S obzirom na njihovu malobrojnost, nisu mogli bolje reagirati. Vidi se da je riječ o iskusnim i profesionalnim policajcima i policajkama. Ne vjerujem da će prijava biti prihvaćena. Kako se može usporediti to što sam ja viknuo dvije riječi s time što je nekoliko stotina ljudi uzvikivalo fašističko-kvislinški pozdrav “Za dom – spremni!” za koji samo neuk puk može tvrditi da je citat iz opere Nikola Šubić-Zrinski, a neko tko je ikad gledao tu operu zna da je to izmišljotina nastala zbog kukavičluka onih koji to uzvikuju, a ne žele priznati da su simpatizeri ili pripadnici pokreta koji je nanio toliko zla Hrvatskoj.
Kakve ste ozljede zadobili?
Još ne znam, moram ići na kontrole u sljedećih nekoliko dana. Dobio sam nekoliko izravnih jakih udaraca šakom u glavu od nekih istetoviranih bildera. Nimalo bezazleno. Vjerujem da će ih policija moći identificirati jer je cijeli događaj bio sniman.
Kako ste osjećate sada?
Osjećam se kao neko tko je pokazao da hrvatski narod nije fašistički po svojoj prirodi iako mu se ta karakterizacija nameće i iznutra i izvana. Nema kolektivne krivnje, kao ni kod drugih naroda. Ljudi imaju ime i prezime, a događaji mjesto i vrijeme i svatko treba odgovarati za svoja djela. Sve je vrlo egzaktno i samo političkim manipulatorima može biti u interesu da istinu zamagle, na štetu cijelog naroda, a vlastitog probitka. Slobodan sam ustvrditi da postotak Hrvata koji podržavaju ekstremne ideologije ne prelazi europski prosjek.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
