Trebaju nam izvanredni izbori. Ne kažem to lako. Ne volim izbore, pompu, mudrijašenja, lažne vijesti i prividna sučeljavanja. Moji favoriti su počeli, za moj ukus previše, već davno gubiti na izborima i očekujem da će se to nastaviti. Pa ipak sam za izbore. [Read more…]
KEK iz Novog Sada poziva na jedinstvo i (re)evangelizaciju Europe
”Rušili smo mostove, pokazivali nerazumijevanje jedni za druge, okretali glavu od nepravde i nismo praštali drugima. Molimo za Tvoju snagu dok zajedno dolazimo da obnovimo našu namjeru da Ti služimo u jedinstvu.” [Read more…]
Papa Franjo Ruskoj pravoslavnoj Crkvi: ekumenizam je naš put
Papa Franjo primio je u srijedu 30. svibnja u Vatikanu izaslanstvo moskovskog patrijarhata koje je predvodio predstojnik Ureda za vanjske poslove Ruske pravoslavne Crkve metropolit Hilarion Alfejev, izvijestio je Hrvatski program Radio Vatikana. [Read more…]
Jedinstvo
Tko misli ekumenski, tomu nije važna jedna nacija ili religija
Usred smo važne ekumenske molitvene akcije. Molitvena osmina za jedinstvo kršćana u sjevernoj se Zemljinoj hemisferi tradicionalno slavi od 18. do 25. siječnja. Te je datume još 1908. predložio o. Paul Wattson kako bi obuhvatio razdoblje između blagdana Katedre svetoga Petra (nakon liturgijske reforme u Katoličkoj Crkvi slavi se 22. veljače) i blagdana Obraćenja svetoga Pavla. Ta dva datuma stoga imaju i svoja simbolična značenja. [Read more…]
Je li bolje biti Argentinac ili Hrvat?
Ovih dana jedan me je stranački kolega pitao nedostaje li mi Argentina, a ja sam se, dok smo se vozili iz Varaždina natrag prema Zagrebu i nakon što sam mu pokušao odgovoriti i pojasniti kada i u čemu mi rodna zemlja nedostaje (na CD playeru auta je svirao argentinski folklor, Los Chalchaleros), našao u čudnim mislima ostavivši kolegu ispred njegova stana: je li lakše ili bolje biti Argentincem ili biti Hrvatom? Krivo, mora se znati biti jedno i drugo, istodobno. [Read more…]
Mrziti Srbe? Vikati ”Serben raus!” pitanje je sad
Što sad, treba li Srbe voljeti ili ih treba mrziti? Trebamo li slušati nadbiskupa zadarskog ili splitskog koji zagovaraju prvo ili katoličku udrugu Vigilare koja Srbe baš i ”ne simpatizira”, iako sam svjestan opasnosti ovako napisanog eufemizma. Naime, kaj. [Read more…]
Panker iz Vatikana
Čudni neki vjetrovi pušu u Vatikanu, bila je prva rečenica teksta koji je sredinom studenog objavio jedan veliki hrvatski dnevni list. Tekst je objavljen koji dan nakon što se doznalo da je papa Frane (za mene nipošto Franjo!), Jorge Bergoglio pozvao Patti Smith, američku punk pjevačicu, političku aktivisticu, te osobu – blago rečeno – burnog osobnog života da pjeva na vatikanskom Trgu svetog Petra.
Štos je u tome što tekst s tom rečenicom nije napisao netko od uvriježenih ”predstavnika starih snaga“, antikatoličkih nedomoljubnih hrvatomrzaca koje se u Hrvatskoj obično krivi za mržnju spram Kaptola i Vatikana. Rečenicu kojom sam počeo tekst napisao je inače vrlo konzervativni i klerikalni komentator čiji su tekstovi nerijetko pisani kao kolumnistička elaboracija, a nekiput i neformalna poruka lokalne Katoličke crkve.
Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke
Taj i takav autor, autor koji rado i redovito istupa u ime samorazumljive katoličke većine, najednom se našao u situaciji da se mora obračunavati ne s komunjarama, ni s ateistima, ni smutljivcima iz bivšeg režima. Našao se u situaciji da se mora obračunavati s mangupima u svojim redovima.
Dapače, jako visoko pozicioniranim mangupom. Ustvari, najviše pozicioniranim. Jer, taj mangup je sam Papa.
Ta rečenica ispisana pred pola godina samo je površinski i vidljivi simptom ozbiljnog problema koji hrvatski katolički mainstream ima sa svojim novim vatikanskim šefom. Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama.
Na drugoj strani tog jednostavnog, bipolarnog svemira su – dakako – ”oni“. A ti ”oni“ su ponajprije shizmatici Srbi, potom naravno komunisti i Jugoslaveni, narkorokeri i urbani liberali, svakako i partizani, a usput i pederi, lezbe, feministice, glasači SDP-a, Oliver Frljić, LET 3 i Mirela Holy.
Ti ”oni“ krivi su ne toliko što ne vjeruju u Boga ili religiju – oni su krivi ponajprije što ne vjeruju u dominantnu klerikalnu ideologiju, nadograđenu narativima o predziđu kršćanstva, tisućljetnom snu, tamnicama naroda, nevino osuđenim braniteljima, najkatoličkijem narodu, te – dakako – najkatoličkijem nogometnom klubu.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama
Otkad je – međutim – na Svetu Stolicu zasjeo taj argentinski panker, sveti boj vojujuće Crkve protiv raznobojnih hulja jako se zakomplicirao, a vojujućoj Crkvi front se otvorio tamo gdje je najmanje očekivala: u samom njenom stožeru.
Ajde još što Papa zagovara socijalizam, jer već je i naša Crkva toliko ”en vogue“ da je naučila kako je pomodno kritizirati neoliberalna izopačenja.
Ajde još što staje u obranu razvedenih, jer i Karamarko je razveden, ljudi smo, svi krvavi pod kožom. Ali, kako ćemo dalje voditi našu krusadu protiv crvenih, žutih i zelenih vragova kad imamo papu koji ruča s pederima i transvestitima? Koja nam je korist od pape koji kaže da u marksizmu ima korisnog?
Papa Bergoglio – ukratko – pravi našem arvackom katolicizmu samo neprilike. Umjesto da ode u Mostar ili Međugorje, odlazi u Sarajevo. I ne samo da odlazi u Sarajevo nego u poslanici poziva na bratstvo i jedinstvo, ko da je Tito. Kaže da će se o Stepinčevoj kanonizaciji dogovarati sa Srbima.
I još – na koncu – niječe Međugorje i zabranjuje vidiocima gostovanja po župnim dvorovima. Samo da još posjeti Jasenovac, papa bi Francesco (Jorge) Bergoglio za hrvatske katolike postao živa noćna mora. Ma što papa?! Da je vaseljenski patrijarh, ne bismo od njega to očekivali…
Tako smo dobili paradoks. Dobili smo poglavara Katoličke crkve na kojeg hrvatski svećenici kolutaju očima, kojeg kritiziraju perjanice domaće konzervativne kulturne revolucije poput Bartulice, Batarela i Raspudića, a koji je istovremeno superstar, idol i zvijezda anacionalnih novinara i medija koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko.
U čemu je problem?
Je li sotonin virus ušao u samo srce organizma, pa ga truje iznutra? Ili je riječ o tome da postoje dva različita poimanja kršćanstva, jedno koje dominira od Savudrije do Iloka, i ono koje prevladava uokolo?
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari
A da je riječ o ovom drugom, može posvjedočiti bilo tko tko je makar ušao u župni dvor čak i nama bliskih zemalja kao što su Italija ili Austrija. Tamo će najednom upoznati jedan drugi katolicizam koji s ovim našim katolicizmom – katolicizmom pozlaćenih Stulfesserovih Tuđmana – kao da nema veze. Otkrit će župne dvorove u kojima svećenici daju utočište za molitvu muslimanima kojima lokalna zajednica ne da graditi džamiju.
Otkrit će vjeru u kojoj župljani kuhaju za ilegalne imigrante. U kojoj svećenici naručuju slike Novog zavjeta od slikara imigranata, da bi pokazali kako ljudi s brodova danas žive otjelovljenja ranokršćanskog martirija. U kojoj đenoveški svećenik sa župljanima zborski pjeva partizanske pjesme.
U kojoj film ”Svećenikova djeca“ – koji je ovdje napadan kao komunistička blasfemija – dobije nagradu na filmskom festivalu u Terniju koji organizira i selektira – biskup. O tome kako to funkcionira ponešto znam i iz svojeg iskustva.
Prošle godine gostovao sam kao pisac na književnom festivalu koji se organizira u minoritskom samostanu u Grazu, a sa mnom je gošća bila libanonska feministica koja piše romane o erotskoj emancipaciji muslimanskih žena.
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari.
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj.
A ta se ideologija – nažalost – svodi na nekritički nacionalizam, jedva prikriveno ustaševanje, na užasno loš ukus, na minimiziranje ili nijekanje svih ”naših“ zločina, te – što je najgore – na uporno i gorljivo isključivanje Drugih.
A ako se nešto u Katoličkoj crkvi promijenilo otkad joj je na čelu Jorge (Francesco) Bergoglio, to je da su u njoj kudikamo važniji postali – Drugi.
Kamo sreće da je i ovdje tako.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Kolinda ništa ne zna
Samo je desetak dana prošlo otkako je Kolinda Grabar-Kitarović preuzela predsjedničku dužnost i u normalnim bi okolnostima prerano bilo analizirati početak njezinog mandata. Ali, s obzirom na to da se oko nje stalno nešto događa, to i nije teška zadaća.
Kolinda Grabar-Kitarović je, primjerice, nastavila pokazivati sklonost laganju, što upućuje da onih nekoliko slučajeva u kampanji nisu bili tek trenutačna slabost.
Predsjednica, nažalost, djeluje kao da su je zaobišle sve važne knjige ovog svijeta, kao da nikad nije pročitala ništa iz područja povijesti, političke filozofije, sociologije, konstitucionalizma, ekonomije… Znanje Kolinde Grabar-Kitarović o modernoj liberalnoj demokraciji zapanjujuće je oskudno
Nadalje, predsjedničino ponašanje potvrđuje da joj nedostaje temeljni politički refleks, pa tako istovremeno priča o Hrvatskoj bez podjela i sastaje se s prosvjednicima protiv Vlade, a onda je najavljena kao govornica na HDZ-ovom skupu o gospodarstvu. Iskusniji političar sigurno si ne bi dopustio takve vrišteće kontradikcije.
Međutim, Kolinda Grabar-Kitarović u svojoj je karijeri, u domovini i inozemstvu, obavljala pretežno činovničke poslove i nije naučila politički razmišljati.
Posljedica su toga i činjenice da u svega nekoliko sati razmaka traži ostavku Vlade i predlaže dnevni red njezine sjednice, te da šalje Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti nekih članaka Ovršnog zakona, a onda dva dana kasnije premijeru Zoranu Milanoviću piše da ne misli da su te odredbe protuustavne.
No, unatoč tim i niz drugih stvari, predsjednica zapravo ne ostavlja dojam zločeste osobe. Ona, čini se, doista silno želi da svima u Hrvatskoj bude bolje i kao da iskreno vjeruje u svoje parole o zajedništvu.
Ali, njezini postupci otkrivaju da ne posjeduje osnovna znanja potrebna za obnašanje vlasti, pa makar i dužnosti uglavnom protokolarnog karaktera, kakva je u Hrvatskoj predsjednička. A to ne može prikriti zahvaljujući političkom instinktu, što je, recimo, uspijevalo Stjepanu Mesiću.
Predsjednica, nažalost, djeluje kao da su je zaobišle sve važne knjige ovog svijeta, kao da nikad nije pročitala ništa iz područja povijesti, političke filozofije, sociologije, konstitucionalizma, ekonomije… Znanje Kolinde Grabar-Kitarović o modernoj liberalnoj demokraciji zapanjujuće je oskudno.
Čak ni Tuđman nije za isti stol s najvišim predstavnicima svjetovne vlasti pozivao još i kardinala Franju Kuharića. I za njega je sekularna država bila određena vrijednost. Kolinda Grabar-Kitarović je, dovodeći projekt zajedništva do apsurda, otišla i ispod Tuđmanove razine
Samo se tako može tumačiti njezina upravo nevjerojatna ideja da bi ona, premijer, predsjednik Sabora, predsjednica Ustavnog suda i crkveni velikodostojnici trebali zajednički rješavati zahtjeve branitelja iz Savske 66.
I jedan Franjo Tuđman, čovjek koji je odrastao na marksističkoj literaturi, bio je zagovornik jedinstva vlasti. Pokojni predsjednik također je smatrao da svi u zemlji, uključujući i sudove, moraju provoditi državnu politiku kreiranu na Pantovčaku.
Ali, čak ni Tuđman nije za isti stol s najvišim predstavnicima svjetovne vlasti pozivao još i kardinala Franju Kuharića. I za njega je sekularna država bila određena vrijednost.
Kolinda Grabar-Kitarović je, dovodeći projekt zajedništva do apsurda, otišla i ispod Tuđmanove razine. Sastanak kakav je ona inicirala ovog tjedna moguć je danas u jako malom broju zemalja, poput Irana ili možda Saudijske Arabije.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Ekumenizam krvi
Ono što nas kršćane ujedinjuje je veće od onoga što nas dijeli. Zajedničko svjedočanstvo kršćana različitih konfesija i denominacija predstavlja nužni preduvjet učinkovitosti naših evangelizacijskih napora. Samo zajedničkim radom moći ćemo djelotvorno služiti ljudskoj obitelji i omogućiti da Kristovo svjetlo dopre do svih mračnih kutova svijeta i naših srdaca. To je bila poruka pape Franje delegaciji škotskih prezbiterijanaca koje je primio prije nekoliko dana. [Read more…]
