Nisi trebao ići u emisiju kod onog bezbožnika Stankovića, prigovorio mi je ne samo jedan veliki croato-katolik. Neću se osvrtati na one koji misle, rišu i pišu kao da sam u nekom komplotu sa Stankovićem i Hrvatskom televizijom da razbijamo jedinstvo hrvatskog naroda i maltene rušimo državu. Ne zaslužuju osvrt moje malenkosti, osim što ću im iskreno ljudski i kršćanski priznati da sam gospodina Stankovića po prvi puta u životu susreo dvije minute prije početka emisije.

 

Na jednoga se ipak moram osvrnuti jer me je napao osobno, javno i neočekivano bezobrazno u prisutnosti svjedoka na Ban Jelačić Placu. Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio.

 

“Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!” “Baš ni u čemu?”, priupitao sam pomalo bojažljivo, “a ja se s vama ponekad čak i slažem”. Nije pomoglo jer je on nastavio paljbom: “A ja s vama u ničemu!” Bio je apsolutistički i krajnje netolerantno rezolutan. Ja sam htio dijalog, ali on je htio kavgu. Dizao je glas kao pomahnitali, a iz očiju mu je sijala mržnja nešto slično kao onom pohlepno-častohlepnom nogometnom tajkunu i velikom etno-katoliku koji Boga psuje i kad se na njega poziva, a osim svoje žene vara i svoju toliko “voljenu” domovinu Hrvatsku. A poznat je po robovlasničkim odnosima prema igračima koje smatra etnički inferiornima.

Ugledavši trojicu poznatih hrvatskih intelektualaca pristupio sam im ljubazno i oslovio ih kao “elitu” za koju je lijepo da se pametno druži. Dok je jedan od njih počeo priču “gledao sam vas kod Stankovića, bili ste dobri…” Milan Ivkošić ga je prekinuo i krenuo u verbalnu agresiju kakvu dugo nisam doživio. “Ali ja se s vama baš u ničemu ne slažem!”

 

“Pa vi napadate Crkvu i branitelje.” “Nikada, nego samo zloupotrebe…”, pokušao sam objasniti, ali bez uspjeha jer mi u svojoj monološkoj samopravednosti i vehementnoj seriji tirada nije dao da dovršim ni jednu rečenicu.  “Pa dobro, ne date mi da odgovorim, kada završite, dajte mi par minuta da vam odgovorim…”

 

Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao.

 

Prva mi je pomisao bila: evo ti pravi case-study zašto je veliki i iskreni katolik Željko Mardešić ustvrdio: “Kada vidim tko sve brani Crkvu, požalim što joj pripadam te mi dođe da se proglasim ateistom”. Druga, osobnija i bolnija: kako mora biti teško živjeti s tim čovjekom, ne bih htio biti u koži njegove žene i djece.

 

Kaže mi jedan dobrohotni konzervativni prijatelj da Ivkošić zapravo ne mrzi mene nego Stankovića i “socijalističko-komunistički HRT” te da sam ja samo kolateralna žrtva. To sa socijalističko-komunističkom televizijom nikako ne kužim jer često pratim prijenose katoličkih misa koje se vrte svake nedjelje, jer sam bio član Vijeća HRT-a kada je religiozne programe vodio i nadzirao poznati isusovac Tonči Trstenjak. Znam, jer i danas povremeno pratim emisije kao što su “Biblija” kao i one koje vodi nadaleko prepoznatljivi predsjednik Hrvatskog društva katoličkih novinara, itd., itd.

Slušao sam ga pažljivo, gledao mu izravno u oči i civilizirano čekao svojih pet minuta. Sve uzalud, jer kada sam se ponadao da ću moći reći koju riječ ovom “brendu”, po onoj dijaloško-civiliziranoj “Sada sam ja na redu”, on se okrenuo i zaprijetio “Vi meni nemate što za reći” i ljutito, pun gnjeva samopravedničkog, odmarširao u svoj mrak mržnje i isključivosti. Nisam bio ljutit jer mi ga je zapravo bilo žao

 

Dakle, nisam baš uvjeren da Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje. Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira.

 

Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne “Vrijeme i vječnost” otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal.

 

Dakle: ljudi mržnje i distributori laži definitivno nisu katolici, barem ne kršćanske provenijencije. Mogu biti etno-katolici koji mrze etno-pravoslavce, a iznad svega mrze protestante, posebno one individualizirane koji vlastitom glavom misle i po vlastitoj savjesti djeluju te ih ne možeš svrstati ni u jedan religijski etno-tor jer oni osobno vjeruju i ne pristaju na mržnju. A takvi su vrlo opasni!

 

Kolika sam ja dobrohotna naivčina?! Pa ja još uvijek vjerujem u moć ljubavi i istine, te stoga tražim dijalog u svijetu mržnje i isključivog monologiziranja samopravednih samodopadnika koji ne žele dijalogizirati niti učiti jer sve znaju iako ništa ne razumiju.

 

Po svom primitivnom obrascu razvrstavanja i segregiranja oni bi sve “proklete luterane i kalviniste” i sve njima slične, a posebno komuniste i sekulariste, protjerali iz svoje od njih privatizirane domovine. To bi se onda prljavo zvalo nešto kao etno-religijsko čišćenje.

Nisam baš uvjeren da Milan Ivkošić mrzi samo Stankovića i televiziju na kojoj nastupa češće od mene niti shvaćam sve što mu se pričinjava socijalističko-komunističkim. Ja mislim da on mrzi sve one koji svojom, a ne njegovom glavom misle – što bi moglo značiti da ne misle, nego poput njega borave u mraku laži i mržnje

 

Ali to danas više ne ide tako lako jer ipak se u međuvremenu dogodilo prosvjetiteljstvo, pa Francuska i neke druge revolucije, pa neotuđiva ljudska prava i svima dostupno obrazovanje, itd. Ne ide to danas tako lako jer je i njemačka kancelarka i aktivna vjernica Angela Merkel isto “prokleta luteranka”. To je i sadašnji predsjednik Njemačke, velečasni Joachim Gauck, poznati borac za ljudska prava i promotor od nas i kod nas odlagane i uveliko frustrirane lustracije.

 

Angela Merkel je kćerka evangeličkog pastora, koji je s obitelji preselio u DDR kada je Angela bila mala curica jer je tamo bio duhovno potrebniji, a i gajio je neke simpatije za socijalizam da bi kasnije ustanovio da su Sovjeti Njemačku najprije oslobodili, a zatim i zarobili. To mi je on osobno ispričao u prisutnosti Angele dok je još bila Kohlova mlada ali učinkovita ministrica.

 

Imam dojam da ju neki mrze upravo zbog druge vjere i kao sposobnu ženu jer naši balkanski ivkoševci svih vrsta u svojoj muškoj nadmoći preziru sposobne žene. Merkelicu mrze više od svih njima slično rodoljubnih ali politički naivnih i etički neodgovornih lijevih i desnih Grka.

 

Naši smišljeno selektivni majstori mržnje, slijepi i gluhi na suvremeni narativ, ne razumiju da u demokraciji nema tabu tema niti nedodirljivih ljudi i institucija.

 

To su ljudi koji na suvremeni svijet, a posebice na svoju Hrvatsku, gledaju užasno zastarjelom, da ne kažem neupotrebljivom optikom besramno se služeći plemenskim i nacionalnim atavizmima.

 

Nije ni čudo što bi oni stoga htjeli svima nametnuti ideološke, nacionalističke i religiozne kaveze koji su po percepciji mnogih sagrađeni sa samo jednom svrhom, naime da guše sve što je individualno i slobodno. Bog neka im oprosti za neznanje i zlobu!

Evidentno je da Ivkošić i njemu slični majstori mržnje vole laž i sebe više od istine i bližnjega svoga. To važi i za njegova slavonskog šegrta i suflera koji je po nečijem nalogu i za dobre novce preuzeo poluudbašku odgovornost suvremenog inkvizitora da moju malenkost cenzurira, difamira. Uostalom i usput, to je i glavni razlog zašto sam kolumne „Vrijeme i vječnost“ otkazao od njega nadziranom i iz inozemstva kontroliranom slavonskom lokalnom listu niskog tiraža te ih preselio na ovaj ugledni portal

 

Mogli bi se barem povremeno ugledati na ne manje našeg iako evropski velikog i civilizacijski širokog A. G. Matoša. Pisao je nedavno pametni Zdravko Zima: “Ljubav prema domovini nije zatirala Matošev kritički pogled, pa je tvrdio da mu je Hrvatska simpatičnija od Hrvata i da Zagreb voli više od Zagrepčana. To je pouka jedne intimne povijesiti iz koje, kao ni iz bilo koje druge povijest, nismo ništa naučili.”

 

U istom tonu, ali dijagnostički jače, već spomenuti plemeniti i uvijek dobrohotni Željko Mardešić (alias Jakov Jukić), iskreni katolik, veliki promotor koncilske obnove i autentični vjernik upozorava na opasnosti našeg hrvatskog tradicionalizma koji se suprotstavlja izgradnji građanskog društva. Dobri Željko se usudio tvrditi i napisati kako ”nedostatak demokratske baštine i odveć kruto nasljeđe patrijarhalne autoritarnosti, zapreka je svakom otvaranju i priznavanju vlastite krivnje u ponašanju.”

 

Milan, majstor mržnje i njegov osječki sufler i šegrt iznad svega mrze protestante, što je izgleda glavni sport mnogih “velikih” balkano-Hrvata. Moram priznati da me čudi ovaj drugi jer je ipak donekle međunarodno školovan i puno mlađi od staroga zlomajstora. S druge strane, zapravo ne znam zašto se čudim kada dobro znam da se radi o homogenizirajućim hrvatskim nacionalistima koji osim germano-protestanata mrze i Srbe, rimokatolicima koji mrze pravoslavne i, zamisli samo, komunikatorima koji mrze medije na koje se često guraju. Nedostatak etičke prosudbe i samokritike ili nešto drugo?

 

Preporučam im da pročitaju Volfovu opravdano razvikanu i višestruko nagrađivanu studiju globalnog značenja ali lokalno premalog impakta “Isključenje i zagrljaj: teološka razmišljanja o identitu, drugosti i pomirenju” kao i nedavno objavljenu “Javna vjera” (tko drugi nego riječki Ex Libris?!). Ako ovi i oni drugi koji sve znaju iako malo toga razumiju ipak nešto čitaju, onda im svakako preporučam i na ovom portalu prikazanu i ne manje značajnu knjigu istog hrvatskog autora – “Javnu vjeru”.

 

Dopuštam da u ovoj mnogo čime isprovociranoj te stoga naizgled (pre)oštroj kolumni (znam da će mi to reći neke pobožne i drage duše) možda dijagnostički gledano griješim. Što ako je problem ipak više u području duhovnosti i teološke antropologije te se nalazi u onoj sjajnoj Matulićevoj analizi: “Oholost je uzrok drame duboke duhovne krize.” Tončija treba čitati kao i Miroslava i neprežaljenog Željka jer su na sličnom, a povremeno i istom tragu dijagnoze naših realnosti, nuđenja pravih rješenja i proročke odvažnosti.

Stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti. Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju

 

Da zaključim sa Željkom, najvećim hrvatski laičkim teologom koji je u Volfovom i mom Osijeku održao sjajno predavanje u kojem je bilo volfovskog govora o zlopamćenju, zlom sjećanju ali i praštanju i pomirenju.

 

On je probleme locirao u našoj nepomirenoj prošlosti. ”U svakom narodu susrećemo dalju prošlost (što dolazi i povijesti ili čak prapovijesti) i njegovu bližu prošlost, što su dva dijela zlopamćenja. Danas se u socijalnoj biologiji smatra da postoji neko kolektivno podsvjesno sjećanje, tj. da se ljudi sjećaju događaja kojima nisu bili suvremenici ni sudionici. Drugim riječima, da duboko u nama, u našoj konstituciji, postoji ‘gen’ kolektivno podsvjesnog sjećanja na rat, krv zločin koji se pretvara u povijesno sjećanje.

 

Ne dolazi povijesno sjećanje od početka povijesti nego seže u pretpovijest, u biolobiju, gdje već postoji gensko zlo. A što se događa? Događa se da se to sjećanje vraća u trenucima rata, u trenucima ugroze, u trenucima prijetnje. Vraća se u ljudsko povijesno i ljudsko sadašnje sjećanje. Rekao bih, krv se sjeća, krv ima pamćenje i zlopamćenje. I ratovi koji se vode i koji su se ovdje vodili, a to sam napisao u svojoj knjizi, u velikom svom dijelu nisu ratovi sadašnjice. To su bili ratovi prošlosti.

 

Prošlost se među sobom sukobljavala. Prošlosti su se borile, a ne sadašnjosti. Borila su se naša sjećanja, memorije, one biološke i one povijesne. Carstva. Povijest se sukobljavala. Pa i u Hrvatskoj je u mnogim slučajevima stopljen Drugi svjetski rat i događaji u nedavnoj, bliskoj prošlosti.

 

Zato susrećemo kumulaciju, zbrajanje lošeg sjećanja. Svaki put kad se nešto dogodi, svaki put se sve iz prošlosti vrati, sabije. I stoga je aktualna tema: kako zaustaviti vraćanje zle povijesti. Zato bismo trebali konačno dovršiti rat, jer će nas, u protivnom rat prošlosti pobijediti u sadašnjosti.

 

Zato je vrlo važan moralni čin sjećanja na prošlost zbog mira u sadašnjosti. Treba nam radosti, smijeha, a ne mračnih sjećanja – memorije koje se između sebe sukobljavaju.”

 

Željko s poljskim Woytiłom naglašava ”Čistite sjećanje!” Hvala, Željko!