Na Radio Sljemenu, popularnoj radijskoj postaji u sustavu Hrvatske radiotelevizije, odnedavno se svakog petka poslijepodne može čuti emisija koja se, prema opisu na internetskim stranicama HRT-a, “bavi hrvatskim identitetom” te “kroz zanimljive rubrike obrađuje književnost, glazbu, velikane hrvatske prošlosti, prirodnu i kulturnu baštinu, gastronomiju i etnografiju”. [Read more…]
Ima života i bez nogometa
Evo me već drugi dan u Beču i još se ne mogu naviknuti, zapanjeno se okrećem ne shvaćajući gdje sam se to našao. Nema velikih televizijskih ekrana na pločnicima ni zastavica na automobilskim krovovima i retrovizorima, konobarice u kafićima ne nose kopačke i štucne, a muškarci piju pivo jer im se naprosto sviđa okus fermentiranog ječmenog slada, a ne stoga jer je njihova patriotska obaveza napiti se ako njihovi pobijede ili, još više, izgube.
Ovdje su, u najkraćem, svi savršeno ravnodušni na Svjetsko prvenstvo. Volio bih da sada mogu reći kako je narod koji je čovječanstvu dao Mozarta, Mahlera, Haydena i oba Straussa, Freuda, Klimta i Schielea aristokratski prezreo prostačku pučku razbibrigu poput natjeravanja kožne mješine po ledini, ali to, bojim se, ne bi bila istina.
Razlog je nezainteresiranosti za Mundijal prije u činjenici da se Austrija na njega nije plasirala.
Može se i bez nogometa. Austrija sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja
Kako bilo, jedno je sigurno. Bečlije bez ostatka potvrđuju.
Može se i bez nogometa. Zemlja sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja.
Austrijanci lijepo mogu doživjeti prazninu i besmisao svojih mizernih egzistencija i bez gorčine da ih je japanski sudac sramotno okrao.
Štoviše, oni mi se čine mirniji i sretniji jer ne moraju trpjeti to sranje, jer slobodno vrijeme ispunjavaju budalaštinama koje manje bole.
Kasnije im je lakše vratiti se u stvarni svijet, posvetiti onome što je za njih i njihove obitelji sudbinski mnogo važnije od dvojbe između Eduarda i Jelavića.
Austrijanci su, blagoslovljeni bili, pošteđeni i šaljivih afera kao što je novinska objava nekolicine razgaćenih nogometaša kraj bazena.
Noćas kasno u hotelskoj sobi našao sam te skrivećki uslikane prizore na svim portalima i, neću vas lagati, s velikim zanimanjem sve ih pogledao.
Sa svim onim zelenilom muška je nogometna golotinja djelovala nešto pastoralno i mitološki, bila je to kao nekakva gej verzija slavne Balaševićeve balade o lepoj protinoj kćeri. Paparazzo tu, čučeći u grmlju, tiho pjeva:
Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek
Nisu znali gde sam ja,
Da ih krišom gledam kroz trsku i šaš,
A preko Amazone noć je pala…
Mnogi su bili zgranuti voajerskom drskošću medija, no mene ona nije začudila.
Nalazim je, naprotiv, vrlo predvidivom. Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek.
Nije bez vraga ako muškarci oduševljeno i ganuto pričaju o tjelesnim vještinama drugih muškaraca ili ako orgazmički zaurlaju u trenutku savršene sreće kad lopta jurne u protivničku mrežu.
Kad vam muškarac reče da je nogomet bolji od seksa, on bi možda želio kazati da nogomet na određeni način i jest seks, ali, eto, khm… nešto nepriličan.
Mislim, ja nikoga ne osuđujem. Sve je to meni, Bože mili, ljudski. Naprosto, njih su dvojica u Brazilu iza ručka popili više nego inače i slušajući ciku i raskalašeni kikot s bazena, jednome je došla neobična zamisao.
Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio. Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili
“Ajmo gledat dečke kako se goli kupaju.”
“Ajmo”, dočekao je drugi spremno.
“Ali, nismo zato pederi”, ogradio se prvi oprezno.
“Bože sačuvaj”, potvrdio je drugi konsternirano. “Mi to radimo u interesu javnosti.”
“Ja volim ženske”, dodao je prvi, da ne bude nikakve zabune.
“I ja isto.”
Isključimo li homoerotsku znatiželju, teško je pojmiti što bi nekoga potaknulo da sakriven u žbunju snima nekolicinu golih dvadesetogodišnjaka. Drugačiji motiv ne nalazim ni u onih koji su te slike objavili, a objavili su ih svi, s izuzetkom možda Glasa koncila.
I zbog toga nas sve skupa treba biti sram. Riječ je o prvorazrednoj svinjariji, nepristojnosti bez presedana. Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio.
Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Nogomet najbolji sindikalist
Njemački sindikati zamolili su poslodavce da radno vrijeme zaposlenika koji rade ujutro prvu smjenu pokušaju prilagoditi utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Većina utakmica, naime, ima večernje termine, započinjat će u 22 sata po srednjeeuropskome vremenu, pa se pretpostavlja da će u tom slučaju radnici na posao dolaziti umorni, neispavani, dekoncentrirani ili će, još gore, otvoriti bolovanje i na miru navijati za svoje ljubimce.
Sindikati zatražili i, gle čuda, dio poslodavaca načelno je obećao da će radnicima jutarnje smjene pokušati izaći ususret za utakmice nacionalne repke – njemačke reprezentacije. Nogomet se tako pokazao boljim sindikalistom od povjerenika.
Poslodavci zasad nisu mogli obećati da će isti tretman imati za svih 28 od 64 utakmice koje započinju u deset navečer. Gastarbajteri, po svemu sudeći, neće imati taj privilegij kad budu igrale reprezentacije zemalja iz kojih su, nošeni neimaštinom, ratom ili nekom drugom nevoljom, stigli u Vaterland.
Da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj”. Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića
Pa ipak, da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj!”
Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se kojim čudom hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića kojega bi i Nijemci zasigurno voljeli gledati ne samo u Bayernu, nego i u njemačkoj reprezentaciji…
Da li bi hrvatskim radnicima, koji za gazde iz svih onih Lidla, Kauflanda, Bauhausa rade i petkom i svetkom, sve nedjelje i blagdane, tolerirali kasniji početak smjene ili bi ih ti isti iz Vaterlanda spremno proglasili neradnicima, Balkancima ili lijenim Mediterancima svejedno, koji vrebaju svaku priliku da eskiviraju posao.
Da se razumijemo, ja jako cijenim to što njemački poslodavci vole sport i imaju toliko razumijevanja za nogometne strasti svojih zaposlenika, što surovim vremenima usprkos ne zanemaruju partnerski odnos s radničkom klasom. No ljubomorna sam! Bude mi žao da isti princip ne primjenjuju i na nas, u Hrvatskoj.
Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…
Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…
Još nas uvjeravaju da smo skupi, nerentabilni, neefikasni i zato nam nude samo nestalnost. Sigurna je i stalna jedino njihova prijetnja – kojom tupe oštricu svakog štrajka – da će, ako se u nas ne smanje radnička prava, otići (ili neće ni doći), preseliti poslovanje, zatvoriti tvrtku i na cesti ostaviti dodatnih nekoliko stotina ili tisuća novih jadnika spremnih na svakojake žrtve za minimalac. Svjesni su i oni da je kapital mobilan. Sve stane u jednu aktovku. Danas je u Hrvatskoj, sutra u Bugarskoj, a za koji dan u Bangladešu ako mu je to isplativije.
Zato čuvaju svoje tri tisuće kuna. Zaposlenici i njihovi povjerenici šute ne bi li što duže dobivali mrvice sa stola stranih poslodavaca, ostatke ostataka… Istovremeno njihove kolege u Njemačkoj mogu postavljati i ovako bizaran zahtjev – pomicanje smjene zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije li to tužno, taj naš deficit industrijske demokracije…
Još je žalosnije kad se prisjetimo kako smo se samo spremno odrekli svih pozitivnih tekovina sustava u kojemu smo jedan dio života proveli mi i naši preci. Sistema u kojemu su se sindikati odista mogli baviti svinjskim polovicama i nogometom (radničkim sportskim igrama), jer je taj isti radnik(kako to gordo zvuči) imao poziciju o kojoj danas ni u najsmjelijim snovima ne može sanjati: posao do kraja života, stan prema broju članova obitelji, besplatno školovanje djece, ljetovanje u radničkim odmaralištima na moru ili planinama, slobodne vikende…
Mladim generacijama koje se boje operacije krajnika, gripe ili trudnoće – jer ako im se dese, čeka ih otkaz – to što su imali njihovi djedovi i bake, nakratko mame i tate, izgleda kao science fiction, podjednako nestvarno kao nogomet u funkciji sindikalnoga povjerenika.
