Na ovogodišnjem molitvenom doručku “kod predsjednika Obame” u Washingtonu, kako to krivo navode neki naši, a posebice srpski i bosanski mediji, od hrvatskih je političara bio samo HDZ-ov potpredsjednik Sabora Željko Reiner. Srbija je nasuprot imala jaku reprezentaciju na čelu s premijerom Dačićem, redovito prisutnim Vukom Draškovićem i njegovom nezaobilaznom Danicom, prestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem s princezom Katarinom te istaknutim poslanikom Srpske napredne stranke Vladimirom Marinkovićem i njegovim parlamentarnim kolegom, poznatim profesorom ekonomije, srpskim SDP-ovcem Zoranom Babićem.

 

Svi su oni naizgled vrlo uspješno intenzivno i svestrano tih dana lobirali za Srbiju, što se nikako ne može reći za našeg solitarnog predstavnika, dobrog čovjeka, ali slabo pripremljenog političara.

 

Imao sam prilike razgovarati sa svima ovdje navedenima, s nekima duže, a s nekima usputno. Osim toga sam sudjelovao i na dva savjetovanja o ljudskim pravima i vjerskim slobodama te na jednom okruglom stolu o krizi u Ukrajini. Pitanju vjerskih sloboda i progona vjerskih manjina je posebnu pozornost posvetio predsjednik Obama u svom impresivnom nastupu praćenom svjedočenjem osobne vjere i važnosti molitve u njegovu  obiteljskom i profesionalnom životu. Američki se, naime, političari ne stide govoriti o svojoj osobnoj vjeri i o ulozi religije u njihovim svjetonazorskim i etičkim opredjeljenjima.

 

Kada sam na jednom skupu bivšeg američkog predsjednika (daleko najuspjesnijeg postpredsjednika) Jimmyja Cartera pitao za tajnu uspjeha čuvenih pregovora u Camp Davidu, kojim je došlo do pomirenja između Izraela i Egipta, a koji je njemu i ostaloj dvojici glavnih aktera donio Nobelovu nagradu, on nas je šokirao odgovorom – Prayer! (Molitva!).

Kada sam na jednom skupu bivšeg američkog predsjednika (daleko najuspješnijeg postpredsjednika) Jimmyja Cartera pitao za tajnu uspjeha čuvenih pregovora u Camp Davidu, kojim je došlo do pomirenja između Izraela i Egipta, a koji je njemu i ostaloj dvojici glavnih aktera donio Nobelovu nagradu, on nas je šokirao odgovorom – Prayer! (Molitva!)

 

Ovdje moram reći da je od svih stanovnika Bijele kuće proteklih desetljeća Carter bio i ostao duhovno najuvjerljiviji i moralno najdosljedniji, dok je i danas popularni Clinton, iako pun duhovne retorike, moralno bio najmanje dosljedan.

 

Kada je nakon mukotrpnih diplomatskih priprema Carter konačno uspio predsjednika Sadata i premijera Begina zajedno dovesti u Camp David, oni se tamo nikako nisu uspjeli dogovoriti kako početi, pa je susret bio zamalo miniran prije nego što se sjelo za stol. Predsjednik Carter ih je nakon dužih otezanja, nesporazuma i nagovarnja upitao da li se mogu barem složiti s time da on pozove ljude širom svijeta na molitvu za uspjeh njihovog samita. “To je bio prvi sporazum Camp Davida”, ispričao nam je simpatični Carter s određenom dozom njemu svojstvenog poniznog ponosa.

 

Odmah po primitku faksa (to je bila era prije “emajliranja”) iz Washingtona 11.000 molitvenih skupina uključilo se u intenzivno duhovno posredovanje za uspjeh mirovnih pregovora. Što god o tome mislili skeptici i cinici, Carter je do dana današnjeg uvjeren da bez Božje pomoći do sporazuma ne bi došlo, iako su kasnije upravo zbog toga “veleizdajničkog čina” Sadata javno ubili radikalni egipatski islamisti, kojima je neprihvatljiva i sama pomisao egzistencije države Izrael.

 

Osim svakotjednih molitvenih susreta jednom godišnje (uvijek prvog četvrtka u veljači) vodeći se ljudi oba doma američkog Kongresa, na čelu s predsjednikom države, nađu zajedno s američkom Vladom, diplomatskim korom i posebno pozvanim međunarodnim gostima iz većine zemalja svijeta kako bi molili za mudrost i pridonijeli miru u svijetu. Uz “doručak” kao središnji događaj idu i višednevni drugi međunarodni i ini susreti, banketi, prigodna predavanja i priredbe.

 

Prvi poziv na Presidential Prayer Breakfast, kako su ga onda zvali, stigao mi je od predsjednika Ronalda Reagana 1986. godine, vjerojatno zbog toga što je netko u Washingtonu registrirao da sam te godine izabran za predsjednika Međunarodne teološke komisije World Evangelical Alliance. Glavna govornica na tom N(ational) P(rayer) B(reakfastu) bila je Reaganova ministrica prometa Elisabeth Dole.

 

Zahvaljujući njezinom nećaku i speechwriteru Johnu Hanfordu, inače bivšem studentu teološkog fakulteta na kojem sam profesor i mom osječkom praktikantu, a kasnijem ambasadoru USA za vjerske slobode, moja supruga Vlasta i ja smo imali prilike upoznati gospođu Dole, njezinog supruga, uglednog republikanskog lidera u Senatu i kasnijeg predsjedničkog kandidata Roberta Dolea te niz drugih uglednika i političara iz njihova utjecajnog kruga.

Pet godina poslije mog prvog molitvenog doručka mi je na Sveučilište u Bostonu iz Zagreba stigao brzojav sa zamolbom kardinala Franje Kuharića da poduzmemo sve što se može kako bi se spasili životi triju vukovarskih franjevaca koji su nakon razaranja i pada Vukovara odvedeni kao zarobljenici u nepoznatom smjeru

 

Poznanstvo i povremeni susreti s Doleovima su nastavljeni u promicanju općeg dobra na različitim meridijanima našeg izranjavanog svijeta, a posebice u zauzimanju za žrtve ratovanja na brdovitom Balkanu i u mojoj ravnoj Slavoniji.

 

Pet godina poslije toga mog prvog molitvenog doručka mi je na Sveucilište u Bostonu iz Zagreba stigao brzojav sa zamolbom kardinala Franje Kuharića da poduzmemo sve što se može kako bi se spasili životi triju vukovarskih franjevaca koji su nakon razaranja i pada Vukovara odvedeni kao zarobljenici u nepoznatom smjeru.

 

U to vrijeme smo poduzetni fra Ilija Živković i moja malenkost intenzivno surađivali na promicanju istine o ratnoj agresiji na Hrvatsku i u tom kontekstu se i sprijateljili sa sadašnjim potpredsjednikom USA (bio je prisutan i na ovogodisnjem NPB-u), tada utjecajnim senatorom Josephom Bidenom.

 

Što se vukovarskih franjevaca tiče, u Zagrebu se ne bez razloga strahovalo od najgoreg. Ja sam vijest o njihovu zarobljavanju i zabrinutosti za sudbinu odmah uputio obitelji Dole, a Elisabeth mi je nakon dužeg telefonskog razgovora (u tijeku kojeg smo i u onoj predmobilnoj eri i “preko žica” molili za živote naših franjevaca i svih ostalih žrtava srpske agresije) obećala da će “move the mountains” (aluzija na biblijsku da vjera i molitva premještaju planine) kako bi ih se što prije našlo i spasilo.

 

Ona je odmah kao tadašnja predsjednica Američkog crvenog križa pokrenula svoju, kao i druge moćne međunarodne organizacije, a senator Bob se pak intenzivno zauzeo drugim moćnim političkim kanalima i instrumentima za isti cilj. Za tjedan dana mi je stigla poruka od Elisabeth Dole: “Našli smo Vašu franjevačku braću iz Vukovara i oni su već na putu doma (doma baš nisu mogli, ali je onda domovina bila sve). Bogu hvala!” Hvala i njoj, kao i molitvenom doručku na kojem smo se upoznali.

Što se vukovarskih franjevaca tiče, u Zagrebu se, ne bez razloga, strahovalo od najgoreg. Ja sam vijest o njihovu zarobljavanju i zabrinutosti za sudbinu odmah uputio obitelji Dole, a Elisabeth mi je nakon dužeg telefonskog razgovora (u tijeku kojeg smo i u onoj predmobilnoj eri i “preko žica” molili za živote naših franjevaca i svih ostalih žrtava srpske agresije) obećala da će “move the mountains” (aluzija na biblijsku da vjera i molitva premještaju planine) kako bi ih se što prije našlo i spasilo

 

Koju godinu kasnije i u znatno izmijenjenim okolnostima opet nam je pomogao molitveni doručak i potencijali njegove kreativne diplomacije. Naime, jedan ugledni i utjecajni američki diplomat digao mi je usred Washingtona domoljubni tlak svojom javno izrečenom i po mom sudu pretjerano negativnom ocjenom političkog stanja u Hrvatskoj. Tome je svakako pridonijela i njegova naivnost jer ga je beogradski manipulator Milošević uspio šarmirati i uvjeriti u opravdanost svojih pothvata u obrani navodno nevinih, ali ozbiljno ugroženih Srba u Hrvatskoj, dok ga je Franjo Tuđman usred Zagreba naljutio i uvrijedio nedostatkom takta i mudrosti u izravnoj komunikaciji.

 

Kod mene je u to vrijeme vrlo osjetljiva domoljubna svijest proradila sa simultano probuđenim kršćanskim istinoljubljem, pa sam morao rezolutno reagirati na koncu jako dobro posjećenog predavanja u washingtonskom Centru za međunarodne i strateške studije.

 

U javnom predavanju pred pažljivo odabranim auditorijem i u prisutnosti velikog broja novinara autoritativno se tvrdilo da u mladoj, poratnoj i postjugoslavenskoj državi Hrvatskoj, između ostalog, vladaju “antisemitizam i antisrbizam”. Ako se dobro sjećam, a moje osobne zabilješke sigurno ne lažu, ta je kvalifikacija potkrijepljena opasnom generalizacijom da se “pripadnici židovskog i srpskog naroda osjećaju at worst fizički ugroženi, a at best sasvim sigurno diskriminirani”.

 

Hrvatska je u to vrijeme u međunarodnoj percepciji, zbog nekih nepromišljenih i stupidnih izjava predsjednika Tuđmana, ali i zbog licemjernog odnosa prema Bosni i Herzegovini, iz žrtve srpske agresije sve više i sama postajala agresorom u BiH.

 

Najjači argument moje spontane replike bio je prisutnima nepoznati, a za novinare posebice zanimljiv podatak da u mom tada napaćenom gradu Osijeku imam tri prijatelja koji su saborski zastupnici, da su dvojica od njih gradski čelnici iako nisu u vladajućoj stranci, a da je njihov etnički miks takav da sam po sebi opovrgava izrečene osude, jer se radi o Hrvatu, Židovu i Srbinu.

 

Nikad ljude nisam svrstavao po nacionalnosti ili etničkom podrijetlu jer mi je etičko i ljudsko uvijek bilo iznad etničkog i plemenskog. Ali u tom trenutku to je bio silno značajan podatak, pa sam ga morao iznijeti. Govornik je nešto nesuvislo i skeptično promrmljao jer je ostao bez uvjerljivog odgovora, a meni je taj istup omogućio neka dodatna pojašnjenja i izazov da svu trojicu (Kramarića, Hermana i sada nažalost pokojnog Tankosića) pozovemo na sljedeći National Prayer Breakfast kao svjedoke naše multietičnosti i tolerancije. To nam je i uspjelo.

Meni je zapravo žao akademika Reinera jer je zaslužio bolji tretman u vrijeme potencijalno strateškog, ali očevidno slabo pripremljenog posjeta Washingtonu. Vjerojatno mu je bilo ispod časti tražiti ekpertnu pomoć i nadasve nužan briefing od dobro informiranog Josipovićeva bivšeg savjetnika, sada veleposlanika RH u istom gradu

 

Vratimo se za trenutak ovogodišnjem molitvenom doručku i njegovim smušeno-kontradiktornim odjecima u hrvatskim medijima. Večernjakova inače dobro informirana “pogled(ateljica) s Manhattana” je u svom članku naslovljenom Potpredsjednik Hrvatskog sabora na molitvenom doručku kod Obame pobrkala kategorije i objavila fotografiju koja, najblaže rečeno, ideološki zbunjuje.

 

Autorica u kataloški napisano izvješće uvodi pompoznim, ali i višestruko nepreciznim sažetkom: “Potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner sudjelovao je danas … u Washingtonu na Predsjedničkom (sic! vidi gore) molitvenom doručku kojeg je predvodio (Obama je bio samo najugledniji gost, a ne “predvodnik”) predsjednik SAD-a Barack Obama uz nazočnost gotovo cijele vlade, te više desetaka senatora i kongresmena kao i niz uglednika iz cijelog svijeta, nekoliko premijera i predsjednika država te više ministara i predsjednika parlamenata raznih zemalja.”

 

Autoricu i njezina urednika bi trebalo pitati što znači rečenica “Posebno je zanimljiv bio susret s Nancy Pelosi, prvom ženom koja je bila predsjednica američkog Kongresa i to u dva mandata a sada je vođa Demokratske stranke (manjine u Predstavničkom domu) u Kongresu”? Zajednička snimka naširoko nasmijane ultraliberalke Nancy Pelosi (američke Vesne Pusić) i naizgled vrlo zadovoljnog konzervativnog Reinera je, kao i ostala Večernjakova fotodokumentacija s liberalnom demokratkinjom Janice Hahn i dvije (!) fotografije s našim prijateljem Tonyjem Hallom (isto demokratom), ukazala na ideološku konfuziju i neprepoznavanje who is who u američkoj politici.

 

Željka Reinera je trebalo slikati s njegovim potencijalnim republikansko-konzervativnim partnerima, a to su u kontekstu molitvenog doručka i posjete Kongresu, gdje je navodno “održao niz sastanaka sa najznačajnijim  senatorima i članovima Kongresa”, prvenstveno bili Louie Gohmert umjesto Janice Hahn, konzervativni republikanac Frank Wolf umjesto demokratskog Halla, i tako dalje.

 

Večernjakova je američka dopisnica propustila napisati (ili je Reiner krivo shvatio) da nije moglo biti susreta s guvernerm Davidom Beasleyem jer je on to već odavno nije, kako je i sam svjedočio u svom vrlo nadahnutom govoru na International Luncheonu istoga dana. Nećemo dalje nabrajati i ispravljati već zaključiti da se ovdje radi o još jednom uvjerljivom dokazu kako su naši novinari, pa i dopisnici iz Amerike, ne samo duhovno nego i ideološki slabo pismeni.

Vratimo se molitvi i traganju za mirom u našem bešćutnom i prečesto nasilnom svijetu. Nobelovka Majka Terezija je sa istog mjesta kao glavna govornica političarima i uglednicima iz čitavog svijeta između ostalog i ne manje značajnog rekla: “Ako molimo, vjerovat ćemo; ako vjerujemo, ljubit ćemo; ako ljubimo, služit ćemo”

 

Meni je zapravo žao akademika Reinera jer je zaslužio bolji tretman u vrijeme potencijalno strateškog, ali očevidno slabo pripremljenog posjeta Washingtonu. Vjerojatno mu je bilo ispod časti tražiti ekpertnu pomoć i nadasve nužan briefing od dobro informiranog Josipovićeva bivšeg savjetnika, sada veleposlanika RH u istom gradu.

 

Usput: Reineru sam na kratkom susretu rekao kako se nadam da će ga njegova stranka predložiti za kandidata na sljedećim predsjedničkim izborima. Njegov sažet odgovor (“Nemojte se nadati!”) doimio mi se kao izraz rezignacije. Držim da Josipović zaslužuje dostojnog protukandidata koji bi imao više šanse od Kolinde ili Markićke, jer naše patrijarhalno društvo još nije spremno da izabere ženu na čelo drzave bez obzira na impresivne međunarodne i referendumske reference dotičnih gospođa.

 

Proslavila se nije ni katolička izvještajna agencija IKA koja pod naslovom Američki predsjednik na “Nacionalnom molitvenom doručku” odao priznanje i papi Franji na prvo mjesto stavlja ono što je u govoru bilo samo usputno spomenuto, a potpuno ignorira (ili ne znaju kaptolski novinari) da je na “najfamoznijem doručku na svijetu” bio i potpredsjednik Sabora RH. Dr. Reinera ne treba krivo prezentirati kao što to čini VL, ali se ga ne bi smjelo ni ignorirati kao što to čini IKA.

 

U njezinu je izvješću krivo kao “pozdravni govor” prezentiran i glavni govornik na molitvenom doručku, šef USAID-a, briljantni Rajiv Shah. No, dosta zanovijetanja o novinarskim greškama i pretjerivanjima kao i uredničkim promašajima i propustima. Očito je da i njima osim boljeg i šireg obrazovanja treba molitva kako bi vjerodostojnije služili istini, a ako su vjernici i Istini.

 

Vratimo se molitvi i traganju za mirom u našem bešćutnom i prečesto nasilnom svijetu. Nobelovka Majka Terezija je sa istog mjesta kao glavna govornica političarima i uglednicima iz čitavog svijeta između ostalog i ne manje značajnog rekla: “Ako molimo, vjerovat ćemo; ako vjerujemo, ljubit ćemo; ako ljubimo, služit ćemo”.

 

A veliki i ovaj puta citirani Abraham Lincoln svjedoči kako se često spuštao na koljena u molitvi jer su mu vlastita mudrost i ljudi kojima je okružen nedovoljni za rješavanje državničkih problema i izazova za njega posebno bolnog građanskog rata. Možda bi od njih o poniznosti i potrebi požrtvovnog služenja u ljubavi nešto mogli naučiti i naši hrvatski i na famoznom doručku prisutni susjedni srpski političari koji se upravo intenzivno pripremaju za prijevremene izbore.