U našem nastupu priložit ćemo dokazni postupak u kojem će govoriti preživjele žrtve jugokomunističkog režima kojeg je predvodio diktator Josip Broz Tito, ali ćemo dokazati i opačine ovoga vremena danas.’ Tim je riječima prije neki dan svoj govor započeo Zvonimir Šeparović, [Read more…]
Zašto je Joe ”ZDS” Šimunić izabran za pomoćnika
Dodirnuli smo granicu nemoći. Ukrali su nam nogomet. Hrvatski nogomet je došao do ruba pameti.
Nakon izbora novog izbornika posve je jasno tko i iz kojih pobuda upravlja nogometom u Hrvata. Špranca je ista kao i kod Dinama [Read more…]
Heroj Draža i zločinac Tito
Viši sud u Beogradu zaključio je višegodišnji proces i pravomoćno rehabilitirao Dražu Mihailovića poništivši presudu od 15. srpnja 1946. prema kojoj je komandant četničkog pokreta osuđen na smrt i dva dana kasnije strijeljan kao veleizdajnik i ratni zločinac.
Nova presuda kaže da je onaj prvi proces bio nezakonit, pokrenut i vođen iz političkih i ideoloških razloga. Novom presudom mrtvom su Mihailoviću vraćena građanska prava. [Read more…]
ZA DOM SPREMNI
U Lisinskom zastave, ljudi s kravatama, svi na nogama.Cijela dvorana plješće Jou Šimuniću. Zatim Thompsonu. Šimuniću pljesak zbog ustaškog pozdrava, a Thompsonu zbog nečeg sličnog. Zašto su ustaše privlačne ljudima? Sve ono što povijest zna o njima nije za pljesak. Može li borba za Hrvatsku (pa makar i zločinačka) biti dovoljan razlog da se nekom plješće? Očito da. Dobar dio ljudi smatra da je u borbi za državu dozvoljeno sve. Vjerojatno sami ne bi ubijali ženu i djecu, ali prešutno to drugima odobravaju. Ubij, zakolji da drugi ne postoji! Ponekad popijemo kavu s takvim ljudima, djeca nam se međusobno žene, pridržavamo si vrata na hodnicima stambenih zgrada.. Našu djecu oni ponekad poglade po glavi, raspituju se za zdravlje ukućana. Živimo jedan miran, pristojan, građanski život, dobri smo susjedi…sve dok ne odemo u Lisinski.
RATA MI DAJTE
Viđeniji branitelj daje intervju za Glas Koncila. Tvrdi kako je mirna reintegracija nešto najgore što se moglo dogoditi Vukovaru. ‘‘Trebali smo ratovati. Bilo bi poginulih, ali preživjeli bi bili ponosni i na svome.“ Branitelja nitko ne pita bi li u ratu žrtvovao kćer ili sina. Svojedobno je Žarko Domljan razgovarao s Tuđmanom o tome koliko je žrtava za Hrvatsku prihvatljivo. Složili su se da bi 15 tisuća mrtvih bila gornja granica koju bi Hrvatska mogla podnijeti. Nisu spominjali vlastitu djecu. Nisu imali srca.
IZBORI
Bliže se izbori. Izborno vrijeme je vrijeme kada osjećam izvjesnu udaljenost od ljudi koji me okružuju, svih njihovih briga, strasti, strahova. U izbornim debatama ne zauzimam stranu. Sve riječi, sadržaje i misli izrečene u takvim situacijama promatram pod kutom pod kojim ih sami akteri nisu takve plasirali i takvim ih ne doživljavaju. To me odmara, dozvoljavam imaginaciji da se razmaše. Ponekad utišam ton na televizoru i gledam pretendente na vlast kako govore, mašu rukama, smiju se. Izgledaju normalno. Kao ljudi željni pažnje. Svijet u kojem bi svi bili nijemi čini se boljim nego ovaj u kojem smo sada.
GOTOVINA I TUNE
Kada Ante Gotovina daje intervju, od njega se očekuje da se izjasni, odredi, kaže nešto što bi moglo biti predmetom dnevnopolitičke analize. Kako redovito takvo određivanje izostaje, mnogi su nezadovoljni. Od ratnika se očekuje da zadrži borbenu retoriku, da ratuje u miru, proziva, napada, brani se. Svega toga nema kod Gotovine, tvrdi da je ribar i gotovo. Gdje je nestala ona njegova odlučnost, dosljednost u borbi protiv neprijatelja, militaristički fanatizam? Je li moguće da ratnik postane ribar? Kako kraj svih živih neprijatelja u Hrvatskoj Gotovina ratuje jedino s tunama? Svaka tuni čast, grabežljivac i sve to, al’ tuna nije Srbin.
S. F. – S. N.
„NE, NE VOLIM HRVATSKU!“, odjeknulo je ovih dana ”lijepomnašom” i već bi policajci duha bili naćulili svoja uha da čitaju išta osim reklamnih letaka koje im naguravaju u poštanske sandučiće. Kad već oni nisu budni i kad ih već svašta može iznenaditi, i to naknadno, evo da ih probudim i da ih pobudim na djelovanje (dum-dum, a može i referen-dum!?).
Ukoliko doznaju da je takva izjava, ovih dana, krupnim slovima ispisana na naslovnoj stranici jednoga novinskog separata, umetnutog u jedan hrvatski dvotjednik za kulturu i društvena pitanja, spremne za dom(oljublje), već ih vidim kako skaču na noge kilave, hvataju škarice za nokte te se izdiru: ”Koji se to gad usuđuje reći da ne voli Hrvatsku, ako je mi volimo i bolje bi mu bilo da tu svoju ne-ljubav zadrži za po doma (kao i pederska posla!), a ne da je javno obznanjuje. Inače? Inače ima da mu glasnice kojima je to izgovorio i prste kojima je to natipkao kratkim postupkom bolno odstranimo. Uopće tko je to rekao, kad i gdje, a nećemo pitati i zašto jer je po sebi jasno da takav svoju manjinsku ne-ljubav ne može očitovati u toplini naše kolektivne domovinske ljubavi?”
Prepariran u Australiji od ustašoidnog okružja, (ništa nije slađe nego u tuđini žaliti za propalom prošlosti), dotični nabijač napuhane mješinice nekidan se, nakon senzacionalnog sramoćenja još pokušavao opravdavati kako on nikoga nije poticao na bilo kakav oblik mržnje ili nasilja, već da je samo izražavao – ljubav. Točno: LJUBAV PREMA USTAŠIJI
Ukratko, vratio se ”ARKZIN”, a stoga što su se ”vratile devedesete”. Tko ne zna, pravo mu budi i neka se malo pomuči ako ga zanima. Nekada, još devedesetih godina prošloga stoljeća, kao ”metazin za politiku i kulturu civilnoga društva”, Arkzin je bio korektiv pokvarene tuđmanoidne ere, a njegov ”Kolektiv Bastard” danas ga oživljuje (za svoj račun) i kao projekt Europske unije i EU kulturne fundacije. Jedan separat udomio se u spomenutom dvotjedniku ”Zarezu” (21. XI. o. g.), a drugi, malo opsežniji, u ”Novostima” (22. XI. o. g.), samostalnom srpskom tjedniku (kao hrvatskoj publikaciji)… I da, izjavu spomenutu na početku u tim je novinama još 1997. g. (br. 92) sročio i usudio se objaviti BORIS BUDEN.
Tko je, sad, pak taj? Joj, da mi ga se je dočepati, zavolio bi on Hrvatsku, ako ne milom, a onda… ništa, ništa, mrmlja neki naš domoljub. B. Buden (rođen 1958. u Zagrebu), jedan je od nekolicine post-ex-YU značajnijih filozofskih pisaca, ali strašnom utjerivanju ljubavi u glavu nije više dostupan otkako je preselio izvan granica ‘lijepenaše’. No ako smo iz Hrvatske izvezli jednog B. Budena, a onda smo u prekograničnom prometu uvezli jednoga Joea Šimunića. Filozofa za nogometaša (ili obrnuto), pa kakva je to računica?
Prvi je otišao dobrovoljno, a drugi se doselio dobroplaćeno. Za Budenom nećemo plakati, a za Šimunića ćemo zavijati, da, zavijati kao krvoločni čopor. Jer ako to australsko (mentalno) siroče nije znalo, ali u ustaškoj tzv. NDH, skupno izvikivanje ”spremnosti” kao odziv na pozdrav ”Za Poglavnika i dom!” nije bio nikakav izljev ljubavi. Prepariran u Australiji od ustašoidnog okružja, (ništa nije slađe nego u tuđini žaliti za propalom prošlosti), dotični nabijač napuhane mješinice nekidan se, nakon senzacionalnog sramoćenja još pokušavao opravdavati kako on nikoga nije poticao na bilo kakav oblik mržnje ili nasilja, već da je samo izražavao – ljubav. Točno: LJUBAV PREMA USTAŠIJI, koja se razbuđuje i razmahuje u novokomponiranome članstvu (pod mentorstvom onih starijih koji su izbjegli pravodobnoj retorziji). Ako je iz njegova pozdravljanja iz lukava neznanja, na vrijeme izostavljeno spominjanje ”Poglavnika”, to ništa ne mijenja na stvari kad to već ionako NIJE nikakav ”stari narodni iliti hrvatski pozdrav”.
Znamo jedno – suprotiva ”domuspremni” – da su se one pozitivne snage u Hrvatskoj (i šire), koje su u 20. st. dovele ovu zemlju na prave staze i izvele je u pobjednički tabor (saveznici protiv nacista; NOB protiv kvislinga), da su se te pozitivne snage pozivale na isti slogan koji je uvijek zvučao gromko. Najprije ću napisati samo akronim jer ne znam tko sve ne viri u ovaj tekst: S. F. – S. N.
Valjam se od smijeha kad se nogometaši i njihovi tutori pozivaju na nekakvu operu kao na ”dokaz” te ”starine”. Zajčev Nikola Zrinski, stubokom je različit od Petra Zrinskoga, (združenoga s Krstom Frankopanom), jer je Zajčev (po Badaliću, na predlošku Th. Körnera) samo izmaštana, mitizirana figura iliti najobičniji ”proaustrijski, prohabsburški konotjer…” koji nam je u drugoj polovici 19. st. nametnut austrijskom prohabsburškom propagandom, među ostalim i kao protuteža starčevićanskom mitu o Petru Zrinskom i F. K. Frankopanu, borcima protiv Beča… kako je govorio Miroslav Krleža. No čak i u romantičarskoj plačimačak Zajčevoj operi nema onih riječi na koje se naša nogometna inteligencija poziva, opravdavajući svoju endehašku nostalgiju.
No dok su se o Šimunićevu animiranju gledališta na stadionu (za koji su trebali biti pripravljeni vatrogasni šmrkovi jer na smeće se ide metlom), do sada već mnogi raspisali, čini se da je nekima na vrh jezika, ali se još ustručavaju reći, koji bi to bio ukorijenjeni narodni pozdrav, a s kojim bi se moglo parirati današnjem revivalu ustaštva u ”lijepojnašoj”. Znamo jedno – suprotiva ”domuspremni” – da su se one pozitivne snage u Hrvatskoj (i šire), koje su u 20. st. dovele ovu zemlju na prave staze i izvele je u pobjednički tabor (saveznici protiv nacista; NOB protiv kvislinga), da su se te pozitivne snage pozivale na isti slogan koji je uvijek zvučao gromko. Najprije ću napisati samo akronim jer ne znam tko sve ne viri u ovaj tekst: S. F. – S. N.
Pod tim akronimom bilježenim i/ili došaptavanim najprije kao lozinka u ilegalnoj borbi, potom upotrebljavanim kao početak svake borbene akcije partizana protiv ustaša, pa kao zaključak raznih zasjedanja i dogovora, pod njim je izvojevana i ova današnja državica, koja se, eto, hvali da je stvorena na temeljima antifašističke borbe. Stoga, umjesto da ikom više padne na pamet ona ustaška ljubavna izjava, (kao što je nekidan ponovljena u Splitu!?), treba ponovno proširiti, ojačati, glasno u Saboru i na stadionu izvikivati uvijek isto:
S M R T F A Š I Z M U – S L O B O D A N A R O D U !
Čitajte leksikon hrvatskih najušljivijih običaja
Hrvatsku sam nogometnu reprezentaciju uživo, s tribina, gledao samo jednom: protiv Brazila u Berlinu, na Svjetskom prvenstvu 2006. Nikad se na takvo što ne bih odlučio sam od sebe, ali javio mi se zahvalni sponzor, Zagrebačka pivovara. Manjim dijelom zato što im već desetljećima radim golem promet, a većim zato što sam godinu dana ranije – kad su me, uz još petero hrvatskih novinara – pozvali da za Slobodnu Dalmaciju iz Bruxellesa izvještavam sa (znam, zvuči bizarno, ali bilo je baš lijepo šašavo) Svjetskog prvenstva u točenju piva. Već otamo, a onda i po povratku, napisao sam o toj jedinstvenoj barmenskoj smotri više tekstova nego ostalih pet kolega zajedno. Pa su mi, eto, godinu dana poslije zagrebački pivari (tada u vlasništvu Belgijanaca, pojma nemam čiji su danas) ponudili da s njima pođem na tu utakmicu.
Opremili su me majicom, šalom i kapom na kvadratiće, isto kao i preostalih desetak novinara koje su poveli (nijedan od onih iz Bruxellesa!) i trebalo mi je dobrih deset minuta da se, pred ogledalom u hotelskoj sobi, odlučim hoću li se doista tako kostimirati za utakmicu. Malo sam se smijao, malo sam si išao na živce, a onda prelomio i – počelo je. Na putu do Olimpijskog stadiona adrenalin je rastao sa svakom novom stanicom podzemne željeznice, vagon se punio novim ljudima u majicama poput moje, vonjem znoja i sparinom, i nisam mogao odoljeti a da u jednom trenutku ne zaviknem i gromko objavim: “Sve je u redu, bit će dobro! Čim izađemo, svući ćete se i poći na tuširanje!”, pa zaradio lijepu količinu psovki. Ali bilo je i smijeha, pa sam se osjećao još bolje.
Da skratim, a ima tu koječega za kratiti – nijednom prije i nikad poslije nisam niti izgovorio, a kamoli urlao “U boj, u boj, za narod svoj!”. Ali tada jesam. Baš urlao. Mnogo puta. Kao i ono, podjednako debilno sročeno “Ooooo, volim te, Hrvatskooo!”. Tjedan dana trebalo je da mi se vrati normalan glas, a mjesecima sam se poslije, u rijetkim trenucima dokolice, znao zapitati – koji me tad vrag bio spopao? S obzirom na moju dotadašnju biografiju, pogotovo onu javnu, trebao sam biti zadnji od kojeg bi se takva kostimirana urlačina očekivala među svih onih 76 tisuća ljudi na Olympiastadiumu.
“Kod kuće se govnarski kurčimo, a vani smo usrane pičkice.” Vani ćemo se tući s tuđim navijačima, javno pokazivati osrednje sise, svašta ćemo činiti, ali da ćemo skandirati ustaški pozdrav – ma, nema šanse, nismo ludi! To je za po doma, vani bi nas uhapsili
S vremenom su dolazile nove i nove dileme, većim dijelom daleko važnije, pa sam na tu, usputnu, skoro sasvim zaboravio, sve do, evo, ovog “slučaja Šimunić”.
Sigurno sam mnogo toga propustio, to je više nego moguće, ali u svemu što sam zadnjih dana čuo i pročitao po raznoraznim medijima pronašao sam tek dva (usput rečeno – briljantna) teksta u kojima se spominje ključna dimenzija tog slučaja. Jednog je napisao Jergović, jednog Dežulović, obojica moji prijatelji. Nije uopće stvar u Joeu Šimuniću, izvrsnom stoperu, ali ipak polupismenom sirotanu, o kojem bi Lombroso barem jednu knjigu mogao napisati, nego u onim tisućama i tisućama koje su na njegovo “Za dom!”, s tribina složno odgovarale sa “Spremni!”.
Stvar je i u tome što su to oni sami naveliko vikali i dok se Hrvat Joe na terenu još mukotrpno bavio jedinim poslom koji na ovom svijetu znade raditi, da bi komentator javne televizije, Dobričin prezimenjak Ćosić, te njihove tribinske ustašluke proglašavao veličanstvenom atmosferom.
Šimunić je samo još jedan od bijedno podškolovanih javnih osoba u Hrvatskoj, još jedan kradljivac javnog mikrofona. Kad bi se svaku takvu hrvatsku budalu globilo sa 25 tisuća kuna, hej, pa Linić bi cijelu godinu mogao voditi državne financije opušteno lješkareći u Dubaiju.
Hoću reći – nije fer kazniti samo Šimunića. On, pošteno govoreći, nije niti napravio niti izazvao nikakav eksces. On se samo ponašao prema kanonu koji jedino vrijedi u hrvatskom nogometu, i igračkom i dužnosničkom, i trenerskom i navijačkom, još od 1990. godine. U Leksikonu hrvatskih najušljivijih običaja naći ćete ga pod natuknicom “Ljigavo kukavičko ustašijanje s figom u džepu”. Ondje piše, doslovno citiram:
Šimunić, pošteno govoreći, nije niti napravio niti izazvao nikakav eksces. On se samo ponašao prema kanonu koji jedino vrijedi u hrvatskom nogometu, i igračkom i dužnosničkom, i trenerskom i navijačkom, još od 1990. godine
“(…) najprihvaćeniji u masama koje računaju na vlastitu neprepoznatljivost i sigurnu anonimnost: na tribinama sportskih natjecanja, na koncertima pojedinih izvođača popularne glazbe, među većinom klera, kupcima auto-lakova crne boje u malim dozama te, u najnovije vrijeme, poglavito na internetskim forumima. Osnovna karakteristika ovog običaja je recidivnost, kako u prakticiranju propisanih obreda, tako i u stalnom negiranju istoga, uz obaveznu mantru: nisam ja, nije on, nije nitko, mi smo svi samo katolici i domoljubi. Vidi više i pod – Šupčine idiotske.”
Na onoj berlinskoj utakmici s početka kolumne nikom od tridesetak tisuća hrvatskih navijača nije palo na pamet da zaurla ono što je tridesetak tisuća naših parnjaka urlalo s maksimirskih tribina, sa Šimunićem ili bez njega. A idealna je prilika bila da se baš hrvatski nacistički pozdrav zaurla i skandira na Olimpijskom stadionu u Berlinu, baš onome gdje je 70 godina prije ona crnčuga Jesse Owens svojim pobjedama pljunuo u lice našem voljenom Führeru. Kad već Nijemci ne smiju, da mu barem mi uzvratimo.
A zašto se to nije dogodilo? Odgovor također leži u gore citiranom leksikonu, pod natuknicom “Kod kuće se govnarski kurčimo, a vani smo usrane pičkice.” Vani ćemo se tući s tuđim navijačima, javno pokazivati osrednje sise, svašta ćemo činiti, ali da ćemo skandirati ustaški pozdrav – ma, nema šanse, nismo ludi! To je za po doma, vani bi nas uhapsili.
Kažu u Dalmaciji: “Jebali bi se, al da nam ne uđe”.
Koliko još evolucijskih i civilizacijskih kilometara Hrvati trebaju prehodati od praktičnog uma do zdrave savjesti? Hoćemo li uopće ikad stići do tog cilja, ili nam je cilj u nekom sasvim drugom smjeru? Koliko je uopće zamisliva večer u kojoj, nakon važne sportske pobjede, neki polumutavi kradljivac mikrofona zaurla “Za dom!”, a s tribina se jednoglasno zaori: “Je-digov-na!”, pa još dva, tri puta tako?