Poslije dugog razdoblja zajedničkoga života što ga zovemo kršćanskom kulturom živimo u vremenu traume odvajanja Crkve i svijeta. Pod utjecajem dvostruke želje: vlastite da vlada u ime Božje i ljudske da po njoj uživa Božju zaštitu, Crkva je u prošlosti mogla učvrstiti svoj autoritet u mnogim područjima udaljenima od njezine vlastite kompetencije, odnosno njezina vlastita poziva i znanja. Njezino miješanje u najrazličitija područja ljudskih aktivnosti bilo je dugo vremena općeprihvaćeno.

 

No, s vremenom svijet je, kako je sam zadobivao vlastita znanja i stručne sposobnosti, postupno počeo odbijati intervencije Crkve, a naposljetku i samu nebesku intervenciju u zemaljsko te, dakako, uskraćivati religiji i Crkvi ono mjesto koje su imale ranije. Laicitet se, dakle, razvija kao traženje autonomnosti u odnosu na moć sakralnoga koja je stoljećima punila prazninu stvorenu zbog neznanja. A Crkva je dugo odbijala zahtjev svijeta za autonomijom od njezina globalnog autoriteta, suprotstavila mu se čak i u područjima u kojima je on legitiman te osudila napredak.

I Crkva i svijet su na neki način žrtve: Crkva svojega inzistiranja na sveobuhvatnosti vlastitoga autoriteta te samim time stanovitoga sljepila za probleme svijeta, a svijet svojih očekivanja te samim time pouzdanja što ga je stavio u ljudski napredak

 

Svijet svu svoju nadu stavlja u ovaj napredak koji postaje laičkom religijom. No, ova nova ”vjera” ne odolijeva kušnjama vremena, revolucijama, genocidima, Hirošimi, slomovima ideologija, naftnoj krizi, efektu staklenika, sidi i pandemijama te se ne pokazuje zamjenom za religijom. Čini se da su se i Crkva i svijet prevarili: papa Pio IX. negiranjem autonomije misli, a svijet vjerovanjem da napredak može odgovoriti na potrebu vjerovanja upisanu u ljudsko biće. Napredak je mehaničko gomilanje otkrića i invencija: svaka se oslanja na onu prethodnu da bi išla korak dalje.

 

Bilo je pogrešno od napretka očekivati ono što on ne može dati. Očekujući to, moderan svijet je sam sebi spržio krila. No, jednako je pogrešno napretku pripisati sve grijehe i stigmatizirati ga kao neprijatelja. On ne zaslužuje ni toliko čašćenje ni toliko ponižavanje. I Crkva i svijet su na neki način žrtve: Crkva svojega inzistiranja na sveobuhvatnosti vlastitoga autoriteta te samim time stanovitoga sljepila za probleme svijeta, a svijet svojih očekivanja te samim time pouzdanja što ga je stavio u ljudski napredak.

 

Iako se obrušila na znanstveni napredak ukoliko on omogućuje autonomiju svijeta, Crkva svoje temeljne teološke pojmove, poput ”povijesti spasenja” i sama temelji na ideji napretka. Naime, on nastoji konstruirati univerzalnu povijest u hegelovskom smislu, vođenom koncepcijom ”svete povijesti” ispripovijedane u Bibliji, kako tvrdi tradicionalna teologija, u univerzalnoj kronologiji od Knjige Postanka do Otkrivenja, tj. od Prvoga grijeha kao početka povijesti, preko oslobađanja i otkupljenja od grijeha kao sadržaja povijesti sve do kraja povijesti.

Koncept povijest spasenja zanemaruje opasnosti, neuspjehe, lomove i užase povijesti u korist utješne perspektive, providencijalne sheme u kakvoj suglasje potpuno prevladava nad nesuglasjem, ne ostavljajući otvorenom dijalektiku ”opasnoga pamćenja”, kako Johann Baptist Metz zove proturječna očekivanja koja tvore nerješivu dijalektiku pamćenja i nade

 

Takav koncept linearne povijesti, što ga navodno prati biblijska naracija, kolabira stoga što se promatra na istoj liniji kao i svjetska povijest, tj. kako se ona shvaćala od renesanse sve do Hegela, kao svojevrsna evolucija unutar koje su se nivelirale raznolikosti povijesnih iskustava te povijesnoj svijesti nametala iluziju napretka. Takav koncept zanemaruje opasnosti, neuspjehe, lomove i užase povijesti u korist utješne perspektive, providencijalne sheme u kakvoj suglasje potpuno prevladava nad nesuglasjem, ne ostavljajući otvorenom dijalektiku ”opasnoga pamćenja”, kako Johann Baptist Metz zove proturječna očekivanja koja tvore nerješivu dijalektiku pamćenja i nade.

 

Suglasje kakvo vlada u biblijskim naracijama nije jednodimenzionalna providencijalna ”velika priča” u koju su uključene sve pojedinačne biblijske priče, nego je građeno na napetosti, ili krhkoj ravnoteži, između Božjeg očitovanja i Božje skrivenosti – na njegovoj trajnoj mogućnosti da iznenađuje. Teologija koja brani koncept povijesti spasenja svjedoči, zapravo, o granicama naše kulture kao jednodimenzionalne naracije kakva nužno ograničava, čak onemogućuje dijalog između kršćanstva i suvremenoga svijeta.

 

Ipak, vjera stoljećima nije bila načeta ni zbog nedostojna ponašanja mnogih odgovornih u Crkvi ni zbog nerazumijevanja što ga je Crkva iskazivala prema zahtjevima svijeta za autonomnošću. Bila je odveć dugo ukorijenjena u svijesti ljudi da bi se oni od nje lako i brzo odvratili. Čitavi narodi a da to i ne znaju dijele kolektivnu memoriju. Ona akumulira sjećanja i čuva ih u svojevrsnoj sivoj zoni i onda kada se realnost daleko odmakla od njih. Zapadni svijet se još nije očistio od svojih sjećanja na trijumfalističku, hijerarhijsku Crkvu, bogatu, neprijateljicu znanstvenoga napretka, ratobornu, u svom političkom djelovanju nezainteresiranu za najsiromašnije.

Povijest vjerskog osjećaja i institucija koje su njihove nositeljice odvija se po ritmu mnogo sporijem od političke, ekonomske ili, a fortiri, vojne povijesti da bi jedan jedini događaj bio dostatan da joj promijeni putanju. Naime, odgoj kojim je Crkva odgajala kršćane ne dopušta preuzimanje osobne odgovornosti za vlastitu vjeru i od toga se nije lako emancipirati

 

A i sama Crkva nastavlja na neki način boraviti u svojoj ”slavnoj” prošlosti te ne napušta koncepte koji su u stvarnosti već davno dekonstruirani ili nisu još bili pravo shvaćeni. Neki su teološki koncepti, štoviše, razriješeni još u Starom zavjetu: tako je prostor sakralnoga napušteno čim se pojavila stvaralačka ”riječ”, moralna vizija svijeta s Jobovom kušnjom. Neki su teološki koncepti u Novom zavjetu posve dokinuti: logika žrtve Isusovom smrću, pravednost ljubavlju, ili radikalizirani: ljubav prema bližnjemu ljubavlju prema neprijatelju. Zakon s moralnim normama odmijenjen je najvećom zapovijedi ljubavi kojom Isus nadilazi binarnu opoziciju dobra i zla te od čovjeka, zajedno s novom perspektivom, trajno traži radikalno novu logiku obilja, uvijek ”više”, puninu dobra.

 

Nemoguće je razumjeti neko razdoblje a da se ne prepozna da je prolazan rezultat uzajamno povezanih, neodvojivih situacija i događaja stoljećima taloženih. Povijest vjerskog osjećaja i institucija koje su njihove nositeljice odvija se po ritmu mnogo sporijem od političke, ekonomske ili, a fortiri, vojne povijesti da bi jedan jedini događaj bio dostatan da joj promijeni putanju. Naime, odgoj kojim je Crkva odgajala kršćane ne dopušta preuzimanje osobne odgovornosti za vlastitu vjeru i od toga se nije lako emancipirati. Osjećaj krivnje, strah od preuzetnosti i od individualizma, strepnja od kazne zbog grijeha, podložnost autoritetu Crkve koja sebi uzima za pravo da bude ”glas” Duha Svetog – sve je to ušlo u mentalnu i u nesvjesnu strukturu zapadnih kršćana koja pod tolikim pritiscima postaje prijetvornom.

 

Logika crkvene tradicije, zapravo, logika je konzerviranja svega prošloga što konstituira njezin identitet. Ova logika integrizma onemogućuje Crkvi da samu sebe pogleda pogledom izvana. Braneći tradiciju, Crkva ju shvaća kao taloženje paradigmi, a ne kao niz inovacija. Ona, zapravo, sluti da bi rasap starih paradigmi i nju samu kao instituciju doveo u pitanje. Stoga Crkva i dalje negira već svima jasnu očitost da se vrijednosti na kojima počiva naprosto raspadaju, destrukturiraju te da je iluzorno pozivati se isključivo na vlastito teološko utemeljenje jer je i sama teologija tek jedna od mogućih interpretacija evanđeoskoga utemeljenja. Vjerovati da su korijeni kolektiviteta u protuteži s učincima utrke za inovacijama iluzorno je jer upravo ta utrka izbacuje iz kolektivnog pamćenja pamćenje korijena. Stoga je kritizirati svijet zbog gubitka kršćanskih vrijednosti gotovo naivno. Valja gledati mnogo dublje.