novinarstvo s potpisom
Leonardo Boff, ”Franjo Rimski i Franjo Asiški: novo proljeće za Crkvu”, Ex libris, Rijeka 2018.
Čitateljska publika u nas mogla je pročitati tri knjige Leonarda Boffa, brazilskog teologa oslobođenja, prevedene na hrvatski: Crkva, karizma i vlast. Ogledi o vojujućoj ekleziologiji (Stvarnost, Zagreb 1987), biografiju Franje Asiškog Nježnost i snaga. Franjo Asiški – štivo za siromašne (Svjetlo riječi, Sarajevo 1988) te meditaciju Čovjekom posta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988). [Read more…]
Kardinal Karl Lehmann
U nedjelju 11. ožujka, u svom domu u Mainzu preminuo je umirovljeni biskup Biskupije Mainz kardinal Karl Lehmann, u 81. godini života, nakon što je u rujnu 2017. godine pretrpio moždani udar. Rođen je 16. svibnja 1936. u gradu Sigmaringenu kao sin Karla Lehmanna, učitelja u pučkoj školi, i njegove supruge Margarete. [Read more…]
Ovdje ne ulazim u estetsku kvalitetu zagrebačkog Adventa. Budući da je stranica ”European best destination” taj Advent već treći put proglasila ”najljepšim u Europi”, želim vjerovati da ”zvuci božićnih zvončića, mirisi medenjaka, kuhanog vina i raznih oblizeka,…” ispunjavaju potrebu posjetitelja za romantikom, uzbuđenjem, pozitivnom vibracijom i nostalgijom, te čestitam direktorici Turističke zajednice Grada Zagreba što je pogodila ukuse više od 200 tisuća ljudi iz čak 131 zemlje svijeta. Toliko ih je, naime, navodno dalo svoj glas Zagrebu za najbolji božićni sajam. [Read more…]
Kad se Hrvatska biskupska konferencija osjeća primoranom poslati delegaciju hrvatskoj Vladi, mora da na pomolu vidi velike opasnosti. Povod: (ne)ratificiranje Istambulske deklaracije o suzbijanju nasilja protiv žena i nasilja u obitelji. Opasnost: dokument Vijeća Europe sadrži pojam ”rod”, dakle počiva na ”rodnoj ideologiji”.
Poznato je da je Crkva – od vrha pa do župnika u kakvoj zabiti – alergična na sam spomen riječi ”rod”, iako neće baš nikome biti jasno zašto joj je taj termin i teorija koja iza njega stoji toliko odiozan.
Istina, na HRT-u se neki dan neki mladac (svećenički kandidat?) mučio suvislo obrazložiti zašto se Katolička Crkva u Hrvatskoj protivi ratifikaciji tog dokumenta i zašto poziva sve katoličke zastupnike u Europskom parlamentu da zastupaju hrvatski stav o neprihvatljivosti deklaracije koji počiva na rodnoj ideologiji.
Kad se Hrvatska biskupska konferencija osjeća primoranom poslati delegaciju hrvatskoj Vladi, mora da na pomolu vidi velike opasnosti. Povod: (ne)ratificiranje Istambulske deklaracije o suzbijanju nasilja protiv žena i nasilja u obitelji. Opasnost: dokument Vijeća Europe sadrži pojam ”rod”, dakle počiva na ”rodnoj ideologiji”.
Poznato je da je Crkva – od vrha pa do župnika u kakvoj zabiti – alergična na sam spomen riječi ”rod”, iako neće baš nikome biti jasno zašto joj je taj termin i teorija koja iza njega stoji toliko odiozan.
Istina, na HRT-u se neki dan neki mladac (svećenički kandidat?) mučio suvislo obrazložiti zašto se Katolička Crkva u Hrvatskoj protivi ratifikaciji tog dokumenta i zašto poziva sve katoličke zastupnike u Europskom parlamentu da zastupaju hrvatski stav o neprihvatljivosti deklaracije koji počiva na rodnoj ideologiji.
Taj crkveni ”glasnogovornik” jamačno nije pročitao ni preambulu dokumenta, a kamoli cjelokupni tekst – nego je stao izlagati što mu je netko stavio u usta. Da mi nije poznata pozadina crkvenog odbijanja Istambulske deklaracije, ni ja nakon njegovog tumačenja ne bih bila mnogo pametnija.
Sukus stava Katoličke crkve je ovaj: ona je protiv tog dokumenta zbog činjenice da je nasilje protiv žena posljedica povijesnih odnosa zasnovanih na nejednakosti muškaraca i žena ”Nasilje protiv žena je strukturalno zadano…”.
Kome sada pada na pamet latinoamerička teologija oslobođenja, na koju je Katolička Crkva – sve do pape Benedikta XVI. i s njim naglašeno oštro – također (bila) alergična, nije daleko od pravog razloga odbojnosti prema ”rodu”.
”Rod” je povijesna kategorija, baš kao i pojam ”strukturalno”; strukturalni grijeh (ili grijeh struktura, što nije isto, iako budi takvu asocijaciju) suprotno mu je ”esencijalno”, a priori (vjernik kaže: Bogom) zadano, bez ljudskog sudjelovanja, bez utjecaja, nepromjenjivo.
Dakle, zlo – u jednom slučaju gospodarsko-socijalna zaostalost i nerazvijenost, uslijed toga siromaštvo, glad, bijeda – je Bog stvorio, Bog htio. I nasilje protiv žena je, prema tome, Božja volja i što se tu ima netko buniti?
Nasilje u obitelji, koje je upereno u neusporedivo većem broju protiv žena i djece nego protiv muškarca, nasilje fizičko i psihičko, ne bi se nikako smjelo pripisati ljudskom djelovanju?
Teološke rasprave o problemu teodiceje – zašto Bog dopušta zlo na svijetu? – završavaju uvjeravanjem da zlo na svijetu ne dopušta Bog jer je Bog apsolutno dobro. No On, koji je čovjeka nadario slobodnom voljom, poštuje manifestacije čovjekove slobode, pa i kad su zle i pogubne. A rodnim tezama teolozi zapadaju u ozbiljno proturječje i teško će se izvući.
Smije li čovjek ”ispraviti” Božje stvaralaštvo i suzbijati zlo? Sudeći prema stavu Crkve o rodnoj teoriji, ne smije jer bi se ogriješio o Božje planove.
Zato se dokument Vijeća Europe, koji u čl. 11.1.bb najavljuje namjeru ”…doprinositi ukidanju svakog oblika diskriminacije žene i uspostaviti ravnopravnost muškaraca i žena jačanjem ženskih prava”, protivi planu apsolutno dobroga Boga koji je muškarca i ženu stvorio različitima – premda ”s jednakim dostojanstvom”, iako nitko još nije uspio protumačiti gdje je dostojanstvo u nejednakosti.
”Rodna teorija” (sa svojom prosvjetiteljskom i marksističkom pozadinom) ne govori o ”Bogom danim” razlikama, nego (v. čl, 3c i d: definiciju pojma ”rodno” ) o društveno-socijalno zadanim ulogama, normama ponašanja, djelatnostima, značajkama, obilježjima što ih određeno društvu smatra primjerenima muškarcima, odnosno ženama.
Rodno tumačenje spolova ukazuje najprije na neraskidivo isprepleten odnos između spola i roda, prirode i kulture. Time što se rod i njegove implikacije stavljaju u fokus razmatranja, navodi na – pogrešan –-zaključak da rodna teorija prirodu, biologiju niječe, a to je presudan razlog.
Rodna teorija, međutim, ne niječe biologiju, iako joj to njezini protivnici, napose iz pozicije katoličke antropologije, stalno iskrivljeno pripisuju.
U katoličkoj antropologiji prirodom zadan spolni identitet pretendira na to da sadrži cjelokupnu istinu o muškarcu i ženi, poglavito o ženi. Prirodni zakon se smatra podudarnim s Božjom voljom. Socijalni utjecaji na spolni identitet smatraju se sporednim, akcidentalnim dodacima, a osobe, koje ne dijele prirodno zadani spolni identitet ispada da žive protuprirodnim životom.
Čak i katolička moralna teologija dovodi u sumnju utemeljenost prirodno-pravne argumentacije, jer počiva na cirkularnom zaključku: Iz prirodom zadanim spolnim razlikama izvode se norme ponašanja, iako se spolne razlike tek pripisuju prirodi.
Priroda se smatra normativnom kategorijom, iako ona to nije iz same sebe, nego zato što ju je netko proglasio normativom.
Mladi Joseph Ratzinger, teolog i koncilski savjetnik, 1964. godine uperio je prst u neopravdano precjenjivanje ”prirodnog zakona”, u naturalistički i biologistički usmjerenu teologiju. Kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, pak, zreli Ratzinger je stao kritizirati sve ljudske osloboditeljske projekte kao izraz oholog, bezbožnog ”samooslobađanja” i ”samootkupljivanja”.
U toj kritici prepoznajem još jedan razlog za odbojnost crkvenih službenika prema svim prosvjetiteljskim programima u kojima su utemeljeni feminizmi, kojima je rodna teorija izoštrena osloboditeljska teorija.
”Rodno utemeljeno nasilje” znači nasilje protiv žene zato što se radi o ženi ili nasilje koje je upereno protiv žene i to neusporedivo intenzivnije.
Iskustva u ratu u Hrvatskoj i u BiH – da ne posežem za udaljenijim regijama i primjerima – morala su podučiti i muškarce u Crkvi da ima specifičnih načina nasilja protiv žena kao žena, koje je upereno protiv njihovog tradicionalnog položaja i normi.
S kojim argumentom Crkva odbija iskustvenu činjenicu da nasilje može biti upereno protiv žene kao žene? Time nije iscrpno obrazložen izvor nasilja, nego usredotočen na određen aspekt, na nasilje kao odnos dominacije i podređivanja.
Mislim da znam čime rodne teorije naročito iritiraju Katoličku crkvu (druge kršćanske denominacije ne reagiraju tako osjetljivo na rodne aspekte): Poglavlje II.I, čl. 12 u kontekstu ”prevencija” obvezuje zemlje potpisnice na mjere kojima će ukloniti socijalne i kulturne uzore ponašanja koji su utemeljeni na predrasudama zbog ”običaja, tradicija, vjerskih uvjerenja” vezanih uz prevlast muškarca i podređenost žene.
Zemlje potpisnice moraju se pobrinuti za to da vjerske i kulturalne tradicije (među inima se spominje i ”obiteljska”, odnosno plemenska čast”) ne mogu poslužiti kao opravdanje obiteljskog nasilja, nasilja nad ženama i djecom.
Drugim riječima: dokument Vijeća Europe relativizira tradicije – nekima toliko drage – kojima se prevlast muškarca može ”obrazložiti” jedinim argumentom: ”Tako mora biti, jer je oduvijek tako bilo”.
Katoličko odbijanje nekih reformskih zahtjeva (zabrana zaređenja žena, zabrana pristupa ženama crkvenim službama, ukidanje celibata) Crkva upravo opravdava predajom, iako je predaja (tradicija) selektivan proces iz kojeg je izlučeno sve što se nije dalo uklopiti u zadani model.
I u tome djeluje cirkularni zaključak, jer za to što se uklapa i što treba eliminirati nema drugih kriterija osim tog što jest: zabrana za žene, dominacija muškaraca – tko još može vjerovati da podređenost žena nije plod povijesno nastalih struktura? Razvijale se, mogu se, dakle, i ukloniti.
Naposljetku, Katolička Crkva je zabrinuta da ”rodna teorija” znači ili pridonosi ”rehabilitaciji” homoseksualnosti, transseksualnosti i raznim oblicima suživota spolova mimo braka prema kršćanskom shvaćanju braka i obitelji.
Istina je da autori dokumenta Vijeća Europe propisuju vladama da i takvim osobama osiguraju temeljna ljudska prava i njihovu zaštitu, jer i takve osobe mogu postati žrtvama nasilja u kući, u javnosti. One zato moraju biti zaštićivane, iako se ne uklapaju u modele ponašanja kakve tradicije, vjere, običaji propisuju ženama, odnosno muškarcima.
Svaka čast HDZ-ovim zastupnicama u Europskom parlamentu, napose Dubravki Šuici što je skupila hrabrosti usprotiviti se pokušajima ”konzervativaca”; smatram da je ”konzervativizam” za one koji su protiv zaštite od rodno uvjetovane diskriminacije neprimjeren eufemizam.
Svojim argumentima protiv ratificiranja zaslužuju tek usporedbu s papigama.
Pitam njih, pitam prije svega Hrvatsku biskupsku konferenciju, s kojim obrazloženjem i s kojim pravom žele nekome uskratiti zaštitu temeljnih prava?
Jesu li kršćanska predaja, jesu li tradicija i običaji, čak i Sveto pismo, sa svojom iz nomadske prapovijesti izvedenom diskriminacijom žena, bitniji od života i tjelesne nepovredivosti?
Može li se nasilje nad ženama opravdavati Bogom danom zapovijedi ili su ti muškarci u Crkvi samo radi svojih prava i svoje dominantne pozicije bez senzibilnosti za drugi spol?
U tom slučaju, ako Hrvatska biskupska konferencija kani utjecati na Vladu, biskupi će se opredijeliti za prilično kratkoročnu pobjedu, za ”pobjedu” koja je u biti sramotna izdaja njihovih poslanja i opredjeljenja Crkve: biti na strani onih koji nemaju glasa. Mutatis mutandis. To vrijedi i za Vladu ako se slomi pod pritiscima Crkve.
Taj crkveni ”glasnogovornik” jamačno nije pročitao ni preambulu dokumenta, a kamoli cjelokupni tekst – nego je stao izlagati što mu je netko stavio u usta. Da mi nije poznata pozadina crkvenog odbijanja Istambulske deklaracije, ni ja nakon njegovog tumačenja ne bih bila mnogo pametnija.
Sukus stava Katoličke crkve je ovaj: ona je protiv tog dokumenta zbog činjenice da je nasilje protiv žena posljedica povijesnih odnosa zasnovanih na nejednakosti muškaraca i žena ”Nasilje protiv žena je strukturalno zadano…”.
Kome sada pada na pamet latinoamerička teologija oslobođenja, na koju je Katolička Crkva – sve do pape Benedikta XVI. i s njim naglašeno oštro – također (bila) alergična, nije daleko od pravog razloga odbojnosti prema ”rodu”.
”Rod” je povijesna kategorija, baš kao i pojam ”strukturalno”; strukturalni grijeh (ili grijeh struktura, što nije isto, iako budi takvu asocijaciju) suprotno mu je ”esencijalno”, a priori (vjernik kaže: Bogom) zadano, bez ljudskog sudjelovanja, bez utjecaja, nepromjenjivo.
Dakle, zlo – u jednom slučaju gospodarsko-socijalna zaostalost i nerazvijenost, uslijed toga siromaštvo, glad, bijeda – je Bog stvorio, Bog htio. I nasilje protiv žena je, prema tome, Božja volja i što se tu ima netko buniti?
Nasilje u obitelji, koje je upereno u neusporedivo većem broju protiv žena i djece nego protiv muškarca, nasilje fizičko i psihičko, ne bi se nikako smjelo pripisati ljudskom djelovanju?
Teološke rasprave o problemu teodiceje – zašto Bog dopušta zlo na svijetu? – završavaju uvjeravanjem da zlo na svijetu ne dopušta Bog jer je Bog apsolutno dobro. No On, koji je čovjeka nadario slobodnom voljom, poštuje manifestacije čovjekove slobode, pa i kad su zle i pogubne. A rodnim tezama teolozi zapadaju u ozbiljno proturječje i teško će se izvući.
Smije li čovjek ”ispraviti” Božje stvaralaštvo i suzbijati zlo? Sudeći prema stavu Crkve o rodnoj teoriji, ne smije jer bi se ogriješio o Božje planove.
Zato se dokument Vijeća Europe, koji u čl. 11.1.bb najavljuje namjeru ”…doprinositi ukidanju svakog oblika diskriminacije žene i uspostaviti ravnopravnost muškaraca i žena jačanjem ženskih prava”, protivi planu apsolutno dobroga Boga koji je muškarca i ženu stvorio različitima – premda ”s jednakim dostojanstvom”, iako nitko još nije uspio protumačiti gdje je dostojanstvo u nejednakosti.
”Rodna teorija” (sa svojom prosvjetiteljskom i marksističkom pozadinom) ne govori o ”Bogom danim” razlikama, nego (v. čl, 3c i d: definiciju pojma ”rodno” ) o društveno-socijalno zadanim ulogama, normama ponašanja, djelatnostima, značajkama, obilježjima što ih određeno društvu smatra primjerenima muškarcima, odnosno ženama.
Rodno tumačenje spolova ukazuje najprije na neraskidivo isprepleten odnos između spola i roda, prirode i kulture. Time što se rod i njegove implikacije stavljaju u fokus razmatranja, navodi na – pogrešan –-zaključak da rodna teorija prirodu, biologiju niječe, a to je presudan razlog.
Rodna teorija, međutim, ne niječe biologiju, iako joj to njezini protivnici, napose iz pozicije katoličke antropologije, stalno iskrivljeno pripisuju.
U katoličkoj antropologiji prirodom zadan spolni identitet pretendira na to da sadrži cjelokupnu istinu o muškarcu i ženi, poglavito o ženi. Prirodni zakon se smatra podudarnim s Božjom voljom. Socijalni utjecaji na spolni identitet smatraju se sporednim, akcidentalnim dodacima, a osobe, koje ne dijele prirodno zadani spolni identitet ispada da žive protuprirodnim životom.
Čak i katolička moralna teologija dovodi u sumnju utemeljenost prirodno-pravne argumentacije, jer počiva na cirkularnom zaključku: Iz prirodom zadanim spolnim razlikama izvode se norme ponašanja, iako se spolne razlike tek pripisuju prirodi.
Priroda se smatra normativnom kategorijom, iako ona to nije iz same sebe, nego zato što ju je netko proglasio normativom.
Mladi Joseph Ratzinger, teolog i koncilski savjetnik, 1964. godine uperio je prst u neopravdano precjenjivanje ”prirodnog zakona”, u naturalistički i biologistički usmjerenu teologiju. Kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, pak, zreli Ratzinger je stao kritizirati sve ljudske osloboditeljske projekte kao izraz oholog, bezbožnog ”samooslobađanja” i ”samootkupljivanja”.
U toj kritici prepoznajem još jedan razlog za odbojnost crkvenih službenika prema svim prosvjetiteljskim programima u kojima su utemeljeni feminizmi, kojima je rodna teorija izoštrena osloboditeljska teorija.
”Rodno utemeljeno nasilje” znači nasilje protiv žene zato što se radi o ženi ili nasilje koje je upereno protiv žene i to neusporedivo intenzivnije.
Iskustva u ratu u Hrvatskoj i u BiH – da ne posežem za udaljenijim regijama i primjerima – morala su podučiti i muškarce u Crkvi da ima specifičnih načina nasilja protiv žena kao žena, koje je upereno protiv njihovog tradicionalnog položaja i normi.
S kojim argumentom Crkva odbija iskustvenu činjenicu da nasilje može biti upereno protiv žene kao žene? Time nije iscrpno obrazložen izvor nasilja, nego usredotočen na određen aspekt, na nasilje kao odnos dominacije i podređivanja.
Mislim da znam čime rodne teorije naročito iritiraju Katoličku crkvu (druge kršćanske denominacije ne reagiraju tako osjetljivo na rodne aspekte): Poglavlje II.I, čl. 12 u kontekstu ”prevencija” obvezuje zemlje potpisnice na mjere kojima će ukloniti socijalne i kulturne uzore ponašanja koji su utemeljeni na predrasudama zbog ”običaja, tradicija, vjerskih uvjerenja” vezanih uz prevlast muškarca i podređenost žene.
Zemlje potpisnice moraju se pobrinuti za to da vjerske i kulturalne tradicije (među inima se spominje i ”obiteljska”, odnosno plemenska čast”) ne mogu poslužiti kao opravdanje obiteljskog nasilja, nasilja nad ženama i djecom.
Drugim riječima: dokument Vijeća Europe relativizira tradicije – nekima toliko drage – kojima se prevlast muškarca može ”obrazložiti” jedinim argumentom: ”Tako mora biti, jer je oduvijek tako bilo”.
Katoličko odbijanje nekih reformskih zahtjeva (zabrana zaređenja žena, zabrana pristupa ženama crkvenim službama, ukidanje celibata) Crkva upravo opravdava predajom, iako je predaja (tradicija) selektivan proces iz kojeg je izlučeno sve što se nije dalo uklopiti u zadani model.
I u tome djeluje cirkularni zaključak, jer za to što se uklapa i što treba eliminirati nema drugih kriterija osim tog što jest: zabrana za žene, dominacija muškaraca – tko još može vjerovati da podređenost žena nije plod povijesno nastalih struktura? Razvijale se, mogu se, dakle, i ukloniti.
Naposljetku, Katolička Crkva je zabrinuta da ”rodna teorija” znači ili pridonosi ”rehabilitaciji” homoseksualnosti, transseksualnosti i raznim oblicima suživota spolova mimo braka prema kršćanskom shvaćanju braka i obitelji.
Istina je da autori dokumenta Vijeća Europe propisuju vladama da i takvim osobama osiguraju temeljna ljudska prava i njihovu zaštitu, jer i takve osobe mogu postati žrtvama nasilja u kući, u javnosti. One zato moraju biti zaštićivane, iako se ne uklapaju u modele ponašanja kakve tradicije, vjere, običaji propisuju ženama, odnosno muškarcima.
Svaka čast HDZ-ovim zastupnicama u Europskom parlamentu, napose Dubravki Šuici što je skupila hrabrosti usprotiviti se pokušajima ”konzervativaca”; smatram da je ”konzervativizam” za one koji su protiv zaštite od rodno uvjetovane diskriminacije neprimjeren eufemizam.
Svojim argumentima protiv ratificiranja zaslužuju tek usporedbu s papigama.
Pitam njih, pitam prije svega Hrvatsku biskupsku konferenciju, s kojim obrazloženjem i s kojim pravom žele nekome uskratiti zaštitu temeljnih prava?
Jesu li kršćanska predaja, jesu li tradicija i običaji, čak i Sveto pismo, sa svojom iz nomadske prapovijesti izvedenom diskriminacijom žena, bitniji od života i tjelesne nepovredivosti?
Može li se nasilje nad ženama opravdavati Bogom danom zapovijedi ili su ti muškarci u Crkvi samo radi svojih prava i svoje dominantne pozicije bez senzibilnosti za drugi spol?
U tom slučaju, ako Hrvatska biskupska konferencija kani utjecati na Vladu, biskupi će se opredijeliti za prilično kratkoročnu pobjedu, za ”pobjedu” koja je u biti sramotna izdaja njihovih poslanja i opredjeljenja Crkve: biti na strani onih koji nemaju glasa. Mutatis mutandis. To vrijedi i za Vladu ako se slomi pod pritiscima Crkve.
Veliki tjedan i i Uskrs donekle su zasjenili značajni rođendan suvremenika koji, doduše, živi u dobrovoljnoj povučenosti, ali je duhovno prisutan i u životu Katoličke crkve i u vjerničkoj i ateističkoj javnosti – papa emeritus Benedikt XVI., Joseph Ratzinger, proslavio je na Uskrs (16. travnja 2017.) svoj 90. rođendan. [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Kontinuitet protkan novostima – to bi moglo biti geslo papinske službe u posljednjih nekoliko stoljeća, pa se mirno može primijeniti i na sadašnjeg poglavara Katoličke crkve Franu, kome se u ponedjeljak 13. ožujka u večer navršavaju četiri godine otkako je izabran u konklavu u Sikstinskoj kapeli, u petom glasanju. [Read more…]
Danilo Ljubotina
Foto: Portal Novosti
Arhimandrit Srpske pravoslavne crkve, otac Danilo Ljubotina, neobičan je svećenik i čovjek kompleksne životne sudbine, potaknute između ostalog i historijskim iskustvima njegovih predaka. Familija Ljubotina potječe iz Crne Gore u kojoj je vjekovima živjela i koju je 1657. godine morala napustiti pod pritiskom Turaka, te se doselila na istarski poluotok u mjesto Peroj, posebnim ukazom tadašnjih mletačkih vlasti. [Read more…]
Papa Franjo se pred sutrašnji put u Švedsku opet našao pod vatrom konzervativnih kritičara u redovima vlastite crkve. Prigovaraju mu što ide na zajedničku proslavu početka jubilarne godine, to jest 500. obljetnice protestantske reformacije. [Read more…]
U lipnju su u našoj regiji održane dvije značajne međunarodne teološke konferencije sa sličnom tematikom – uloga religija u postkonfliktnim društvima. Prva je održana od 9. do 12. lipnja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a druga na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku 20. i 21. lipnja.
Usprkos očekivanjima i nekim najavama ostalo je nedovoljno elaborirano izuzetno aktualno kontekstualno pitanje kakav treba biti relevantan teološki govor nakon Srebrenice (u Sarajevu više spominjana od stranaca nego domaćih govornika) i nakon Vukovara čije su pak spominjanje, stekao se dojam, izbjegavali religijski mislioci na skupu u Osijeku. To eksplicitno prešućivanje najvećih rak-rana naše nedavne povijesti se može pripisati ekumenskom senzibilitetu iako se jasnim osudama nasilja i konsenzualnim pozivom na metanoju to pitanje ipak implicitno “odradilo.”
Sveopći naslov konferencije u Sarajevu je bio prikladan kontekstu i povijesti – ”Teologija u postkonfliktnom društvu – Religija i identitet”. Skup je održan u okviru obilježavanja pedesete obljetnice izlaženja poznatog međunarodnog teološkog časopisa Concilium, pa je najveći broj sudionika konferencije dolazio iz kruga njegovih različitih nacionalnih izdanja.
Među njima su najistaknutiji globalno prepoznatljivi predsjednik Vijeća ravnatelja međunarodnog Conciliuma, poznati indijski teolog Felix Wilfried (dugogodišnji član Teološke komisije kojoj je predsjedao tadašnji kardinal Joseph Ratzinger) i potpredsjednik Erik Borgman iz Nizozemske te filipinski teolog Daniel Pilario.
Međunarodno uredničko vijeće su zastupale i dvije istaknute teologinje feminističke orijentacije – Regina Ammicht-Quinn (katolkinja) iz Tubingena i Sarojini Nadar (protestantkinja) iz Južne Afrike. Najveće bogatstvo sarajevskog skupa je upravo u tome što su se čuli glasovi čija iskustva i ideje u našu regiju prerijetko ili nikada ne dopiru.
Globalizacija čini imperativom i naše sučeljavanje s teološkim promišljanjima i iskustvima vjere u zemljama takozvanog Trećeg svijeta, gdje je teologija manje opterećena nasljeđem zapadne civilizacije i filozofsko-teološke misli, a više ukorijenjena u razumijevanju vlastite (post)kolonijalne situacije i transformacijski angažirana unutar svojih kontradiktornih društveno-političkih situacija. Tu je činjenicu u javnom predavanju posebice naglasio i najpoznatiji sudionik, salvadorski isusovac i teolog oslobođenja Jon Sobrino.
Kao plenarni govornici su se istakli i hrvatski teolozi Miroslav Volf (Osijek/Yale), odnedavni član međunarodnog uredništva Conciliuma i dekan Franjevačke teologije Mile Babić te sarajevski biskup Pero Sudar. Njima treba pridodati ugledne bosanske književnike Dževada Karahasana i Aleksandra Hemona, sociologa religije Dina Abazovića te prorektora sarajevskog univerziteta filozofa Ugu Vlaisavljevića.
Na sve kršćanske sudionike izuzetno je snažan dojam ostavio progresivnom vizijom prožet referat islamskog teologa Dževada Hodžića o tome što znači biti evropski musliman.
Za uspjeh kompleksnog sarajevskog skupa su najzaslužniji agilni (su)organizatori Zoran Grozdanov (utemeljitelj riječke izdavačke kuće Ex libris) i sveprisutno neumorni domaćin fra Mile Babić. Njima, last but not least, kao i Grozdanovim suurednicima Alenu Kristiću i Entoniju Šeperiću te sarajevskom suizdavaču (Synopsis) Ivanu Pandžiću, idu čestitke za ideju i upornost petogodišnjeg izlaženja hrvatskog izdanja Conciliuma.
Usput: Grozdanov je najzaslužniji i za u međuvremenu odlično posjećenu i intelektualno izuzetno poticajnu tribinu u Zagrebu o knjizi ”Javna vjera” Miroslava Volfa, a na kojoj su uz autora govorili Žarko Puhovski i Željko Tanjić.
Desetak dana nakon Sarajeva na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku održan je znanstveni skup na temu ”Religija, odgovornost, pomirenje i tranzicijska pravda”. Pokrovitelj mu je bio National Endowment for Democracy a glavni organizator novosadski Centar za istraživanje religije, politike i društva (direktor Nikola Knežević) u suradnji s domaćinom i beogradskim Hrišćanskim kulturnim centrom dr. Radovan Bigović.
Za razliku od sarajevske konferencije na kojoj je sudjelovao samo jedan pravoslavni intelektualac, grčki teolog Pantelis Kalaitzidis, u Osijeku se je najintenzivnije dijalogiziralo upravo između pravoslavnih teologa iz Srbije i katoličkih i protestantskih teologa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sa srpsko-pravoslavne strane treba posebno istaći konstruktivan doprinos Blagoja Pantelića, direktora Hrišćanskog kulturnog centra dr. Radovan Bigović i o. Aleksandra Đakovca, glavnog i odgovornog urednika Pravoslavlja.
Paradoksalnu ulogu religije dobro su svojim naslovom izvješća s osječke konferencije sažele jedne dnevne novine – ”O religiji kao promotoru mira, ali i netolerancije”. Najzanimljivija je bila živa diskusija o deficitu kontekstualno relevantne političke teologije i nasušno potrebne proročke dimenzije teološkog govora, a najviše se vremena posvetilo pitanju kako desakralizirati naciju i prihvatiti neke elemente sekularizacije koja će distancirati vjeru od politike.
I sarajevska i osječka konferencija stavile su veliki naglasak na kritiku identifikacije nacionalnog i religioznog. Svako precjenjivanje i uzdizanje vlastite nacije na pijedestal svetoga vodi u idolatriju i inherentno sadrži animozitete s opasnim potencijalima konfliktnosti, a u ekstremnim slučajevima i nasilja. U Osijeku je citiran veliki židovski rodoljub Martin Buber koji je desetljećima prije osnivanja priželjkivane države Izrael isticao distinkcije koje su relevantne i za našu konfliktnim nacionalizmima opterećenu regiju: ”Narod je fenomen života; nacija je fenomen svijesti; nacionalizam je fenomen prenaglašene svijesti”.
Sve što je prenaglašeno je samo po sebi neuravnoteženo te u svojim ekstremnim oblicima ugrožava one koji su nacijom i vjerom drugačiji. Opasna simbioza strasnog nacionalizma i pregrijane političke religioznosti je lako podložna zloj instrumentalizaciji vlastitog zanosa.
Srpski i hrvatski sugovornici u Osijeku su se složili da u njihovim matičnim zemljama glavnu riječ vode privilegirane nacionalne crkve koje su politički i ekonomski moćne i društveno utjecajne, ali su istovremeno duhovno i moralno slabe i bez većeg utjecaja na obiteljski moral, radnu etiku, društvenu odgovornost i uopće pravdu i poštenje u zajednicama koje su kontaminirane sveprisutnom korupcijom i drugim vidovima vladavine grešnih struktura. Tako, nažalost, sve velike etnoreligijske manifestacije i impresivne demonstracije brojčane snage ostaju bez primjetnog moralnog i preobrazbenog učinka ”soli i svjetla”’ o kojima je govorio utemeljitelj kršćanstva.
Slična razmišljanja konferencija u Sarajevu i Osijeku bi se mogla sumirati zaključkom kako postkonfliktna teologija mora prije svega biti teologija pomirenja, a da bi ona to postala, potrebna su nam analitičko-kritička, komparativno otvorena i ekumenski iskrena promišljanja društvenog konteksta kao i samokritična refleksija o ulozi religije i nužnosti individualne i kolektivne promjene svijesti o etičkoj odgovornosti.
Kako govoriti o Bogu u našem dobu? Kako prenositi poruku evanđelja i otvoriti putove njegovoj spasenjskoj istini u često zatvorenim srcima naših suvremenika i u njihovim umovima koji su katkad otupljeni blještavilima društva?
Sam se Isus, kažu nam evanđelisti, u naviještanju Božjeg kraljevstva pitao o tome: “Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo?” (Mk 4, 30). Kako govoriti o Bogu danas?
Prvi je odgovor da mi možemo govoriti o Bogu, jer je on govorio s nama. Prvi uvjet za razgovor s Bogom je, dakle, slušati ono što je sam Bog rekao. Bog je razgovarao s nama! Bog, dakle, nije neka daleka hipoteza o postanku svijeta; nije neki matematički um dalek nama ljudima. Bog se zanima za nas, ljubi nas, osobno je ušao u stvarnost našega života, u svojoj je samoobjavi išao čak tako daleko da se utjelovio.
Dakle, Bog je stvarnost našega života, on je tako velik da ima vremena i za nas, bavi se nama. U Isusu iz Nazareta mi susrećemo lice Boga, koji je sišao s neba da uđe u svijet ljudi i poučava “umijeću življenja”, putu koji vodi do sreće; da nas oslobodi od grijeha i učini nas sinovima Božjim (usp. Ef 1, 5; Rim 8, 14). Isus je došao zato da nas spasi i pokaže nam dobar život evanđelja.
Govoriti o Bogu znači prije svega da nam mora biti potpuno jasno što je to što moramo nositi muškarcima i ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je smisao života i kako trebamo živjeti. Zbog toga govoriti o Bogu traži familijarnost sa Isusom i njegovim evanđeljem, pretpostavlja naše osobno i stvarno poznavanje Boga i snažnu ljubav prema njegovu naumu spasenja ne podliježući napasti uspjeha, već se držeći Božje metode.
A ta je Božja metoda poniznost – Bog je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu i betlehemskoj štali, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu zrnu. Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i pouzdavanja u kvasac koji se miješa s tijestom i čini da ono polako raste (usp. Mt 13, 33).
U govoru o Bogu, u djelu evangelizacije pod vodstvom Duha Svetoga nužno se vratiti jednostavnosti, vratiti se bîti navještaja: Radosnoj vijesti o Bogu-Ljubavi koji nam se približio u Isusu Kristu sve do križa i koji nam u uskrsnuću daje nadu i otvara nas jednom životu koji nema kraja, vječnom životu, pravom životu. Apostol Pavao, taj vrsni komunikator, daje nam pouku koja na jednostavan način prodire u samu srž vjere i pitanja “kako govoriti o vjeri” s velikom jednostavnošću.
U Prvoj poslanici Korinćanima on, naime, piše: “I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga” (2, 1-2).
Dakle, prva stvarnost je da Pavao ne govori o nekoj filozofiji koju je on razvio, ne govori o idejama koje je pronašao negdje drugdje ili izmislio, već govori o jednoj stvarnosti svoga života, govori o Bogu koji je ušao u njegov život, govori o stvarnom Bogu koji živi, koji je govorio s njim i koji će govoriti s nama, govori o Kristu raspetom i uskrslom.
Druga je stvarnost da Pavao ne traži samoga sebe, ne želi stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest kao vođa jedne velike škole, ne traži samoga sebe, već sveti Pavao naviješta Krista i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga. Kada govori, Pavao je vođen isključivo željom da propovijeda ono što je ušlo u njegov život, a to je pravi život koji ga je osvojio na putu za Damask.
Dakle, govoriti o Bogu znači dati prostora Onome koji nam ga pomaže upoznati, koji nam otkriva svoje lice ljubavi; to znači ‘oplijeniti’ samoga sebe i predati se Kristu sa sviješću da nismo mi ti koji možemo steći druge za Boga, već ih moramo očekivati od samoga Boga, zazivati ih od njega. Govoriti o Bogu rađa se, dakle, iz slušanja, iz našeg poznavanja Boga koje se ostvaruje u familijarnosti s njim, u molitvenom životu i življenju prema zapovijedima.
Prenositi poruku vjere za svetog Pavla ne znači nositi samoga sebe, već otvoreno i javno govoriti ono što je vidio i osjetio u susretu s Kristom, ono što je iskusio u svojem životu koji je preobražen tim susretom: to znači nositi onog Isusa kojeg osjeća prisutnog u sebi i koji je postao pravi putokaz njegova života da bi pomogao svima shvatiti da je on potreban svijetu i presudan za slobodu svakog čovjeka.
Apostol se ne zadovoljava naviještanjem riječi, već čitav svoj život uključuje u veliko djelo vjerovjesništva. Da bi se govorilo o Bogu, treba mu dati prostora, s pouzdanjem da je on taj koji djeluje u našoj slabosti: dati mu prostora bez straha, s jednostavnošću i radošću, u dubokom uvjerenju da što više stavimo u središte njega, a ne sebe, to će naša komunikacija biti plodonosnija.
A to vrijedi i za kršćanske zajednice: one su pozvane pokazati preobražavajuće djelovanje Božje milosti prevladavajući individualizme, zatvorenosti, sebičnosti, ravnodušnosti i živeći u svakodnevnim odnosima Božju ljubav. Zapitajmo se jesu li naše zajednice doista takve. Moramo se pokrenuti da budemo uvijek i stvarno takvi, navjestitelji Krista, a ne nas samih.
Sada se moramo zapitati kako je komunicirao sam Isus. Isus govori o svom Ocu – naziva ga Abbà – i Božjem kraljevstvu s pogledom punim suosjećanja za nevolje i teškoće s kojima se ljudi susreću u svom životu. Govori s velikim realizmom i rekao bih da je osnovna značajka Isusova navještaja da svijet čini transparentnim i da poručuje je naš život vrijedan pred Bogom. Isus pokazuje da se u svijetu i stvorenju odražava Božje lice i pokazuje nam kako je Bog prisutan u svakodnevnim zbivanjima našega života.
On to čini bilo u prispodobama u kojima se koristi slikama iz prirode, kao što su one o zrnu gorušičinu i polju s različitim sjemenjem, bilo u prispodobama preuzetim iz našeg života – sjetimo se, primjerice, prispodobe o izgubljenom sinu, Lazaru i drugih Isusovih prispodoba.
Iz evanđeljâ vidimo kako se Isus zanima za svaku ljudsku situaciju s kojom se susreće, uranja u stvarnost muškaraca i žena svog doba s punim pouzdanjem u Očevu pomoć. I da je stvarno u toj povijesti Bog na skriven način prisutan i da ga, ako smo pažljivi, možemo susresti. A učenici koji žive sa Isusom, mnoštvo koje ga susreće, vide njegovu reakciju na najrazličitije probleme, vide kako govori, kako se ponaša; vide u njemu djelovanje Duha Svetoga, Božje djelovanje.
U njemu se navještaj i život isprepliću: Isus djeluje i poučava polazeći uvijek od prisnog odnosa s Bogom Ocem. Taj stil postaje osnovni putokaz za nas kršćane: naš način življenja u vjeri i ljubavi postaje govor o Bogu u današnjem dobu, jer životom življenim u Kristu pokazuje vjerodostojnost, realizam onoga što govorimo riječima, koje nisu samo riječi, već pokazuju stvarnost, pravu stvarnost.
A moramo biti pozorni da uočimo znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo, naime, mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u današnjoj kulturi, napose želju za autentičnošću, težnju k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog svijeta i bez straha priopćiti odgovor koji pruža vjera u Boga.
Godina vjere je prigoda da se otkrije, maštovitošću nadahnutom Duhom Svetim, nove putove na osobnoj i zajedničkoj razini kako bi snaga evanđelja u svakom mjestu bila mudrost života i životni orijentir.
I u našem dobu povlašteno mjesto za govor o Bogu je obitelj, ta prva škola za prenošenje vjere novim naraštajima. Drugi vatikanski koncil govori o roditeljima kao prvim vjerovjesnicima (usp. Dogm. konst. Lumen gentium, 11; Dekr. Apostolicam actuositatem, 11), koji su pozvani ponovo otkriti tu svoju misiju preuzimajući na sebe odgovornost u odgajanju, u otvaranju savjesti malenih Božjoj ljubavi kao temeljnoj službi u svom životu, u tome da budu prvi katehisti i učitelji vjere svojoj djeci.
A u toj je zadaći važna nadasve budnost, koja znači znati uočiti povoljne prilike za otpočinjanje govora o vjeri u obitelji i rastu i jačanju kritičke refleksije o brojnim uvjetovanostima kojima su djeca izložena. Ta pozornost roditelja je također osjetljivost u recepciji mogućih vjerskih pitanja prisutnih u duši obitelji, koja su katkad očita, a katkad skrivena.
Tu je zatim radost: komunikacija vjere mora uvijek biti u radosnom tonu. To je uskrsna radost koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske nade. Dobar život evanđelja je upravo taj novi pogled, ta sposobnost promatrati svaku situaciju samim Božjim očima.
Važno je pomoći svim članovima obitelji da shvate da vjera nije neki teret, već izvor duboke radosti, da vjerovati znači zamijetiti Božje djelovanje, prepoznati prisutnost dobra koje ne diže buku; i da vjera pruža dragocjene putokaze za življenje vlastite egzistencije.
Na kraju, tu je i sposobnost slušanja i dijaloga: obitelj mora biti ambijent u kojem se uči živjeti zajedno, izgladiti sporove u uzajamnom dijalogu koji čine slušanje i riječ, jedni druge razumjeti i međusobno se ljubiti da bi jedni drugima bili znak Božje milosrdne ljubavi.
Govoriti o Bogu, dakle, znači svojom riječju i životom pomoći drugima da shvate da Bog nije takmac našega života, već je njegov pravi jamac, jamac veličine osobe. Tako se ponovo vraćamo na početak: govoriti o Bogu znači riječju i životom komunicirati, snažno i jednostavno, ono što je bitno, a to je Bog Isusa Krista, onaj Bog koji nam je pokazao tako veliku ljubav da se utjelovio, umro i uskrsnuo za nas; onaj Bog koji traži da ga slijedimo i da dopustimo da nas preobrazi njegova neizmjerna ljubav kako bismo obnovili svoj život i svoje odnose; onaj Bog koji nam je darovao Crkvu da bismo zajedno kročili ovim svijetom i po Riječju i sakramentima obnovili čitav ljudski grad da može postati Božji grad.
(Kateheza Benedikta XVI. na općoj audijenciji u srijedu 28. studenoga 2012.).
