Na misnom slavlju povodom svetkovine Velike Gospe u Sinju 15. kolovoza zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić, ovom prigodom i izvanredni izaslanik samoga pape Franje, očito preuzimajući izborni narativ predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, pozvao je vjernike na molitvu za hrvatsko zajedništvo istaknuvši pritom: ”Dosta nam je podjela! [Read more…]
Šamarčina svetome Franji u Kninu
U utorak 4. kolovoza posvećena je nova kninska crkva Gospe velikog hrvatskog Krsnog zavjeta. Sutradan, 5. kolovoza, u nju se, sa svim hrvatskim biskupima na čelu, slilo veliko mnoštvo koje je krepavalo od vrućine. Bila je to prva i posljednja, jedina prilika u kojoj će se ta crkvetina napuniti.
Takvo mnoštvo je mogla privući samo 20. godišnjica ”Oluje”, činjenica da se crkva ”pušta u pogon” te marva koja je došla urlikati ”Za dom spremni” na Thompsonovom koncertu [Read more…]
Bogu hvala na Mesiću i Frljiću
Oduševio me u ponedjeljak na predstavljanju Antifašističke lige u Rijeci, što je u foajeu HNK Ivana pl. Zajca prethodila briljantnoj, ovacijama ispraćenoj ”Trilogiji o fašizmu” Olivera Frljića. Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, obraćajući se Riječanima koji su na Dan antifašizma dupkom ispunili foaje, oštro je osudio politikantstvo s oltara. Posebno je apostrofirao sisačkoga biskupa i njegove izjave o tome kako je vlast nenarodna i zločinačka, a ipak od te i takve vlasti, veli Mesić, uzima novac… [Read more…]
Mir, Balkane, dome moj!
Imam ili nemam mira? To me zaista muči. Ne prođe dan a da ne maknem nekoga sa mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal tipa Dnevno, em relativno miran i ne aktivan subjekt odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima, pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton… [Read more…]
Gospodo Klemm i Glogoški, razlaz!
Penzionirani novinar Gojko Marinković tvrdi (pokušao je to objaviti na našem portalu) da ”doživljavam demokraciju kao Klemm i Glogoški”. Mogu samo pretpostaviti da ili nije bio pri sebi ili nije najbolje shvatio zbog čega sam za vijesti HTV4 dok je trajala kriza ispred i unutar župne crkve svetoga Marka pojasnio zašto policija ne smije, u tada datim okolnostima, povrijediti crkveni prostor. [Read more…]
Istina Uskrsa nije utopija
USKRSNA PORUKA NADBISKUPA ZAGREBAČKOGA
KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA
Draga braćo i sestre!
1. Cijeli se Veliki tjedan može promatrati u svjetlu dvaju velikih predanja. Tu je u prvom redu Isusovo predanje. Isus se predaje. On potpuno daje sebe iz ljubavi prema čovjeku i iz vjernosti nebeskomu Otcu. Istodobno tu je i Isus koji je izdan, predan od čovjeka iz sebičnosti i nevjernosti. [Read more…]
Teror Miklenića i Mamića
Znam da će mnogi odmahnuti rukom na temelju naslova čak i prije čitanja ove kolumne i reći: naravno, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić napuhani je puran, nedovoljno školovani i iskompleksirani dođoš iz provincije koji ne bi nikada bio na toj poziciji da ga tamo ne drži čovjek još nekompetentniji – zagrebački nadbiskup Josip Bozanić koji pak oko sebe samo želi imati beskičmenjake i poslušnike. Ta nisu ovo više vremena Franje Kuharića, dapače; kardinal Bozanić je proveo temeljitu dekuharićizaciju zagrebačke i domovinske Crkve.
Ali ja vas molim da pročitate ovih nekoliko pasusa jer je stvar alarmantna.
Prvo katoličko pero tzv. (kažem takozvane jer je to nepostojeća evanđeoska stvarnost) ”Crkve u Hrvata” (sada kada je Živko Kustić mrtav, Miklenić sebi umišlja da je najveći) dao je intervju Večernjem listu i novinaru sa još manjim obrazovanjem i strahovitim nedostatkom opće i religiološke kulture, pa je, odgovarajući na pitanje ”Papa Franjo uporno inzistira na skromnosti i tome da Crkva nije burza. Slijedi li ga u tome naša Crkva u Hrvatskoj?”, odgovorio ovako:
Znam da će mnogi odmahnuti rukom na temelju naslova čak i prije čitanja ove kolumne i reći: naravno, da, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić napuhani je puran, nedovoljno školovani i iskompleksirani dođoš iz provincije koji ne bi nikada bio na toj poziciji da ga tamo ne drži čovjek još nekompetentniji – zagrebački nadbiskup Josip Bozanić koji pak oko sebe samo želi imati beskičmenjake i poslušnike. Ta nisu ovo više vremena Franje Kuharića, dapače; kardinal Bozanić je proveo temeljitu dekuharićizaciju zagrebačke i domovinske Crkve
”Papa Franjo je već uzimanjem papinskoga imena po sv. Franji Asiškome zacrtao stanoviti program i put u suvremenoj Crkvi. To je put skromnosti, jednostavnosti, malenosti i nježnosti koji je bio uvijek cijenjen i s pravom je i danas planetarno veoma cijenjen, barem verbalno. Puno je više, čini mi se, zagovornika toga puta u javnosti nego spremnih ići tim putem. U Crkvi u hrvatskome narodu taj je put sv. Franje Asiškoga duboko ukorijenjen: u našemu malome narodu postoji čak šest muških franjevačkih provincija i još više ženskih provincija franjevačke inspiracije koje redovito oko sebe okupljaju brojne vjernike. Na svoj način duh skromnosti žive i sve druge redovničke zajednice i zajednice apostolskoga života kao i mnogi dijecezanski svećenici i brojni drugi vjernici. Svi oni čine našu Crkvu.”
Što je tu, pitat ćete se, neobično, skandalozno ili šokantno?
Ivan Miklenić, to sam već puno puta napisao, potpuno je nedorastao za posao glavnog urednika katoličkog tjednika, a ja bih ga sigurno potjerao iz redakcije da je samo novinar i da mi napiše nešto slično – da ”u našemu malome narodu postoji čak šest muških franjevačkih provincija” .Dakle, u ”našem malom narodu” ne djeluje toliko muških franjevačkih zajednica. Među Hrvatima, a ako baš želite, na području Republike Hrvatske, djeluju sljedeće muške franjevačke redovničke provincije:
Hrvatska franjevačka provincija svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru (kojoj sam i sâm pripadao) – Mala braća ili OFM.
Hrvatska franjevačka provincija svetih Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu (Kaptol) – Mala braća ili OFM.
Hrvatska franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu – Mala braća ili OFM.
Dakle, ne šest, kako tvrdi Miklenić, već je osam muških franjevačkih provincija koje djeluju ”u našem malom hrvatskome narodu” ili u Republici Hrvatskoj, ako su Mikleniću bosansko-hercegovački katolici Hrvati nižeg reda
Franjevačka provincija Bosna srebrena sa sjedištem u Sarajevu koja djeluje i na području RH – Mala braća ili OFM.
Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina sa sjedištem u Mostaru koja djeluje i na područje RH – Mala braća ili OFM.
Hrvatska provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca sa sjedištem u Zagrebu (Sveti Duh) – Fratri konventualci ili OFM Conv.
Hrvatska kapucinska provincija svetog Leopolda Mandića sa sjedištem u Zagrebu – Fratri kapucini ili OFM Cap.
Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša sa sjedištem u Zagrebu (Ksaver) – Fratri glagoljaši ili OFM TOR.
Dakle, ne šest, kako tvrdi Miklenić, već je osam muških franjevačkih provincija koje djeluju ”u našem malom hrvatskome narodu” ili u Republici Hrvatskoj, ako su Mikleniću bosansko-hercegovački katolici Hrvati nižeg reda.
Za početak, fra Jure, nemojte dopustiti da se gazi po franjevcima i da im se smanji broj i trud. Ova šutnja nad neznanjem Ivana Miklenića nije dobar znak. Zar je fra Jure kukavica? Zar se boji Miklenića? Zar mu je važnije da kunktatorski sačuva kakav-takav odnos s moćnicima s Kaptola 8 nego da kvalitetno predstavi svoju subraću, svakog pojedinog fratra u prvome redu, ako ih se omalovažava?
Uz njih, ovdje djeluju i sljedeći redovnici: benediktinci, dominikanci, isusovci, karmelićani, pavlini i salezijanci te misionari iz sljedećih zajednica koje imaju izvandomovinsko sjedište: verbiti, dehonijanci, Isusova mala braća, lazaristi, spiritanci, misionari Krvi Kristove, misionari Srca Isusova, monfortanci, palotinci i Sinovi bezgriješnog začeća.
Ovo skandalozno, šokantno i nečuveno Miklenićevo neznanje je tim strašnije što se događa na početku Godine posvećenoga života. Naime, papa Franjo je na prvu nedjelju Adventa posvetio novu liturgijsku godinu svim osobama koje žive svoju redovničku karizmu.
Sasvim je nerazumljivo zašto pokradeni franjevci nisu reagirali na Miklenićev bezobrazluk i zašto se nakon ovoga skandaloznog omalovažavanja ovdašnjih franjevaca nije očitovao provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, ujedno i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP), fra Jure Šarčević.
Katolički tjednik iz Sarajeva (broj 48. od 7. prosinca) donosi razogovor o djelovanju HKVRPP, odnosno njegove službe predsjednika, na koju je izabran prije nešto više od mjesec dana. Šarčević je rekao: “Osobno si ne umišljam da mogu učiniti Bog zna što veliko, ali ono što mogu, učinit ću rado i s oduševljenjem. Započela je Godina posvećenog života.
Puno je izazova i očekivanja, ne samo od redovnica i redovnika, nego i cijele Crkve. No, nemam straha. Imam dobre suradnike u Vijeću konferencije, tijela i strukture koje već dobro funkcioniraju.” U tom kontekstu podsjetio je kako u Hrvatskoj redovništvo okuplja više od četiri tisuće redovnika i redovnica, što predstavlja veliku snagu Crkve u današnjem svijetu punom izazova i potreba.
Da se razumijemo, ne smeta više mene to što Miklenić, valjda čak i u vlastitim gaćama, vidi neprijatelja hrvatskoga naroda. Mene frapira to što tisuće i tisuće redovnika i redovnica (jer bi žene u ovome trebale biti solidarne sa svojom muškom subraćom u redovništvu) čuči i šuti dopuštajući da im neki kanonik kabadahija kroji egzistenciju. Zapravo, ono što ubija u pojam je to što, kao što Dinamo i Hrvatski nogometni savez imaju jednoga gazdu – Zdravka Mamića, i ovdašnja Crkva ima jednoga neprikosnovenoga partijskoga komesara (nepismenoga kao oni iz 1945. koji su te brisali s mape po kratkom postupku) u liku Ivana Miklenića, pa svi moraju biti kuš i vezivati konja gdje taj gazda naređuje
Za početak, fra Jure, nemojte dopustiti da se gazi po franjevcima i da im se smanji broj i trud. Ova šutnja nad neznanjem Ivana Miklenića nije dobar znak. Zar je fra Jure kukavica? Zar se boji Miklenića? Zar mu je važnije da kunktatorski sačuva kakav-takav odnos s moćnicima s Kaptola 8 nego da kvalitetno predstavi svoju subraću, svakog pojedinog fratra u prvome redu, ako ih se omalovažava?
Na primjeru sv. Franje, koji je čuo poziv “Franjo idi popravi Crkvu”, Šarčević je pojasnio kako je sv. Franjo želio živjeti prema svetom evanđelju, i to doslovno bez prilagodbe i tumačenja. I zato je Bog po njemu popravio Crkvu. Evanđelje je u svakom vremenu aktualno, jer je uvijek novo, ne zastarijeva. O ulozi Crkve danas tako je rekao: ”Na nama je, na cijeloj Crkvi, zadaća, posebno nama posvećenicima, da u ovoj Godini posvećenoga života učinimo da evanđelje postane privlačno i novo ljudima našega vremena, da dožive radost evanđelja. U susretu sa živim evanđeljem, tj. Isusom Kristom, rađa se prava radost. Tu istinu moramo posvjedočiti ljudima”, pojasnio je Šarčević.
Debelo sumnjam da franjevci mogu ”popraviti ” ili ”obnoviti Crkvu” ako se skrivaju u mišju rupu pred jednim blentavim popom koji apsolutno ništa ne shvaća pravilno, pa tako optužuje Hajdukovce da su orijunaši, antihrvati, sugerirajući i da su idioti koje instrumentalizira tko god se sjeti.
Da se razumijemo, ne smeta više mene to što Miklenić, valjda čak i u vlastitim gaćama, vidi neprijatelja hrvatskoga naroda. Mene frapira to što tisuće i tisuće redovnika i redovnica (jer bi žene u ovome trebale biti solidarne sa svojom muškom subraćom u redovništvu) čuči i šuti dopuštajući da im neki kanonik kabadahija kroji egzistenciju.
Zapravo, ono što ubija u pojam je to što, kao što Dinamo i Hrvatski nogometni savez imaju jednoga gazdu – Zdravka Mamića, i ovdašnja Crkva ima jednoga neprikosnovenoga partijskoga komesara (nepismenoga kao oni iz 1945. koji su te brisali s mape po kratkom postupku) u liku Ivana Miklenića, pa svi moraju biti kuš i vezivati konja gdje taj gazda naređuje.
Da je Bozanić odgovoran…
Primivši predstavnike hrvatskih branitelja (i ponajprije raznih invalida) zajedno sa svim svojim pomoćnim biskupima, te prenijevši njihove prosvjede i zahtjeve u svome priopćenju, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić iskazao je najviši dopušten stupanj solidarnosti s njihovim htijenjima. A i oni s njime, jer jedino od njega nisu zahtijevali da siđe među njih, nego su mu došli na noge, kao svome prirodnom vođi. Što je slava i odgovornost.
Kardinal u tom sklopu prenosi da branitelji “nisu željeli prosvjede. Iznijeli su konkretne primjere podcjenjivanja njihovih problema i nebrige onih koji su u državnim institucijama zaduženi za njih”, a to je zabrinjavajuće ne “samo glede odnosa prema ljudima koji su podnijeli najviše žrtava za obranu i slobodu hrvatske domovine, nego se tiče cjelokupnoga odnosa prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva.
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Istaknuli su da ih bole postupci kojima je očita namjera izjednačavanje agresora i žrtve, napadača na Hrvatsku i hrvatskih branitelja, zatim neosjetljivost prema istinskim stradalnicima rata, medijsko manipuliranje i prikazivanje branitelja kao problematičnih ljudi koji imaju povlastice, koji su nasilni i nesposobni te kao takvi teret društva. Vrijeđa ih gaženje hrvatskoga identiteta”, stoji u priopćenju.
Dodaje se da “uočavaju dalekosežne posljedice nepoštenja i političkoga klijentelizma na svim razinama društva”.
S jedne strane, dakle, riječ je o nepravdama ili onome što se invalidima doima kao nepravda (a tu je percepcija ponekad važnija od nakane s druge strane), pa i o onome što mnogi (uključujući potpisanoga) vide kao nepravdu: o korupciji i klijentelizmu – ali s druge strane tu su jasne moralno-političke poruke: da prevladavaju negativan odnos “prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva”, “izjednačavanje agresora i žrtve”, “gaženje hrvatskog identiteta”.
Kad kardinal Bozanić govori kako “treba tražiti korake za premošćivanje poteškoća u skladu s istinom”, dobro je imati na umu da istina, u crkvenom jeziku, nije ni filozofski ni pravni pojam, nego teološki, pa još Stari zavjet kaže da istina znači “služiti Bogu” (Jš 24,14), a Isus precizira: “Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) i eksplicira: tko ne prihvaća njegovu objavu istine nije od Boga, nego na strani Đavla koji je laž i otac laži (Iv 8,40-47).
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
U novinarstvu je istina ono što se podudara s materijalnim činjenicama (a budući da je važno ne samo što je isto, nego i po kome je isto, novinarstvo iziskuje barem dva međusobno neovisna izvora ako nema materijalnog dokaza – dok vjera niječe samu mogućnost drugog izvora).
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Ili kada branitelji kažu da treba zgaziti “dvije crvene zmije”, Josipovića i Milanovića, demokratski izabrane (kao i oni prije njih)? Je li istina, primijenjena tu i sada, zapravo ustaška država i njezino poimanje nacionalnih i ljudskih prava ili ovakva demokracija, koja nam na vlast dovodi ono što smo zaslužili? To nam ne kaže nijedan od naših nadbiskupa – dovoljan im je sam pojam “istina”, zna se.
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Tko je Bozaniću sotona u RH?
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i katolički metropolit zagrebački, izrekao je u Šibeniku, u ponedjeljak 29. rujna, na euharistijskom slavlju o katoličkoj svetkovini svetih triju arkanđela, homiliju koja je izazvala odjek prvo u Dalmaciji, a onda i u njegovoj i Porfirijevoj metropoli hrvatskoj.
Ta trojica arkanđela su sv. Mihovil (zapovjednik nebeskih vojski i šef Božje policije, zaštitnik hrvatske policije i hrvatskoga grada Šibenika – eto zašto se ondje svetkovalo), sv. Gabrijel (Božji vjesnik, koji je Mariji navijestio i ona je začela po Duhu svetomu), te sv. Rafael (koji je donosio zdravlje). Lako je pogoditi koji je od njih trojice najčašćeniji u Hrvata – onaj koji vitla mačem, nismo mi narod za ljubav i zdravlje. Pa je u tom ozračju i kardinal zagrebački izrekao jednu od borbenijih svojih homilija, o kojoj se govori.
Red je prvo navesti što je to kardinal rekao, među inim:
Moramo priznati da odavna nismo čuli, ne samo s pulpita, tako razornu kritiku svega postojećega u Hrvatskoj, u najboljoj tradiciji političkoga komunizma (onoga izvornoga, prije negoli je ščepana vlast). Vjerojatno je stigla kao melem na kojekoju nostalgičnu dušu. U cijelome tome prekrasnom govoru manjkaju dva elementa, naizgled sporedna: Prvo, tko (imenom i prezimenom) iscrpljuje hrvatskog čovjeka, tko gazi čovjekovo dostojanstvo do smrti, tko servira ideološke obroke po medijima? Milanović, Kujundžić, ja, tko?
“Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića. Znamo, ime arkanđela Mihovila znači ‘Tko je kao Bog?’ Zagledani u našu hrvatsku stvarnost, kad bismo u različitim strukturama postavili pitanje: ‘Tko je kao Bog?’, kao da se već čuju odgovori raznih umišljenika: ja, ja, ja! Žalosne li zamke zloga pod koju su potpali i u koju nastoje uvući sve oko sebe! Pitamo danas: dokle toliko iscrpljivanje hrvatskoga čovjeka, da je toliko zabrinut za budućnost svoje djece? Dokle ćemo slušati izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih? Dokle ćemo trpjeti da se gazi život, od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti? Dokle ćemo gledati kako se olako postupa s javnim dobrima (…)
Dokle će nam se u školama, na ulicama i medijskim ulicama servirati ideološki obroci koji su dosad zatrovali obitelji mnogih naroda i stvorili rijeke otuđenih, usamljenih i propalih ljudi? Dokle ćemo podnositi nasilje nad hrvatskom poviješću? Dokle ćemo slušati o tobožnjoj pogubnosti svake ideje koja nastoji ozdraviti hrvatsku demokraciju? Dokle ćemo gledati natjecanje struktura različitih predznaka u osiromašenju, materijalnom i duhovnom, hrvatskoga nacionalnog bića?”
Moramo priznati da odavna nismo čuli, ne samo s pulpita, tako razornu kritiku svega postojećega u Hrvatskoj, u najboljoj tradiciji političkoga komunizma (onoga izvornoga, prije negoli je ščepana vlast).
Vjerojatno je stigla kao melem na kojekoju nostalgičnu dušu. U cijelome tome prekrasnom govoru manjkaju dva elementa, naizgled sporedna: Prvo, tko (imenom i prezimenom) iscrpljuje hrvatskog čovjeka, tko gazi čovjekovo dostojanstvo do smrti, tko servira ideološke obroke po medijima? Milanović, Kujundžić, ja, tko?
Tko provodi nasilje nad hrvatskom poviješću, Banac, Karamarko, Goldstein, Košić?
Tko provodi nasilje nad hrvatskom poviješću, Banac, Karamarko, Goldstein, Košić? Čije to ideje ozdravljaju hrvatsku demokraciju pa ih zatiru, Željke Markić, Ivana Miklenića, Stipe Šuvara? Drugo, što dobri kardinal predlaže kako ne (bi, bismo, bi) morao/morali podnositi nasilje i slušati tobožnje? Koga skinuti s vlasti i kojom metodom? Koga istjerati iz Sabora i kojom metodom? Kome zaprti pogani gubec i kojom metodom? Bio je već jedan koji je dijagnosticirao “ljutu ranu”, pa na nju privijao “ljutu travu”. Hoćemo li opet? Izjasnite se, oče kardinale
Čije to ideje ozdravljaju hrvatsku demokraciju pa ih zatiru, Željke Markić, Ivana Miklenića, Stipe Šuvara?
Drugo, što dobri kardinal predlaže kako ne (bi, bismo, bi) morao/morali podnositi nasilje i slušati tobožnje? Koga skinuti s vlasti i kojom metodom? Koga istjerati iz Sabora i kojom metodom? Kome zaprti pogani gubec i kojom metodom?
Bio je već jedan koji je dijagnosticirao “ljutu ranu”, pa na nju privijao “ljutu travu”. Hoćemo li opet? Izjasnite se, oče kardinale.
Vidite li zločin, vidite li kazneno djelo? Naredite vozaču da Vas preveze u DORH, pa tamo ispovjedite te svoje spoznaje odvjetniku države Hrvatske.
Veli kardinal u Šibeniku: “Gdje je Krist, tu se uvijek rađa zajedništvo.” Ma izvrsno. Nije li katolika u Hrvatskoj 86 posto? Pribrojimo li pravoslavne i protestante, nije li kršćana više od 90 posto? Ne urađa li to zajedništvom, pogotovu između katolika i pravoslavnih koji dijele apostolsko nasljeđe, a bogme i kvalitetan suživot na hrvatskim prostorima, ma da bi čovjek riječ rekao kako sve pršti zajedništvom. Kad se bratska srca slože, i olovo Savom plivat’ može (i plivalo je). Kad iziđu na izbore, same svece biraju.
Ili ne? Uh, k vragu, izgleda da ne, objašnjava kardinal: “…kad god se čovjek drži zajednice, bilo obiteljske, narodne, crkvene, i kad se bori za zajedničko, opće dobro, demon započinje svoju prljavu igru – jer je u svojoj nepodnošljivoj samoći razarač. On stvara nemir, nered, podjelu, razdor. Moralno zlo nije neka stvar, nego je neka neuredna uporaba stvari.”
Koje stvari? Pa one stvari, kako se razabire dalje iz konteksta: “Zato nas ne čude toliki napadi na brak između muškarca i žene kao zajednicu, pokušaji dijeljenja obitelji kao zajednice koju je Bog ustanovio.“
Tko napada? Vražji homoseksualni. Nema te skladne obitelji koju oni neće razoriti, zar ne? O, sveti Mihovile, odreži im svojim plamenim mačem neuredno upotrebljenu stvar. Bog te vidio, ide sve k Vragu, veli kardinal. Vidim i ja ugrozu obitelji: obiteljima su oduzeli dječje dodatke, razrijedili i neljudski poskupili vrtiće, razjurili pedijatre koji su djelovali po mjesnim zajednicama, a on vidi Vraga u gaćama
Tko napada? Vražji homoseksualni. Nema te skladne obitelji koju oni neće razoriti, zar ne? O, sveti Mihovile, odreži im svojim plamenim mačem neuredno upotrebljenu stvar. Bog te vidio, ide sve k Vragu, veli kardinal. Vidim i ja ugrozu obitelji: obiteljima su oduzeli dječje dodatke, razrijedili i neljudski poskupili vrtiće, razjurili pedijatre koji su djelovali po mjesnim zajednicama, a on vidi Vraga u gaćama.
Ne mogu se ne sjetiti pastirskog pisma blaženog Stepincam i ostalih biskupa iz ožujka 1941: Evropa grca pod fašizmom, rat je počeo i samo što nije zakucao i na vrata naših roditelja, a on od svih zala vidi “bijelu smrt” i bezbožnu masonsku i komunističku propagandu. Točno, nitko ne može osporiti kontinuitet Stepinčeve crkve.
I, tek da usput podsjetimo. Kardinal je lijepo ishvalio svetoga Nikolu Tavelića, koga naziva prvim hrvatskim kanoniziranim svecem. Ako je povijest Hrvatske počela s dolaskom Hrvata – krasno, razdajmo sve ono kamenje iz arheoloških muzeja, ne pripada nam.
Ali ako Hrvati nisu zatrli živalj koji im je u Hrvatskoj prethodio, ako su i ti prethodnici konstituirali amalgam koji se nazvao hrvatskim narodom, nisu li sveci iz Hrvatske i sveti Kajo papa, i veliki sveti Jerolim, čiji kardinalski naslov nosi baš monsignor Bozanić?
Bio je dan i svetoga Jerolima, ali nije Bozaniću palo na um u Dalmaciji častiti njega, koji je u bazi evropske klasične i kršćanske kulture i koga su rado i ini svojatali, nego sveca koji je produbljivao razdor s muslimanima. Eh, križari, križari…
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Crkveni ostanak u ormaru
Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica.
Dakle, ta rečenica doslovce glasi ”zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, gospođu Kolindu Grabar Kitarović, kandidatkinju za predsjednicu Republike Hrvatske”. Priopćenja Tajništva Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije i inače su štura i rasterećena informativnog sadržaja, ali na ovome priopćenju sastavljaču valja čestitati.
Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica
Rečeno je mnogo toga, rečeno je tko (Josip Bozanić s pripadajućim titualama i Kolinda Grabar Kitarović s pripadajućom političkom željom), što (primio ju je), gdje (u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu), kada (u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine), ali nije rečeno zašto, nije rečeno o čemu se razgovaralo. Međutim, ono što nije izrijekom rečeno jest poručeno.
Odmah se u javnosti i medijima počelo nagađati o samoj svrsi tog susreta i upravo u tome krije se taj maksimalan učinak postignut minimalnim naporom. Manje-više jednoznačan je zaključak da je Katolička crkva u Hrvatskoj (istina ne službeno jer je riječ o nadbiskupu zagrebačkom, a ne o Hrvatskoj biskupskoj konferenciji) u predizbornoj predsjedničkoj kampanji stala na stranu izazivačice Kolinde Grabar Kitarović.
Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija.
Crkva izbjegava izravno se izjasniti koga podržava na izborima, pa se redovito svi zajedno s vrhom Katoličke crkve igramo mimikrije – oni se kao nisu izjasnili koga podržavaju, a mi to kao ne znamo koga podržavaju. Ništa sporno ne bi bilo u tome da se Katolička crkva izrijekom izjasni za pojedinog kandidata.
Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija
Uostalom, zašto ne bi podržala deklariranu vjernicu koja s Pantovčaka pokušava izgurati deklariranog agnostika. Logika stvari kaže da bi Katoličkoj crkvi trebao biti bliži netko tko je njen vjernik, nego netko tko nije. Opasnosti od nekakvog pretjeranog utjecaja na ishod izbora nema: Stjepan Mesić sigurno nije bio preferirani kandidat Crkve na izborima, i to dva puta, a to nije bio ni Ivo Josipović na prošlim izborima.
Ni Ivica Račan i njegova koalicija nisu bili obljubljeni u crkvenim krugovima, pa su pobijedili na parlamentarnim izborima, o ”omiljenosti” Zorana Milanovića i njegova koalicije u crkvenim krugovima nepotrebno je i pisati.
Takvim informiranjem javnosti Katolička crkva nastoji zadržati privid svoje političke nevinosti i navodne političke neutralnosti (u ovom slučaju otišlo se toliko daleko da nije navedeno ni čija je to kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović) iako baš ništa loše, dapače, nema u tome da, jezikom seksualnih manjina, izađu iz ormara.
Dok se to ne dogodi priopćenja će i prečesto sličiti na ona Sjevernokorejske novinske agencije, a ono od 12. rujna 2014. godine glasi (prenosimo u cjelosti): Aleksandar Toršin, prvi potpredsjednik Vijeća federacije Rusije i njegova pratnja otputovali su u petak kući.
(Prenosimo s portala Novoga lista).