Odgovarajući na glasinu da policija namjerava srušiti šatorsko naselje nezadovoljnih branitelja na pločniku u Savskoj ulici, Predrag Matić vedro se osmjehnuo i kazao kako je “u podrumu Ministarstva smješteno sto do dvjesto specijalaca srpske nacionalnosti naoružanih do zuba. Dečki bi išli kući, ali držimo ih zbog prosvjeda.” Bio je to, naravno, vic. Svi su zdrave pameti shvatili da je riječ o vicu. [Read more…]
Šatoraška država u državi
Ni nakon sto dana prosvjeda hrvatski branitelji još nisu imali priliku da u hrvatskom Saboru kažu što zaista žele – ustvrdio je Josip Klemm, jedan od kolovođa braniteljske bune, na sjednici saborskog Odbora za ratne veterane, tražeći da se Đuri Glogoškom, njegovom drugu iz šatora u Savskoj, omogući obraćanje zastupnicima. Naravno da Klemm nije u pravu.
Glogoški je bio u Saboru na velikom skupu koji je organiziran upravo radi razgovora s prosvjednicima, ali je on odbio svaku komunikaciju. Popeo se do Markova trga samo kako bi okupljenim zastupnicima rekao da razgovora s njima neće biti, a potom okrenuo leđa i otišao. Njegova demonstrativna gesta visoki je kor izabranih sabornika ostavila pokisla perja.
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge.
Ustupanje saborske govornice bilo bi svojevrsni presedan. S istim pravom sutra će svoje službeno obraćanje državnom parlamentu tražiti i neke druge grupacije, recimo, radnici Ine, otpušteni ili deložirani, žrtve podivljalog švicarca, uništeni poljoprivrednici…. Vrata Sabora svakome moraju biti otvorena, ali najviši organ državne vlasti ne može biti prostor proceduralne improvizacije i voluntarizma.
Nije uostalom točno ni to da su stavovi branitelja nepoznati javnosti. Vođe aktualne pobune jednog dijela veteranske populacije svojim izjavama danima i tjednima već prebukiraju medije, premda je prezentnost njihovih razloga i dalje uglavnom zakukuljena. Možda i zato jer ni sami ne znaju što bi.
Volja za prosvjedima bila je veća od sposobnosti artikuliranja vlastitih zahtjeva. No, sigurno je da svoj poseban, ekstra položaj u društvu već konzumiraju. Kome bi još bilo moguće podići šator i skoro već tri mjeseca logorovati usred grada, na javnoj površini, na ključnoj prometnici, i da ih nitko ne dira?
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo.
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo. Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti
Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti.
Tako najteži ratni invalidi imaju pravo na auto svakih sedam godina, ljudi slične vrste, ali koji nisu stradali u ratu, na nova kolica, uz vlastitu financijsku participaciju, svakih pet godina. Osobe koje njeguju najteže vojne invalide, a najčešće su to bračni partneri, država svakog mjeseca plaća 3800 kuna, ljudi koji njeguju vlastitu invalidnu djecu primaju 2500 kuna. Jesu li majke koje brinu o nepokretnoj djeci manje vrijedne, rade li manje zahtjevan posao, od žena ratnih vojnih invalida?
Materijalna prava visoke razine, kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno nastradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Ali istodobno, primjerice, slijepe osobe u Hrvatskoj primaju naknadu koja je višestruko manja nego u nekim ne bogatim, nego u susjednim, slično siromašnim zemljama.
Veteranska populacija morala bi biti svjesna da je svojim mirovinama i drugim pravima privilegirana u odnosu na druge segmente hrvatskog društva. Ta izdvojenost može biti razlogom distanciranja, pa i sve primjetnije javne zlovolje prema njihovim zahtjevima. Nastavi li se od njih stvarati posebna kasta u socijalno sve ugroženijoj zemlji, mogu postati omrznuti slično kao odnarođena politička klasa.
Sličnu vrstu izdvojenosti iz društva trebalo bi osigurati i zatraženo podizanje braniteljske problematike na razinu ustavnog zakona. Postoji oko toga mnogo nerazumijevanja i prodavanja magle. Iz redova braniteljskih velmoža često se zna govoriti da Domovinski rat i branitelje treba ugraditi u hrvatski Ustav. Ne treba!
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije
Ništa ne treba ugrađivati, jer se i Domovinski rat i branitelji već nalaze u Ustavu (doduše, branitelji rame uz rame s hrvatskim narodom, gdje je u međuvremenu u realnom životu nastala prilična pukotina). Nešto je posve drugo sa zahtjevom da zakon o braniteljima dobije status ustavnog zakona.
Ako bi, kako to ovih dana formuliraju šefovi veteranskih prosvjeda, “zakon o vrijednostima Domovinskog rata i pravima branitelja” dobio karakter ustavnog zakona, to znači da bi se morao donositi i mijenjati samo voljom dvotrećinske parlamentarne većine, što znači da bi praktično mogao postati gotovo pa nepromjenjiv.
Zašto je braniteljima toliko stalo do takvog cementiranja vlastitog statusa? Zato što je vjerojatno i njima jasno da vrijeme odricanja tek dolazi. Da se javne financije raspadaju i da su rezovi nužni. Ali oni u tome, izgleda, ne žele sudjelovati. Svoje jahanje na ustavnom zakonu objašnjavaju potrebom “da ne može svaka nova vlast koja dođe mijenjati prava hrvatskih branitelja”. Svima ostalima prava se mogu mijenjati.
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije.
Je li im zaista cilj da za sebe izbore status države u državi?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Uzinić brljao u Vukovaru
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pratili smo misu i propovijed dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića na Memorijalnom groblju u Vukovaru, 18. studenoga 2014. Neki su čestitali biskupu, a neki su bili razočarani. Ja sam među njima.
Katolička podstranica ”Misija” portala Slobodne Dalmacije je prenijela cijelu propovijed biskupa Uzinića, ali je kao naslov, provokatorski ili lukavo, ne znamo, istaknula ove riječi našega, prema Davoru Butkoviću, najmodernijeg biskupa: ”Ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma”.
Ali to je nešto u potpunosti neprihvatljivo. Neprihvatljivo je na onoj osnovnoj evanđeoskoj i ekumenskoj razini koju Davor Butković, kao novinar koji ne poznaje teologiju, ne razumije (iako se poziva na utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, ekumenskog teologa Josipa Turčinovića).
”Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti (…) Crkva koja bi se poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu”
Kolegi Butkoviću i njegovom novom guruu Uziniću ćemo odgovoriti riječima jednoga čitatelja Slobodne Dalmacije koji je napisao: ”Ako je ćirilica simbol srpskih zločina u Vukovaru, onda mora da su po toj istoj logici latinica i hrvatski jezik simboli ustaških genocida i zločina u Jasenovcu i drugdje”.
Naime, Butković opet griješi kada govori o ”hrvatskoj Katoličkoj crkvi”, iako takvo nešto ne postoji. Butkovića upućujemo na djelo fra Tomislava Janka Šagi-Bunića ”Katolička crkva i hrvatski narod”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983. Olakšat ćemo mu:
”Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti (…) Crkva koja bi se poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu (…) Na taj način Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih razdora i razlaza u jednom narodu, umjesto da bude vidljiv znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda”. (Navedeno djelo, str. 8 i 9)
Šteta što je Butković, hvaleći biskupa Uzinića, njemu indirektno pripisao nacionalistički ton jer dubrovački biskup nije nacionalist. Ali nije ni barjaktar moderniteta ili Crkve koja se zna nositi sa sekularizmom ili koja bi trebala biti tako sekularizirana da se ponaša kao papa Franjo ili onako kako je don Anton Šuljić, urednik u Kršćanskoj sadašnjosti, poručio da se ima ponašati (baš na stranicama Jutarnjeg lista, što smo prenijeli na našem portalu).
Iako biskup Mate Uzinić nije nacionalist, učinio je nekoliko ustupaka nacionalistima i to opasnih ustupaka te je zbog toga njegova propovijed u Vukovaru bila loša bez obzira na jasan poziv na praštanje i suživot u Vukovaru i drugdje.
Biskup Uzinić se preselio u Savsku 66 i stao bodriti tamošnju ekipu za destabilizaciju Hrvatske: ”Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju, molimo i za hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori dijalogu s ovim gradom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost.” Poniznost? Što to znači? Da Vlada mora prihvatiti ucjene Josipa Klemma i njegovih pijuna? Onih koji nisu sposobni formulirati zahtjeve zbog kojih prosvjeduju, ali hoće podržati ideju da Klemm i njegovi ”umarširaju” u Vladu i Sabor, pa i s oružjem u rukama?
Nabrojat ću najočitije Uzinićeve pogreške:
Biskup je najprije rekao ovo: ”Molit ćemo i za žive branitelje, osobito invalide, i sve one koji se teško nose s činjenicom da ovaj grad i Domovina nisu postali onakvi o kakvima su sanjali dok su izlagali svoje živote za našu slobodu i još se teže nose s osjećajem da su oni ovom društvu na teret. Ovo ponekad ide tako daleko da se stvara dojam kao da bi bilo bolje da ni njih nema više među nama, da su i oni poginuli branitelji!” I to je apsolutno neprihvatljivo. Tim riječima biskup unosi razdor i teško kleveće hrvatsku Vladu.
Biskup se onda preselio u Savsku 66 i stao bodriti tamošnju ekipu za destabilizaciju Hrvatske: ”Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju, molimo i za hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori dijalogu s ovim gradom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost.” Poniznost? Što to znači? Da Vlada mora prihvatiti ucjene Josipa Klemma i njegovih pijuna? Onih koji nisu sposobni formulirati zahtjeve zbog kojih prosvjeduju, ali hoće podržati ideju da Klemm i njegovi ”umarširaju” u Vladu i Sabor, pa i s oružjem u rukama?
Iduća velika pogreška biskupa Uzinića se odnosi na ove riječi: ”Kad je riječ o našoj Domovini, onda se ova poruka odnosi prije svega na to da trebamo jasno ustrajavati na tome da se ne izjednačava žrtva i agresor, ali i da se osudi svaki zločin bez obzira tko ga je počinio i kazne oni koji su ga počinili, a ne etiketiraju branitelji koji su časno i pošteno svoj život stavili na branik domovine. Ima u našem pristupu našoj nacionalnoj prošlosti, uključujući i ono što se događalo ovdje u Vukovaru, previše mlakosti, neodlučnosti u onom reći istinu bez obzira na sve. Istina ne može i ne smije biti prešućena.”
Zašto je to pogrešno? Zato jer su to riječi stožeraša, riječi ekstremnih desničara, riječi Zdravka Tomca i Tihomira Dujmovića čije knjige nije dozvolio da se promoviraju u crkvenim prostorijama dubrovačke biskupije; bravo za tu odluku. Zašto onda puše u rog stožeraša? Zašto lažno optužuje aktiviste za ljudska prava kojima se imputira da izjednačavaju žrtvu i agresora kada oni to nikada ne čini niti su to činili?
Najstrašnija pogreška biskupa Uzinića: ne smije se teretiti jedno pismo koje je kulturno blago jednog naroda i jedne manjine u Hrvatskoj zato što se zločinci ne kaju. I to je razbijački diskurs stožeraša. To je diskurs koji nije ekumenski i koji grubo nasrće na braću biskupa Uzinića, na srpske episkope u Hrvatskoj, počevši od mitropolite Porfirija, čije smo riječi prenijeli i pozdravili. Ćirilica nije kriva za agresiju, gospodine Uziniću. I još jednom: je li onda ta vaša hrvatska latinica kriva za Jasenovac?!
Prethodnoj pogrešci biskupa Uzinića treba dodati i još ovu: ”Istina ozdravlja! Zato su u krivu oni koji misle da će istina povećavati i obnoviti mržnju. Dapače, prešuti li se istina u ime lažnog mira i suživota, koji tad zapravo niti ne postoje nego se samo zavaravamo da postoje, povijest će se ponoviti.” Hajde, biskupe, recite, tko to izbjegava istinu o onomu što se dogodilo u Vukovaru i svugdje gdje se dogodila agresija na Republiku Hrvatsku, a ja ću vam pak odmah iznijeti gdje se to krije istina o hrvatskim zločinima počinjenima nad hrvatskim Srbima! Jeste li spremni za tu istinu?
Nastavlja biskup s teškim povredama evanđelja: ”Želim prepoznati sve one koji su izazvali agresiju na ovaj grad, počinili genocid i zločine ili su u to uvučeni, ali i one koji su to nijekali i nastavljaju nijekati (..) Oni koji su izvršili agresiju i počinili genocid i zločine, nažalost još uvijek nisu spremni biti Zakej koji se obratio, nego ustrajavaju u onom biti Zakej prije obraćenja. Evo zašto ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma, nego i dalje nastavlja označavati agresore i zločince koji se ni dan danas nisu suočili s onim što su napravili ovom gradu i njegovim ljudima!”
To je bila njegova najstrašnija pogreška: ne smije se teretiti jedno pismo koji je kulturno blago jednog naroda i jedne manjine u Hrvatskoj zato što se zločinci ne kaju. I to je razbijački diskurs stožeraša. To je diskurs koji nije ekumenski i koji grubo nasrće na braću biskupa Uzinića, na srpske episkope u Hrvatskoj, počevši od mitropolite Porfirija, čije smo riječi prenijeli i pozdravili. Ćirilica nije kriva za agresiju, gospodine Uziniću. I još jednom: je li onda ta vaša hrvatska latinica kriva za Jasenovac?!
Iako biskup Uznić nije nacionalist, on je u Vukovaru ”hrvatovao” jer je rekao i ovo: ”Danas smo u vjeri okupljeni s ‘teškim križem cijele jedne nacije’ i sa svojim osobnim križevima i ranama, ali i s povjerenjem u Božju ljubav i njegovo beskrajno milosrđe. ‘Bog je liječnik i lijek’ koji pridiže naša klecava koljena i vida naše rane! Pristupimo njegovom euharistijskom stolu, nahranimo se na ovoj gozbi ljubavi i vratimo se svojim kućama ohrabreni i odlučniji u zauzimanju za dobrobit naše Domovine i našega naroda!” Opet taj problem da biskupi i svećenici mole samo za dobrobit ”hrvatskoga naroda” koji je ovdje istovjetan s Katoličkom crkvom, pa i biskupu Uzinići poručujem: čitajte fra Janka Šagi-Bunića jer nema mjesta ”poistovjećivanju kršćanstva i katolicizma s hrvatstvom”!
Je li biskup Uzinić uistinu novi glas u ”Crkvi u Hrvata?” pita se Butković rabeći još jednom tu antikoncilsku i antikršćansku sintagmu. Nadajmo se da nije! Ne, ovakvo lice biskupa Uzinića ne smije biti ”novo lice” Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.
Ho gegrapha, gegrapha (što napisah, napisah).
Nigdje sretna čovjeka!
Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).