Otkako sam vidio svu kompleksnost situacije s poplavama i nakon poplava, ne prestajem s Josipom Lisac pjevušiti pjesmu ”Maglaj svuda, Maglaj oko nas”… Svuda se uokolo širi dah Maglaja: sirotinja, bijeda, smrad, nesposobnost, neorganiziranost, tuga i očaj…
Znao sam, dok traje poplava čovjeku treba samo jedno – preživjeti. A kad se voda povuče, treba mu sto i jedna stvar. Tako je bilo i u ratu. Repriza rata i poraća…
Ne samo jedna, nego stotinu poplava nas je zahvatilo. Na poplavu ljudske nesreće, očaja i bijede došla je čudesna poplava ljudske solidarnosti i dobrote. Oni koji prodaju maglu i Maglaj, ustvari ideologiju, svejedno, obasuli su nas poplavom velikih, krupnih riječi koje obično malokad i malošto znače, praznog lokalnog i državnog patriotizma, a po portalima čak i euforičnog neojugoslavenstva.
Takvi smo mi, malo nam treba! E, zbog njega je odmah, da se ne ode predaleko, stradala jedna džamija, u Doboju na mjesto civilne vlasti postavljen je upravitelj, u Srebrenici se opet čulo ”Nož, žica, Srebrenica”, a za svaki slučaj na razini države nije bio moguć dogovor ni oko dana žalosti…
Ne samo jedna, nego stotinu poplava nas je zahvatilo. Na poplavu ljudske nesreće, očaja i bijede došla je čudesna poplava ljudske solidarnosti i dobrote. Oni koji prodaju maglu i Maglaj, ustvari ideologiju, svejedno, obasuli su nas poplavom velikih, krupnih riječi koje obično malokad i malošto znače, praznog lokalnog i državnog patriotizma, a po portalima čak i euforičnog neojugoslavenstva. Takvi smo mi, malo nam treba!
Na poplavu nekompetencija, neorganiziranosti, nespremnosti onih kojima su poslovi iz domene NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi) ponovo je odgovoreno na već davno iskarikiran način: Akcija NNNI otkazana je zbog poplava.
Umjesto toga zasipali su nas što svjesnim što nesvjesnim medijskim lažima i dezinformacijama, nerijetko čak i zluradostima, kojima su se nastavili sijati kaos i umnožavati neorganiziranost i ljudska patnja. Za to vrijeme jedino su rijeke bile pristojne i dosljedne – sve što smo u njih bacali, ostavljali na njihovim obalama od zadnje poplave 2010. uredno su nam vratile natrag. Možda baš ne na mjesto na kojemu su što zatekle, ali vratile su više nego uredno!
Na nastali kaos prvi su počeli i evo sve do danas nastavili odgovarati najprisebniji među nama, obični mali ljudi, oni za koje se ne odvajaju tolika sredstva da bi bili humani, solidarni, brzi, učinkoviti, oni što znaju da se ljudskost ne plaća, oni što se ne kite zvučnim imenima i titulama i koji nisu plaćeni da bi spašavali ili pomagali…
No, domalo se sve počelo raditi kao u ratu i poslije rata. Pogotovu s pomoći, humanitarnom pomoći, čak i onom namjenski orijentiranom humanitarnom pomoći. Najednom je postala i još više će bivati oružje u rukama moćnika ili krimogenih struktura na svim razinama… Ucjene, krađe, prevare, prodaja, nepotizam, podobnost…
Poplavu zloupotrebe humanitarne pomoći ljudi na terenu su jasno prepoznali kao nešto već viđeno. Taj déjà vu i dvadeset godina nakon rata živa je rana na tijelu bh. društva ili društava (triju!), jer su i ondašnje milijarde stigle u BiH tobože misteriozno nestajale… A stvar je više nego evidentna. Pa zna se tko je u ratu iz humanitarne pomoći jeo voćne salate i ananas, a tko je bio sretan i s 2 dcl ulja i četvrt kilograma riže. Zna se, sve se zna…
Nije slučajno što i iz Srbije čujemo isto: ”Neki ‘naši’ su dizali cijene kruha, mlijeka, vode, dok je Kinez u Mitrovici dijelio čizme i vikao: ‘Nula dinala! Nula dinala!”’.
Poplavu zloupotrebe humanitarne pomoći ljudi na terenu su jasno prepoznali kao nešto već viđeno. Taj déjà vu i dvadeset godina nakon rata živa je rana na tijelu bh. društva ili društava (triju!), jer su i ondašnje milijarde stigle u BiH tobože misteriozno nestajale… A stvar je više nego evidentna. Pa zna se tko je u ratu iz humanitarne pomoći jeo voćne salate i ananas, a tko je bio sretan i s 2 dcl ulja i četvrt kilograma riže. Zna se, sve se zna…
Eto, dok nas Europljani i Kinezi pomažu, domaći nas kradu: pred poplavu, za vrijeme poplave i poslije poplave… Valjda je toga svjestan i jedan bh. ekonomski stručnjak, tako ga barem potpisuju, koji je s razlogom rekao za BiH: ”Nismo imali sistem zaštite ljudi i izgubljeno je mnogo života. Sada nam nedostaje konkretnog odgovora na katastrofu. Vlast nema odgovora ni na jedno pitanje. Mi bismo i bez ovih poplava propali 2015. godine, a sa ovim ćemo sigurno propasti.”
Svi oni koji su sve dosad neurađeno pravdali ratom mogu malo ustranu gurnuti rat, nek se malo i on odmori od nas, jer sad, eto, imamo elementarnu nepogodu. Alibi kakav se samo poželjeti može! No sve ovo o poplavi i svim drugim poplavama drugi znaju bolje od mene. Mene se ovdje više od svega dojmila poplava novinarskih gluposti i nepismenosti, pri čemu su prednjačili baš novinari i ljudi na javnim funkcijama.
Vjerojatno je to oduvijek tako, ali nikad kao sad za ovih poplava nisam toliko gledao televiziju. Da, gledam ja i nogometne utakmice, ali tada stišam ton i ne slušam najneobrazovanije među novinarima – one sportske. No sad sam tek vidio da je nepismenost i glupost malo masovnija pojava u BiH. Gotovo kao elementarna nepogoda.
Iskreno, toga nisam ni upola vidio u susjednim zemljama u kojima se također dogodila ovakva kataklizma i čije su televizije u profesionalnom smislu bile daleko iznad ovih u BiH.
Prije nego što uopće progovorim koju o poplavi medijske gluposti, moram ispovjediti jednu vlastitu spoznaju, a koju mi je darovala poplava svih poplava: poplava riječi ”dakle”. Kad čujem riječ ”dakle”, da parafraziram jedno poznato mjesto, odmah se hvatam za pištolj. A tu riječ, to jebeno ”dakle”, izgovori svaki novinar i svaki političar sto puta u minuti čim mu stavite mikrofon pod nos i upalite kameru.
Imao što reći ili nemao, znao ili ne znao, budite sigurni da je sve – dakle! On valjda misli da je pametan ako kaže ”dakle”? Pa ne popušta…
No, da se samo na tren još vratim novinarima i njihovim ”uglednim” gostima koji, kad se upali kamera, ne znaju da se teren obilazi, čisti, dezinficira, da se ljudima pomaže, da ih se evakuira, nego svi najednom i odreda počnu da: vrše obilazak, vrše čišćenje, vrše evakuiranje, vrše pomaganje ugroženima, vrše dezinfekciju, vrše asanaciju, vrše monitoring… Da, i k tomu uporno ne razlikuju prijedloge ”zbog” i ”radi”, što se njima ne čini važnim, ali primatelju informacije doista je važno je li netko evakuiran zbog klizišta (jer se već dogodilo) ili radi klizišta (jer prijeti da se dogodi)…
Od koga su naučili tu riječ, na kojemu od stotinu fakulteta na kojima se može studirati ili povoljno kupiti diploma ne znam; ne znam ni što znači ta riječ na bilo kojemu od naših jezika, ali znam da joj, čim prođe ovaj ”kijamet i belaj” treba podići spomenik, veći nego papi u Sarajevu. Doduše, sa ipak skromnijim potpisom: Svetom Dakle, od njegovih polupismenih obožavatelja!
Ih, da je to sve, još bih nekako preživio, no gluposti su se umnožavale iz dana u dan, kao i nesreće izazvane poplavom. A kako ovo nije rubrika o jeziku, ponajprije moj naklon svim novinarima koji su došli na lice mjesta i doista bili u službi istine, informiranja, dramatičnih svjedočenja o ljudskoj tragediji, čudesnoj solidarnosti i svakoj gesti ljudskosti. Na poseban način izdvajam novinara koji nije mudrovao, nego je na konkretno pitanje čovjeku što mu treba, a ovaj odgovorio ”Eto, te čizme”, skinuo s nogu čizme i dao mu ih, dao potrebitijemu od sebe…
Da se takve konkretne ljudske geste dosjetio bilo tko od onih što se pretendiraju naći na nekoj od izbornih lista najesen, gdje bi mu bio kraj – uzdišu naknadno njihovi savjetnici tužni što se i za njih nije našlo mjesta za helikopersko panoramsko razgledanje Bosne.
No, da se samo na tren još vratim novinarima i njihovim ”uglednim” gostima koji, kad se upali kamera, ne znaju da se teren obilazi, čisti, dezinficira, da se ljudima pomaže, da ih se evakuira, nego svi najednom i odreda počnu da: vrše obilazak, vrše čišćenje, vrše evakuiranje, vrše pomaganje ugroženima, vrše dezinfekciju, vrše asanaciju, vrše monitoring…
Da, i k tomu uporno ne razlikuju prijedloge ”zbog” i ”radi”, što se njima ne čini važnim, ali primatelju informacije doista je važno je li netko evakuiran zbog klizišta (jer se već dogodilo) ili radi klizišta (jer prijeti da se dogodi)…
Stranice i stranice bi se o ovome mogle napisati, ali ostajemo samo na nekolicini primjera (Primjeri su dječja hodalica za rasuđivanje, rekao bi Kant) i to samo s javnih rtv-servisa, jer je o drugim tv-kanalima i tužno i smiješno govoriti, kao i o nekim ”uglednim” printanim medijima.
Ali da još spomenem samo ovaj novinarski biser: ”Stanovništvu je potrebna hrana, pitka voda i druge higijenske potrepštine…” Je li novinar već spomenuo neke higijenske potrepštine? Nije! Otkud onda ovo ”druge”? Nije valjda da misli kako su hrana i pitka voda higijenske potrepštine, pa im uz to treba i toaletni papir, pasta za zube, šampon i sapun?! Suludo.
Da, Maglaj svuda, Maglaj oko nas…
