Prije nego što se pozabavim današnjom temom imam jednu poruku ovima koji se okupljaju u Vukovaru kao Stožer, a ponašaju se baš onako kako su se nekada ponašali komunistički ili partijski komesari ”osuđujući” po kratkom postupku.

 

Navodim njihove najnovije prijetnje:

 

”Stožer za obranu hrvatskog Vukovara protivi se nedoličnim pokušajima estradizacije odavanja pijeteta, pri čemu pojedinci iz svojih uskih, dnevno-političkih i drugih interesa, na ljudskoj muci i trpljenju, zapravo ‘peru’ svoju nečistu savjest zbog nečinjenja dobra kada je trebalo spriječiti genocid nad vukovarskim žrtvama odanim Hrvatskoj.

 

Takvi ni danas ne čine ništa da se kazne oni koji su zločin počinili. Cijelo vrijeme izjednačavaju krivnju i falsificiraju povijest. U tom ozračju veliki broj građana Vukovara i Hrvatske danas doživljavaju ovu najavu dolaska g. Šerbedžije na Ovčaru.

Košić: ”Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”

 

Na upit novinara može li se poruka Stožera shvatiti kao prijetnja jasno poručujemo -poruku stožera ste trebali prenijeti u cijelosti pa bi svima bilo jasno koje je poruke stožer spreman odaslati hrvatskoj, svjetskoj javnosti i Šerbedžiji.”

 

Ja toj ekipi nedoraslih za demokraciju poručujem da su Hrvati jači od njihove destrukcije i da griješe jer provode fašizaciju naše domovine. Nekada se takve tuklo na Sutjesci i na Neretvi, a danas ćemo ih, metaforički rečeno, ”tući” na internetu i u okviru demokratskih institucija.

 

Señores: llévense vuestra roña a otra parte. Ustedes son una calamidad. Una vergüenza para nuestra bendita nación. Ustedes NO PASARÁN!

 

A sada na današnju temu koja je još i strašnija od neofašističkog divljanja stožeraša.

 

U Frohnleitenu kod Graza, u petak 28. ožujka (ma da na službenim stranicama sisačke biskupije piše da se ovaj događaj zbio u subotu 29. ožujka, što je greška koju namjerno navodim citirajući nešto niže propovijed sa te mise), održalo se nesvakidašnje euharistijsko slavlje. Tu je misu želio Dario Kordić, haški uznik koji svoju kaznu zatvora izdržava u Grazu, a taj je dan bio pušten na tzv. slobodan dan, te su u Frohnleiten pohrlili susresti se s njim njegovi najbliži – supruga Venera i kćeri Marija i Elizabeta, rodbina i mnogobrojni prijatelji iz domovine i inozemstva.

 

Na misi, koju je predvodio vojni biskup Juraj Jezerinac u koncelebraciji s biskupima sisačkim Vladom Košićem i pomoćnim zagrebačkim Valentinom Pozaićem, bilo je puno svećenika koncelebranata, a među njima i provincijal hercegovačkih franjevaca, koji inače vode tu hrvatsku katoličku misiju, fra Miljenko Šteko, koji je imao ulogu domaćina.

Poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”

 

Sudjelovalo je, da budemo precizni, tako izvještava Glas Koncila, 37 svećenika te više stotina rodbine i prijatelja. Katolički novinar Vlado Čutura kaže da je skupu, premda nije medijski najavljivan, nazočilo više hrvatskih generala i visokih časnika iz Domovinskoga rata, predstavnika hrvatskih braniteljskih udruga – od specijalne policije do gardijskih brigada – predstavnika Počasnoga bleiburškoga voda, prijatelja i rodbine ”nepravedno osuđenog Kordića”, zatim brojne redovnice, župni zbor i KUD iz Žepča.

 

Na internetskim stranicama Sisačke biskupije može se pročitati propovijed koju je biskup Košić posvetio Dariju Kordiću, a koja se pretvorila u najstrašniji crkveni skandal koji pamtim otkako je don Živko Kustić stao veličati ratne zločine hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon ”Oluje” (prvi uvodnik Glasa Koncila toga kolovoza 1995. imao je prestrašan naslov ”Neviđena humanost ratovanja”).

 

Prenosim prvi dio skandalozne Košićeve propovijedi:

 

”Mons. Vlado Košić, biskup sisački

 

Homilija na misi s Dariom Kordićem

 

Frohleiten, 29. ožujka 2014.

 

Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!

 

Zapravo je ovaj sam naš susret – propovijed za sebe. To što si Ti, Dario, na slobodi, pa makar i privremenoj, te činjenica da si želio da se okupimo ovdje, u crkvi i slavimo sv. misu te da smo se okupili u ovako velikom broju, Tvoji najbliži – obitelj i prijatelji, već sve govori.

 

Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.

Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!

 

Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda.

 

Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.

 

Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti a što sve možeš primiti samo od Boga koji – kako reče sv. Pavao – ‘u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’ (Rim 8,28). Njima se uistinu sve okreće na dobro!…..”.

 

Dakle, pročitali ste: biskup uspoređuje ratnog zločinca Darija Kordića, odgovornog za smaknuće 116 Bošnjaka u Ahmićima 16. travnja 1993. kada su tzv. Jokeri razori selo i dinamitirali džamiju, sa samim Isusom Kristom, bogočovjekom i spasiteljem svijeta, pa se čovjek koji još nije poludio kao što su poludjeli svi ti popovi na toj misi pita: dokle će ići ta klerofašistička ofanziva?

 

Košić sve Hrvate zatim uspoređuje s Kordićem jer kaže kako će jednom stići pravda za Kordića i za cijeli hrvatski narod. Kordić je, naime, prema biskupu i svima ostalima, a na tisuće se broje, nevin da neviniji ne može biti. Nevin kao Isus Krist.

Možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima

 

Riječi pijeteta prema ubijenima u Ahmićima, naravno, nije bilo. Jebe se Košića za muslimane ili, kako se ono kaže, ”balije”? Pa bismo tako mogli reći: jebe se nama za Košića i njegovu ljubav prema ratnim zločincima. Ali to nije način i to nije pametan stav.

 

Nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje predvodi sisački biskup, kum i duhovni vođa onima iz Stožera, ta sam je stao na čelu kolone koja razbijanje ćiriličnih tabli smatra vrhunaravnim činom, a zabranu ćirilice poželjan katolički i domoljubni stav.

 

Ali centralna je figura bio ratni zločinac. Bilo je to, da budemo maksimalno iskreni, najbrutalnije ikad viđeno navijanje za zločin na nekoj hrvatskoj katoličkoj misi.

 

Donosimo fotografiju Darija Kordića kako na oltaru pali zavjetni svijeću ”za sve uznike, poginule, za domovinu”! A to je, inače, da pojasnim neupućenima u liturgijske stvari, svijeća baš onakva kakva se pali za Uskrs, koja simbolizira uskrslog Gospodina Isusa Krista.

 

Na kraju mise nazočnima se obratio i sam Dario Kordić i to s ambona, odakle se čita Riječ Božja. Pa da, ako je ordinarnom Košiću Kordić sinonim za izmučenog i razapetog Krista, zašto se ne bi ”uzniku” dopustilo da najavi i objasni cijeloj tzv. katoličkoj javnosti, cijeloj Hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu kako se to ”pati za domovinu”?

 

Zapravo, poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”.

Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?

 

Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!

 

Ja ću, draga moja prijateljice, ovu kolumnu završiti tako što ću s teologom Alenom Kristićem konstatirati prežalosnu činjenicu: kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u onom smislu u kojem je to za svoju crkvu i u svoje vrijeme učinio Dietrich Bonhoeffer ispisujući poglavlja svoje ‘‘Etike“.

 

Naime, krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezin najveći kočničar.

 

Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?

 

Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst.

 

Bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske crkve na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh svijeta.

 

No, možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima.