– Enđi, bok, ja sam, Hilde.

– E, draga, reci brzo, malo sam u gužvi.

– Ma, samo sam ti htjela reć da meni ono s limunom ne funkcionira baš najbolje.

– Jesi ga sama izribala? Ono, na najsitnije i najoštrije?

– Ma jesam, cijelog, al nije to ni blizu onoga što je bilo kod tebe.

– A ne znam, možda je bio šprican? Jesi provjerila? Tko zna odakle je zapravo, znaš čega sve danas ima i šta se nudi pod pravo.

– Ma čist ko suza, provjeren sto posto. Krasan, velik, žut, mirišljav, svježe ubran, a kad tamo ‒ ništa.

– Hilde, a ima li soka?

– Ma, joj, par kapi samo, ali i to bez okusa i mirisa.

– A fućkaj ga onda, promijeni dobavljača limuna. Probaj nać nekoga iz Grčke ili Hrvatske, tamo meni nabavljaju.

– Okej, vidjet ću šta se da napravit, možda imam nekog tamo, uskoro je vrijeme berbe, ako se ne varam. Hasta la vista, baby, oprosti na smetnji…

– Čujemo se, sad zbilja moram jurit dalje!

 

*     *     *

 

Tako je izgledao transkript telefonskog razgovora između njemačke kancelarke Angele Merkel i njene davne školske kolegice Hildegard Rumpenstilskin, svojedobno optužene (pa oslobođene) za konfidentsku suradnju sa STASI-jem, zloglasnom obavještajnom službom DDR-a. Nisu se vidjele više od trideset godina, a onda je Hildegard ugrabila priliku i nedavno prišla Angeli (sjetila se, ali nije spomenula, da su je u školi svi zvali “Vjeverica”) da joj čestita na novoj izbornoj pobjedi. Angela se raspametila od miline, pozvala Hildu s mužem sebi doma, naručila večeru ali i sama napravila čokoladni kolač s dojmljivom glazurom od limuna. Hilda je bila oduševljena, njen Heinrich još i više, pa im je Angela veselo izdiktirala recept. Par dana kasnije, međutim, kod Hildegard je nešto pošlo ukrivo, i glazura se ukazala kao sivkasto bezukusno smeće. Budući da su se baš lijepo podružile i prisjetile koječega iz školskih dana (Heinrich je tad bio glavna faca u školi, gimnastičar i izgledni kandidat za nastup na olimpijadi u Montrealu, sve su cure ludile za njim, a i poneka drugarica nastavnica!) Hilde je odlučila nazvati Enđi Vjevericu na privatni broj da joj prijavi kako, očigledno, samo ona, kancelarka, znade napraviti tu nesretnu glazuru kako valja.

 

*     *     *

 

Larry Tallahan, zvani “Brljavi Larry”, potporučnik NSA pred mirovinom, presreo je taj njihov telefonski razgovor, proslijedio ga na transkribiranje i, potom, sastavio izvještaj, čiji sažetak ovdje prenosimo u najzanimljivijim dijelovima:

 

Najbolji komentar na ovu aktualnu globalnu uvrijeđenost oko “špijuniranja prijatelja” dali su upravo Amerikanci: “Pa koji vam je kua, pa zar vi mislite da mi ne znamo da i vi prisluškujete nas?!”

 

“Čini se da je pokušano ostvarenje kontakta s nekim azijskim rezidentom (“limun”) koji nije otkrio ništa obavještajno iskoristivo, unatoč ozbiljnim pokušajima pritiska (“ribanje na najsitnije i najoštrije”). Iz nastavka razgovora dade se zaključiti kako je riječ o nekome iskusnom, nekom dvostrukom agentu (“Možda je bio šprican? Jesi provjerila?”) koji je upoznat sa svim metodama djelovanja (“A ima li soka?”), i to na globalnoj razini (“znaš čega sve danas ima i šta se sve nudi pod pravo”). Očigledno je, dakle da se traži neka izuzetno važna informacija na azijskom području ‒ Kina? Južna Koreja? Japan? Nešto četvrto? Sjeverna Koreja? ‒ u vjerojatnoj vezi s nečim na području Mediterana. Spominju se Grčka i Hrvatska, tobože samo zbog limuna, a i pozdrav na španjolskom (iz filma “Terminator”) potencijalno je signifikantan. Ili su, što se toga tiče, posrijedi Karibi, ako ne i cijela Latinska Amerika? Ili Austrija? Kalifornija? Obitelj Kennedy? (Schwarzenegger je poznat po tom pozdravu iz spomenutog filma). Očigledno je, također, da je riječ o nečemu što se ima dogoditi vrlo brzo (“uskoro je vrijeme berbe”) i da je njemačka mreža već raspoređena, ili je u završnoj fazi raspoređivanja (“možda imam nekog tamo”).

 

Stoga predlažem nastavak nadzora na dnevnoj bazi, uz vjerojatne mjere proširenja nadziranih brojeva i ostalih kontakata”.

 

*     *     *

 

Tako je, eto, prema mojim izvorima, Brljavi Larry interpretirao telefonski razgovor o glazuri od limuna, vođen između Vjeverice Enđi i njene davne školske kolegice Hilde. Tko ne misli da pretjerujem, neka se odmah prijavi za pripravnika u nekoj od hrvatskih tajnih službi, sa srećom mu bilo, glavno da mali nije na ulici.

 

Jedan sam od zadnjih kojima bi se mogla pripisati amerofilija (uostalom, baš kao ni amerofobija!), ali najbolji komentar na ovu aktualnu globalnu uvrijeđenost oko “špijuniranja prijatelja” dali su upravo Amerikanci: “Pa koji vam je kua, pa zar vi mislite da mi ne znamo da i vi prisluškujete nas?!”.

Svi špijuniraju sve, svatko špijunira svakoga, i naši naše i vaši vaše, i ukriž (o ovom našem Perkoviću, recimo, vjerojatno svi znaju više i od njega samoga, pa opet ništa), svi su toliko zaokupljeni time da, na primjer, ne stignu primijetiti kako im neki tamo asocijalni Arapi, koji upadljivo loču žesticu, iz Njemačke odlaze u Ameriku da bi ondje, upadljivo ločući i dalje, upisali školu za pilote, ali bez ikakva interesa za pohađanje lekcija iz slijetanja, dok britanski obavještajci po vlakovima gube laptope s najpovjerljivijim podacima…

Od pustoga međusobnog prisluškivanja, od silne koncentracije na taj debilni, frustrirajući posao, ne vide da im iza leđa, nehajno zviždučući neki refren Lady Gage, iz ureda izlaze Bradley Manning i Edward Snowden, pa odlaze na kavu s Julianom Assangeom.

Kad bi se mene pitalo, svi bi špijuni svijeta, sva ta zaigrana žgadija cijepljena protiv svijesti o normalnom životu, sve bi to bilo promptno proslijeđeno na lokalne zavode za zapošljavanje i, tamo, na temeljni test za profesionalnu (pre)orijentaciju. Jer to kako rade i to kakvi su im rezultati, to čime se bave i to kako se time ofrlje bave, praveći se Velikom Braćom, to je takva blamaža za Bondovu struku da nije normalno.